< 10 Poglavlje

Sadržaj

12. Poglavlje >

Stvaranje

William H. Shea

Uvod

Stvaranje je temeljni događaj kojim počinje povijest svijeta i čovječanstva. Ono je također temelj povijesti spasenja ljudskog roda budući da su ljudi ubrzo nakon stvaranja pali u grijeh. Izvještaj o padu nalazimo u Postanku 3. Njemu u Postanku 1 i 2 prethodi izvještaj o stvaranju. Sasvim je prirodno da Biblija počinje izvještajem o stvaranju. Međutim, i u drugim starozavjetnim tekstovima nalazimo važne izjave o stvaranju. U svakom proučavanju ove doktrine moramo uzeti u obzir i ove tekstove.

Osim Starog zavjeta i Novi zavjet uči doktrinu o stvaranju. U njemu je istaknuto više činjenica. Prva je da je Isus Krist bio aktivan u stvaranju. Druga je da je On Gospodin nad svim stvorenim. I na kraju se govori o novom stvaranju. U izjavama Novog zavjeta po tom pitanju, kao na primjer u Otkrivenju, novo stvaranje povezano je sa starim. Slično je njemu, ali se u nečemu i razlikuje. Bit će naprednije i istančanije od prvotnog stvaranja. Sad možemo iz ove opće perspektive prijeći na razmatranje samih tekstova.

I. Stvaranje u Starom zavjetu

A. Postanak 1

1. U početku

2. Nebesa i zemlja

3. Stvaranje svjetla prvog dana

4. Element vremena u danima stvaranja

5. Podjela svoda drugog dana

6. Podjela kopna i mora trećeg dana

7. Pojava nebeskih tijela četvrtog dana

8. Književni i povijesni odnosi između trećeg i četvrtog do šesto dana

9. Stvaranje ptica i riba petog dana

10. Stvaranje kopnenih životinja i ljudskih bića šestog dana

11. Poezija u Postanku 1

12. Slika Božja

13. Prehrana ljudi i životinja

14. Stvaranje subote sedmog dana

B. Postanak 2

1. Sličnost predmeta

2. Uporaba božanskih imena

3. Književni oblik

4. Zasađeni vrt

5. Četiri rijeke

6. Drugi opis Edena

7. Stvaranje žene

C. Mudrosne knjige: Job

D. Psalmi

1. Psalam 104

2. Psalam 19

3. Psalam 8

E. Proroci

1. Amos

2. Izaija

3. Jeremija

F. Ostale izjave o stvaranju u Starom zavjetu

G. Datum stvaranja

II. Stvaranje u Novom zavjetu

A. Tjedan stvaranja kao određeno razdoblje u vremenu

B. Otkrivenje i vjera u stvaranje

C. Krist kao Stvoritelj

D. Stvaranje u vijesti posljednjeg vremena

E. Konačno ponovno stvaranje: Nova zemlja

III. Teologija i osobno iskustvo

A. Mi smo Njegova stvorenja

B. Obožavanje našeg Stvoritelja

C. Upraviteljska služba

D. Povijesni čin stvaranja

E. Štovanje Održavatelja

F. Bog se otkriva u prirodi

G. Odbacivanje evolucije

H. Misija i vijest

IV. Povijesni pregled

A. Drevni Bliski istok

1. Asirsko gledište: Enuma Eliš

2. Starobabilonska verzija: Atrahasis

3. Sumersko stvaranje

4. Drevni egipatski mitovi o stvaranju

5. Grčka teologija o stvaranju

B. Židovska literatura između dva zavjeta

C. Židovski izvori iz prvog stoljeća

D. Prva crkva: Origen i Augustin

E. Srednjovjekovno razdoblje: Akvinac kao primjer

F. Reformacija: Martin Luther kao primjer

G. Doba racionalizma

1. Književna kritika knjige Postanka i izvještaja o stvaranju

2. Znanstvena kritika knjige Postanka i izvještaja o stvaranju

H. Doprinosi adventista sedmog dana

V. Adventističko razumijevanje stvaranja

VI. Komentari Ellen G. White

A. Priroda i Bog prirode

B. Znanost i Biblija

C. Autentična povijest početka našeg svijeta

D. Bog nije bio vezan uz pretpostojeću materiju

E. Subota stara kao i sama zemlja

F. Znanost, prava i lažna, i otkrivenje

G. Izjave o potopu iz 1890.

H. Dokazi promjena uzrokovanih potopom

I. O planinama i njihovom nastanku

VII. Literatura

I. Stvaranje u Starom zavjetu

A. Postanak 1

Prvu izjavu o stvaranju svijeta nalazimo u Postanku 1. Tu je opisano kako je Bog uspostavio svijet s njegovim stanovnicima, životinjskim i ljudskim. Budući da nitko od ljudi nije bio prisutan kada je to Bog učinio, ne preostaje nam drugo do oslanjati se na otkrivenje da bismo dobili sliku svijeta koji je nastajao tijekom tjedna stvaranja. Bog je stvarao nizom odvojenih i zasebnih postupaka. Izvještaj pokazuje da su ova djela obuhvaćala razdoblje od sedam dana. Svaki od njih sastojao se od svjetlog i mračnog razdoblja, kako to otad imamo kod svih dana. Tako je Stvoritelj pri stvaranju postavio okvir, a onda nam otkrio u čemu se ono sastojalo. Ne samo da je u to vrijeme subota odvojena kao posebno vrijeme, već je ona označila i kraj Božjem posebnom stvaranju. Tako je nastao originalni uzorak za jedinicu vremena koju poznajemo kao sedmodnevni tjedan.

1. U početku

Postanak 1,1 počinje ovisnom prijedložnom frazom "u početku". Postanak 1,1 je dio konteksta Postanka 1,2 i ostatka poglavlja. Svrha ove fraze bila je jednostavno dati kratak opis svijeta kakav je bio kad se Bog s njim počeo posebno baviti. Neki su ovu zavisnu frazu preveli "kad je Bog počeo stvarati". Premda tako izražena može biti slobodnija od izvornog hebrejskog, ona ne prenosi ideju da se ovdje radi o stvaranju koje slijedi, a ne o ranije postojećem stanju. Tekst priznaje činjenicu da je inertna Zemlja prije tjedna stvaranja bila u vodenom stanju, ali nije posebno zainteresiran da odredi koliko je to stanje moglo dugo trajati.

Glagol kojeg nalazimo u ovoj početnoj rečenici je bara, ispravno preveden "stvorio je". Ovaj glagol Biblija koristi samo kad opisuje Božje aktivnosti. Ljudska bića i Bog mogu načiniti predmete, stvari ('asah). I Bog može nešto načiniti služeći se istim glagolom, ali samo On može stvoriti u smislu koji je naznačen riječju bara. Stoga samo Bog može stvoriti materiju koju je oblikovao kasnije, prigodom stvaranja, dok je i Bog i ljudska bića mogu oblikovati na razne načine.

Subjekt glagola bara je Bog, ovdje nazvan općom riječi za Boga u hebrejskom, '^elohim. On je subjekt svih glagola za stvaranje, pravljenje i oblikovanje u Postanku 1. Jedini pravi Bog predstavljen je već u prvoj rečenici izvještaja o stvaranju; On je koji djeluje sve vrijeme tijekom ovog izvještaja. Nijedan drugi Bog ne raspravlja s njime o onome što stvara, kao što je to u izvanbiblijskim politeističkim pričama o stvaranju. On je gospodar stvorenoga i sve sluša Njegov glas dok nastaje u novom organiziranom obliku. Biblijski izvještaj o stvaranju je izričit: Ovaj jedini suvereni Bog jedini je pravi Stvoritelj.

2. Nebesa i zemlja

Prvi cilj ovog stvaralačkog djelovanja što ga nalazimo u ovom tekstu su nebesa i zemlja. Neki smatraju da je spominjanjem "neba" riječ o svemiru. Da bismo mogli procijeniti ovo tumačenje, moramo vidjeti kako je izraz "nebo i zemlja" uzet u preostalom dijelu ovog izvještaja. Ispitivanje ovih slučajeva pokazuje da se riječ "nebo" ne odnosi na svemir, već na atmosfersko nebo koje okružuje zemlju. To je ono "nebo" o kojem Bog govori kad je drugog dana tjedna stvaranja podijelio svod. To je nebo u kojem su ptice letjele nakon stvaranja petog dana (Post 1,20). Stoga se uporaba fraze "nebo i zemlja" u Postanku 1 odnosi na ovu zemlju, a ne na svemir ili zvjezdano nebo. Ovo ukazuje na geocentrično isticanje tjedna stvaranja.

Orijentirana na znanstvenu metodu, suvremena misao prilazi ovom izvještaju zamišljajući nekog promatrača zemlje koji se nalazi izvan nje ili odozgo gleda na nju. No to nije kut gledanja iz kojega je napisan ovaj izvještaj. Djela stvaranja otkrivena su i zapisana kao da su se dogodila pred promatračem na ovoj zemlji, a ne izvan njezinog sustava. Ovakav kut gledanja čini neke elemente izvještaja mnogo razumljivijima.

3. Stvaranje svjetla prvog dana

U Postanku 1,3 piše da je Bog prvog dana tjedna stvaranja riječju stvorio svjetlo da predre kroz vodenu tamu ove zemlje. Ovdje se javlja pitanje vezano uz četvrti dan stvaranja. Tog je dana Bog rekao: "Neka budu svjetlila na svodu nebeskom." Tekst pokazuje da su ova svjetlila bila veće svjetlo (Sunce) i manje svjetlo (Mjesec) i zvijezde (Post 1,14-16). Kako danas znamo da svjetlo potječe samo iz ovih prirodnih izvora i onih koje je čovjek načinio, teško je zamisliti kako je Bog prvog dana stvorio svjetlo bez pomoći ovih nebeskih tijela.

Na ovo pitanje postoje dva različita odgovora. Prvi je da su nebeska tijela zapravo postojala sve vrijeme, zračeći svojim svjetlom, ali su na zemlji bila skrivena pogledu gustim oblacima koji su je pokrivali, vodenim svodom na nebu. Tek je četvrtog dana ovaj oblak, odnosno vodeni omotač reorganiziran, pa su ova nebeska tijela postala vidljivija. Ova teorija ostaje mogućnost, ali zasad nema izravnog dokaza koji bi je podupro.

Drugi način objašnjenja jeste da je svjetlo prisutno prva tri dana tjedna stvaranja došlo izravno od samog Boga. On je kasnije ovu zadaću prepustio nebeskim tijelima spomenutim četvrtog dana. U Otkrivenju 21,23 postoji biblijska paralela takve pojave. Novom Jeruzalemu neće biti potrebno svjetlo ni Sunca ni Mjeseca, jer će sam Bog biti svjetlo. I to je mogao biti slučaj tijekom prva tri dana tjedna stvaranja.

Ljudi su kasnije počeli štovati ova nebeska tijela koja su im davala svjetlo. Možda je Bog stvaranjem svjetla odvojeno od Sunca i Mjeseca, koji su kasnije postali predmetima obožavanja, želio izbjeći ovu mogućnost. Naše štovanje pripada Onome tko je stvorio prirodu; ono ne pripada samoj prirodi.

4. Element vremena u danima stvaranja

Izvještaj o svakome od prvih šest dana tjedna stvaranja završava određivanjem vremena. Ono ima standardni oblik i glasi: "Tako bude večer, pa jutro – dan prvi [drugi, treći, i.t.d.]." Neki su tvrdili da pvdje nije riječ o danima s doslovnih dvadeset i četiri sata, već o dugim razdobljima tijekom kojih su zemlja i elementi na njoj evoluirali u ono što su postali kasnije.

Jezik formule za određivanje vreman isključuje ovu mogućnost. Svaka izjava sadrži četiri elementa. Prvi je glagol "biti", zapravo dvaput napisan. Zatim dolaze dijelovi dana povezani s mrakom i svjetlom, večer i jutro. Treće, dan ima broj. I na kraju, postoji riječ za sam "dan". U ovoj složenoj formuli rečeno je da su se pojavili elementi vremena, da su oni stvorili dan i da je cijeli dan dobio broj. Kad s ovom vrstom formulacije dana usporedimo druge podatke iz Starog zavjeta (vidi Post 33,13; Izl 12,18; Neh 5,18), onda nema sumnje da je pisac govorio o dvadeset četirisatnom razdoblju svjetla i tame koji su činili jedan dan. Dodavanje drugog elementa ove formule riječi "dan" daje određenost koja zahtijeva ograničenu i određenu primjenu ove fraze u vremenu.

5. Podjela svoda drugog dana

Vode nad svodom, ili zemljin omotač, već su postojale drugog dana stvaranja. Tog dana Bog ih je razdvojio u vode nad svodom i vode pod svodom. Pritom tekst naglašava vode nad svodom, što se odnosi na zemljinu atmosferu. Hebrejska riječ (r. 8) je ispravno prevedena "nebo". To je dio prostora iznad Zemlje u kojem se skuplja voda u oblacima.

6. Podjela kopna i mora trećeg dana

Prvotno stanje zemlje opisano je u Postanku 1,1; tu je ona pokrivena vodom. Prva dva dana stvaranja nisu promijenila situaciju. Zemlja je i dalje baštinik takve situacije, jer je oko sedamdeset posto njezine površine još uvijek pokriveno vodom, morima.

Ova su mora trećeg dana dala mjesto kopnu. Nije nam poznato je li Bog stvorio velike oceanske bazene ili je nagomilao planine. Znamo samo da se u to vrijeme pojavilo kopno što je omogućilo da Zemlja bude nastanjena biljkama, životinjama i ljudskim bićima. Biljke koje su se pojavile bile su podijeljene u tri glavne skupine: "zelenilom – travom sjemenitom, stablima plodonosnim koja, svako prema svojoj vrsti, na zemlji donese plod što u sebi nosi sjeme" (r. 11). Ovdje je naglašena trajnost, jer je spomenuto sjeme bilo namijenjeno održavanju bilja, "svako prema svojoj vrsti".

Ova fraza (r. 11) zaslužuje pažnju, jer je omogućila posebno razumijevanje prirode u devetnaestom stoljeću, poznato kao nepromjenljivost vrsta. Prema tom tumačenju vrste koje su postojale na zemlji bile su nepromjenjive i ograničene na izvorne vrste koje je Bog stvorio tijekom tjedna stvaranja. Smatralo se da su sve poznate vrste izravni potomci tih izvornih vrsta. Isto mišljenje vladalo je i u odnosu na vrste životinja koje su ušle u Noinu korablju.

Ova je teorija bila zasnovana na pogrešnoj lingvističkoj pretpostavci. Nastala je na prijevodu riječi l^eminehu, za koju se mislilo da se odnosi na vrste kakve danas poznajemo. Budući da je napredak u genetici u prošlom stoljeću pokazao da postoje potomci s modifikacijama, gledano s biološke strane ovo je staro tumačenje svakako pogrešno.

Temeljitije istraživanje ove riječi u biblijskom tekstu pokazuje da je ova teorija pogrešna i s biblijskog gledišta. U Postanku 1 ova je riječ rabljena za biljke (r. 12), ptice i ribe (r. 21) i kopnene životinje u njihovim trima kategorijama (rr. 24.25). Zbog toga je ova riječ upotrijebljena za veću klasifikaciju ili podjelu biljnog i životinjskog carstva. Međutim, u Levitskom zakoniku 11 ista je riječ upotrijebljena za mnogo uže podjele u životinjskom svijetu. U ulomku u kojem se spominju ribe (rr. 14-19) spomenuta je četiri puta, triput u ulomku o kukcima (r. 22) i jednom u ulomku o životinjama koje gmižu po zemlji (r. 29). U svakom ovom slučaju ona je uzeta za pojedine životinje koje bi suvremeni zoolog vjerojatno svrstao u vrste. Istu razliku nalazimo u paralelnom ulomku u Ponovljenom zakonu 14.

Tako je riječ prevedena "svako prema svojoj vrsti" u Postanku 1 upotrijebljena za velike podjele biljnog i životinjsko svijeta, da bi u Leviskom zakoniku 1 i Ponovljenom zakonu 14 bila upotrijebljena za male podjele. Ona se ni u jednom slučaju ne može odnositi na vrste. S­mo raščlanjivanje riječi l^eminehu pomaže pojašnjenju. Prefiks l^e je prijedlog u značenju "za", "po", "prema". Srednji dio imenice min znači "razred" ili "vrsta". Sufiks je posvojna zamjenica pa pokazuje kome nešto pripada. Prijevod "svako prema svojoj vrsti" se ispravno može razumjeti kao idiomatski izraz koji se odnosi na "različite vrste" biljaka i životinja. Drugo je tumačenje da je srednji dio riječi prijedlog min, "od"; u tom slučaju bi ova fraza značila "prema onome od čega dolazi". U svakom slučaju ova fraza se može rabiti na ovaj ili onaj način i odnosi se na bilo koju vrst biljaka ili životinja, bez obzira kako ona kao grupa bila usko ili široko definirana. Dok spominjanje bilja koje nosi sjeme "svako prema svojoj vrsti" (Post 1,12) kao da se odnosi na genetske veze, l^eminehu jednostavno ukazuje na "različite vrste", na raznolikost. Zbog toga koncept o nepromjenjivosti vrsta iz devetnaestog stoljeća nema biblijske, lingvističke ni biološke osnove.

7. Pojava nebeskih tijela četvrtog dana

U izvještaju četvrtog dana Sunce i Mjesec su nazvani većim i manjim svjetlom. Razlog što nisu uzeta stvarna imena ovih nebeskih tijela mogao bi biti da su ljudi u vrijeme kad je Mojsije pisao ovaj izvještaj, Sunce i Mjesec (i zvijezde) smatrali božanstvima pa su im se zbog toga klanjali. Da izbjegne svako priznavanje ovakvog mišljenja, u Postanku 1,16-18 uopće nisu spomenuti imenom. Jednostavno su bili nebeska tijela koja su se pojavila na Stvoriteljev poziv. Ona nisu bila neovisna o Njemu. Oni ih je načinio i ona su služila svrsi koju je On odredio, posebno označavanju vremena i godišnjih doba za ljudska bića.

8. Književni i povijesni odnosi između trećeg i četvrtog do šestog dana

Postoji tematski odnos između prva tri dana tjedna stvaranja i tri dana koji su slijedili. Predmet prvog dana, svjetlo, ponovno se javlja četvrtog dana. Predmet drugog dana, podjela svoda, ponovno se javlja petog dana. Ptice i ribe popunjavaju oba prostora vezana uz svod. Predmet trećeg dana, kopno s biljkama, povezan je sa stvaranjem šestog dana: životinje i ljudi popunjavaju prostor na kopnu i hrane se biljem. Tako je prvi dan izravno povezan sa četvrtim, drugi s petim i treći sa šestim.

Ove su veze u prirodi doslovne, ali isto tako točno prikazuju Božje stvaralačko djelovanje. Bog je stvarao ovim redom i načinom. S obzirom na Njegovu svemogućnost, mogao je sve stvoriti u jedan dan ili čak jednu sekundu, ali to nije učinio. Umjesto toga odlučio se na stvaralačke korake, otkrivajući ih jednog po jednog. Mi smo ove događaje upoznali preko biblijskog otkrivenja. U stvaranje su bila uključena i druga bića. Anđeli su besumnje promatrali svaki čin stvaranja, a Job 38,7 nagoviješta da su i drugi svjetovi promatrali ovo novo stvaranje.

Tako je redoslijed stvaralačkih aktivnosti tih dana stvaranja pokazao ljubav, brigu i organizaciju Boga kojemu služimo. On je stvorio svijet određenim načinom i zatim ga popunio. Na kraju prva tri dana stvaranja svijet je bio predivan, ali prazan, bez riba, ptica ili kopnenih životinja. Na kraju sljedeća tri dana bio je prelijep i pun mnoštva živih stvorenja. Doista je bilo lijepo što ga je Bog na ovaj način popunio. Prostor je dobio svoje stanovnike; obećanje je postiglo ispunjenje.

9. Stvaranje ptica i riba petog dana

Gornji prostor, nebo, nastavale su ptice. One su, naravno, čudesno prilagođene svojoj sredini. Stvaranje svih morskih organizama ovdje spomenutih obuhvaća čak i velike tanninim, vjerojatno kitove. Ova su stvorenja bila proizvod Stvoriteljenog zaista trenutnog stvaranja. Prema teoriji o evoluciji, životinjama takve veličine trebala su duga razdoblja za razvitak.

10. Stvaranje kopnenih životinja i ljudskih bića šestog dana

Prva trećina ovog dijela izvještaja govori o stvaranju kopnenih životinja (Post 1,24.25). Zatim dolazi izvještaj o stvaranju ljudskih bića, muškog i ženskog, detaljniji od bilo kojeg izvještaja o nekom drugom elementu tjedna stvaranja. I na kraju, Postanak 1,29.30 govori o prehrani koju je Bog odredio kopnenim životinjama i ljudima.

U retku 24 riječ "vrsta" (ovdje l^eminah) upotrijebljena je u općenitom smislu: zvijeri, stoka i gmizavci. Svrha je izvještaja ukazati na raznolikost životinja.

11. Poezija u Postanku 1

Skladan ritam izvještaja u Postanku 1 nametnuo je pitanje nema li u njemu poezije. Jedan od razloga što ovi reci ponekad izgledaju kao poezija jeste paralelizam misli, inače karakterističan za hebrejsku poeziju. No u Postanku 1 nema pjesničkog metra, pa bi ga se točnije moglo opisati kao pjesnička proza. Jedan izuzetak nalazimo u retku 27. Moguće je vidjeti paralelizam, čak i metar, kako u hebrejskom tako i u hrvatskom jeziku:

"Na svoju sliku stvori Bog čovjeka,

na sliku Božju on ga stvori,

muško i žensko stvori ih."

U sva tri reda javlja se glagol "stvori". Božje ime se javlja dvaput, a u posljednjem redu se podrazumijeva. Riječ za sliku upotrijebljena je dvaput i podrazumijeva se u posljednjem redu. Na hebrejskom tekst je u redovima vrlo izjednačen, sa sličnim brojem riječi i slogova u svakom redu. Zato ovaj mali ulomak izvještaja o stvaranju doista možemo smatrati poezijom. On je proširen u dodatnom izvještaju o stvaranju u Postanku 2.

Glagol na početku Postanka 1,26., gdje se prvi put razmatra stvaranje ljudskih bića, u prvom je licu množine: "Načinimočovjeka na svoju sliku." Ovo se događa u proznom dijelu izvještaja, a ne u poetskom ulomku. Stoga nemamo pravo iz izvještaja odbaciti ovu množinu, smatrajući je književnim oblikom. Ona ima gramatično značenje i zato je teološki i povijesno značajna. Oboje, muški i ženski oblik ljudske rase prikaz su Božje slike pri stvaranju. Budući da su izvorno stvoreni, oboje su prikaz slike svog Stvoritelja. Ovdje je riječ o jednakosti kasnije oštećenoj i izopačenoj padom u grijeh. (Vidi Čovjek, I. C.)

12. Slika Božja

Fraza "na sliku Božja" izazvala je ozbiljne komentare teologa tijekom cijele kršćanske ere (vidi Čovjek, I. B; Grijeh, I). U takvim je spisima naglašavana razumska snaga i sloboda izbora koje je čovjek dobio stvaranjem. U skolastičkoj teologiji ona uključuje i stanje moralne pravednosti prije pada u grijeh. Od Reformacije protestantski teolozi su bili naklonjeni više naglašavati ovu posljednju karakteristiku. Drugi dio ove rasprave bavio se pitanjem do koje su mjere pad i grijeh izbrisali ili iskrivili ovo prvotno stanje. Također su pravili razliku između izvornog stanja u kojem su bili Adam i Eva i stanja u koje se obnovljeni kršćani uzdižu u duhovnom životu s Bogom. Općenito gledano, ovo posljednje smatrano je potpuno drukčijim od prvotnog stanja čovjeka u vrijeme stvaranja.

Riječ za "sliku" u Postanku 1,27 je selem, veoma poznata u hebrejskom i njemu srodnim drevnim jezicima. Njome su prvenstveno opisivali likove bogova koje su stavljali u hramove. Smatralo se da oni predstavljaju izgled i funkciju tih bogova. Biblija je jedinstvena u uporabi ove riječi: u drevna vremena bogovi su pravljeni po uzoru na ljudska bića, dok su u Bibliji ljudska bića načinjena na sliku Božju.

Suvremeni ljudi su odbacili fizičku stranu ovog izraza. Drevni Hebreji nisu. Njihovo razumijevanje svijeta i onoga što je dobro u vezi s njim mnogo je stvarnije od našega. Ovo se vidi iz izvještaja o stvaranju, u kojem nakon svakog dana stvaranja Bog rezultat svog stvaralačkog djelovanja proglašava "dobrim", a kad je sve dovršeno, "vrlo dobrim". Ovakvo gledanje na materijalni svijet i njegove stanovnike bilo je karakteristično za Hebreje.

Da je slika Božja, na koju su čovjek i žena stvoreni, obuhvaćala i fizički izgled, dio je razumijevanja vidljivog iz ovdje upotrijebljene riječi. Slika se odnosila na snagu razuma kojom je čovjek mogao slijediti Božje misli. U svom prvotnom stanju Adam i Eva su bili čisti i bezgrešni. U tom smislu su bili moralno slični Bogu, premda su taj položaj svojim prijestupom ubrzo izgubili. Sličnost Bogu protezala se i na područje osjećaja. Bog je osjećajno biće. O tome nalazimo obilje dokaza u Svetom pismu. On voli svoja stvorenja, nije hladan, bezosjećajan i udaljen bog kakvog Ga prikazuju deisti; prisutan je i aktivan u doticaju sa svojim stvorenjima. Biblijski izvještaj o padu u grijeh je priča o Bogu koji traži svoja pala stvorenja. On u Starom kao i u Novom zavjetu iskazuje ljubav prema tim stvorenjima. Stoga je prirodno što stvorenja načinjena na Njegovu sliku ove crte trebaju pokazivati u svom karakteru.

Filozofi, koji su više isticali razumsku stranu Božje slike u ljudskim bićima, to su ispravno učinili. Možemo se složiti da to obuhvaća i slobodu izbora kojom je Bog obdario Adama i Evu u Edenskom vrtu. Međutim ovim silama treba dodati i fizičku stranu slike. Premda danas ne možemo razumjeti kako je ova strana slike bila izražena, ona bi još uvijek trebala biti prisutna u nekim crtama. S obzirom na holistički pristup ljudskim bićima u Starom zavjetu, treba istaknuti i emocionalni život koji prati fizički izgled. Stoga biti stvoren na Božju sliku na kraju znači da su ljudska bića Njemu slična u smislu svojih razumskih snaga, svoje slobode izbora, svoje prvotne moralne čistoće (oštećene nakon pada u grijeh), svog fizičkog izgleda i svog emocionalnog života. Stvoren na sliku Božju znači biti veoma sličan Stvoritelju.

13. Prehrana ljudi i životinja

Ovdje naaazimo vezu između trećeg i šestog dana stvaranja. Trećeg dana Bog je stvorio vegataciju, bilje i drveće. Oni se već postojali kad su šestog dana stvoreni Adam i Eva i kopnene životinje. Prvo što je svim ovim stvorenjima bilo potrebno bila je hrana za njihovo održavanje. Nju je njihov Stvoritelj već osigurao i prije no što su bila stvorena.

Prvotna prehrana određena Adamu i Evi tijekom tjedna stvaranja obuhvaćala je "sve bilje što se sjemeni, po svoj zemlji, i sva stabla plodonosna što u sebi nose svoje sjeme" (Post 1,29). Nisu samo Adam i Eva u svom izvorno stvorenom stanju bili vegetarijanci, nego i životinje. To ne ostavlja mogućnosti za životinjsku grabežljivost prije pada u grijeh.

Mudrost ove izvorne prehrane potvrđena je u novije vrijeme. Znanstvene studije provedeno sa velikom skupinom ljudi pokazale su da, u prosjeku, adventisti vegetarijanci u Sjedinjenim Američkim Državama žive sedam godina duže od onih koji među glavninom stanovništva nisu vegetarijanci. U nastavku ovog istraživanja ovaj se prosječni broj još povećao. Tako je suvremena znanost obilno potvrdila mudrost Stvoritelja kad je ljudima odredio prvotnu prehranu. Nema sumnje da Bog zna što je najbolja hrana za Njegova stvorenja.

14. Stvaranje subote sedmog dana

Podjela između Postanka 1,31 i 2,1-4 – kao i sve druge podjele na poglavlja u Bibliji – načinjena je niz stoljeća nakon pisanja prvih spisa ove knjige. Izvještaj o sedmom danu pripada izvještaju o drugih šest dana. To se vidi po označavanju ovog dana kao "sedmog" triput u ovom ulomku. Ovdje ne nalazimo ime "subota", ali se glagol šabat javlja u izvornom značenju korijena, "prestati". Tako je Bog tog dana "prestao" radom. Lako je vidjeti kako je ovaj dan dobio ime. Subota je od svih dana bila prva u kojoj je Bog prestao raditi, a onda, kao odraz te činjenice, dan kad su ljudska bića prestala raditi. Tog je dana Bog počivao; prestao je sa svim svojim stvaralačkim aktivnostima. Nije mu bio potreban fizički počinak, jer je svemoguć, ali božanski počinak je primjer svima nama. Taj je dan božanski počinak dan ljudskim bićima.

Druga božanska aktivnost u Postanku 2,1-4 jeste što je Bog blagoslovio upravo taj dan. Bog je već blagoslovio ptice i ribe koje je stvorio petog dana, kao i Adama i Evu koje je stvorio šestog dana (Post 1,28). Time je božanski blagoslov izgovoren nad onim što je stvorio, ali ne i nad danom. U ovom slučaju božanski blagoslov je izgovoren nad jedinicom vremena, a ne onim što je stvoreno unutar nje.

Bog je s posebnom namjerom blagoslovio sedmi dan. Blagoslovi nad životinjama i ljudskim bićima bili su vezani uzb biološku reprodukciju. S druge strane ih je blagoslov nad subotom trebao učiniti duhovno plodnima. Životinje nisu mogle razumjeti blagoslov izrečen nad ovim danom, ali su to Adam i Eva mogli. Prvi je bračni par od samog Stvoritelja saznao za poseban blagoslov koji je Bog izrekao nad sedmim danom.

Drugi blagoslov što ga je Bog dao Adamu i Evi u Postanku 1,28 bilo je vladanje životinjskim svijetom. I subota ukazuje na vladavinu, ali ne vladavinu Adama i Eve nad onim što je stvoreno. Umjesto toga ona je izraz Božje vladavine nad svime što je stvorio. Zato subota nije samo uspomena na stvaranje; ona je isto tako dan kojim čovjek priznaje Božju vladavinu nad onim što je stvorio. Ova odgovornost je detaljnije opisana u četvrtoj zapovijedi prema kojoj su i životinje unutar vrata svetkovatelja subote trebale počivati tog dana. One nisu mogle prepoznati i svetkovati subotu u duhovnom smislu, ali su još uvijek mogle imati koristi od fizičkog odmora tog dana.

Bog je počinuo u sedmi dan. Zatim ga je blagoslovio. Na kraju ga je posvetio, odnosno odvojio za svetu upotrebu. Ovdje je glagol qadaš, "biti svet", uzet u uzročnom obliku, pa znači da je Bog subotu proglasio ili učinio svetom. Na sličan način Bog je učinio svetim Šator sastanka što su ga izradili Izraelci (Lev 21,23); tako je on postao poznat kao "svetinja" (qodeš ili miqdaš iz istog korijena). U Izlasku 40,9 Šator je posvećen i postaje svet; oba izraza, "posvetiti" i "postati svet" potječu od korijena qodeš, "posvetiti", "odvojiti". Kao što je Svetište bilo posvećeno ili postalo svetinjom, tako je subota bila posvećena ili sveto vrijeme, odvojeno za uporabu Bogu i Njegovim ljudskim stvorenjima.

Posvećenje subote prigodom stvaranja važno je s obzirom na pitanje da li je subota isključivo židovska ili pripada cijelom ljudskom rodu. Budući da je do spomenute aktivnosti došlo na kraju tjedna stvaranja, kad su na zemlji stvoreni prvi pripadnici ljudske rase, očito je subota bila njima dana. Ona je odvojena i posvećena za njih kao predstavnike cijelog ljudskog roda. (Vidi Subota, I–IV.)

B. Postanak 2

Drugi izvještaj o stvaranju počinje u Postanku 2,5. Kritički nastrojeni znanstvenici obično smatraju da ovo poglavlje potječe iz drugog književnog izvora. Ovim gledištem pokazuju da nisu razumjeli narav odnosa između ova dva poglavlja koja su međusobno vezana po načelu ponavljajućeg paralelizma. U cijelom Starom zavjetu, a posebice u poeziji, paralelizam je temeljno književno sredstvo. Vrhunski primjer ove vrste ponavljanja nalazimo u Knjizi o Jobu u kojoj su argumenti izneseni kao poezija. Jobovi prijatelji prolaze kroz tri glavna ciklusa argumenata, podijeljena na devet pododsjeka. Bog na sve njih odgovara u svoja tri posljednja govora. Drevnom čitatelju je ponavljajući paralelizam uvećao zanimanje za priču koja se približavala vrhuncu. Stoga bismo u Postanku 2 očekivali naći paralelne tvrdnje o stvaranju, čime je istaknuta važnost predmeta.

1. Sličnost predmeta

Jedan dokaz da je Postanak 2 paralela tvrdnjama u Postanku 1 jeste sličnost predmeta. Oba izvještaja počinju spominjanjem stvaranja neba i zemlje (Post 1,1; 2,4). Podjela oceana drugog dana ima paralelu u podjeli rijeka u 2,10. Stvaranje životinja šestog dana odražava se u spominjanju stvaranja životinja u 2,19. Osiguravanje hrane za čovjeka i životinje trećeg i šestog dana stvaranja u Postanku 1 razvijeno je u Postanku 2,16 gdje uključuje hranu za Adama i Evu. Vlast nad životinjama povjerena čovjeku u 1,28 sada je prikazana u postupku davanja imena, spomenutom u 2,19. I na kraju, mnogo je detaljnije opisano stvaranje ljudskih bića, muškog i ženskog.

Međutim, ponavljajući paralelizam ne ponavlja robovski ono što je ranije rečeno. Umjesto toga prikazuje predmet na novi način, uz dopunjavanje koje razrađuje ono što se ranije dogodilo. Upravo to čini Postanak 2 s Postankom 1. U 1,27 se o stvaranju ljudskih bića govori u kratkoj pjesničkoj izjavi, koja se kasnije razvija u prozi u Postanku 2. Postanak 2 proširuje ono što se ranije dogodilo; ne niječe ga niti mu se suproti.

2. Uporaba božanskih imena

Samo u Postanku 1 nalazimo božansko ime Elohim. Božansko ime uzeto u Postanku 2,4-25 je Jahve. Ova je razlika navela kritički raspoložene znanstvenike da odrede različite izvore za ova dva poglavlja. Ovakvo gledište prate teškoće. Prvo, nema proturječja između uporabe Elohim u prvom i Jahve u drugom poglavlju. U Postanku 2,4-25 Bog je nazvan Jahve Elohim; ovdje nije izostavljeno ime iz Postanka 1, već je dodano još jedno božansko ime. Tako je Elohim sada prikazan u više pojedinosti kao Jahve Elohim.

Razlika između oba imena je razlika između genetičkog i osobnog. Elohim, ili njegov češći oblik na Bliskom istoku El, koristila su sva semitska društva u području plodnog polumjeseca. Stoga bi se ime Elohim moglo razumjeti u svim ovim društvima. S druge strane, svako od tih društava imalo je svoje osobne i vlastite bogove: Marduk u Babiloniji, Ašur u Asiriji, Milkom među Amoncima, Kemoš u Moabu i Kaus u Edomu. Jahve je bilo posebno i osobno ime za pravog izraelskog Boga; nijedan drugi bog u starom svijetu nije se služio ovim imenom.

Zato bi Postanak 1 drugi stanovnici drevnog svijeta razumjeli kao opći izvještaj o stvaranju uzimanjem općeg imena za Boga kojega su svi poznavali. S druge strane pak, Postanak 2 je posebni izvještaj o stvaranju čovjeka i žene, povezan samo s Jahvom, jedinim Bogom Izraela. Opći Bog, koji je prema Postanku 1 stvorio kozmos, u biti je osobni Bog koji je određen ovim dodatnim imenom u drugom poglavlju.

Pisac prelazi s općeg na posebnu identifikaciju Boga zbog onoga što je stvorio, a opisano je u drugom izvještaju: čovjeka i ženu, Adama i Evu. Oni su bili osobe pa su mogle odgovoriti svom Stvoritelju kako to nijedno od drugih Njegovih stvorenja nije moglo, izravno osobnom Bogu koji ih je stvorio. Stoga je bilo sasvim u redu i prikladno tog Boga prikazati na osoban i intiman način zbog osobne naravi Njegova stvaranja. Premda je uporaba različitih božanskih imena u Postanku 1 i 2 teološki značajna, ne znači da izvještaji potječu iz različitih izvora.

3. Književni oblik

Postanak 1 pripremljen je i napisan kao paralelna vrsta literarne izjave. Aktivnosti prva tri dana izravno su uspoređena sa stvaralačkim djelovanjima u sljedeća tri dana.

Postanak 1 je bio makroskopski pregled stvaranja: kako je svijet stvoren za one koji će ga nastavati. U Postanku 2 prelazimo na mikroskopsku paralelu. U biti mikroskop je usmjeren na drugu polovicu šestog dana tjedna stvaranja. Kao što je za stvaranje u Postanku 1 uzet teleskop, tako je u Postanku 2 uporabljen mikroskop. Tekst je usredsređen na stvaranje čovjeka i žene.

Postanak 2 nije organiziran na izravno paralelan način. Prvo je izneseno stvaranje muškarca, a stvaranje žene je ostalo za kraj. Ova dva stvaralačka djela imaju paralelni položaj na početku i na kraju izvještaja. Između njih su drugi elementi prikazani u paru. To su izjave o vrtu i rijekama. Oba izvještaja o stvaranju čovjeka i žene u ovom poglavlju sadrže tvrdnje o stanju koje je prethodilo tom stvaranju. U slučaju stvaranja čovjeka ova prethodna tvrdnja govori o biljnom svijetu i poljima. U slučaju žene prethodna tvrdnja usmjerena je na životinjski svijet (rr. 18-20).

Posebno stvaranje u Postanku 2 opisano je na jedinstven način. U Postanku 1 Bog je mnogo toga stvorio riječju. Rekao je: "Neka bude…" i spomenuto se pojavilo. U Postanku 2 upotrijebio je drugi način. Glagol uzet za ovu božansku aktivnost je yasar, "oblikovati". Bog uzima nešto što već postoji – prah zemaljski – i iz njega oblikuje čovjeka. No čovjek još uvijek nije živ; potrebno mu je nešto više. Bog u ovaj lik udahnjuje dah života i on postaje živo "biće" (nefeš). Ovu riječ neki prevode s "duša", ali sadržaj samog ulomka jasno pokazuje da se ovdje radi o cijelom Adamu. Adam je tako načinjen od dva elementa: od zemaljskog praha i daha života. Kemijska analiza je pokazala da je ljudsko tijelo doista načinjeno od istih kemijskih elemenata što ih nalazimo u zemlji. Dah života jednostavno možemo definirati kao Božju energiju za život. Kod nastupa smrti, kako je to kasnije bilo kod Adama i Eve, ova se dva elementa jednostavno razdvajaju. Zemaljski prah se vraća u zemlju, a dah života Bogu koji je tu energiju dao (Prop 12,7; vidi Čovjek, I. E; Smrt, I. A. 3. 4).

Glagol yasar se inače koristi za opis lončara i njegovog proizvoda (Jr 18,1-4). Stoga ovdje nalazimo sliku Boga, nasuprot Postanku 1, kako svojim rukama izrađuje čovjeka, kao što lončar oblikuje i izrađuje posudu. No božanski Lončar može učiniti više od toga; On svoj može proizvod oživjeti. Kad se Bog spusti na koljena i udahne u čovjekova usta, on oživljuje. Ovo je antropomorfna terminologija, odnosno "nalik čovjeku", upotrijebljena za božanske aktivnosti. Mi ne znamo točno kako je Bog izveo ovaj čin stvaranja, ali ovi glagoli ukazuju na Stvoriteljevu brigu prepunu ljubavi i na prisnu povezanost sa stvorenjima dok ih je stvarao.

4. Zasađeni vrt

U Postanku 2,8 Bog sadi vrt, posebno pripremljen za Adama i Evu. Više od drugih ovo je posebno mjesto sam Bog pripremio za ljudski par. U njemu je bilo tri vrste stabala. Prva, vjerojatno u izobilju, bile su voćke – dobre za jelo, dobra okusa, zamamljive pogledu i dobre za hranu. Tu su bila posađena i dva druga stabla: stablo života i stablo spoznaje dobra i zla. Ona se u ovom izvještaju pojavljuju kasnije.

5. Četiri rijeke

Postanak 2,20 kaže da je iz Edena istjecala jedna rijeka, koja se zatim dijelila u četiri rijeke. Navedena su njihova imena, ali nije nužno da ih poistovjetimo s rijekama koje su nastale poslije potopa, kao što su Tigris i Eufrat. Vjerojatno su pretpotopna imena poslije potopa dana postojećim rijekama na površini zemlje. Nešto slično dogodilo se s imenima mnogih mjesta koja su iz Engleske prenesena u druge dijelove Britanskog imperija. To nisu bila ista mjesta, ali su imena prenesena i ponovno upotrijebljena. Zato imena rijeka ne mogu pružiti određene podatke o mjestu na kome se nalazio vrt.

6. Drugi opis Edena

Prvi izvještaj o Edenu (Post 2,8.9) opisuje kako je Bog zasadio vrt i u njega smjestio čovjeka. Drugi izvještaj kazuje da je čovjek bio u njemu da ga "čuva". (Post 2,15-17) Bog je Adama stavio u vrt kao vrtlara, da se brine o njemu. Bog mu je isto tako rekao s kojih stabala može jesti, a s kojeg ne smije jesti: sa stabla spoznaje dobra i zla.

7. Stvaranje žene

Ulomak u Postanku 2,18-24 sastavljen je od četiri dijela: uvoda, samoga djela, proslavljanja djela i stanja koje je iz njega proizašlo. U uvodu nalazimo izvještaj o tome kako je Adam nadjenuo imena životinjama, što predstavlja izravnu vezu s Postankom 1. Tamo je Bog imenovao ono što je stvorio prva tri dana: noć i dan, nebo, mora, zemlju. Adam je nadjenuo imena onome što je stvoreno petog i šestog dana: životinjama. Adam nije promijenio imena onome što je Bog stvorio prva tri dana; što je Bog ostavio neimenovano posljednja tri dana bilo je prepušteno Adamu. Tako je nadijevanje imena dovršeno, s tim što je jedan dio pripadao Bogu, a drugi Adamu. Uzajamnost ove aktivnosti snažan je dokaz u prilog činjenice da su oba izvještaja djelo istog autora, da ih nisu pisali različiti ljudi ili pisarske škole razdvojene stoljećima.

Postupak davanja imena postavio je pozornicu za stvaranje žene, jer je Adamu pokazao da je bio sam. Svaka od žvotinja koju je Adam imenovao imala je par, ali za Adama nije bilo para. Bog je Adamu mogao stvoriti družicu istodobno kad je stvorio njega, ali to nije učinio. Tako je Adam stekao veće poštovanje prema svojoj družici i bolje razumio Božju ljubaznu brigu kad se postarao za njegovu potrebu.

Budući da je Eva bila stvorena od rebra uzetog Adamu, a Adam od zemaljskog praha, Eva je bila načinjena od istih elemenata kao i Adam. Međutim, to je Bog učinio na mnogo osobniji način nego da je jednostavno oblikovao drugo ljudsko biće od praha zemaljskoga. Bog je uspavao Adama i onda mu uzeo jedno rebro i od njega načinio ženu, Evu. Uzimanje rebra ukazuje na jednakost, nasuprot mogućnosti uzimanja kosti iz noge, čime bi izrazio inferiornost, ili dijela glave, čime bi izrazio superiornost.

Kad mu je Bog doveo Evu, Adam je od radosti počeo pjevati. Jedini pravi pjesnički ulomak u izvještaju o stvaranju u Postanku 1 je 1,27., gdje je Božja nakana da stvori ljudska bića izražena trikolonom, pjesničkom jedinicom sastavljenom od tri reda. Taj bismo ulomak mogli nazvati Pjesmom o stvaranju čovjeka. U Postanku 2,23 imamo Pjesmu o stvaranju žene. U ovom slučaju je pjesmu ispjevao Adam. Ima sličnosti i razlike između ova dva pjesnička ulomka. Broj riječi i slogova gotovo je izjednačen. Međutim u 1,27 postoji samo jedna pjesnička cjelina, dok su u 2,23 dvije, svaka s po dva reda.

Ovaj pjesnički izvještaj u 2,23 ne samo da izražava Adamovu radost što je sebi našao para, već nešto govori i o autoru. Ostatak Postanka 2 napisan je u prozi, kao i ostatak Postanka 1 osim retka 27. Tako dva paralelna izvještaja o stvaranju slijede isti uzorak, a njihovi pjesnički dijelovi napisani su vrlo sličnim stilom. U ovim paralelnim i nadopunjavajućim izvještajima isti je pisac slijedi isti uzorak. Uzete zajedno, s već zamijećenim paralelama, ove sličnosti predstavljaju snažan dokaz da je oba izvještaja pisao isti pisac u dopunjavajućem paralelizmu, tako uobičajenom u hebrejskoj prozi i poeziji.

Posljednji element u izvještaju o stvaranju žene povezan je s ujedinjenim stvorenim parom i time ukazuje na posljedice po buduće naraštaje ljudskog roda. Adam i Eva, prvi bračni par, trebali su biti primjer prisne zajednice muža i žene. Ovu vezu nije smio narušiti nikakav drugi ljudski odnos (Post 2,24). Nedostatak odjevnih predmeta u vrijeme njihova stvaranja izraz je čistoće i savršenstva s kojim su izašli iz Stvoriteljevih ruku (r. 25; vidi Brak, I. A. 1–3).

C. Mudrosne knjige: Job

Job 38–41 sadrži veličanstvenu izjavu o Božjoj stvaralačkoj snazi, ali ova poglavlja možemo razumjeti samo ako izvršimo pregled Jobove knjige do tog mjesta. Bog je Joba proglasio poštenim i pravednim, čovjekom koji mu služi cijelim srcem. Sotona se tome usprotivio, tvrdeći da Job služi Bogu samo radi svoje koristi. Stoga je Bog pristao da iskuša Joba. Dozvolio je Sotoni da Jobu oduzme gotovo sve, uključujući bogatstvo i obitelj, ali ne i ženu. Bog mu je dopustio da upropasti i Jobovo zdravlje, ali ne i da ga ubije.

Joba su posjetili prijatelji da s njim porazgovaraju o njegovom problemu. Uporno su tvrdili da Job mora ispaštati zbog svojih grijeha. Job je protestirao, tvrdeći da ne zna za koje bi grijehe trebao ispaštati. Rasprava je dugo trajala. Jobovi prijatelji nisu bili uvjereni u njegovu nevinost, ali nisu mogli ukazati ni na jedan grijeh. Jobov četvrti prijatelj Elihu samo se priključio istom mišljenju.

Na kraju se Bog u samoobjavi umiješao. Nije rekao Jobu što se događa, da su na kušnji njegova vjera i pravednost, a da nije kažnjavan zbog grijeha. Tek su kasnije čitatelji mogli vidjeti što stoji iza ovih prizora.

Bog je odgovorio Jobu postavljanjem retoričkih pitanja o njegovom razumijevanju prirode. Kad je shvatio koliko malo zna, Job je bio prisiljen priznati Božju mudrost u prirodi. Zahvaljujući promatranju Božje mudrosti kako je prikazana u stvaranju, Job bi trebao imati povjerenja u svog Stvoritelja, premda ne razumije sve što se događa u njegovom životu.

Tako je zapravo srž knjige o Jobu Božja mudrost koja se očitovala u stvaranju. Posljednja četiri poglavlja knjige o Jobu predstavljaju snažnu izjavu da je Bog iz Knjige o Jobu Stvoritelj i da se Njegova mudrost očitovala u stvaranju. Ono može biti oštećeno grijehom, ali je i njemu još uvijek vidljivo osnovno očitovanje Božje mudrosti.

Redoslijed u Knjizi o Jobu slijedi na opći način redoslijed tjedna stvaranja. Božje ispitivanje počinje s pitanjima o neživoj prirodi: "Gdje si bio kad zemlju utemeljih?" (Job 38,4) Naravno, Job nije bio prisutan; pitanje je retoričko. Redoslijed pitanja u poglavlju 38 ide od osnivanja temelja zemlje, do podjele mora i kopna (rr. 8-11), podjele vremena između svjetla i mraka (rr. 12-15) i vraća se moru (rr. 16-18). Zatim se vraća na predmet svjetla i mraka (rr. 19-21).

Sljedeći odsjek bavi se elementima u atmosferi (rr. 22-30): snijegom, tučpm, vjetrom, kišom, gromom, ledom i mrazom. Svime upravlja Bog; sve je Bog uredio i pokrenuo. Job to ne može učiniti niti objasniti kako to Bog čini.

Zatim dolaze zvijezde sa sazviježđima. Gdje je bio Job kad su stvarane? Može li ih voditi i utirati im put? Može li promijeniti redoslijed godišnjih doba na zemlji? (rr. 31-33) Nemoguće. Sve je to djelo i posljedica mudrosti Boga Stvoritelja, što nema nikakve veze s Jobom.

Od trideset i devetog retka Bog se okreće životinjama i pticama. Ovaj ulomak počinje s lavovima i nastavlja uglavnom s kopnenim životinjama; tu i tamo spomenute su ptice. Ulomak postiže vrhunac spominjanjem dvaju čudovišta, Behemotom usred 40. poglavlja, vjerojatno nilskim konjem, i Levijatanom na kraju tog poglavlja, vjerojatno krokodilom. (U nekim prijevodima se Behemot spominje na kraju 40., a Levijatan na početku 41. poglavlja.) Job nije sudjelovao u stvaranju nijednog od njih. Sve je Božje djelo koje pokazuje Njegovu mudrost u stvaranju.

Pred ovim prikazom Božje mudrosti Job se ponizuje i kaje u prahu i pepelu, zadivljen Stvoriteljevom veličinom: "Ja znadem, moć je tvoja neograničena." Job je naučio da se čak u patnji može pouzdati u Stvoritelja, čija se mudrost očitovala u onome što je stvorio. Nakon ovog razumijevanja za Joba dolazi konačna obnova svega (Job 42,12.13).

D. Psalmi

1. Psalam 104

Nacrt Psalma 104 slijedi uzorak dana stvaranja u Postanku 1. U njemu ne nalazimo identifikaciju pojedinih dana stvaranja, ali slijedi njihov redoslijed događaja. Psalam pokazuje što će ti dani donijeti; ukazuje na njihov potencijal, funkciju i vrijednost. Pjesnički jezik pruža goleme mogućnosti za proslavljanje Boga koji je sve stvorio.

Element koji je stvoren prvog dana bilo je svjetlo koje je obasjalo zemlju, ali u Psalmu 104,2 je Bog taj koji se ogrnuo svjetlošću. Od Njegove velike slave zrači svjetlo stvaranja. Psalam 104 predstavlja odgovor na odavno postavljeno pitanje o izvoru svjetla prvog dana stvaranja: Svjetlo koje okružuje Boga osvijetlilo je zemlju (vidi I. A. 3). Drugog dana stvaranja u Postanku podijeljen je svod. Psalam 104,3.4 govori o istim elementima. Bog je atmosfersko "nebo… razapeo kao šator". Ovaj šator obuhvaća sva Božja stvorenja na zemlji. Gospodin je ne samo stvorio atmosferu u kojoj živimo nego ju je i pokrenuo.

Pojava kopna trećeg dana tjedna stvaranja iznesena je kao činjenica u Postanku 1. Tu je Bog jednostavno progovorio i tako je bilo. U Psalmu 104 Bog je "zaprijetio" moru koje je stajalo nad kopnom. Šesti redak počinje zemljom koju je pokrila voda prije nego što je Bog učinio da se pojavi kopno. Ovaj ulomak završava devetim retkom uz obećanje da neće kao ranije pokriti zemlju vodom; neće više biti ni potopa kao u vrijeme Noe ni prapotopa. Sredina ovog ulomka opisuje uzdizanje brda i spuštanje dolina. Tako je Bog oblikovao zemlju.

Premda Bog ne dozvoljava moru da ponovno pokrije zemlju, kako je to učinio prije nego što je dao da se pojavi kopno, On i dalje natapa zemlju. Natapanje potrebno za bilje i životinje i samu zemlju opisano je u recima 10-13. U jednom kreščendu Božje vode bivaju sve više i više. Proljeća u dolinama daju piće poljskim životinjama. Još se više dižu ptice na drveću. Na kraju čak su i vrhovi visokih bregova natopljeni ciklusom prirode koji je Bog uspostavio i osnažuje.

S početkom Psalma 104,14 opisano je stvaranje bilja i njegove upotrebe za hranu, slijedom istog uzorka kao kod voda, u sve većem kreščendu. Hrana osigurava početke na ravnici gdje se stoka hrani i čovjekov rad osigurava ljetinu. Odatle dolaze grožđe, žito i masline, svako s određenim mjestom u životu ljudi i žena. Iznad njih uzdiže se veličanstveno drveće i velika stabla u planinama, cedri libanonski (r. 16). I oni imaju svrhu, jer se u njima gnijezde ptice. Život buja i iznad šumske granice, jer kozorozi žive na stijenama najviših planina. Sve to dolazi od kopna koje je stvoreno trećeg dana.

Psalam 104 zatim govori o nebeskim svjetlima, ali u redoslijedu koji se razlikuje od onoga u Postanku 1,14-19. Postanak 1 počinje najvećim nebeskim svjetlom, zatim se smanjuje i prelazi na najmanja svjetla. Psalam 104,19 počinje Mjesecom kad nastupa veče i Sunce zalazi. Zatim govori o aktivnostima noćnih životinja. Nakon noćnog lova životinje se uvlače u svoje brloge na počinak, a pojavljuju se novi stanovnici zemlje: ustaju ljudi i objasjani suncem odlaze na rad u polju. Ovdje je redoslijed vremenskih elemenata večer i jutro, Mjesec i Sunce, lavovi koji djeluju noću i ljudi koji rade danju – sve je uređeno okvirom vremena iz Postanka 1: "Tako bude večer, pa jutro."

Petog dana je svod, koji se razdijelio drugog dana, nastanjen pticama gore i ribama dolje. U psalmu more vrvi životom (r. 25); tu je i veliki Levijatan, spomenut u Postanku. Ptice ovdje ne spominje, jer su se već pojavile uz drveće stvoreno trećeg dana. Upravo kao što se petog dana u moru pojavio život, tako se na njemu sada javlja novi oblik života, ljudska bića koja plove u čamcima (r. 26; RU: "Tamo lađe plove", što nema u KS).

Prema Postanku 1 šestog dana stvorene su prve životinje a zatim ljudi. Ljude pjesnik smatra krunskim dostignućem stvaranja. Neobično je, ali oni u psalmu čak nisu izravno spomenuti u izvještaju o šestom danu, koji se uglavnom bavi onim što je potrebno za održavanje života na zemlji. Boga vidimo kako iz ruke hrani svoja stvorenja, kao što bi to činio nježni pastir ili čuvar u zoološkom vrtu: "Otvaraš li ruku, nasite se dobrima." (r. 28)

Bog je stvaranje čovjeka dovršio udahnuvši u njega dah života. Ovaj posljednji postupak spomenut je u psalmu, ali drukčijim redoslijedom (rr. 28-30). Ovdje saznajemo što se događa kad Bog oduzima dah: "Sakriješ li lice svoje, tad se rastuže; ako dah im oduzmeš, ugibaju, i opet se u prah vraćaju." (r. 29) Tek sada psalam govori o davanju tog stvaralačkog duha za život (r. 30). Izdisanje daha života nije kraj čovječanstvu ni kraj vrstama. Bog iznova šalje svoj dah života i život se obnavlja u sljedećem naraštaju. Prokletstvo grijeha i smrt su došli, ali unatoč njima dolaze Božji blagoslovi i obećanja; Njegov narod će nadvladati neprijatelja.

U Postanku izvještaj o tjednu stvaranja nastavlja opisom sedmog dana. Ovaj psalam ima nešto slično. U subotu prepoznajemo Bog kao svog Stvoritelja; mi Ga proslavljamo u uspomeni na stvaranje. To je prvo što je spomenuto u Psalmu 104,31. Kad je završio sa stvaranjem, Bog je rekao da je "vrlo dobro". U Psalmu 104 On se raduje svojim djelima (r. 31). No događa se još nešto: "On pogleda zemlju, i ona se potrese." (r. 32) Ovo je slika teofanije, očitovanje Božje prisutnosti. Ovo se događa subotom kad se Bog približuje i objavljuje svom narodu. Obuzet dubokim štovanjem on se pred Njim klanja.

Ovo bogoslužje opisano je u sljedeća dva retka. Ljudska bića iskazuju štovanje, čast i slavu te hvale Boga (r. 33). Ovo nije jednokratna pojava: psalmist obećava da će to činiti dokle god živi. Hvale Gospodinu jednako su na usnama psalmiste. I tišina je dio štovanja Boga. U retku 34 pjesnik moli da bi tiho razmišljanje o Gospodinu bilo ugodno Bogu. (Naši prijevodi nisu zabilježili ovu misao, već govore o "pjevanju" umjesto "meditaciji".) Na kraju ovo razmišljanje o iskazivanju štovanja Bogu završava radošću (r. 35).

2. Psalam 19

Prva polovica Psalma 19 i četvrti dan stvaranja pokazuju priličnu sličnost. U oba izvještaja Sunce je glavna ličnost. U Psalmu 19 Sunce ima funkcionalnu zadaću: da svakog dana zagrijava zemlju. Prvu polovicu psalma poneki smatraju drevnom kanaanskom himnom Suncu. Takvo tumačenje zamjenjuje pjesničku personifikaciju s teološkom deifikacijom; ovdje se radi o prvoj, a ne drugoj. Redci 2-5 govore o tome tko se se proslavlja Božji djelima na nebesima. Ne Sunce ni zvijezde, već Bog kao njihov Stvoritelj (r. 2). Ovakvo proslavljanje Boga traje danju i noću jer su Božja djela stalno prisutna na nebu. Posebno je istaknuto noćno nebo. Zvijezde su savršeno tihe, a ipak govore svojim jezikom, ne čujno već vidljivo. One pokazuju koliko je silan i veličanstven Bog Stvoritelj.

Redoslijed u Psalmu 19 ide od manjih nebeskih tijela, od zvijezda u redcima 2-5, do većeg, Sunca, opisanog u redcima 5-7. I Sunce govori o Stvoritelju, ali na drukčiji način od zvijezda. Ono je vidljivije; njegovo se djelovanje vidi i izravnije osjeća. Sunce širi svoju toplinu na sve; ništa nije njemu skriveno (r. 7). Sve je to na kraju djelo Božje, koji je na nebu postavio šator Suncu. Ono nije jak čovjek ni snažni bog; ono je "ko div". Personifikacija se oslanja na usporedbu da ukaže na funkciju Sunca. Zvijezde svojim bezglasnim govorom i Sunce sa svojim žarom darovi su pravoga Boga i otkrivaju Njegovu mudrost.

Druga polovica ovog psalma, redci 8-15, kao da govore o sasvim drugom predmetu, Božjem Zakonu ili Tori. U njemu se slavi ovo učenje o Jahvi zbog njegove pomoći i utjehe za vjernika. Neki tumači smatraju ovu polovicu psalma toliko drukčijom da su je proglasili neovisnim psalmom pohvale Zakona, kao što je Psalam 119, ali to nije slučaj. Postoji očit razvoj između obje polovice. Prva opisuje ono što bismo mogli nazvati općim otkrivenjem, otkrivenjem Boga u prirodi. Druga polovica psalma opisuje ono što bismo mogli nazvati posebnim otkrivenjem, otkrivenje Boga kroz Njegovu izgovorenu i pisanu riječ.

Uporaba imena za Boga razlikuje se u obje polovice ovog psalma. U prvoj polovici upotrijebljeno je božansko ime Elohim, kao i u Postanku 1. A božansko ime upotrijebljeno u drugoj polovici psalma je Jahve, kao u Postanku 2. Stoga prijelaz s općeg otkrivenja u prirodi u prvoj polovici psalma, na posebno otkrivenje u drugoj polovici, znači i prijelaz od općeg otkrivenja o Bogu na posebno otkrivenje o jedinom pravom Bogu, Jahvi.

 3. Psalam 8

U ovom psalmu je posebno naglašeno stvaranje ljudskih bića. Ovaj psalam počinje božanskim imenom Jahve i Njegovom titulom "Gospod naš" ('^adonenu), poznatom "po svoj zemlji" po onome što je učinio, posebno u stvaranju.

U Psalmu 19 zvijezde govore bezlasnim govorom. Ovdje se govor čuje, jer ga izgovaraju stvorena bića na zemlji. Međutim ovaj govor ne dolazi od najmudrijih i najinteligentnijih, već iz usta dojenčadi (r. 3). Čak i mala djeca mogu u Njegovim stvorenjima vidjeti Božju mudrost i veličinu. Promatranje Božje mudrosti i slave otkrivene na nebesima vodi do razmatranja relativnog značenja, ili nedostatka značenja, ljudskih bića (rr. 4.5).

Dok promatra noćno nebo, pjesnik mora razmišljati o bijednoj beznačajnosti čovjeka u usporedbi sa zvjezdanim sjajem. Odgovor na pjesnikovo retoričko pitanje predstavlja iznenađenje. Umjesto da potvrdi kako su ljudi beznačajni u usporedbi sa svime što vidi, psalmist potvrđuje da ljudi zauzimaju važno mjesto, jer su bića koja je Bog stvorio: "Ti ga učini malo manjim od Boga." (r. 6; "anđela" u Heb 2,8)

Redci 7-9 govore o onome  nad čime ljudi vladaju: nad pticama, životinjama i ribama. Prvo je iznesen sveobuhvatnost ove vlasti (r. 7): "Vlast mu dade nad djelima ruku svojih, njemu pod noge sve podloži." Sljedeća dva retka nabrajaju životinje koje nastavaju zemlju, a podložne su čovjekovoj vlasti. Psalam 8,6-9 je potvrda ili proširenje stvaranja ljudskih bića iz Postanka 1,26.27. Ljudi još uvijek vladaju životinjskim svijetom; na nesreću to ne čine uvijek mudro.

E. Proroci

1. Amos

Tri veoma poznate Amosove himne Stvoritelju nalazimo u 4,13; 5,8.9 i 9,5.6. U njima Amos dodaje da se Bog Stvoritelj služi prirodnim elementima za izvršavanje svojih sudova nad zlim i buntovnim ljudskim rodom i Izraelom. Početak prve himne Stvoritelju (Amos 4,13) opisuje stvaranje planina. Slika je sukladna Božjem djelovanju trećeg dana tjedna stvaranja. Bog, koji je stvorio ljudski um, poznaje i ljudske misli. Ova spoznaja postaje važan element u prorokovim vijestima, jer je Božji sud zasnovan na Njegovom poznavanju pobuda ljudskog srca i uma. Pretvaranjem jutra u mrak on govori ne samo o tome da danu slijedi noć, već da slijedi i dan Gospodnji. Izraelci su mislili da će za njih Dan Gospodnji biti dan svjetla, a za njihove neprijatelje dan mraka. Amos je prorekao obrnuto (Amos 5,18.20). Tako je Bog nadzirao ne samo fizičko kretanje Sunca i Mjeseca, koje je donosilo svjetle i mračne dijelove dana, već i konačnu sudbinu ljudskih bića i naroda.

Penjanje na vrh zemaljskih visova u Starom zavjetu je uobičajena fraza za teofaniju. Ovdje Stvoritelj-Bog dolazi na sud, premda ova himna ne iznosi pojedinosti.

Druga himna Stvoritelju (Amos 5,8.9) opisuje zvijezde kao Božja stvorenja. Dvostruki i iskrenut red koji "obrće mrak u zoru, a dan u najglušu noć" ukazuje na prijelaz dana u noć, ali uz to sadrži ideju suda i Gospodnjeg dana.

Spominjanje morskih voda podsjeća na događaje drugog i trećeg dana tjedna stvaranja. Međutim, u ovom slučaju Bog ove vode koristi na drugi način. Još uvijek su pod Njegovim nadzorom, ali sada su namijenjene uništenju. Sad su to poplavne vode, ne Noinog potopa, već lokalne razorne poplave suda. Jahve je vladar prirode i nadzire njezine sile. One su služile Njegovim naumima pri stvaranju i nastavljaju služiti Njegovim ciljevima čak i za sud i uništenje.

Jezik teofanije pojavljuje se u trećoj himni Stvoritelju (Amos 9,5.6) na još upečatljiviji način. Da se radi o sudu jasno je: Božji dolazak djeluje na prirodne sile i na narod, koji tuži zbog suda.

Ovaj ulomak ne prikazuje Boga koji nadzire poplavu Nila ili bilo koje druge rijeke. Umjesto toga oslikava ono što se događa s kopnom kad Bog u svojoj teofaniji prelazi preko njega. Dok prvi hvalospjev jednostavno govori o Bogu koji stupa na gorama, u ovom trećem hvalospjevu On dodiruje zemlju i ona se se rastapa (ispravno u DK). Ovako rastopljena ponaša se kao riječni valovi.

2. Izaija

a. Izaija 40,26-28. Kao prva izjava o stvaranju u Knjizi proroka Izaije, ovaj proročki ulomak nabraja niz suprotnosti između pravog Boga i lažnih bogova. U Izaiji 40,18-20 prorok se ruga idolima s obzirom da su samo djelo ljudskih ruku. Jahve naviješta stvaralaštvo retoričkim pitanjem: "S kime ćete me prispodobit, tko mi je ravan?" (r. 25) Odgovor je da se nijedan bog ne može usporediti s Jahvom. Kao dokaz tome je što je On stvorio nebeske vojske, zvijezde (r. 26). Takvo znanje i djelo daleko nadilaze prirodne snage čovjeka i drugih bogova. Ne samo što Bog zna njihov broj i ime svakoj. Ne samo što je stvorio zvjezdanu vojsku, već je i nadzire i održava.

Ovdje se javljaju dvije dimenzije Božjeg stvaralaštva. Postojanje vječnoga Boga seže vremenski unatrag u vječnu prošlost. Njegovo stvaralaštvo seže i do krajeva zemlje. Nema ništa, pa ni krajnje granice zemlje, što On nije stvorio.

Nota kojom završava Izaiji 40,26-28 postaje ključem koji Izaija kasnije koristi da spomene druge aktivnosti Boga Stvoritelja. Ove uvodne izjave, koje prikazuju Boga kao Stvoritelja, nalazimo u Izaiji 42,5; 44,24; 45,12.18 i 48,12.13. Svaka od njih predstavlja uvod u drugo proročanstvo. Zamjetna je teološka veza između uvoda i proročanstva koje slijedi. Stvaranje se dogodilo u prošlosti i otkrilo je Božju moć, snagu i mudrost. Proročanstvo seže u budućnost, a snaga i mudrost Boga Stvoritelja očitovat će se i onda kad se zbudu prorečeni događaji.

Glavna izjava o Stvoritelju u Izaiji 40,26-28 prethodi svim kasnijim formulama. Drugim riječima, sve uvodne izjave ukazuju na ovu glavnu izjavu ili iz nje proizlaze. Bog koji daje proročanstva isti je Bog koji je stvorio svijet. Dvije glavne razlike odvajaju pravoga Boga od svih lažnih bogova drevnog svijeta: Bog je stvorio svijet i zna što će se dogoditi u svijetu koji je načinio.

b. Izaija 65 i 66: ponovno stvaranje. S tekstovima u Izaiji 65,17 i 66,22 unesen je novi element Božje stvaralačke snage. Ovdje nadahnuti prorok gleda u budućnost kad će zemlja biti obnovljena: "Jer, evo, ja stvaram nova nebesa i novu zemlju." Ovo je proročanstvo izvorno ukazivalo na stari Jeruzalem (Iz 65,18.19). Bog je to obećao učiniti. No na proročanstvo narod nije odgovorio odgovarajućom vjerom. Stoga je ovo izvorno obećanje preneseno na obnovljenu zemlju i na Novi Jeruzalem, kako se to vidi iz proročanstava u Otkrivenju 21 i 22.

Ova je ideja ponovljena i proširena u Izaiji 66,22.23 gdje nalazimo paralelu izvornom izvještaju o stvaranju. Izaija 65,17 govori o novim nebesima i novoj zemlji, upravo kao što Postanak 1,1 govori o stvaranju starih nebesa i stare zemlje. Izaija 66,22 ponavlja ideju novih nebesa i nove zemlje, već iznesenu u Izaiji 65,17. Međutim Izaiji 66,23 ovom ponavljanju dodaje novu misao: ljude, zajedno s njihovim aktivnostima. Istaknuta je jedna vrst ove aktivnosti: bogoštovlje. Ono je povezano s vremenom, kao što je s vremenom bila povezana i pojava ljudskih bića pred Stvoriteljem u Edenskom vrtu. Adam i Eva su bili stvoreni šestog dana, odnosno u petak, a njihov prvi cijeli dan na zemlji bila je subota, sedmi dan. Ista je aktivnost predviđena i za novu zemlju. U Postanku 1 i 2 postoje dvije usporedne izjave o stvaranju; tako i u Izaiji 65 i 66 postoje dvije usporedne izjave o ponovnom stvaranju.

3. Jeremija

a. Jeremija 10,11-13: pravi Bog i lažni bogovi. Jeremija nastavlja na Izaijino odbacivanje lažnih bogova koji ne mogu stvarati. Jeremija isto tako proširuje Stvoriteljevo djelo na sadašnjost.

U ovom ulomku Jeremija prikazuje lažne bogove nepotrebnima: oni nisu stvorili nebesa i zemlju. Osim toga, oni će prestati postojati; nestat će ih sa zemlje i ispod neba. Dvanaesti redak predstavlja pravog Boga izrazima Njegova djelovanja u stvaranju: On je stvorio zemlju, uspostavio svijet svojom mudrošću i razapeo nebesa.

Trinaesti redak sadrži zanimljiv dodatak starozavjetnom jeziku o Stvoritelju: "Kad mu glas zaori, huče vode na nebesima, oblake diže s kraja zemlje; stvara kiši munje, vjetar izvodi iz skrovišta njegovih." Ovo se ne odnosi na prošle događaje stvaranja, već na sadašnje događaje i Božje aktivnosti, na svijet i na Božji narod. Kiša, vjetar, rosa i munje dio su sadašnjeg zbivanja. Bog, koji je ove elemente stvorio tijekom izvornog stvaranja, još uvijek ih nadzire i uzima za ostvarenje svojih namjera.

b. Jeremija 27,5: Stvoritelj-Bog i uspon Babilona. Okvir Jeremije 27 je jedan sastanak u Jeruzalemu. U Jeruzalemu su se okupili razni kraljevi sa zapada, uključujući i Sidkiju, judejskog kralja, da kuju urotu protiv svog gospodara, babilonskog kralja Nabukodonozora. Jeremija je za njih dobio vijest, prenesenu jezikom stvaranja. "Ja sam snagom svojom svesilnom i rukom ispruženom stvorio zemlju, ljude i životinje na zemlji. I ja to dajem kome hoću." (r. 5) Kao što je Bog prvotno zemlju predao na brigu Adamu i Evi, tako je sada dio Bliskog istoka dao Nabukodonozoru. Budući da je Stvoritelj, Bog je na to imao pravo, a ljudi kao što su ti kraljevi sa zapada ne trebaju se buniti protiv te odluke niti protiv Nabukodonozora koji je provodi.

c. Jeremija 51,15.16. Prethodna izjava o Božjem vlasništvu i predaji zemlje postavlja pitanje: Znači li to da će Nabukodonozor i Babilon vladati zauvijek? Posljednje veliko proročanstvo u Knjizi proroka Jeremije jasno pokazuje da se to neće dogoditi. I ovdje prorok govori jezikom stvaranja: "On snagom svojom stvori zemlju, mudrošću svojom uspostavi krug zemaljski i umom svojim razape nebesa." (Jer 51,15) Ovaj je redak gotovo jednak onome u Jeremiji 10,12. U njemu se govori o Božjem trostrukom stvaranju: zemlje, svijeta i nebesa. Jeremija 51,15 gotovo je ponavljanje 27,5. Zato su Jeremija 27 i Jeremija 51 recipročni tekstovi. Jeremija 27 govori o usponu Babilona, a 51 o njegovom padu. Svakome od ovih proročanstava prethodi uvodna izjava o Stvoritelju.

d. Jeremija 32,17. U Jeremija 32,17 nalazimo sasvim drukčiju izjavu o Stvoritelju. Trideset i drugo poglavlje govori o tome kako će Jeruzalem pasti u ruke Kaldejcima, odnosno Babiloncima (rr. 24-29). Grad je već bio pod opsadom kad je Jeremija prorekao da će pasti.

Kao prolog ili uvod u ovu izjavu, Jeremija je dugo nabrajao silna Božja djela u povijesti (rr. 16-23). Među njima je na prvom mjestu stvaranje: "O, Jahve, Gospode! Ti stvori nebo i zemlju snagom velikom, rukom uzdignutom. Ništa tebi nije nemoguće!" (r. 17)

F. Ostale izjave o stvaranju u Starom zavjetu

Istražili smo pet glavnih primjera izjava o stvaranju u Starom zavjetu: Postanak, Joba, Psalme, Izaiju i Jeremiju. No time nije iscrpljen materijal u Starom zavjetu; međutim, ostale izjave možemo ovdje samo nakratko spomenuti. Psalmi sadrže više tekstova o stvaranju osim tri koja smo već spomenuli (8; 19; 104). Psalam 24,1 je temeljna izjava o Božjem vlasništvu. Psalam 33,6-9 daje širi pogled na stvaranje, uz zaključak: "Jer on reče – i sve postade, naredi – i sve se stvori." Psalam 102,26-28 uspoređuje vječnu Božju narav s prolaznom naravi onoga što je stvorio. Psalam 124,8 ukratko spominje činjenicu da je Gospodin stvorio nebo i zemlju. Psalam 146,6 kazuje nešto slično. Psalam 148 je hvalospjev Bogu; slavi Ga personificirana neživa priroda, jer je sve stvorio.

Drugi primjeri u mudrosnoj literaturi govore o temi stvaranja. Izreke 8 sadrže glavnu izjavu o stvaranju. Tu je mudrost personificirana i opisana kao prisutna kod Boga od početka, od stvaranja. Kratku izjavu nalazimo u Izrekama 3,19.20. Još jednu izjavu o stvaranju nalazimo u Zahariji 12,1 gdje predstavlja uvodnu izjavu za proročanstvo o onome što će Gospodin učiniti u budućnosti. Nehemija 9,6 pokazuje da je ideja Jahve kao Stvoritelja trajala do kraja Starog zavjeta.

 G. Datum stvaranja

Stari zavjet ne pruža određeni datum za događaje tjedna stvaranja u Postanku 1. Međutim, on pruža neke podatke koje možemo upotrijebiti za određivanje općeg i približnog datuma za njih. Kao u mnogim povijesnim djelima, biblijska kronologija mora ići unatrag od poznatog k nepoznatom. Dobro poznati datumi u Starom zavjetu su datumi vezani uz kraljeve. Idući unatrag dolazimo do oko 970. godine prije Krista, na početak vladavine kralja Salomona.

Dodamo li tom broju 480 godina iz Prve o Kraljevima 6,1., dolazimo do približnog datuma izlaska iz Egipta, oko 1450. godine pr. Kr. Do ove točke kronološka slika je prilično jasna; od izlaska unatrag podaci nisu toliko precizni. Ovisno o kronološkoj shemi kojom se služimo, Abrahamovo rođenje može se izračunati na 1950 godina pr. Kr. (uzimanjem 400 godina iz Post. 15,13; usp. Gal 3,17) ili čak 2170 godina pr. Kr (uzimanjem 430 godina boravka u Egiptu [Izl 12,40] + Jakov je imao 130 godina kad je otišao u Egipat [Post 49,9] + 60 godina do Izakova rođenja [Post 25,26] + 100 godina do Abrahamova rođenja [Post 21,5]).

Uz ovih nesuglasica, od Abrahama unatrag jedina dostupna kronološka informacija su rodoslovlja u Postanku 5 i 11. Ako slijedimo ove popise, uz pretpostavku da nije ispušten nijedan naraštaj, trebali bismo stići do približnog datuma za potop i stvaranje. Međutim hebrejski tekst se u oba rodoslovlja znatno razlikuje od Septuagintinog. Prema hebrejskom tekstu potop za vrijeme Noe zbio se negdje između 2300 i 2500 godina prije Krista, oko 1650 godina poslije stvaranja. Prema LXX potop bi se zbio oko 3400, a stvaranje oko 5600 godina pr. Kr.

S obzirom na teškoće u uporabi rodoslovlja pri izračunavanju kronologije, problema oko tumačenja ovih tekstova i razlike između grčkih i hebrejskih recenzija, čovjek može samo potvrditi da se stvaranje odigralo mnogo ranije nego što to tvrdi teorija o evoluciji. Povijest ove zemlje vjerojatno je započela u petom tisućljeću prije Krista.

II. Stvaranje u Novom zavjetu

Novi zavjet ponavlja neke od ideja o stvaranju iz Starog zavjeta. On također dodaje neke informacije koje u Starom zavjetu nisu razrađene. Isus Krist se u stvaranju javlja kao posrednik preko kojega je Božanstvo djelovalo. Različiti tekstovi u Novom zavjetu iznose ovu tvrdnju, ali je sam Isus to potvrdio svojim djelovanjem na zemlji. Kao Onaj koji ponovno stvara i ozdravljuje, pokazao je da je bio izvorni Stvoritelj koji je sada mogao obnoviti ono što je grijeh oštetio. Kao dio ove tvrdnje Isus se smatrao i Gospodarem subote (Mt 12,8), uspomene na prvotno stvaranje.

Novi zavjet potvrđuje izvještaj o stvaranju iz Starog zavjeta. Jasno je da su izvještaj o stvaranju u Postanku 1 pisci Novog zavjeta dobro poznavali i da su ga prihvatili kao standardni izvještaj o počecima. Ovo se posebno vidi iz načina na koji izvještaj o stvaranju doslovce uzimaju u Novom zavjetu. Tri od sedam dana stvaranja izravno su citirani u Novom zavjetu.

U 2. Korinćanima 4,6 čitamo: "Bog koji je zapovijedio: 'Neka iz tame zasvijetli svjetlo', on je zasvijetlio u našim srcima da osvijetli spoznaju slave Božje na licu Kristovu." Upravo kako je Bog fizički zapovijedio svjetlu da prvog dana tjedna stvaranja obasja zemlju, tako duhovno svjetlo od Boga i Krista obasjava ljudsko srce. Fizičko svjetlo prvog dana tjedna stvaranja prihvaćeno je kao osnova za njegovu duhovnu primjenu.

Kad raspravlja o pitanju razvoda, Isus je ukazao na Postanak 1 i 2, citirajući iz njih. Da pokaže kakvo je prema božanskoj namjeri bilo prvotno stanje braka, Isus je rekao: "Zar niste čitali da ih je Stvoritelj, kad ih u početku stvori, stvorio muško i žensko i da je rekao: 'Zato će čovjek ostaviti oca i majku te će prionuti uz ženu svoju, pa će oboje biti samo jedno tijelo'?" (Mt 19,4.5) Spominjanje muškoga i ženskoga potječe iz Postanka 1,27 a navod o zajednici muža i žene iz Postanka 2,24. Isus je ovaj izvještaj poznavao iz svitka Postanka i ukazao na činjenicu da ga Njegovi slušatelji tamo mogu naći. Tako je izvještaj o šestom danu stvaranja dobio potvrdu u Novom zavjetu.

Pisac Poslanice Hebrejima nalazi pouku u činjenici da Jošua svom narodu nije dao potpuni počinak. Potpuni počinak može se dobiti samo vjerovanjem u Isusa i prihvaćanjem Njegova spasenja. Subota je uspomena na ovo ponovno stvaranje, kao što je bila uspomena na dovršetak stvaranja u Postanku 2,1-4. Pisac Hebrejima 4,4 se poziva na ovu činjenicu: "Jer je negdje ovako rekao za sedmi dan: 'Bog počinu sedmi dan od svih djela svojih.'" Izvor ove tvrdnje nalazimo u Postanku 2,2 koju pisac prihvaća kao izvorni, fizički i povijesni događaj.

A. Tjedan stvaranja kao određeno razdoblje u vremenu

U deset tekstova u Novom zavjetu nalazimo izraz "od postanka svijeta" kojim se ukazuje na polazište povijesti ovoga svijeta. Šest od njih govore o događajima koji su se zbili "od" postanka svijeta (Mt 13,35; 25,34; Lk 11,50; Heb 4,3; 9,26; Otk 17,8). Četiri se odnose na događaje koji su se zbili "prije" postanka svijeta (Iv 17,24; Ef 1,4; 1 Pt 2,10; Otk 13,8). Prema ovome, pisci Novog zavjeta znali su da je tjedan stvaranja početna točka vremena koja je dijelila vrijeme i događaje prije i poslije onih koji su se zbili nakon nje. Kad govore o stvaranju, biblijski pisci nisu neodređeni ili magloviti, nego povijesno određeni.

Kao što smo već zamijetili u Izaiji i Jeremiji, izjave o Bogu Stvoritelju bile su uvod u različita proročanstva. Nešto slično nalazimo u više novozavjetnih ulomaka, posebice u Djelima apostolskim.  U Djela 4,24 vjernici oslovljavaju Boga kao Stvoritelja: "Gospodaru, Stvoritelju neba i zemlje, mora i svega što je u njima." Ovo je gotovo isto kao u Izlasku 20,11 gdje nalazimo isti redoslijed nabrajanja.

Pavao je u suštini uzeo istu formulu prigodom propovijedanja neznabošcima u Listri: "Obratite (se) od tih ispraznih stvorova živome Bogu, koji je stvorio nebo i zemlju, more i sve što je u njima." (Dj 14,15)

Tako je Pavao počeo i na Marsovu brežuljku. Svoj je govor započeo spominjanjem stvaranja i Boga Stvoritelja. Nakon što Ga je spomenuo kao nepoznatog boga, pažnju svojih slušatelja usmjerio je na "Bog[a], Stvoritelj[a] svijeta i svega što je u njemu" (Dj 17,24).

Triput je u Djelima apostolskim Bog Stvoritelj spomenut u uvodu onome što slijedi. U manjoj mjeri to nalazimo i u Efežanima 3,9., gdje Pavao opisuje tajnu koja je od vječnosti bila skrivena u Bogu, "stvoritelju svega".

Mnogo značajniju uporabu ove formule nalazimo u riječima anđela iz Otkrivenja 10, koji ogrnut velikom slavom silazi s neba; on diže desnicu prema nebu i zaklinje se imenom i titulom Stvoritelja-Boga, "onim koji živi u vijeke vjekova, koji je stvorio nebo s onim što je na njemu, zemlju s onim što je na njoj i more s onim što je u njemu" (r. 6). Zakletva kojom se anđeo zaklinje vezana je uz proročko vrijeme kraja vremena; pozivanje na Stvaranje u zakletvi potvrda je da će isteći proročko vrijeme o kojemu je riječ.

B. Otkrivenje i vjera u stvaranje

Otkrivenje pravoga Boga u prirodi nalazimo u oba zavjeta. U Novom zavjetu je opisano u Rimljanima 1,20 – tekstu koji pokazuje da je postojalo opće otkrivenje u prirodi od kojeg neznabošci uporno odbijaju učiti. Oni su se okrenuli tami svojih vlastitih nemoralnih putova. Ali da su poslušali Božji glas u prirodi, tako ne bi moralo biti.

Nešto je nedostajalo kad su neznabošci potražili Božje otkrivenje u prirodi, a Njega ipak nisu upoznali. Hebrejima 11,3 kazuje što je to nedostajalo: "Vjerom doznajemo da je svijet stvoren Božjom riječju, tako da je vidljivo proizvedeno od nevidljivoga." Spominjanje "riječi" kojom je Bog stvorio svijet vraća nas Postanku 1, gdje se sve u tjednu stvaranja dogodilo nakon što je Bog izgovorio stvaralačku riječ.

C. Krist kao Stvoritelj

Glavni novi element u mislima o stvaranju u Novom zavjetu je Krist kao Stvoritelj. Ono što je u Starom zavjetu bilo skriveno ili samo nagoviješteno, u Novome je postalo jasno. Ivan 1,1-3 potvrđuje Krista kao Stvoritelja. "Sve je po njoj postalo i ništa što je postalo nije bez nje postalo."

U Kološanima 1,16-19 nalazimo sličnu tvrdnju, uz neke druge elemente. Krist je tu jasno prikazan kao Stvoritelj; šesnaesti redak kaže, svaki put s drugim prijedlogom:

"Jer je u njemu sve stvoreno…

sve je stvoreno po njemu i

["sve je stvoreno", podrazumijeva se] za njega."

Upotreba različitih prijedloga naglašava, kao i drugi elementi u ovom retku, Kristovo stvaralaštvo. Ništa nije izvan Njegovih stvaralačkih djela. No Njegovo stvaralaštvo tu ne prestaje. Tekst nastavlja: "Sve se u njemu drži u redu." On je ne samo Stvoritelj već i Održavatelj. Njegovo djelo stvaranja je stalni proces.

Kristovo stvaralaštvo izneseno je i u Hebrejima 1,2 premda ne tako naširoko kao u Ivanu ili u Kološanima. Zamijetimo ista tri uzastopna koraka. Krist je prije svega Stvoritelj, jer je Bog "po Sinu… stvorio svijet". Taj isti Sin "svemir uzdržava svojom silnom riječi" (r. 3). Zatim nastavlja objašnjenjem: "pošto je ostvario očišćenje grijeha, [sjede] s desne strane Veličanstva na nebu" (r. 3). Na ovaj način u samom uvodu u Poslanicu Hebrejima Krist je prikazan kao Stvoritelj, Održavatelj i Onaj koji čisti.

Kao što su subota i prvotno stvaranje u Starom zavjetu povezani, tako su povezani i u Novome. Glavni tekst o tome nalazimo u Marku 2,27.28: "Tada im nastavi: 'Subota je stvorena radi čovjeka, a ne čovjek radi subote. Stoga je Sin Čovječji gospodar i subote.'" Prva od ovih tvrdnji je pozitivna, a druga negativna. Prva kaže što je subota, a druga što ona nije. Ljudska su bića stvorena šestog dana, a subota sedmoga. Ljudi su već postojali kad je stvorena subota, zato je ovaj dan očito bio načinjen da ga koriste i da im bude na blagoslov. No iznenađuje što Adam nije postavljen gospodarem subote. Ovu titulu ima "Sin Čovječji", Isus Krist.

Vezu između stvaranja, ponovnog stvaranja i subote nalazimo i u Ivanovom evanđelju. U Ivanu 5 i 9 zapisana su vrlo slična dva subotnja čuda. Čini se da je Isus birao posebne ljude za ozdravljenje subotom da bi mogli poslužiti kao naročiti primjeri onoga što je želio iznijeti o sebi i svom odnosu prema suboti.

Oba su čuda ostvarena na različite načine: prvo jednostavno izgovorenom riječi. Tako je bilo izvedeno i stvaranje, opisano u Postanku 1. Drugo ozdravljenje zbilo se dodirom Gospodara i uporabom blata. Tako je prema Postanku 2 bio stvoren čovjek. Adamovo tijelo oblikovao je od praha zemaljskog, da bi mu Bog nakon toga udahnuo dah života. U Ivanu 9 tijelo je već bilo u funkciji, osim jednog dijela, očiju. Da uklonio ovaj nedostatak, Isus stavlja blato na dio s kojim je bilo problema.

Jasna pouka iz toga jeste da je Isus bio i jeste Stvoritelj. On je bio Stvoritelj u Postanku 1 i 2; On je ponovno bio Stvoritelj u Ivanu 5 i 9. Funkcija je u biti ista, jer On je stvorio cijelog čovjeka kao i dijelove tijela. Tako je Isus jasno pokazao da je izvorni Stvoritelj i da je nastavio upotrebljavati i primjenjivati stvaralačku silu.

D. Stvaranje u vijesti posljednjeg vremena

U Otkrivenju nalazimo više eshatologije nego u bilo kojoj novozavjetnoj knjizi. Ono opisuje događaje od vremena kad je Ivan primio viđenje do kraja vremena i iza njega. Predmet stvaranja ima posebnu ulogu u vijesti i povezan je naročitim vezama s posljednjim vremenom.

Prvo spominjanje stvaranja u Otkrivenju nalazimo neizravno u Otkrivenju 1,10. Ovaj tekst ukazuje na vrijeme kada je Ivan primio ovo viđenje: u Gospodnji dan. Da bismo ovo razumjeli, moramo potražiti određene tvrdnje koje neki dan povezuju s Gospodinom. Jedini dan u tjednu, tako spomenut u Bibliji, jeste subota. Ovo važi kako za Stari (Iz 58,13), tako i za Novi zavjet (Mk 2,28). Stoga za dan u koji je Ivan primio viđenje možemo reći da je bio subota. To je ujedno bio dan spomena na stvaranje. (Vidi Subota, II. B. 3.)

Prvi veći tekst o stvaranju nalazimo u Otkrivenju 4. Ivanu je pokazan veličanstveni prizor nebeskog prijestolja, s Bogom Ocem na prijestolju. Oko prijestolja sjedile su dvadeset i četiri starješine; tu su i četiri živa Bića. Dobar dio teologije ovog opisa vidljiv je u riječima hvalospjeva, posebno prikladnima za subotu.

Prvi hvalospjev pjevala su četiri Bića, slaveći Boga za Njegovu svetost, koristeći trisagion, prilagođen iz oblika koji su serafini pjevali u Izaiji 6,3 (Otk 4,8). Zatim su se pridružile dvadeset i četiri starješine, ali je sada sadržaj njihove pjesme bio nov, hvalospjev Bogu kao Stvoritelju (r. 11).

U Otkrivenju 10 nalazimo još više eshatološki orijentiranu tvrdnju o stvaranju. Kad silni anđeo silazi na zemlju, on diže desnicu i svečano se zaklinje u istinitost vijesti koju donosi. On se zaklinje Bogom "koji živi u vijeke vjekova, koji je stvorio nebo s onim što je na njemu, zemlju što je u njoj i more s onim što je u njemu" (r. 6). Objava ove proročke vijesti popraćena je ponovnim isticanjem Boga koji je bio i jeste Stvoritelj.

Istu misao nalazimo u vijesti prvog anđela u Otkrivenju 14, prvoj od triju vijesti o posljednjem vremenu koje vodi drugom dolasku i konačnoj žetvi (14,6-12). U toj vijesti, koju treba objaviti svim dijelovima zemlje i narodima na njoj, nalazimo tri elementa: (1) poziv na propovijedanje "neprolazne radosne vijesti"; (2) poziv na objavu da je otpočeo predadventni sud na nebu (1844. godine), i (3) poziv na klanjanje Bogu kao Stvoritelju u vrijeme posljetka. (Vidi Sud, III. B. 1.)

Otkrivenje 14,7 ne samo što ukazuje na Boga kao Stvoritelja, već potvrđuje da Mu se trebamo pokloniti kao Stvoritelju. Najprikladniji način da se poklonimo Bogu kao Stvoritelju jeste da bogoslužbujemo u dan koji je On odredio kao uspomenu na stvaranje, u subotu. Stoga u vrijeme posljetka trebamo istaknuti posebnu vijest, posebnu objavu, poseban poziv na klanjanje Bogu kao Stvoritelju svetkovanjem subote, spomenika stvaranju koji je On sam postavio. (Vidi Ostatak/Tri anđela, V. A, B; Subota, III. E.)

E. Konačno ponovno stvaranje: Nova zemlja

Otkrivenje 21 i 22 opisuje veliki vrhunac propovijedanja Radosne vijesti. Sveti ulaze u posjed konačnog fizičkog Božjeg kraljevstva. Ovaj opis Nove zemlje tek je slab odraz stvarnosti kakva će biti. Jedna strana ove obnove bit će ispunjenje različitih starozavjetnih proročanstava i obećanja koja se nisu ispunila na starom Izraelu, jer dio tog naroda nije pokazao vjeru. Otkrivenje 21 pokazuje ovu vezu posebnim izrazima. Prema prvom retku Ivan je opazio "novo nebo i novu zemlju, jer su iščezli prvo nebo i prva zemlja: mora više nema". Ovo nas vraća na stvaranje neba, zemlje i mora opisanog u Postanku 1. Zanimljivo je, ali na novoj zemlji više nema mora kakvo postoji u današnjem svijetu. Štoviše, ovaj je redak oblikovan prema Izaiji 66,22 gdje nalazimo prvo obećanje o novim nebesima i novoj zemlji. Sada se ova obećanja ostvaruju na potpuno način koji su zamišljali starozavjetni proroci.

Prvo od dva viđenja na kraju Otkrivenja govori o ljudima koji obitavaju na novoj zemlji i u Novom Jeruzalemu. Drugo ističe mjesto gdje će prebivati, s detaljnim opisom Novog Jeruzalema. Ovo je upravo obrnuto od izvještaja stvaranja u Postanku 1 i 2. U Postanku 1 svijet je stvoren kao mjesto prebivanja za ljudska bića. U Postanku 2 u taj svijet dolaze ljudi, Adam i Eva. U Otkrivenju 21 tekst govori o onima koji nastavaju na novoj zemlji, a Otkrivenje 22 o mjestu gdje će nastavati.

Biblija počinje i završava istom notom: stvaranjem. Postanak 1 i 2 sadrže izvještaj o prvotnom stvaranju; Otkrivenje 21 i 22 izvješćuju o novom, ponovnom stvaranju. Oba ostvaruje Stvoritelj Bog; oba su Njegovo, a ne ljudsko djelo. Sve što se nalazi između Postanka 1–2 i Otkrivenja 21–22 povijest je plana spasenja. (Vidi Bog, IV. C; Nova zemlja, III. A–C.)

III. Teologija i osobno iskustvo

Iz ovog pregleda biblijskih tekstova koji se odnose na doktrinu o stvaranju moguće je uzeti različite pouke. Neke od njih mogu biti više apstraktne ili filozofske, dok su druge na razini osobnog iskustva i načina života.

A. Mi smo Njegova stvorenja

Mjesto odakle trebamo početi uzimati biblijske pouke o stvaranju jeste činjenica da smo stvoreni. Mi smo stvorena bića. Biološki procesi pokrenuti tijekom tjedna stvaranja još uvijek traju i uzrok su da danas postojimo. Kao što je sam Bog učinio na kraju tog tjedna stvaranja, i mi možemo stati i reći: "Vrlo dobro je." To se odnosi na naš vlastiti život; odnosi se na čuda tjelesnog sustava prema kojima funkcionira naše tijelo; odnosi se na svijet izvan nas dok oko sebe promatramo prirodu, živu i neživu.

Budući da smo Njegova stvorenja i da nas On je načinio, mi na kraju sva svoja dostignuća moramo pripisati Njemu. Naši talenti, naše sposobnosti, rezultat su Njegovog dizajna pri stvaranju. Ne treba prezirati muzičke talente, poslovnost, sticanje bogatstva, akademsko obrazovanje, fizičku snagu, poljoprivredne i industrijske proizvode, arhitektonske nacrte i konstrukcije, i mnoga druga dostignuća ljudskih bića, već ih cijeniti kao proizvod bića stvorenih na Božju sliku. Ova činjenica zahtijeva da pred Njim pokažemo duboku poniznost.

B. Obožavanje našeg Stvoritelja

Činjenica da razumijemo kako smo stvoreni ne samo što nas stavlja u logičnu i razumnu vezu s našim Stvoriteljem, s drugim stvorenjima i svijetom oko nas, već u nama treba izazvati osjećaj strahopoštovanja pred veličinom Boga koji je sve stvorio. Ovaj osjećaj štovanja možemo izraziti u zajednici i osobno.

U izvještaju u Postanku 1 višeput je zapisano kako je Bog rekao: "I vidje Bog da je dobro", da bi posljednji blagoslov glasio: "I bijaše veoma dobro." Ovo nam pruža priliku da razmišljamo o prirodi fizičkog svijeta. Postoji gledište prema kojemu je materija nešto loše, a dobro je ono što se odnosi na duh i filozofske misli. Međutim ovakva je podjela pogrešna; jedno i drugo se međusobno ne isključuje. Hebrejska misao, prikazana u Bibliji, upućuje da ozbiljno cijenimo ljepotu i korisnost tjelesnog.

Izvještaj iz Postanka pokazuje da je ljudima dodijeljena glavna odgovornost za brigu o zemlji i svemu što ona sadrži. Ljudima je dana vlast nad pticama, ribama i kopnenim životinjama koje nastavaju zemlju. To ne znači da ljudska bića trebaju vladati njima na njihovu štetu, već da uvažavaju životinje u njihovim odgovarajućim ekološkim nišama.

Biblija je jasna, posebice u Starom zavjetu, da je Bog drukčiji i odvojen od onoga što je stvorio. Tako nije mislio poganski svijet oko drevnog Izraela koji je obožavao prirodne sile. Poganski politeizam ovisio je o pristupanju svojim bogovima s darovima da bi ih umilostivio i sačuvao njihovu naklonost prema žiteljima neke zemlje. U Bibliji su sve prirodne sile neosobne; nisu pretvorene u božanstva i osim toga pod nadzorom su jednog, suverenog Stvoritelja.

C. Upraviteljska služba

Upraviteljska služba još je jedan način služenja Bogu Stvoritelju (vidi III. A, B). Kad čovjek brine za zemlju, životinje i blago koje posjeduje, ne samo što treba držati na umu na to da su to Božji darovi, već i predmeti koje Mu treba vratiti dijeljenjem s manje sretnima. (Vidi Upraviteljska služba, I. B; E. 2–4.)

D. Povijesni čin stvaranja

Biblija Božja stvaralačka djela smatra povijesnima. Ona su bila toliko poznata i priznata, da je ideja Boga kao Stvoritelja svedena na formulu koja je služila kao uvod u molitve, proročanstva, obećanja i nabrajanje Božjih silnih djela u prošlosti. Božja stvaralačka djela u Postanku 1 smatrana su samo početkom ovih silnih djela.

E. Štovanje Održavatelja

Biblijski tekstovi koje smo proučili dovoljno jasno pokazuju da ljudi u prošlosti nisu smatrali kako je Stvoriteljevo djelovanje prestalo tjednom stvaranja. Zapravo ono je nastavljeno tijekom biblijskih vremena sve do danas. I u Starom i u Novom zavjetu nalazimo izjave o Božjem stvaralačkom djelu, kojima slijede tekstovi što pokazuju da On nastavlja održavati ono što je stvorio. To se odnosi i na svako danas živo ljudsko biće. Kad ne bi bilo Božje održavajuće sile, nitko od nas ne bi dalje živio.

F. Bog se otkriva u prirodi

Starozavjetni tekstovi, posebno u Psalmima, svjedoče o činjenici da u prirodi može vidjeti djela Božjih ruku. Priroda nam govori o Bogu te prirode. Od nje ne možemo naučiti sve o Bogu, budući da je njezino svjedočenje oštećeno grijehom; pa ipak, svijet prirode još uvijek svjedoči o Božjoj sili i veličini. Dobro je da obratimo pozornost na to svjedočenje.

G. Odbacivanje evolucije

Teorija o evoluciji, prema kojoj se život tijekom dugih razdoblja razvijao od nižih u više oblike, ne slaže se s biblijskim tekstom ni na teističkoj ni na neteističkoj osnovi. Izjave o stvaranju u Starom i Novom zavjetu potvrđuju istovjetna gledišta o Božjem djelu stvaranja prigodom osnivanja ovoga svijeta. U vrijeme izvornog prvog tjedna stvaranja izvedeno je posebno stvaranje. Suvremena znanost to može opovrgavati, ali to ne može učiniti na osnovi zdrave egzegeze biblijskog teksta, već samo na osnovi izvanbiblijskih čimbenika.

H. Misija i vijest

Kao što je prikazano u odsjeku II. D., o stvaranju u Otkrivenju, postoji posljednja vijest koju treba objaviti svijetu. Ona obuhvaća posebne izjave o nebeskom Bogu kao Stvoritelju-Bogu. Vijest o Stvoritelju-Bogu treba navijestiti u određenom trenutku u planu povijesti spasenja, tijekom vremena poznatog iz Danielove knjige kao "vremenu posljetka". Treba obratiti pozornost na Stvoritelja-Boga upravo onda kad je On zamagljen idejama ljudskih bića. Za raščišćavanje ove situacija treba prepoznati i objaviti Boga kao Stvoritelja. Ovo je posljednji put istaknuto pojavom silnog anđela u Otkrivenju 10 i prvog anđela u Otkrivenju 14.

Stoljećima su sveti očekivali dolazak Božjeg kraljevstva. Starozavjetni prikaz ovog davno željenog kraljevstva nije sasvim jasan, ali je pojašnjen eshatološkim obećanjima Novog zavjeta. Kad Bog konačno uspostavi svoje vječno kraljevstvo, ono će se temeljito razlikovati od svijeta kakvog danas poznajemo. Ovo ponovno stvaranje zahtijevat će novo i svježe djelovanje Njegove stvaralačke sile. Zato Biblija to novo kraljevstvo naziva novim nebesima i novom zemljom. Novi Jeruzalem će biti mnogo slavniji i ljepši od svega što su ljudi poznavali. Gospodin Bog će sjediti na prijestolju usred Novog Jeruzalema, na obnovljenoj zemlji. Oni koji se uzdaju u Stvoritelja i Otkupitelja Boga, dočekat će ispunjenje svojih dugo očekivanih nada. Tada će pravedni dugo uživati u djelima svojih ruku, kao što će Bog dugo uživati u djelima svojih stvaralačkih ruku.

IV. Povijesni pregled

A. Drevni Bliski istok

Priče o stvaranju u drevnom svijetu obilježene su politeizmom. U ovim pričama o stvaranju svijeta nalazimo epizode sukoba i sukobljena mišljenja bogova. U takvim neslaganjima volja jednog boga ili skupine bogova nadvladala je želje drugog boga ili skupine bogova. Nasuprot tome Biblija stvaranje vidi kao djelo jednog suverenog Boga koji vlada prirodom, a svoje snage i elemente koristi za ostvaranje svojih ciljeva.

1. Asirsko gledište: Enuma Eliš

U priči o Enumi Elišu sukobile su se dvije skupine bogova. Jednu je predvodila božica Tiamat, predstavnica vod­, i njezin supružnik Kingu. Druga skupina nije bila organizirana, pa je tražila vođu. Prema babilonskoj verziji za vođu izabrali su Marduka, dok je prema asirskoj verziji to bio Ašur. U tim pričama Marduk ili Ašur porazio je Tiamat i Kingua, pa je božičino tijelo bilo napola uzduž razrezano da bi se dobila podjela voda nad svodom i vode ispod svoda. Ovdje nalazimo blijedu sličnost s događajima drugog dana u izvještaju stvaranja iz Postanka 1. Vjerojatno se ime Tiamat može lingvistički povezati s hebrejskom riječi t^ehom, koja je u Postanku 1 prevedena s "bezdan". I Kingu je ubijen, a njegova je krv pomiješana s glinom od koje su načinjeni ljudi. Neki u ovome vide blijedu sličnost sa šestim danom stvaranja u biblijskom izvještaju.

2. Starobabilonska verzija: Atrahasis

Najstariji primjerak epa o Atrahasisu potječe iz sedamnaestog stoljeća prije Krista. Izvorna priča je svakako još starija. Priča počinje s nižim bogovima koji su morali obavljati najveći dio posla za više bogove. To im je dosadilo pa su odlučili obustaviti rad. Na kraju je načinjen kompromis prema kojem će biti stvorena ljudska bića da ponesu teret posla.

Nakon odluke o stvaranju ljudskog roda uključila se božica rađanja. Očistila je glinu potrebnu za projekt; zatim je ubijen bog We-ila da bi se njegovu krv moglo pomiješati s glinom. Kad je tako ova posebno pripravljena glina bila gotova, božica rađanja je od nje otkinula četrnaest komadića i legla na njih. Kad je došlo vrijeme za rađanje sedam muškaraca i sedam žena, prišlo je nekoliko drugih božica rađanja da pomognu kod porođaja i tako se rodilo čovječanstvo. Sličnost s biblijskim izvještajem je u tome što je ljudski rod načinjen od praha zemaljskog, ili gline, no u biblijskom izvještaju Bog je to učinio u jedan jedini dan.

3. Sumersko stvaranje

Eridu tekst je poznat iz primjeraka pločica koje potječu iz vremena oko 1600 godina prije Krista. Vjerojatno je u usmenom i pisanom obliku bio mnogo stariji. Priča govori o stvaranju, pretpotopnom životu i potopu.

Na nesreću, prvih je trideset i šest redaka na početku teksta odlomljeno. U njima je moralo biti potpuno prikazano stvaranje. Međutim imamo sažetak: "Kad su An, Enlil, Enki i Ninhursaga [božica rađanja] oblikovali crnoglavi narod [Sumerane], učinili su da iz zemlje u obilju iziđu male zemaljske životinje."

Postoji više sličnosti između ovog sažetka i tvrdnji o ovim predmetima u biblijskom izvještaju. Ljudi i životinje stvoreni su istovremeno; životinje su stvorene na sličan način, od zemlje. Njihova množina ogleda se u biblijskom izvještaju, prema kojem su zemlja, zrak i vode provrvjelei živim stvorenjima. Međutim priča govori o Sumeranima kao središtu stvaranja ljudi, dok Biblija predstavlja Adama i Evu kao pretke cjelokupnog ljudskog roda. Politeizam je vidljiv u suradnji glavnih bogova u činu stvaranja, i posebno u aktivnosti božice rađanja u ovom postupku.

4. Drevni egipatski mitovi o stvaranju

Nestalnost ideja o stvaranju vidljiva je u nizu mitova. U različita vremena u stvaranje su uključeni razni bogovi. Možda je najvažniji egipatski tekst o stvaranju tekst poznat kao Memfiska teologija (ANET 4–6). U njemu stvoritelj-bog Ptah stvara izgovaranjem riječi, što podsjeća na Postanak 1.

U različita vremena su razni bogovi prikazani kao značajni za djelo stvaranja. Tako su u jedno ili drugo vrijeme Amun, Aten, Atum, Ptah i Khnum svi smatrani glavnim stvoriteljem bogom. Ideja sukoba povezana s postupkom stvaranja prisutna je u jednom mitu poznatom kao "Odbojnost zmaja i stvaranje" (Isto, 6, 7). Uzimanjem pokroviteljskog stajališta jedan tekst smatra Tebu u Gornjem Egiptu središtem stvaranja (Isto, 8).

5. Grčka teologija o stvaranju

Teško je odrediti datum Hesiodova djelovanja, premda su njegovi spisi bili dobro poznati u petom stoljeći prije Krista. Danas se misli da potječu iz razdoblja oko osam sto godina prije Krista. U dva različita djela nalazimo njegova razmatranja o stvaranju. Opis stvaranja kosmosa nalazimo u njegovom djelu Theogony, a priču o stvaranju ljudskog roda u pripovjetki o Pandori i petorim dobima, zabilježenoj u Djela i dani.

U Hesiodovoj Theogoniji priča o stvaranju svijeta je izričito seksualnog tipa. U okvir rodoslovlja umetnute su priče o bogovima. Dio svrhe ove poeme bio je uzvisiti Zeusa, kao što je Enuma Eliš napisan s ciljem veličanja Marduka. Tekst govori o tri glavna naraštaja bogova. Prvi (linije 116-210) je rodoslovlje Kaosa, Erosa i nekih drugih bogova i njihove djece. Priče o drugom naraštaju bogova govore o podrijetlu Titanove djece, Kronosove djece i djece drugih bogova (linije 211-735). Ovaj dio govori i o stvaranju žene, ali ne i čovjeka. Dio završava pričom o ratu između bogova na nebu. Treći dio rodoslovlja ističe Zeusovu kraljevstvu vlast i brakove, zajedno s pričama o drugim bogovima (linije 736-880).

S druge strane priča o Pandori razlikuje između dobre muškosti i ne tako dobre ženskosti. Neki su u njoj vidjeli odjek biblijskog izvještaja o padu Eve. S biblijskog gledišta možemo reći da ove priče više govore o padu i propadanju u zlo nego o prvotnom stvaranju. Od slavnog zlatnog doma ljudski rod je krenuo putem propadanja; ove priče više govore o nazadovanju ljudske rase od ovog prvotnog stanja nego o njegovoj evoluciji na ljestvici napretka.

B. Židovska literatura između dva zavjeta

 Kao primjere literature između oba zavjeta uzimamo Prvu Henokovu i Jubileje, koje obje pripadaju pseudoepigrafima iz drugog stoljeća prije Krista. Kao što se može očekivati, s obzirom da su potekle iz hebrejskih Pisama, one slijede uzorak stvaranja iz Postanka. Od izvještaja u Postanku odstupaju samo utoliko što dodaju pojedinosti koje ne nalazimo u Bibliji i proširenja u različitim smjerovima. Prva Henokova je više proširena od druge.

Knjiga Jubileja o stvaranju govori dosta slično kao Biblija. U Jubilejima 2 i 3 jezik je sličan onome u Postanku. Stvaranje je izvršeno za šest dana, istim redosljedom kao u Postanku, ali s više pojedinosti o svakom danu. Poduži ulomak opisuje sedmi dan, prvu subotu. Svrha ove naracije je utvrđivanje sigurnog ishodišta od kojeg počinje prvi ciklus subotnjih i jubilarnih godina.

Važna tema u Prvoj Henokovoj jest uredan ciklus u prirodi, u kojem se zvijezde, Sunce i Mjesec kreću svojim orbitama, a vjetrovi, mora i godišnja doba poštuju svoj redovni ciklus. Ovi ciklusi postaju podlogom za astronomske spekulacije kasnije navedene u knjizi. Za ove redovne cikluse pisac kaže: "Svi oni pripadaju onome tko živi zauvijek. Njegovo se djelo odvija i napreduje iz godinu u godinu. I sva njegova djela napreduju i slušaju njega, i ne mijenjaju se; ali sve funkcionira onako kako je to Bog odredio." (1 Henok 5,1-3). Ova je ideja svakako skladna starozavjetnoj ideji o Božjem stvaranju i održavanju.

Prema 1. Henokovoj 10,17-22 postojat će nova zemlja. Nju će obrađivati u pravednosti a bit će zasađena stablima blagoslova. Obilno će roditi biljke, stabla i loza, a okaljanosti i bezakonja će nestati.

C. Židovski izvori iz prvog stoljeća

Sasvim je prirodno da povijesno djelo Josipa Flavija (oko 37. do oko 100.) Židovske starine, nakon rasprave o izvorima, počinje izvještajem o stvaranju kakvog ga nalazimo u Postanku. Ovaj dio njegovog djela nalazimo u prvoj knjizi, poglavljima 27-42. Izvještaj slijedi redoslijed biblijskog teksta. Eventualna proširenja su skromna.

Kad dolazi do Postanka 2,  Josip Flavije prelazi izravno na stvaranje čovjeka, bez komentiranja stanja u polju i vrtu. Imenom i mjestom opisuje rijeke iz Postanka 2. U vezi s padom u grijeh iz Postanka 3 Josip Flavije smatra da se prvi par kratko vrijeme osjećao "sretnijim", nakon što je jeo zabranjeni plod sa stabla spoznaje dobra i zla. Tako uglavnom dosta vjerno slijedi kanonski izvještaj o stvaranju i njime se služi u povijesne svrhe, kao uvod u svoju povijest Izraela.

Filon Aleksandrijski, koji je živio i djelovao u prvoj polovici prvog stoljeća naše ere, unosi novi element u izvještaj o stvaranju. Utjecaj grčke filozofije na Filonovo razmišljanje i spise očit je u njegovom tumačenju biblijskog izvještaja o stvaranju. Dok nepokolebljivo zadržava jezgru biblijske religije koja stoji iza izvještaja o stvaranju, on je pojedinosti tog izvještaja protumačio kao slikovite i simbolične (O stvaranju).

Filonov pogled na stvaranje pokazuje kako se izvještaj Pisma čitao i tumačio prema načelima grčke filozofije. Ova dihotomija između stvarnosti i ideala je dalje ostala na snazi pa je stvaranje pretvoreno u nešto što ono nije bilo kad je izašlo iz Božjih ruku. Za Hebreje je materijalni svijet bio stvoren vrlo dobar, dok je prema grčkom i Platonovu mišljenju duhovno i idealno nadvisivalo materijalno.

D. Prva crkva: Origen i Augustin

Budući da je poticao iz Aleksandrije, Origen (oko 185. do oko 254.) je, što ne iznenađuje, slijedio aleksandrijsku metodu egzegeze, ranije predstavljenu Filonom. U Postanku 1 kao i u drugim biblijskim ulomcima Origen je vidio trostruki prikaz – doslovni, moralni i alegorijski – pri čemu je jasno zastupao ovaj posljednji.

Augustin (354.–430.) je zastupao sasvim drukčiji pogled na prirodu izvještaja o stvaranju od Origena. Zamijetio je da su sati, dani, mjeseci i godine bili označeni kretanjem nebeskih tijela koja je Bog pokrenuo (O Božjoj državi, 12. 15). Premda nije bio siguran u pogledu prva tri dana tjedna stvaranja (Isto, 11. 6), bio je načisto što se tiče naravi stvaralačkih djela. Ona nisu bila slikovita ni simbolička. Augustin je također naglasio da sklad i jedinstvo u prirodi pružaju dovoljno razloga za proslavljanje Stvoriteljeve mudrosti (Confessions, 7. 13). Dosta je naglašavao da ova hvala pripada Stvoritelju, čak i od neživih stvorenja koja Augustin personificira (O Božjoj državi, 11. 4). Sedmi dan stvaranja uzimao je doslovnim, ali je Božji počinak bio duhovan (Isto, 11. 8).

Augustin je dosta pozornosti posvetio godinama u rodoslovlju stanovnika pretpotopnog svijeta (Post 5). Usporedio je hebrejske i grčke rukopise u pokušaju da točno izračuna njihovu starost. Smatrao je, na osnovi kalendara za potop, da su njihove godine bile slične našima. Iz njegove je rasprave razvidno da je ljude prije potopa, uključujući Adama i Evu, smatrao stvarnim osobama, sa stvarnim godinama rođenja i smrti (O Božjoj državi, 15. 10-15). Na osnovi svog proučavanja zaključio je, temeljeći se na teoriji dan-doba, da svijet još nije dosegao starost od 6000 godina (Isto, 20. 7).

E. Srednjovjekovno razdoblje: Akvinac kao primjer

Najveće djelo Tome Akvinskog (oko 1225.–1274.) bilo je njegova Summa Theologiae, najviše dostignuće srednjovjekovne teološke sistematizacije. Od tri glavna dijela prvi raspravlja o Bogu, Njegovoj naravi i svemu što je poteklo od Njega. Premda je za Akvinca u različitim područjima razum na prvom mjestu, mnoga osnovna kršćanska učenja, uključujući i stvaranje svijeta, došla su k nama božanskim otkrivenjem. Istodobno istine kao što su postojanje Boga i stvaranje, ne smijemo smatrati protivnima razumu.

Većinu svojih argumenata u prilog postojanja Boga Akvinac izvodi iz prirode stvaranja. Prvi pokretač pokrenuo je stvaranje; zahvaljujući tom kretanju znamo za njega. Budući da je prvi uzrok, On je učinio da dođe do stvaranja, koje je opet proizvelo niz drugih uzroka. Svakako da ne smijemo ispustiti iz vida štetu koju je grijeh prouzročio tom savršenom stvaranju. Akvinčev argument za razumni dizajn u prirodi postao je omiljen predmet današnjih znanstvenika i filozofa. Među našim suvremenicima pojavila se neka vrst "sekularnog teizma", koji u prirodi mogu vidjeti očiti dizajn, pa se vraćaju Dizajneru, premda Ga možda ne štuju na uobičajeni način.

F. Reformacija: Martin Luther kao primjer

Luther je doktorirao 18. listopada 1512. godine. Tjedan dana kasnije počeo je s održavanjem predavanja o Postanku. Na nesreću, ova su prva predavanja izgubljena. Međutim, na raspolaganju nam je njegova druga zbirka Predavanja o Postanku, s kojima je počeo 1. lipnja 1535. Ova predavanja o prvih pet poglavlja predstavljaju dobar prikaz onoga što je zreo Luther mislio o stvaranju (Lutherova djela, sv. 1).

Luther je vjerovao u stvaranje ex nihilo, jer je na samom početku svog djela izjavio da "od Mojsija znamo kako ovaj svijet nije postojao prije 6000 godina " (Isto, 1. 3). Iz mnogih ulomaka u njegovom djelu vidimo da je fizičkom stvaranju pristupao sasvim doslovno. Pisao je: "Ono što Mojsije naziva nebom i zemljom nije one vrsti koju mi poznajemo, već grube i bezoblične mase koje su postojale do tog trentuka. Voda je bila tamna; budući da je po prirodi lakša, ona je okružavala još uvijek bezobličnu zemlju, kao blato ili gusta magla. Ovu primarnu materiju, tako da kažemo, za svoje kasnije djelo, prema jasnim riječima u Dekalogu (Post 20,11), Bog nije stvorio izvan šest dana, već na početku prvog dana." (Isto, 6).

Opis stanja zemlje "pusta i prazna" Luther je uzeo kao prazno, neoblikovano i bez ičega živog (Isto, 7).

Luther je također odbacio spekulacije filozofa na tom području. Spomenuo je Aristotelovog (i Akvinčevog) Prvog Pokretača, ali se nije bavio tom idejom. Namjesto toga potvrdio je: "Slijedimo Mojsija i i objavimo da se sve ove pojave događaju i da su upravljane jednostavno Božjom riječju." (Isto, 30) Neke dijelove izvještaja o stvaranju, koje nije razumio, Luther je prepustio Bogu da ih prihvatimo vjerom. Nakon podjele voda, potvrdio je: "Sam Bog želi ostati jedini gospodar svog poretka i sudac svoga svijeta. Stoga u ovome ne trebamo biti posebno znatiželjni." (Isto, 33)

Zanimljivo je vidjeti kako je stvaranje malo djelovalo na izjave u kredu i katehetizaciji, koje su bile posljedica Reformacije. U pregledu devet takvih dokumenata samo u Lutherovu Malom katekizmu iz 1529. nalazimo izjavu o stvaranju, i to samo kao opću tvrdnju o Bogu kao Stvoritelju svega. Razlog za ova očiti nedostatak jeste u tome što su reformatori po ovom predmetu bili složni, pa on nije bio važna točka razmatranja između njih i Rimokatoličke crkve. Ovo je vjerojatno bilo posljednji put da je postojao popriličan stupanj jedinstva po tom predmetu, jer se nastupom doba racionalizma u sljedeća dva stoljeća ovo slaganje raspalo u niz vrlo različitih gledišta.

G. Doba racionalizma

Pojavom znanstvenih istraživanja u sedamnaestom i osamnaestom stoljeću na području filozofije su se pojavile nove misli i ideje o svijetu i svemiru. Otkrića Galileja, Keplera, Newtona, Harveya i drugih dovele su do novog i mehaničkog razmišljanja o funkcioniranju svemira. Ono što je počelo kao proučavanje zakona koje je Bog stvorio u prirodi, završilo je njihovim izoliranjem od Boga s kojim su isprva bili povezani. Ovo je bilo posebno vidljivo u slučaju Isaaca Newtona (1642.–1727.). Kao pobožni kršćanin otkrio je u svijetu fizičkih zakona ono što je druge navelo da razviju gledišta koja su ove zakone odvojila od Boga. Svemir je bio prepušten sebi, i premda se ravnao prema zakonima, smatralo se da su mu oni svojstveni.

Budući da su svemir smatrali neovisnim o Bogu, iz razmišljanja filozofa onog vremena nestalo je božanskog Stvoritelja. To je dovelo do deističkog pogleda na svemir, na model urara. Kao veliki urar, Bog je načinio svijet; a onda ga je pustio da radi sam, u skladu sa zakonima koji su s njim stvoreni. Sat je bio navijen i sad je mogao otkucavati bez Božjeg pomoći. To je opet dovelo do zaključka da se Bog nije miješao u prirodno funkcioniranje ovog svijeta. Zbog toga su sada bila isključena čuda, kao i izravno otkrivenje proroka. Možda je postojao prvotni Stvoritelj, ali nakon stvaranja ovoga svijeta On se za njega više ne zanima.

Samo korak iza toga bila je ideja da ljudskom rodu nije potreban ni urar Bog. Ne samo što je funkcionirao sam po sebi, nego je svemir i sam po sebi nastao, spontano, bez pomoći urara. Takav filozofski razvoj odrazio se na biblijski izvještaj o stvaranju na dva različita, ali paralelna načina. Prvi je bio nastanak književne kritike biblijskog izvještaja, a drugi prihvaćanje da je znanost dokazala netočnost biblijskog izvještaja o stvaranju. Obje metode ocjenjivanja biblijskog izvještaja postoje i danas; istražit ćemo razvitak svake od njih, zajedno s nekim problemima koji su se odrazili na biblijski izvještaj.

1. Književna kritika knjige Postanka i izvještaja o stvaranju

Jadan od prvih kritičara izvještaja o stvaranju bio je Benedict Spinoza, židovski filozof koji je živio u Nizozemskoj (1632.–1677.). Međutim, njegovi komentari su bili samo prolog onoga što će doći. No prekretnica kojom počinje suvremeno doba književne kritike Postanka i izvještaja o stvaranju jeste studija Jeana Astruca, francuskog fizičara (1684.–1766.), koji je 1753. objavio svoje dvije teorije o sastavljanju knjige Postanka. Astruc je ostao uz Mojsiju kao autora Postanka, ali je tvrdio da je Mojsije upotrijebio izvore i složio ih u četiri kolone. Kasniji pisari su ih rearanžirali i tako dali sadašnji izgled knjizi. Tvrdio je da različita božanska imena upotrijebljena u Postanku 1 i 2 potječu iz različitih izvora.

Nije trebalo dugo da se Astrucova ideja proširi i ovi izvori odvoje od Mojsija. To je učinio Johann Eichhorn (1752.–1827.); on je ustvrdio da su ovi izvori potekli iz različitih vremena i od različitih pisara mnogo kasnije nakon Mojsija. Drugi su znanstvenici devetnaestog vijeka dodavali ovoj teoriji, dok se dokumentarna hipoteza nije pojavila u svojoj najvećoj sintezi u djelu Juliusa Wellhausena (1844.–1918.) Die Komposition des Hexateuchs und der historischen Bòcher des Alten testaments  (3. izdanje, 1899). Ova je teorija bila izložena stalnim modifikacijama. Danas se tvrdi da su četiri glavna izvora Pentateuha – J, E, D i P – podijeljena na razdoblje od oko pet stotina godina, od Davida do nakon izgnanstva.

Dva poglavlja na početku Postanka dodijeljena su: jedno izvoru E a drugo izvoru J. Ovo je učinjeno zbog uporabe različitih božanskih imena i različitih književnih stilova. Prema ovome izvještaje o stvaranju nije napisao Mojsije, već kasniji pisari. Budući da su pisani kasno u biblijskoj povijesti, a pisala ih je različita skupina pisara koji su djelovali u razna vremena, ne mogu se smatrati pouzdanom povijesti.

Konzervativni pisci, kako židovski tako i kršćanski, ozbiljno su kritizirali dokumentarnu hipotezu. Posebno značajna među njima su U. Cassuto (The Documentary Hypothesis, engl. prijevod 1961), M. H. Segal (The Pentateuch, 1967) i O. T. Allis (The Five Books of Moses, 1943). Dio I. B. ovog članka odgovor je onima koji slijede dokumentarnu hipotezu pošto ukazuje na elemente koji oba poglavlja povezuju s istim autorom. Precizno slaganje riječi, slogova i brojanje istaknutih naglasaka između ova izvještaja jasno govori protiv toga da su Postanak 1 i 2 proizvodi različitih pisarskih škola, odvojenih sa četiri i više stoljeća. Osim toga, pokazalo se da uporaba božanskih imena u oba ova poglavlja ima teološko značenje vezano uz Božje funkcije.

Dokumentarna hipoteza ne uspijeva prepoznati paralelnu, ponavljajuću značajku hebrejske literature, kao u poeziji tako i u prozi. Izvještaj u Postanku 2 je paralelno ponavljanje nekoliko izabranih elemenata iz Postanka 1, što je uobičajeno u hebrejskm paralelnom načinu pisanja. S obzirom da je izvještaj o stvaranju jedna od važnih izjava u hebrejskoj Bibliji, za očekivati je paralelno ponavljanje.

Uglavnom se znanstvenici svrstavaju u dvije različite skupine: one koji Izrael stavljaju na gomilu s ostalim zemljama i kulturama na drevnom Bliskom istoku, i one koji nastoje Izrael prikazati posebnim i jedinstvenim. Književni kritičari su nastojali naći elemente koji razdvajaju oba izvještaja o stvaranju u Postanku, zanemarujući elemente koji iz povezuju. Iznad svega, zanemarili su glavni književni mehanizam koji ih povezuje, ponavljajući paralelizam misli.

Dokumentarnoj hipotezi slijedile su druge tehnike analiziranja biblijskog teksta. Jedna od njih je kritika oblika koju je prvi razvio H. Gunkel (The Legends of Genesis, 1901). Ova filozofska škola naglašava "smještanje u život" koje je potaklo nastanak priče i ispituje cjeline u kojima je materijal prenošen. Gunkel je pokušao biblijski izvještaj o stvaranju povezati s mezopotamskim Kaosovim mitom stvaranja (vidi IV. A. 1). Budući da temi kaosa u Postanku 1 nije dano značajnije mjesto, Gunkel je tvrdio da "možemo nagađati o nekom obliku izvještaja u kojem se javlja više osoba i u kojem je svijet stvoren nakon sukoba Boga i Kaosa" (Gunkel, 74; obilježavanje dodao pisac članka). Glavna riječ ovdje je "nagađati". Drugim riječima, budući da u biblijskom tekstu, kakav je danas, nema Kaosa, izvještaj treba tako rekonstruirati da govori o borbi s Kaosom. Na ovaj način babilonski mit postaje mjerilom po kojem bi trebalo rekonstruirati biblijski izvještaj o stvaranju, premda jedno i drugo ima tako malo toga zajedničko.

2. Znanstvena kritika Postanka i izvještaja o stvaranju

Prvu priliku da znanstveni sektor kritizira izvještaj o stvaranju i s njim izvještaj o potopu, pružili su nalazi i teorije geologije. Premda su joj drugi prethodili, temelj suvremene evolucijske geologije, može se reći, položio je James Hutton (1726.–1797.). Ispitujući formacije stijena u svojoj rodnoj Škotskoj i u Engleskoj, počeo je posebno isticati sporo djelovanje erozije pokretne vode u trošenju tla i oblikovanju novih stijena taloženjem. To je postavilo teoretski temelj za uniformitarijanizam, prema kojemu je danas sve onako kako je uvijek bilo. Ako pretpostavimo da je sadašnjica sveobuhvatan ključ za prošlost, uniformitarijanističke pretpostavke postaju mjerom vremena u prošlosti, koja se proteže u gotovo beskrajnoj procesiji ciklusa erozije i taloženja. S ovom temeljnom pretpostavkom geološka doba su prešla granice svega što je nedavno biblijsko stvaranje moglo obuhvatiti. Franzus Georges Cuvier (1769.–1832.) ubrzo je svoje studije fosila dodao slojevima nataloženima na ovaj način.

a. Devetnaesto stoljeće. Jedan nepoznati engleski mjernik imenom William "Strata" (Slojeviti) Smith dodao je ovom sustavu, organizirajući različite skupove stijena koje je našao u svom mjerničkom poslu. Smith je izradio ideju "indeksnih fosila" za sloj stijena kojeg je poznavao i na osnovi nje načinio geološku kartu središnje Engleske. Prihvaćanje ove karte bilo je za njega dovoljno ohrabrenje da projekt geološkog kartografiranja proširi na sve dijelove Engleske. Smith je bio Cuvierov suvremenik, ali zbog svog ograničenog obrazovanja vjerojatno nikada nije upoznao Cuvierovo djelo slične naravi.

Premda su Huttonovo, Cuvierovo i Smithovo djelo poduprli i proširili ideju golemih vremenskih razdoblja neophodnih za taloženje geoloških slojeva i fosila koje su sadržavali, mehanizam za ovo napredovanje objavljen je 1844. Autor knjige Vestiges of the Natural History of Creation, nije bio poznat u vrijeme njenog objavljivanja; tek poslije smrti su Roberta Chambersa, veoma poznatog nakladnika Cyclopaedia of English Literature, prepoznali kao njezinog autora. Prema ovom djelu napredovanje od beskralježnjaka do riba, od gmazova do sisavaca i čovjeka, kako je vidljivo iz fosila, bilo je djelo nasljedovanja ili evolucije. Premda još nije bio predložen mehanizam evolucije, ideja da su to životni oblici koji tijekom dugih razdoblja slijede jedan za drugim, bila je veoma poznata prije Darwinova vremena.

U međuvremenu je Charles Lyell (1797.–1875.) iskristalizirao principe uniformitarijanističke evolucionističke geologije. Ovaj pristup iznio je u svojoj knjizi The Principles of Geology; prva tri sveska objavljena su 1830. Iznenađuje što se Leyell dugo odupirao evolucionističkim posljedicama svoga djela. Odbacio je Chambersovu knjigu Vestiges i odupro se Darwinovoj teoriji kad je ova objavljena. Konačno je kapitulirao i u kasnijim je godinama prihvatio.

Leyellovo djelo Principles of Geology bilo je dobro poznato i izvršilo je golem utjecaj na prijelaz s kratke biblijske krologije za stvaranje na strahovito dugu vremensku skalu uniformitarijanističke geologije. Darwin je na svoje putovanje brodom Beagle ponio Leyellovu knjigu; ona mu je poslužila kao geološka početnica za biološku teoriju koju je kasnije izradio. Njegova teorija o evoluciji ovisi o izboru i preživljavanju najsposobnijeg među vrstama koje su slijedile jedna drugu. Ovo je 1859. objavio u svojoj knjizi Podrijetlo vrsta.

U devetnaestom stoljeću niz kreacionista usprotivilo se ovim idejama, ali njihova orijentacija se nešto razlikovala od orijentacije kreacionista u dvadesetom stoljeću. Jedan od prvih veoma poznatih kreacionista bio je Louis Agassiz (1807.–1873.), veoma dobro poznat po svom radu s fosilima i promatranju glečera i teorijama o njihovom nastanku.

b. Dvadeseto stoljeće. Na području geologije, biologije i genetike došlo je do snažnog razvitka koji danas utječu na gledišta znanstvenika u ovim predmetima. Na području geologije došlo je do odmaka od uniformitarijanizma. Današnji geolozi, bili evolucionisti ili ne, više se slažu da postoji obilje dokaza za katastrofe u geološkom redosljedu. Razlika između ovog gledišta i gledišta kreacionista jeste u tome što geolozi evolucionisti u geološkom redosljedu vide mnoštvo katastrofa, dok kreacionisti većinu njih svrstavaju u jednu veliku katastrofu, biblijski potop. Od načina na koji se odnosimo prema podacima o potopu, ovisit će kako budemo gledali na stvaranje prije njega.

Još jedno područje koje je djelovalo na kršćanski svjetonazor je radiometrijsko datiranje što su ga razvili fizičari. Radiometrijsko datiranje, kojim se određuje starost elemenata u nefosilnim (nesedimentnim) stijenama, stavlja ove elemente i njihove vulkanske taloge milijune godina u prošlost. Oni se još uvijek mogu uskladiti s kršćanskim gledištem o stvaranju u Postanku 1 ako prihvatimo da je primordialni planet postojao u stanju mirovanja prije tjedna stvaranja i nastanka života na zemlji. Radiokarbonsko datiranje koristi se za određivanje starosti mrtvih organizama, organskog materijala, ali kako se vraća dublje u prošlost metoda postaje sve netočnijom.

Na području biologije genetika je posebno snažno utjecala na teoriju o evoluciji. Darwin je imao samo rudimentarno znanje o genetici. Smatrao je da se naslijeđene karakteristike prenose okruglim tjelešcima u krvi. U isto vrijeme dok je Darwin radio, redovnik Gregor Mendel izradio je zakone nasljeđa kojima je upravljala genetika. Na nesreću, njegovo se djelo izgubilo i tek je kasnije otkriveno. Danas se misli da se promjene u karakteristikama događaju mutacijom u genima. To predstavlja problem za evoluciju, zato što su mutacije najčešće štetne, a ne korisne. Učinjen je pokušaj da se problem riješi proučavanjem genetike populacije. Ako uzmemo cijelu populaciju jedne vrste, statistički je moguće nadvladati štetne mutacije i izabrati korisne.

U biologiji je do velike revolucije došlo otkrićem dvostrukog helikalnog oblika DNA molekule Watsona i Cricka 1953. Danas je poznato da se pri reprodukciji temeljni par koji vezuje kralježnicu DNA otvara i da se polovice roditeljskih parova udružuju u stvaranju novog člana vrste. To još više otežava hipotezu evolucije vrsta zbog silne veličine i složenosti problema. Trenutno je u tijeku istraživanje da se odrede svi bazni parovi u DNA čovjekovih gena i kromosoma. Budući da ljudski genom čini više od tri milijarde osnovnih parova, mogućnost da je biće tako precizno i složeno moglo proizaći iz evolucije, postaje strahovito malena. Svjedočanstvo zadivljujućih čuda genetike isto je kao i svjedočanstvo biblijskog pisca koji je rekao da smo "tako čudesno stvoren[i]" (Ps 139,14 – RU).

H. Doprinosi adventista sedmog dana

Adventisti su u dvadesetom stoljeću puno pridonijeli kreacionizmu. Inicijator ovog truda bio je George McCready Price (1870.–1963.). Premda samouk u geologiji, bio je kritičar stručnih poblikacija geologa. Nijekao je da u podjeli fosila postoji red u geološkim slojevima i držao da su geološki slojevi na mnogim mjestima poremećeni. Geolozi priznaju da su na nekim mjestima slojevi izokrenuti, ali smatraju da je to varljivo, jer su uvjereni da su se razvili kad su se donji slojevi nagurali iznad kasnijih slojeva. Price je držao da su izokrenuti slojevi nastali ispravnim redoslijedom i da teorija geologa po tom pitanju nije točna. Ovu kritiku objavio je u nizu knjiga: The New Geology (1923), The Predicament of Evolution (1925), Genesis Vindicated (1941 i Common-Sense Geology (1946). Price se doista može nazvati ocem kreacionističkog pokreta dvadesetog stoljeća.

Price nije ostao bez odgovora, čak ni u svojoj crkvi. Jedan profesor biologije na Pacific Union Collegeu, Harold W. Clark, imao je drukčije gledište o geološkim slojevima i fosilima koje su sadržavali. Clark je radio na terenu više od Pricea pa je zaključio da su slojevi i njihovi fosili nađeni u redosljedu u kojem su geolozi evolucionisti to tvrdili. Ovaj zaključak je zahtijevao alternativnu teoriju njihova taloženja, teoriju koja bi se slagala s fosilnim naslagama. Clark je došao na ideju "ekološke zoniranosti", da su fosili bili pokopani onim redom kojim su u prirodi okupirali svoje ekološke niše. Zbog toga su stanovnici dna bili pokopani prvi, a za njima ribe. Kao stanovnici močvara, vodozemci su pokopani iznad riba, a posljednji su pokopani sisavci koji žive na višem kopnu. Premda ovaj model ne odgovara na sva pitanja o taloženju fosila, mnogi su ga kreacionisti prihvatili kao zasad najbolje dostupno objašnjenje. (Vidi Clark 1946, 1977.)

V. Adventističko rauzmijevanje stvaranja

Adventisti sedmog dana drže da je izvještaj o stvaranju u Postanku 1 i 2 doslovan i povijesan, kako se to uglavnom vjerovalo do osamnaestog stoljeća. U Postanku zapisana su silna Božja djela stvaranja; no ovaj izvještaj je samo početak Njegovog djela u prilog stanovnika ovog planeta, jer se taj izvještaj nastavlja u Bibliji. Zato je izvještaj o stvaranju na početku Biblije samo uvod u povijest plana spasenja.

Elementi koje sadrži izvještaj o stvaranju u Postanku za adventiste nisu simbolički ni duhovni. Bog je vidio da je materija koju je stvorio i koristio tijekom tjedna stvaranja bila dobra, čak vrlo dobra. Biblijsko gledište je da je dobro duhovnoga sadržano u materiji koja je isto tako dobra, a ne izolirana ili od nje odvojena. To je potpuno suprotno gledištu grčke filozofije, koja je materiju smatrala lošom, a duhovno, ili idealno, dobrim.

Među činjenicama ovog izvještaja, koje smatramo doslovnim, spominje se i vrijeme. S obzirom na formulu elemenata vremena, očito je i jasno da je pisac teksta govorio o doslovnim danima od dvadeset i četiri sata, svakom s danom i noći. Ovo predstavlja snažan temelj za sedmi dan na kraju tjedna stvaranja. Ovaj dan je bio dan Božjeg počinka u kojem je uzeo u obzir sve dobro što je stvorio, pa i ljudska bića koja su bila vrhunac Njegove stvaralačke aktivnosti. Iz valjanih razloga Bog je odvojio ovaj dan, blagoslovio ga i posvetio za uporabu ljudskim bićima.

Priroda još uvijek otkriva veličanstvenost i ljepotu, premda je oštećena posljedicama grijeha. Neki od kasnijih tekstova u Starom zavjetu slave Boga za Njegovo čudesno stvaranje, a proslavljanje Boga kao Stvoritelja nastavljeno je sve do posljednje knjige Novog zavjeta.

Ovaj tjedan stvaranja zbio se samo prije nekoliko tisuća godina, u novije vrijeme, a ne prije milijune godina. Možda je ranije postojao mirujući planet, ali život na njemu nije stvoren prije tjedna stvaranja opisanog u Postanku 1. Priroda na općenit način otkriva Boga. Ovo znamo iz različitih starozavjetnih i novozavjetnih tekstova. Božja mudrost i sila vidljivi su u makrokozmu i mikrokozmu fizičkog svijeta.

Bog još uvijek vlada onim što je stvorio. Prema Starom zavjetu Bog je mogao upotrijebiti svoju moć da izlije sudove na narode oko Izraela, kao i na sam Izrael, kad su se odvratili od Njega i Njegovog saveza i činili zlo. U ove posljednje dane Bog će ponovno na isti način upotrijebiti ove sile. U posljednjih sedam zala (Otk 16) Bog će ponovno pokazati da je Stvoritelj i Sudac.

No prije tog vremena treba objaviti naročitu vijest. To je vijest o Bogu kao Stvoritelju. U vrijeme kad Ga ljudi, kao nikad ranije, odbijaju priznati Stvoriteljem, trebamo objaviti vijest koja još jednom ukazuje na Stvoritelja. Nju nalazimo u prvom dijelu anđeoskih vijesti u Otkrivenju 14,6.7; ovo je posebna vijest koju Crkva adventista sedmog dana smatra obvezom da je objavi. U privlačenju pozornosti svijeta na Stvoritelja mi pozivamo na i štovanje Boga, što se najbolje može učiniti u dan koji je Stvoritelj odredio kao uspomenu na svoje stvaranje, u subotu.

Na kraju Božja moćće se ponovno očitovati kad Bog bude stvarao nova nebesa i novu zemlju. Još jednom će zemlja izići iz ruku svog Stvoritelja, ali očišćena od grijeha. Obnovljena u svojoj edenskoj ljepoti, zemlja će postati dom spašenih i svjedočanstvo svemiru da je Bog ljubav i da je zahvaljujući svojoj ljubavi sve obnovio za svoj narod. Tako će na kraju velike borbe u cijelosti biti otkrivena Božja stvaralačka i otkupiteljska sila.

S obzirom na dostupne biblijske podatke o stvaranju, Crkva adventista sedmog dana je iznjela i prihvatila sljedeću službenu izjavu o svom stajalištu o stvaranju:

"Bog je Stvoritelj svega i On je u Pismu objavio autentični izvještaj o svojoj stvaralačkoj djelatnosti. Za šest dana Gospodin je stvorio nebo i Zemlju i sve što živi na Zemlji, i počinuo sedmoga dana u tom prvom tjednu. Tako je uspostavio subotu kao trajni spomenik djela stvaranja koje je završio. Prvi čovjek i prva žena bili su načinjeni po Božjoj slici kao vrhunac djela stvaranja, dobili su vlast nad svijetom i odgovornost da se brinu o njemu. Kad je svijet bio dovršen, sve je bilo 'veoma dobro', i objavljivalo slavu Božju. (Post 1,2; Izl 20,8-11; Ps 19,2-7; 33, 6.9; 104; Heb 11,3)" (SDA Yearbook, 1981, 5.)

VI. Komentari Ellen G. White

A. Priroda i Bog prirode

"Priroda je snaga, ali Bog te prirode je neograničen u snazi. Njegova djela tumače Njegov karakter. Oni koji Ga prosuđuju prema Njegovim djelima, a ne prema pretpostavkama velikih ljudi, u svemu će vidjeti Njegovu prisutnost. Ovi vide Njegov osmijeh u sunčevom sjaju, a Njegovu ljubav i skrb u plodnim njivama ujesen. Čak i zemaljski ukrasi koji su vidljivi u živom zelenilu trave, u ljupkom cvijeću svih boja, u vitkim i raznolikim šumskim stablima, svjedoče o nježnoj, očinskoj brizi našeg Boga i Njegovoj želji da usreći svoju djecu.

Sila velikog Boga pokazat će se u korist onih koji Ga se boje. Poslušajmo prorokove riječi: 'Zar ne znaš? Zar nisi čuo? Jahve je Bog vječni, kraljeva zemaljski stvoritelj. On se ne umara, ne sustaje, i um je njegov neizmjerljiv. Umornome snagu vraća, jača nemoćnoga. Mladići se more i malakšu, iznemogli, momci posrću. Al onima što se u Jahvu uzdaju snaga se obnavlja, krila im rastu kao orlovima, trče i ne sustaju, hode i ne more se.'" (ST, 13. ožujka 1884)

"Bog je temelj svega. Svaka je prava znanost u skladu s Njegovim djelima; svako pravo obrazovanje vodi poslušnosti Njegovoj vlasti. Znanost našim pogledima otvara nova čuda; ona se diže visoko i istražuje nove dubine, ali iz tog istraživanja ne donosi ništa što bi se sukobljavalo s božanskim otkrivenjem. Neznanje može tražiti potporu pogrešnih gledišta o Bogu pozivanjem na znanost, ali knjiga prirode i pisana Riječ se ne razilaze; jedna osvjetljava drugu. Pravilno razumljene, one nas upoznaju s Bogom i Njegovim karakterom, uče nas nešto o mudrim i korisnim zakonima preko kojih On djeluje. Tako nas potiče da slavimo Njegovo sveto ime i da se razumno uzdamo u Njegovu riječ." (ST, 20. ožujka 1884)

B. Znanost i Biblija

"Pravilno shvaćena znanstvena se otkrića i životna iskustva slažu sa svjetočanstvom Svetog pisma o stalnom Božjem djelovanju u prirodi.

U himni koju je zabilježio Nehemija, Leviti su pjevali: 'Ti si, Jahve, Jedini! Ti si stvorio nebo, i nebesa nad nebesima, i vojsku njihovu, zemlju i sve što je na njoj, mora i što je u njima. Ti sve to oživljavaš.' (Neh 9,6)

O ovoj Zemlji Pismo izjavljuje da je djelo stvaranja dovršeno. Njegova su djela 'dovršena od postanka svijeta.' (Heb 4,3) Međutim, Božja sila još i sada radi na održavanju onoga što je stvoreno. Bilo ne udara, niti se disanje nastavlja zato što je mehanizam, jednom pokrenut, nastavio raditi svojom vlastitom prirodnom energijom. Svaki udisaj, svaki otkucaj srca, dokaz je brige Onoga u kome živimo, mičemo se i jesmo. Od najmanjeg kukca do čovjeka, svako živo stvorenje svakodnevno ovisi o njegovoj providnosti…

Onaj koji najdublje prodre u tajne prirode, najpotpunije će shvatiti svoje vlastito neznanje i slabost. Shvatit će da postoje dubine i visine koje ne može dosegnuti, tajne u koje ne može proniknuti, da pred njim leže beskrajna područja istine u koja još nitko nije stupio. On će biti spreman reći zajedno s Newtonom: 'Čini mi se da sam kao dijete koje na morskoj obali skuplja oblutke i školjke, dok se preda mnom pruža veliki ocean istine.'

Ljudi koji su najdublje proučili znanost, prisiljeni su priznati da u prirodi djeluje jedna beskrajna sila. Ali ljudskom razumu, kad je prepušten samome sebi, pouke prirode moraju izgledati proturječne i obeshrabrujuće. One se mogu pravilno shvatiti jedino u svjetlosti otkrivenja. 'Vjerom doznajemo.' (Heb 11,3)." (Ed 130-134; usp. Odgoj, str. 117-120)

C. Autentična povijest početka našeg svijeta

"Biblija je najpoučnija i najsveobuhvatnija povijest dana svijetu. Njezine svete stranice sadrže jedini autentičan izvještaj o stvaranju. U njoj smo svjedoci sile koja 'razastrije nebesa i (koji) zemlju utemelji'. U njoj imamo istinitu povijest ljudskog roda, neiskvarenu ljudskim predrasudama ili ohološću…

Postoji sklad između prirode i kršćanstva, jer oboje potječu od istog Autora. Knjiga prirode i knjiga otkrivenja ukazuje na djelovanje istog božanskog uma. Ima pouka koje trebamo naučiti iz prirode; no postoje pouke, duboke, ozbiljne i izuzetno važne, koje trebamo naučiti iz Božje knjige." (RH, 19. kolovoza 1884)

"U Postanku je sačuvana povijest svijeta od početka. U njemu je otkriveno da će svi narodi koji zaboravljaju Boga i odbacuju Njegov put i Njegov znak poslušnosti, koji razlikuje između pravednih i zlih, između spašenih i nespašenih, biti uništeni…

Gospod poziva sve da proučavaju božansku filozofiju svete povijesti, koju je Mojsije napisao nadahnut Svetim Duhom. Prva obitelj na zemlji primjer je svih obitelji koje će postojati do kraja vremena. Mnogo toga je za proučavati u toj povijesti da bismo razumjeli božanski plan za ljudski rod. Ovaj je plan jasno određen i posvećena duša koja se moli upoznat će Božju misao i cilj od početka do završetka povijesti ove zemlje. Ona će shvatiti da je Isus Krist, jednak Ocu, veliki pokretač svakog napretka, Onaj koji je izvor svakog čišćenja i uzdizanja ljudskog roda." (3MR 184)

"Za poznavanje rane povijesti našeg svijeta, stvaranja čovjeka i njegova pada ovisimo o Bibliji. Ako uklonimo Božju Riječ, što možemo očekivati osim da ostanu bajke i nagađanja te oslabljeni um koji je nesumnjivo posljedica njegovanja zablude. Nama je potrebna vjerodostojna povijest o nastanku Zemlje, o padu keruba zaklanjača i ulasku grijeha u svijet. Bez Biblije bit ćemo zbunjeni lažnim teorijama. Um će biti podvrgnut tiraniji praznovjerja i laži. No pošto imamo autentičnu povijest o početku našeg svijeta, ne trebamo se opterećivati ljudskim nagađanjima i nepouzdanim teorijama." (MM 89)

"Božanski um i ruka su kroz vijekove u punoj čistoći sačuvali izvještaj o stvaranju. Jedino nam Božja Riječ daje vjerodostojan izvještaj o stvaranju našeg svijeta." (RH, 11. studenog 1909)

D. Bog nije bio vezan uz pretpostojeću materiju

"U oblikovanju našeg svijeta Bog nije bio vezan uz pretpostojeću tvar ili materiju. 'Ovo vidljivo ne posta od nečega pojavnoga.' Naprotiv, sve, materijalno i duhovno, pojavilo se pred Gospodom Jahvom na Njegov glas i stvoreno je za Njegove ciljeve. Nebesa i sva vojska njihova, zemlja i sve što je na njoj, ne samo što su djelo Njegovih ruku, već su nastali dahom Njegovih usta.

Gospodin je pokazao da bi svojom snagom u jednom kratkom satu mogao razgraditi cijeli okvir prirode. Mogao bi stvari okrenuti naopačke i uništiti ono što je čovjek izgradio posebno snažnim i trajnim. 'On brda premješta, a ona to ne znaju, u jarosti svojoj on ih preokreće. Pokreće on zemlju sa njezina mjesta, svodu se nebeskom potresu stupovi i premru od straha kada on zaprijeti. Pred njim se gore potresaju, bregovi se ljuljaju, zemlja se pod njim provaljuje.'" (3MR 208)

"Bog je u otkrićima prirodnih i drugih znanosti dopustio da svijet bude preplavljen svjetlom, ali ako znanstvenici o ovim predmetima razmišljaju samo s ljudskog gledišta, sigurno će pogriješiti. Ako nisu vođeni Božjom Riječi, i najveći umovi postaju zbunjeni u pokušajima da istraže odnos između znanosti i otkrivenja. Stvoritelj i Njegova djela nadilaze njihovo shvaćanje; a budući da ih ne mogu objasniti prirodnim zakonima, onda biblijsku povijest proglašavaju nepouzdanom.

Oni koji sumnjaju u vjerodostojnost biblijskog izvještaja napustili su svoje sidro pa im prijeti opasnost da se razbiju o stijene nevjerstva. Kad ustanove da svojim nesavršenim znanstvenim znanjem ne mogu mjeriti Stvoritelja i Njegova djela, oni postavljaju pitanje postojanja Boga i prirodi pripisuju beskonačnu silu.

U pravoj znanosti ne može biti ništa suprotno učenju Božje Riječi, jer oboje imaju istog Autora. Pravilno razumijevanje jednog i drugog uvijek će pokazati njihov sklad. Bilo u prirodi ili otkrivenju, istina je uvijek skladna u svim svojim pojavama. No um koji nije prosvijetljen Božjim Duhom, zauvijek će ostati u tami kad je riječ o Njegovoj moći. To je razlog što se ljudske ideje tako često suprote učenju Božje Riječi." (8T 257.258)

" Bez osnove je teorija da Bog nije stvorio materiju kad je stvarao ovaj svijet. U oblikovanju našeg svijeta Bog nije ovisio o pretpostojećoj materiji. Naprotiv, sve, materijalno i duhovno, pojavilo se pred Gospodom Jahvom na Njegov glas i stvoreno je za Njegove ciljeve." (Isto, 258.259)

"Božja vladavina nije samo obuhvaćala stanovnike Neba već i sve svjetove što ih je On stvorio, i Lucifer je zaključio da, ako može povesti nebeske anđele u pobunu, on može povesti i sve svjetove." (Patrijarsi i proroci, str. 22; vidi Velika borba, str. 426)

E. Subota stara kao i sama zemlja

"Bog nam je dao svoje zapovijedi, ne samo da ih vjerujemo nego i vršimo. Nakon što je položio temelje zemlji, veliki je Jahve cijelu zemlju obukao u predivnu odjeću i napunio je svime što je korisno za čovjeka, a kad je stvorio sva čuda na kopnu i moru, ustanovio je subotu i posvetio je." (4T 247; usp. Iz Riznice svjedočanstava, sv. 1, str. 334)

"Kad su položeni temlji zemlji, položen je i temelj suboti, pa su klicale zvijezde jutarnje i Božji uzvikivali dvorjani… Bog je dao svoj Zakon, i u četvrtoj zapovijedi Dekaloga svoju subotu, upravo onaj dan kad je prestao sa svjetovnim poslom, da bi je svetkovao kao uspomenu na stvaranje neba i zemlje." (RH, 15. srpnja 1890)

"Da je čovjek uvijek bio poslušan četvrtoj zapovijedi, na svijetu ne bi bilo nijednog nevjernika, jer ona svjedoči da je Gospodin stvorio nebo i zemlju, more i sve što je u njima. Stoga je Jahve blagoslovio i posvetio dan subotni." (1SAT 233)

"Subota je bila načinjena za cijelo čovječanstvo i uspostavljena u Edenu prije čovjekova pada. Stvoritelj ju je nazvao 'moj sveti dan'. Krist  je sebe proglasio 'gospodarem subote'. Budući da je počela sa stvaranjem, ona je stara koliko i ljudski rod, a kako je načinjena radi čovjeka, ona će postojati dokle bude postojao čovjek." (ST, 12. studenoga 1894)

F. Znanost, prava i lažna, i otkrivenje

"Za mnoge je znanstveno istraživanje postalo prokletstvo; njihov ograničeni um je tako slab da su izgubili ravnotežu. Oni ne mogu uskladiti svoje znanstvena gledišta s izjavama Svetog pisma i misle da se Bibliju treba ispitivati njihovim mjerilima 'lažno nazvane spoznaje'. Zabludjeli su od vjere i đavao ih je zaveo. Ljudi su pokušali biti mudriji od svog Tvorca; ljudskim filozofijama pokušali su istražiti i objasniti tajne koje nikad neće biti objašnjene, ni u vječnosti. Kad bi ljudi istraživali i razumjeli ono što je Bog objavio o sebi i svojim nakanama, oni bi stekli takav pogled na Jahvinu slavu, veličanstvo i moć, da bi shvatili svoju neznatnost i zadovoljili se onim što je otkriveno njima i njihovoj djeci." (4SP 345)

"Onaj koji je stvorio svijet i načinio uzvišene planine, tko je otvorio izvore bezdana, oblikovao veličanstvene stijene i visoka stabla, dao je čovjeku moć da cijeni čuda zemlje i neba, snagu da razumije pouke koje je Krist iz njih uzimao. No ljudski razum nije nikad mogao smisliti takve pouke, a ni čovjek ih ne može razumjeti osim ako to promatranje Bog ne posveti svojim Svetim Duhom…

"Ne možemo se pouzdati u ljudsko rasuđivanje. Da je Krist danas u svijetu, mladci u školama trabunjali bi Mu o takozvanoj znanosti. No Krist bi odgovorio: 'Nitko ne može služiti dvojici gospodara.'" (RH, 3. srpnja 1900)

G. Izjave o potopu iz 1890.

"Potop je promijenio cijelu površinu zemlje. Kao posljedica grijeha, treće strašno prokletstvo je počivalo na zemlji. Kad se voda počela povlačiti, brda i planine su ostale okružene nepreglednim, nemirnim morem. Posvuda su se nalazila trupla ljudi i životinja. Gospod nije dopustio da ostanu i da raspadanjem zagađuju zrak te je stoga od zemlje načinio golemo groblje. Snažan vjetar, poslan da isuši vode, odnosio je trupla, a ponekad i cijele vrhove planina te s drvećem, kamenjem i zemljom zatrpavao mrtva tjelesa. Na isti su način zlato i srebro, probrana drveta i drago kamenje, koji su prije potopa obogaćivali i ukrašavali zemlju, i koje su stanovnici obožavali, skriveni od ljudskih pogleda i potraga. Snažno gibanje vode nanijelo je zemlju i kamenje na ova blaga, i u nekim slučajevima iznad njih stvorilo planine." (Patrijarsi i proroci, str. 80.81)

H. Dokazi promjena uzrokovanih potopom

"Stijene pripadaju dragocjenostima ove zemlje jer sadrže blaga mudrosti i znanja. U stijenama i gorama zapisana je činjenica da je Bog potopom uništio zle na zemlji, a površina zemlje raskidana divovskim stijenama i visokim planinama svjedoči da je to učinila Gospodnja sila zbog zloće čovjeka u prestupanju Njegova zakona. Neprekidno mijenjanje prizora koje oko susreće, djelo su Božje mudrosti, da bi ljudi u Njegovim zapanjujući djelima mogli razumjeti da postoji živi Bog neograničene moći. Čudesna i veličanstvena djela trebaju oplemeniti dušu i smekšati grubost čovjekove naravi te mu pomoći u izgradnji karaktera." (3MR 217)

I. O planinama i njihovom nastanku

"Bila sam toliko umorna da sam se ispružila na sjedalu i spavala oko dva sata; time sam izgubila zanimljive dijelove prizora, ali smo priliku, koliko je bilo moguće, iskoristili u ostatku putovanja.

Bilo je veličanstveno. Bilo je jezera i gudura i kanjona i visokih stijena, nekih posebna izgleda. Vrhunci brda koji se izdižu iznad gorskih vrhunaca. Neki ukrašeni šumama, neki obrađeni do samog vrha. Put do njih vodio je u serpentinama i kako su mogli izgraditi svoje kuće i urediti vrtove i živjeti u tim visinama, ostalo nam je tajnom. Na vrhuncima brda bile su sagrađene crkvice, a sela su se smjestila u planinske gudure…

Bili smo zadivljeni. Volimo promatrati veličinu Božjih djela i u tome se nikada ne umaramo. Ovdje je planinski lanac koji se proteže duž cijelog kontinenta, nagomilan jedan na drugoga kao kakav masivan nepravilan zid koji se diže iznad oblaka. Ovaj Bog koji drži planine na mjestu, dao nam je obećanja koja su nepromjenljivija od ovih veličanstvenih starih planina. Božja Riječće stajati zauvijek od naraštaja do naraštaja." (Isto, 214)

VII. Literatura

Brueggemann, Walter. Genesis. Interpretation, vol. 1. Atlanta, John Knox, 1982.

Cassuto, Umberto. A Commentary on the Book of Genesis. Part 1, From Adam to Noah. Jerusalem, Magnes, 1989.

Clark, Harold W. The New Deluvialism. Angwin, Calif., Science Publications, 1946.

– . The Battle Over Genesis. Washington, D. C., Review and Herald, 1977.

Coffin, Harold G. Origin by Design. Washington, D. C., Review and Herald, 1983.

"Evidences of a Worldwide Flood." U The Seventh-day Adventist Bible Commentary, sv. 1, str. 64-98. Washington, D. C., Review and Herald, 1953.

Finegan, Jack. Handbook of Biblical Chronology. Princeton, Princeton University Press, 1964.

Gunke, Herman. The Legend of Genesis. New York, Schocken, 1964.

Hasel, Gerhard F. "The Significance of the Chronology in Genesis 1 in Relation to Ancient Near Eastern Parallels. Andrews Univerity Seminary Studies 10 (1972), str. 1-20.

– . "The Sabbath and the Pentateuch." U The Sabbath in the Scripture and History. Urednik A. K. Strand. Washington, D. C., Review and Herald, 1982. Str. 21-43.

– . "The 'Days' of Creation in Genesis 1: Literal 'Days' or 'Figurative 'Periods/Epochs' of Time?" Origins 21 (1994), str 5-38.

Jacobsen, Thorkild. "The Eridu Genesis." Journal of Biblical Literature 100 (1981), str. 513-529.

Johnson, Phillip E. Darwin on Trial. 2 izdanje. Downers Grovwe, Ill., InterVarsity, 1993.

Lavallee, Louis. "Augustine on the Creation Days." Journal of Evagelical Theological Society 32 (1989), str. 457-464.

Lewis, Jack P. "The Days of Creation: An Historical Survey of Interpretation." Journal of Evagelical Theological Society 32 (1989), str. 433-455.

Maxwell, C. Mervyn. God Cares. Sv. 2. Revelation. Boise, Idaho, Pacific Press, 1985.

"Science and Literal Creation." U The Seventh-day Adventist Bible Commentary. Washington, D. C., Review and Herald, 1953. Sv. 1, 1976, str. 46-63.

Shea, William H. "Literary Structural Parallels Between Genesis 1 and 2." Origins 16 (1989), str. 49-68.

– . "A Comparison of Narrative Elements in Ancient Mesopotamian Creation-Flood Stories With Genesis 1–9." Origins 11 (1984), str. 9-29.

– . The Unity of Creation Account. Origins 5 (1978), str. 9-38.

Speiser, E. A. Genesis. 3. izdanje. Anchor Bible, sv. 1. Garden City, N. Y.., Doubleday, 1981.

Webster, Clyde L, mlađi. The Earth: Origins and Early History. Office of Education, North American Division od the General Conference of Seventh-day Adventists, Silver Springs, Md., 1989.

Wenham, Gordon J. Genesis 1–15. Word Bible Commentary, sv. 1. Waco, Texas, Word, 1987.

Westermann, Claus. Genesis 1–11. Minneapolis, Augsburg, 1984.

< 10 Poglavlje

Sadržaj

12. Poglavlje >