< 11 Poglavlje | Sadržaj | 13. Poglavlje > |
Mario Veloso
Uvod
U svakom društvu je zakon, kao osnova za
pravilno ponašanje, bitan za dobrodit ljudi. Gledano iz teološkog kuta, zakon
postaje još važniji jer uključuje Božji Zakon koji obuhvaća božanske zahtjeve za ljudska bića.
S biblijskog gledišta, pod zakonom se
često razumije Tora ili Knjiga zakona,
Petoknjižje, za koje se tradicionalno misli da sadrži 613 zapovijedi. No
Mojsijeve knjige nemaju monopol na ovaj predmet. Od Postanka pa sve do
Otkrivenja zakon je integralni dio povijesti Izraela, Isusova učenja i Pavlovih
poslanica.
Premda u Bibliji nalazimo različite vrste zakona – obredne, građanske,
zdravstvene, društvene – Božji Zakon nalazi se u središtu koncepta. Dekalog,
moralni Zakon, je duhovan i prikaz je Božjeg karaktera. On nadilazi vrijeme i
mjesto, te tako dijeli trajnost svog Autora.
Božji zakon treba proučavati vezano uz druge predmete. Dekalog je
dio Božjeg Saveza s Njegovim narodom. Za Pavla je Zakon tijesno povezan s
milošću. Na kraju, Zakon moramo gledati u
svjetlosti križa koji je za kršćane središnji događaj u
povijesti.
Ovaj članak o zakonu istražuje značaj, jedinstvenost i trajnost Božjeg Zakona.
Također razmatra primjenu
ove doktrine na svakidašnji kršćanski život i život Crkve adventista sedmog
dana.
2.
Zakon je izraz Božjeg karaktera
C.
Duhovna priroda moralnog zakona
E.
Moralni zakon i posljednji sud
II.
Vječnost Božjeg moralnog
zakona
1.
Deset zapovijedi u Postanku
3. Četvrta zapovijed prije
Sinaja
1.
Jedinstvenost Deset zapovijedi
C. Deset
zapovijedi i Isusovo učenje
2.
Zakon u Ivanovim poslanicama
1.
Nepravilna funkcija zakona: legalizam
2.
Svjedočanstvo prave
poslušnosti
2.
Križ – potvrda moralnog zakona
IV.
Praktične posljedice po kršćanski život
A.
Zakon u spisima Ellen G. White
B.
Zakon u doktrini Crkve adventista sedmog dana
Prije analize značenja Božjeg "zakona" kako ga nalazimo u
Svetom pismu, potrebno je razmotriti uporabu određenih
riječi u ovom konceptu i vrste
božanskog zakona.
Najuobičajenija riječ u Starom zavjetu za zakon je torah, u
značenju "smjernica", "uputa" ili "zakon". Premda
riječtorah ima jasno značenje, često se odnosi na sve upute koje je Bog dao
svom narodu (Post 26,5; Izl 16,4; Iz 1,10 i 8,20). U Psalmu 119 nalazimo više
riječi kojima je opisan Božji zakon ("propisi" [r.
2], "naredbe" [r. 4], "pravila [r. 5], "zapovijedi" [r. 6]), i sve potpadaju pod
jedan koncept: torah, ukupnost otkrivene Božje volje. U riječi torah bili su uključeni moralni, obredni i građanski zakoni
Izraela. Budući da je Božji
"zakon" bio čitav plan spasenja, Izaija je mogao potvrditi
da "otoci žude za njegovom naukom" (Iz 42,4). Petoknjižje, glavni izvor ovih
uputa, nazvan je Tora ili Božji zakon (Neh 8,18; 9,3).
Novi zavjet uzima grčku riječnomos da prikaže torah. Različita značenja riječi nomos odražavaju bogato
značenje njezinog hebrejskog orginala. Tako može
ukazivati na Sveto pismo kao otkrivenje Božje volje (Iv 15,25), Petoknjižje
općenito (Mt 7,12), a ponekad na Dekalog (Jak
2,10-12) ili obredni zakon (Dj 15,1).
Obimni pravni materijal u Bibliji
obuhvaća sve strane života – zdravlje, prehranu,
seksualnost, rad, društvo, kult, vlast i čak odnose s okolišem. Neki od ovih zakona su
univerzalni po primjeni, dok su drugi bili primjenjivi samo u određeno vrijeme i
na određenim mjestima. Međutim, svi su oni torah: božanske upute za Božji
narod.
a. Neuniverzalni zakoni. Izraelu su dani neuniverzalni zakoni da ih
se drže građani i tuđinci koji
žive s njima. Ovi se obredni i građanski zakoni nisu odnosili na one koji nisu
pripadali Božjem narodu.
Obredni zakoni su bili propisi kojima se Bog poslužio da
pomoću simbola i kultne prakse podučava o planu spasenja Stari zavjet jasno
pokazuje da su ovi zakoni stupili na snagu ubrzo nakon pada u grijeh, kako se to
vidi iz izvještaja o Abelu i Kajinu (Post 4,3-7). Nakon izlaska iz Egipta,
kultni su propisi prošireni i zapisani u Levitskom zakoniku u kome je opisan
čitav obredni sustav izraelskog Svetišta i,
kasnije, židovskog hrama.
Obredni sustav bio je uspostavljen da ukaže
na Kristovu savršenu žrtvu na križu. Krist je bio njegov temelj, njegova vijest
i njegovo očekivanje, a bio je i izraz vjere u Krista. No
taj sustav nije bio savršen, jer je bio samo sjena ili simbol stvarne žrtve za
grijeh. On nije mogao očistiti grešnike od grijeha. Bio je samo
obećanje da će spasenje doći prinosom žrtve Božjeg Janjeta i izrazom
vjere u to obećanje (Heb 10,1-10).
Građanske
zakone je Bog dao izraelskom
narodu preko Mojsija da upravljaju životom društvene zajednice. Ovi su zakoni
većinom bili primjena univerzalnih
načela sadržanih na drugoj ploči Deset zapovijedi, koja su ravnala odnosima
među ljudima. Temeljno
načelo građanskih zakona bila je
pravda u javnoj službi vladara i sudaca, i pravednost u svim postupcima naroda
Saveza (Izl 23,1-9; Pnz
16,18-20; Lev 19,9-18).
b. Univerzalni zakoni. Božje zanimanje za ljude očitovalo se u zakonima koje je dao za sve
ljude i koji se mogu primijeniti na sve ljude, a važe za sva vremena i u svim
prilikama. Primjeri ovih univerzalnih zakona su prirodni zakoni, zdravstveni i
prehrambeni zakoni, seksualni zakoni i moralni zakon Deset zapovijedi. Svi oni
imaju značajno mjesto u pravnom materijalu Biblije, ali
u Deset zapovijedi susrećemo jedinstveni Zakon upravljanja moralnim
životom svih ljudskih bića u sva vremena i na svim
mjestima.
Torah je bila središte hebrejskog razmišljanja i
načina života. Izraelci nisu mogli razumjeti
svoj život ni sebe bez Zakona. Za njih je povijest dosegla vrhunac u Božjem
činu davanja Zakona. Ništa nije bilo
veće od Zakona, jer im ništa drugo nije dovelo
Boga tako blizu kao Njegova veličanstvena prisutnost na Sinaju. Osim toga ovaj
Zakon je unaprijed oblikovao povijest Izraela. Dva su elementa dovela do toga da
Izrael postane Božji narod: jedan je bio Božji nezasluženi izbor Izraela (Pnz
4,37; 7,7; 10,15), a drugi Njegovo besprimjereno samootkrivenje čitavom narodu (Izl 20). Sadržaj ovog
otkrivenja bio je Zakon. Zato je on
istovremeno bio božanski dar milosti i izraz Božje volje, pokazatelj Njegovom
narodu kako treba živjeti.
Zakon je pokazao da se sam Bog dao Izraelu da
bude njihov Bog, a njih je izabrao da budu Njegova svojina (Izl 19,4-6). On je
bio moralni, etički, društveni i kultni spomenik. No Zakon
nije trebao biti spomenik postavljen na nekom vidljivom mjestu; umjesto toga bio
je živi spomenik. Premda napisan na kamenu, Bog ga je želio smjestiti u srce
svog naroda (Ps 37,30.31; Jr 31,33) da bi mogao upravljati životom pojedinca,
cijelog naroda i čak cijelog čovječanstva.
Zakon nije bio samo otkrivenje Božje volje i
milosti, već i otkrivenje Njegove svetosti. On je svoj
narod mogao nazvati svetim zato što je sam bio svet (Lev 19,2). Zakon je
predstavljao Božji karakter, Njegovu pravednosti i savršenstvo, Njegovu dobrotu
i istinu (Ps 19,8.9; 119,142.172). Pavao ga je nazvao "duhovnim" (Rim 7,14) i
potvrdio: "Stoga, Zakon je bez sumnje svet, a zapovijed i sveta, i pravedna, i
dobra." (r. 12) Svako kršenje Zakona bilo je odvajanje od Boga (Iz 59,2), od
Izraela (Izl 12,15.19; Lev 7,20.21.25.27) i od samog života (Izl 28,43; Pnz
18,20). Kršenje je značilo pobunu, otpad i
smrt.
Način života koji je Bog prikazao svojim
sinovima i kćerima, kako u stara vremena tako i danas,
isti je: istinski moralni život. Čitanje cijelog sadržaja Božje objave – Starog
i Novog zavjeta podjednako – daje jasniju sliku načina na koji Bog želi da živi "sveti narod" i
kršćanska Crkva: život određen riječima kao što su pravednost, pravda,
posvećenje, poslušnost, svetost i vjera, život koji
slijedi Božja načela iznesena u moralnom Zakonu. Njegov narod
treba živjeti životom moralnog karaktera sličnog Božjem.
Deset zapovijedi je zbog jasnoće i određenosti objavljeno
negativnim izrazima. Takva je preciznost bila potrebna u ono vrijeme, kao
uvijek, zbog čovjekove sklonosti
da izbjegne odgovornost i spremnosti za krivo tumačenje. Kad se radi o Božjoj volji u moralnom
pogledu, ne smije biti pogrešnog razumijevanja, jer On jedini određuje što je
pravo.
Kad je Izraelcima objavio Deset zapovijedi,
Bog je ukazao na dvije osnovne pobude: (1) "Ja sam Jahve, Bog tvoj" i (2) ja sam
vas izveo iz ropstva (Izl 20,2; Pnz 5,6). Zatim je objavio Zakon kako je zapisan
u Izlasku 20,2-17.
Dekalog (Izl 20,2-17; Pnz 5,6-21) je
podijeljen na dva glavna dijela i pokriva pet područja. Oba glavna dijela pokrivaju sve odnose:
one s Bogom (prve četiri zapovijedi) i one s čovjekovim bližnjima (posljednjih šest). Pet
područja su zaokupljena Bogom, svetošću, obitelji, čovječanstvom i čovjekovim bližnjim.
Prvo, dvije prve zapovijedi (Izl 20,3-6)
potvrđuju da postoji samo
jedan Bog. Odnos s Njim mora biti poseban i izravan. On ne trpi nevjerstvo
odanosti drugim nepostojećim
bogovima, niti dopušta prikaz nekog posredničkog simbola u bogoštovlju, čak ni ljudskom rukom stvoren lik samoga
Boga.
Drugo područje, treća i četvrta zapovijed (rr. 7-11), pokazuje da su
Božje ime i subota sveti. Božje ime se mora poštovati i obožavati. Ne može ga se
izgovarati uzalud, jer ime zamjenjuje samoga Boga, Jedinoga koji zaslužuje
klanjanje. Svetost subote poštuje se svetkovanjem dana koji predstavlja svetost
u vremenu, ponavljanje svetosti koja sjedinjuje Stvoritelja svemira s
upraviteljima stvaranja u činu prihvaćanja i integracije. Svetkovanje subote
uključuje počivanje od uobičajenih svakodnevnih aktivnosti, klanjanje
pravom Stvoritelju-Bogu, poštivanje nepovredivosti svijeta stvaranja, obnovu
okoliša i zaštitu prava onih koji rade pod našom odgovornošću.
Treće područje, zapovijedi pet i sedam (rr. 12.14),
potvrđuje svetost obitelji.
Treba poštovati oca i majku. Bog isto tako zabranjuje nevjerstvo vlastitom braku
i oskvrnjenje tuđeg braka.
U četvrtom području, šesta i osma zapovijed (rr. 13.15),
čovjek je nepovrediv. Nitko nema pravo uzeti
drugome život ili vlasništvo. Ovo obuhvaća lažno svjedočenje na sudu protiv nečijeg života te otimanje ili odlaganje isplate
zarade (vidi Lev 19,13).
U petom području moraju biti zaštićeni pojedinci i društvo, jer ih zle
riječi i grešne želje mogu uništiti. Bog
zabranjuje lažno svjedočenje (Izl 20,16): krivokletstvo, uvrede,
tajenje istine ili čak šutnju kad netko neistinito govori o
drugome. Bog zabranjuje poželiti kuću, bračnog druga, sluge, životinje i bilo što drugo
što pripada bližnjemu (rr. 16.17).
U moralnom Zakonu od samo deset zapovijedi
Bog pokriva sve želje i djela ljudske obitelji. Razmišljajući o Božjem Zakonu, David je rekao: "Zapovijed
tvoja nema granica." (Ps 119,96) On je jednak Božjoj "riječi" koja "ostaje dovijeka". Božja
svjedočanstva, zakoni, naredbe i propisi su
vječni. Psalmist u njima nalazi uživanje i preko
njih Bog mu je dao život (rr. 89-96).
2. Zakon je izraz Božjeg
karaktera
Božji zakon, a posebno Dest zapovijedi, odraz
su Božjeg karaktera. Dekalog je postojao i postojat će dokle god Božji karakter ostaje
nepromjenljiv. Kao što se Bog ne mijenja (Ps 102,26-28), tako je i Krist isti
"jučer i danas i zauvijek će biti isti" (Heb 13,8). Biblijski pisac u
Božjem zakonu vidi Njegove karakteristike. Kao Bog "savršen je Zakon Jahvin" i
"čista je zapovijed Jahvina" (P 19,8.9). Pavao
objašnjava: "Zakon je bez sumnje svet, a zapovijed i sveta, i pravedna, i
dobra." (Rim 7,12) "Zapovijedi su tvoje sve pravedne", uzvikuje pjesnik (Psalam
119,172). Ivan sažima: "Bog je ljubav." (1 Iv 4,8)
Kontekst Ivanove definicije je objašnjenje
suprotnih duhovnih karakteristika antikrista (rr. 1-3). Oni koji su "od Boga",
razlikovat će između "istine" i
"zablude" (r. 6). Antikristova zabluda je u tome što ne priznaje Kristovu misiju
(r. 3). On "niječe da je Isus
Krist" (1 Iv 2,22) i time niječe Oca, jer su Sin i Otac jedno (1 Iv 1,2.3).
Ono predstavlja nijekanje zajedništva i poznavanja, uključujući i poznavanje Boga i zajednice Sina. Dok duh
zablude prikazuje sotonske sile na djelu, duh istine (1 Iv 4,6) je djelo Svetog
Duha, koji vjerom uspostavlja prisnu zajednicu sa Sinom i putem otkrivenja daje
pravo poznanje Boga (r. 13). Oni koji ljube Boga vršit će Njegovu volju (1 Iv 2,17) i držati Njegove zapovijedi (rr. 3-6).
Poznavanje Boga kao ljubavi nije ni teorija
ni nagađanje. Ne radi se o
ontološkom poznavanju Boga – poznavanju Njegova bića, već spoznaji odnosa – poznavanju Njegovog
karaktera. Ova snažna spoznaja određuje način života i moralno ponašanje onoga tko ljubi
Boga – on "mora tako živjeti kako je on živio" (r. 6). Ona dovodi do života u
skladu s Božjim zapovijedima, onim starim koje su postale nove, jer su
utemeljene na ljubavi kao stvarnosti (rr. 7.8).
Kad je zapovijed utemeljena na Božjoj
ljubavi, ona ne izaziva strah pa čak ni strah od suda, već "sigurnost" ili "pouzdanje"
(parresia). Ovo pouzdanje "na Sudnji dan" (1 Iv 4,17 – DF)
uključuje mir u svakodnevnom osuđivanju naše
vlastite savjesti (1 Iv 3,21) i
sigurnost na posljednjem sudu pri Kristovom dolasku (1 Iv 2,28). Moralni zakon
određuje način života pravog
kršćanina, zato što je izražaj Božjeg karaktera
ljubavi, "jer kakav je on, takvi smo i mi u ovome svijetu" (1 Iv
4,17).
Kad nije bilo grijeha, svemirom je vladalo
načelo ljubavi. Svako je stvorenje ljubilo Boga
kao Stvoritelja i druge kao sebe samog. Zato je Gospodin na pitanje zakonika:
"Učitelju, koja je najveća zapovijed u Zakonu?" odgovorio: "Ljubi
Gospodina Boga svim srcem svojim, svom dušom svojom i svom pameti svojom! To je
najveća i prva zapovijed. Druga je toj jednaka:
Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe!" (Mt 22,37-40)
Ljubav je temeljno načelo moralnog zakona. Ovo je jasno prikazano u
Starom, kao i u Novom zavjetu. Da ovo pokažemo bit će dovoljno navesti Isusove i Pavlove
riječi.
Nakon Isusova odgovora na važna pitanja o
odnosu Izraela prema Rimskom imperiju i istinitosti Pisma i Božje sile da
uskrisuje mrtve, jedan od književnika, priznajući da je Isus dobro odgovorio, zanimaose za
temeljno načelo zakona. Njegovo je pitanje glasilo: "Koja
je prva od svih zapovijedi?" (Mk 12,28)
Za temeljno načelo zakona Isus ga je uputio na Ponovljeni
zakon 6,4 – ulomak koji je predstavljao Izraelovu lozinku tijekom cijele njegove
povijesti. Podvukao je jasnu
jedincatost pravoga Boga nasuprot mnoštva bogova u drugih naroda. Prva zapovijed
o jedinome Bogu bila je zapovijed ljubavi. "Ljubi Gospodina Boga svojega svim
srcem svojim, svom dušom svojom, svom pameti svojom i svom snagom svojom!" (Mk
12,30) Zatim je objavio da je druga zapovijed, koju je citirao iz Levitskog
zakonika 19,18., u kategoriji prve: "Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe!"
Temeljno načelo zakona nije u čovjeku, već izvan njega. Ono je u jedincatosti Boga
ljubavi koji istu vrst ljubavi traži od svih svojih stvorenja. To je ona prava
ljubav koja ljubi Boga iznad svega, a bližnjega kao sebe samog. Ljubav prožima i
prvu i drugu zapovijed Zakona; ono je temeljno načelo obiju ploča Deset zapovijedi.
Književnik je reagirao emocionalno i razumno.
"Dobro, učitelju", oduševljeno je odgovorio. A onda je
razumno ocijenio Isusovo učenje: "Rekao si prema istini." (r. 32) Kad se
čovjekovi osjećaji i razum slože s Božjim moralnim
načelima, posljedica je mudrost i duhovno
iskustvo sukladno s Božjim kraljevstvom. Na završetku ovog događaja Marko
piše: "Videći da pametno
dogovori, reče mu Isus: 'Nisi daleko od kraljevstva
Božjeg.'" (r. 34)
S jasnim razumijevanjem moralnog zakona kao
zapovijedi ljubavi sada dolazimo do načina na koji se Zakon ispunjava: "Nikomu ništa
ne budite dužni, osim da ljubite jedan drugoga, jer tko ljubi bližnejga, ispunio
je Zakon." (Rim 13,8) Ljubiti bližnjega trajno je stanje zaduženosti, stalna
moralna obveza. Ovo važi za sve Božje zapovijedi, budući da je svaka "sadržana (je) u ovoj
riječi: ' Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe!'"
(r. 9).
Ideja da kršćanin koji ljubi ispunjava Zakon – "ljubav je ispunjeni Zakon" (r. 10) – ne ukida ni jednu od Deset zapovijedi. Naprotiv, ona predstavlja sveobuhvatni koncept. Božja nakana i cilj svake pojedine zapovijedi je ljubav. Čitav je zakon neuskladiv sa sebičnošću, stoga ga je nemoguće savršeno vršiti samo vanjskim pristankom. Prava poslušnost mora putem ljubavi proisteći iz srca i duha.
Potreba za duhovnom poslušnošću zakonu dolazi
od same prirode Božjeg zakona, koji je "duhovan" (Rim 7,14). Oni koji ne slušaju
zakon su "tjelesni" i "prodani pod grijeh" (r. 14). Takva osoba ima samo vanjsku
"formu religije" (2. Tim 3,5). Njihova poslusnost nije iz srca; ona je činjena
samo da zadovolji zahtjeve i predstavlja legalizam, koji se razlikuje od duhovne
poslušnosti duhovnog zakona. Dok pokušavaju da ispune zahtjeve zakona,
neprijatelji Bižnji su u neprestanom konfliktu sa Božjim zakonom, zato sto je
"zakon svet i zapovijed sveta i pravedna i dobra." (Rim 7,12)
Moralni zakon, koji je dobar po Božjem
određenju, nikada ne vodi u nešto što je loše, pogrešno ili uništavajuće. Ono
što donosi smrt je grijeh u nama. (r. 13, 21) Zlo je zarobilo ljudska stvorenja
pod "zakon grijeha" do te mjere da ih je ograničilo da žele da čine dobro,
nagoneći ih da odstupe od duhovnog zakona, duhovnog Boga, (r. 23,21) da postanu
"nesrećne" osobe koje nose "tijelo smrti." (r. 24)
Jedino rešenje toj robskoj sili grijeha jeste
Isus: Njegova osoba, Njegov život, Njegova zamjenička žrtva, (Rim 8,1-4) Njegovo
ispunjenje zakona (Mt 5,17,18) i Njegovo učenje o deset zapovijedi. (r. 1-48)
Njegova osoba i život osvjedočava nas o našoj griješnosti; Njegova žrtva nas
oslobadja od zakona grijeha; Njegovo ispunjenje zakona potvrđuje vrijednost
zakona; i Njegovo učenje naglašava duhovnu dimenziju
zakona.
Kristovo ispunjenje zakona jasno pokazuje da
je On došao da uništi grijeh, a ne da uništi i ukine Božji zakon. "Ne mislite da
sam ja došao da pokvarim zakon ili proroke: nisam došao da pokvarim, nego da
ispunim. " (r. 17) Dok se ovdje "zakon" odnosi na Pentateuk, u 19. redku i u
ostatku Materja 5. poglavlja, Isus jasno ima na umu duhovne dimenzije
Dekaloga.
Na gori blaženstava Isus jasno govori o
duhovnoj prirodi zakona. Zabrana u šestoj zapovijedi, "Ne ubij," uključuje
ljutnju koja usmjerava brata protiv brata (r. 22, 23) i antagonističko ponašanje
koje stvara neprijateljstvo. (r. 28) Zapovijest da volimo naše bližnje takodjer
zahtjeva da volimo naše neprijatelje, blagosiljamo one koji nas kuni, da činimo
dobro onima koji nas mrze i da se molimo za one koji nas progone. (r. 43, 44)
Ovo duhovno proširenje moralnog zakona nema namjeru da eliminiše zakon. Umjesto
da uči kršćane "da krše" zapovjesti, Isus je želi da oni ih "nauče" i "izvrše."
(r. 19) Ta se namjera nastavlja kroz cjelu krpćansku povijest. Knjiga
Otkrivanja, opisujući vrjeme kraja i ostatak kršćanske crkve, spominje zapovjedi
i predskazuje vjerne kršćane koji ih drže. (Otk 12,17; 14,12)
Cilj moralnog zakona nije riješavanje
problema grijeha. To može učiniti samo Kristova žrtva pomirenja koju
svaki kršćanin mora prihvatiti vjerom. Bog je svoj
Zakon dao da osigura definicije – da pokaže kakva je stvarna situacija – u vezi
sa životom, Bogom i grijehom. Ostvarujući drugi cilj, Zakon osigurava usmjerenje u
kršćanskom životu i pokazuje način na koji Bog želi da Njegov narod živi u
zahvalnosti, vjeri i poslušnosti.
U Starom zavjetu Zakon je određivao zdravlje
svakog pojedinca i cijelog naroda. Deset zapovijedi, kao sažetak Tore,
određivalo je kakvoću
posvećenog života pred Bogom. Subotnja zapovijed,
zauzvrat, znak je ispravne svijesti o posvećenju. Sveti Bog posvećuje čovjeka; djela Zakona to ne mogu. "Subote moje
morate održavati, jer subota je znak između mene i vas od
naraštaja do naraštaja, da budete svjesni da vas ja, Jahve, posvećujem." (Izl 31,13; usp. Ez
20,12)
Ovo je načelo preneseno i u Novi zavjet. Kao božansko
samootkrivenje, moralni zakon određuje Božji karakter. U
središtu tog otkrivenja je Kristov križ. Na prvom mjestu je Božja volja. Bog je
nepromjenljivi vladar cijelog svemira. Njegov se Zakon ne može mijenjati, zato
što je Njegova volja savršena. No ona je istovremeno dobra i prihvatljiva (Rim
12,2), a On je Bog ljubavi. On nas je toliko volio da je dao svog jedinorođenog
Sina (Iv 3,16), oživio je naša smrtna tjelesa (Rim 8,11) i dao nam Svetog Duha
da bismo mi, koji se nismo pokoravali Božjem zakonu, snagom Duha mogli ispuniti
njegove zahtjeve (rr. 4-8).
Površan način uklanjanja grijeha bio bi ukidanje
moralnog zakona. U tom slučaju ne bi bila potrebna Kristova smrt na
križu. No stvarnost razapeća potvrđuje da Bog nije
ukinuo moralni zakon. On i dalje definira grijeh: Je li Zakon grijeh? "Daleko od
toga! Ipak, ja sam grijeh upoznao samo po Zakonu." (Rim 7,7) Zakon definira
grijeh kao neposlušnost Bogu, označava ga kao uvredu, a stanje ljudskih
bića kao svjesnu pobunu protiv
Boga.
Gijeh je bio na svijetu i prije nego što je
Boga dao moralni zakon u pisanom obliku. Adam i Eva su bili neposlušni
zapovijedi koju je Bog dao (Rim 5,13.14). Grijeh je već bio definiran, jer su poznavali Zakon.
Grijeh je neposlušnost Bogu, jer spoznaja o grijehu dolazi "po zakonu" (Rim 3,20
– DF).
Zakon je grijeh učinio još grešnijim – "Zakon naknadno
dođe da se
poveća prekršaj" (Rim 5,20).
Grijeh je postao svjestan čin neposlušnosti određenim zapovijedima, i
tako su tjelesne naklonosti postale vidljivije (Gal 5,17-19). Čak se i količina grijeha povećala. Dolazak zapovijedi izazvao je grijeh
koji je reagirao povećanom aktivnosti (Rim 7,9),
proizvodeći više zlih želja (r. 8) i
uzrokujući da i dobronamjerne osobe budu zavedene (r.
11). Kao što je učinio kod Eve, Sotona se služi
zapoviješću da navede na grijeh, služi se pri kušanju i
rabi ga kao oruđe osude (Post
3,3).
"Snaga je grijeha u Zakonu." (1 Kor 15,56)
Zakon čini grijeh samovoljnom pobunom protiv Boga.
Budući da pruža informaciju o grijehu, svaki
grijeh postaje jasan čin grešne volje protiv Boga, čin pobune. Grijeh je formalna pobuna –
"bezakonje" ili kršenje Zakona (1 Iv 3,4 – DF) i duhovna pobuna – čin nevjerstva Bogu odricanjem od Njega (Rim
14,23; Tit 1,15.16).
S obzirom na sposobnost da definira grijeh,
Zakon može i osvjedočiti o grijehu. Premda ne osigurava opravdanje
(Rim 3,20) već samo srdžbu (Rim 4,15) i osudu, Zakon nas
svojom ulogom "čuvara" ("nadziratelja", DF) dovodi Kristu
(Gal 3,22-24). Svrha/svršetak Zakona je Isus Krist "da se opravda svatko tko
vjeruje" (Rim 10,4).
Glavna svrha Zakona je potvrditi da Bog,
apsolutni vladar čovječanstva, ima pravo na svakoga i posjeduje
vlast da zahtijeva poslušnost – ne samo povremenu, već onu koja vodi pravednom i svetom životu.
Istina je da ljudski rod zbog grijeha više ne može živjeti takvim životom. No
Bog je u stanju osigurati i duhovnu snagu potrebnu za opravdanje i
posvećenje. Moralni zakon predstavlja mjerila
ponašanja prema kojima vjernik treba živjeti u skladu s Bogom i svojim
bližnjima.
Božji Zakon pruža upute za život Njegove
djece. Način života koji je Bog zamislio za ljudska
bića zasnovan je na Njegovim namjerama i
načelima. Nečije želje ili ideje, ili određeni skup
običaja i načina življenja što ga određuje neko društvo, ne
mogu biti temelj na kojem ljudi trebaju graditi svoj život. Bog je iznio svoja
načela i apsolute za život, i
napisao ih nepogrešivim riječima u Deset zapovijedi. Ovim zapovijedima Bog
je naumio donijeti život (Rim 7,10) koji će biti svet, pravedan i dobar (r.
12).
Svet. Budući da je izraz Božje volje, Zakon može biti
samo istinit, pravedan i svet. U Rimljanima 7,7-13 Pavao raspravlja o
cjelokupnom Zakonu i ističe desetu zapovijed: "Ne poželi!" (Izl 20,17)
Ovim navodom Pavao potvrđuje da
načela i apsoluti Zakona
upravljaju cijelim čovjekovim životom, uključujući i postupke i želje.
Pravedan. Budući da je izraz Božje pravednosti, Zakon je
mjerilo pravednog života. Kristov život poslušnosti Božjem zakonu pokazuje da
nema drugog pravednog puta osim poslušnosti Božjem zakonu. Poslušnošću Zakonu Isus je pokazao da je Zakon pravedan
i da ga se može vršiti.
Dobar. Postoji samo jedna vrst moralnog dobra,
onoga koje dolazi od Boga. Samo On može razlikovati što je dobro, a što nije,
razlikovati između dobra i zla. A On
to čini pomoću Deset zapovijedi. Poslušnost Zakonu vodi
blagoslovu i sreći. "Savršen je Zakon Jahvin – dušu krijepi;
pouzdano je Svjedočanstvo Jahvino – neuka uči; prava je naredba Jahvina – srce sladi;
čista je zapovijed Jahvina – oči prosvjetljuje; neukaljan je strah Jahvin –
ostaje svagda; istiniti su sudovi Jahvini – svi jednako pravedni, dragocjeniji
od zlata, od zlata čistoga, slađi od meda, meda
samotoka. Sluga tvoj pomno na njih pazi, vrlo brižno on ih čuva." (Ps 19,8-12; r. 12 u prijevodu RU: "I
sluga se tvoj prožima njima, u vršenju njihovu velika je
dobit").
Sveto pismo uči o stvarnosti posljednjeg suda (Mt 12,36.37;
Rim 14,10-12; 2 Kor 5,10). Dok se spasenje dobija vjerom u Kristovu smrt na
križu, sud je zasnovan na zakonu: "Govorite i radite kao ljudi koji imaju biti
suđeni po zakonu
slobode!" (Jak 2,12) (Vidi Sud.)
Zakon sudi u dvije faze. Onoga koji
čini zlo danas osuđuje za prijestup (r.
9); u budućnosti će ga osuditi kao grešnika (rr. 11.12). Dan
suda će biti vrijeme "kazni" (2 Pt 2,9) i
"propasti" bezbožnika (2 Pt 3,7). S druge strane, to će biti trenutak izbavljenja i opravdanja onih
koji ostaju u Bogu (1 Iv 4,17).
Čovjek može izgubiti slobodu kršenjem Zakona
ili uvjerenjem da djela Zakona daju pravednost; tako se ne možemo opravdati (Gal
2,16). Međutim, ropstvo ne
dolazi od Zakona; ono je posljedica pokoravanja grijehu (Rim 6,16-19). Jakov
prikazuje Dekalog kao "kraljevski Zakon" i "zakon slobode", mjerilo Božjeg
posljednjeg suda (Jak 2,8-12). Opravdanje na sudu ne dolazi od dobrih djela,
već zahvaljujući milosrđu, jer "milosrđe
likuje na sudu" (r. 13 – DF). Nitko ne može biti spašen osim
zahvaljujući ljubavi Kristovog
milosrđa,
prihvaćenog vjerom i sa
zahvalnošću.
Budući da je izraz Božjeg karaktera, Zakon
sudjeluje u Njegovoj vječnosti. Otuda njegov autoritet među ljudima
nadilazi vrijeme i mjesto. Od Postanka do Otkrivenja Božji je Zakon prikazan kao
vječan.
Deset zapovijedi potječu od univerzalnog načela ljubavi koje je vladalo u svemiru prije
pojave grijeha. Svih deset, ključujući i četvrtu, možemo naći u razdoblju patrijaraha između Adama i
Mojsija.
1. Deset zapovijedi u
Postanku
Postojanje Zakona podrazumijeva se kao
preduvjet za pojavu grijeha. Premda Deset zapovijedi kako ih nalazimo u Izlasku
nisu izrijekom spomenute u Postanku, ova načela su osnova čovjekove odgovornosti.
Prva ploča Zakona, koja ravna odnosom između ljudi i
Boga, javlja se u više izvještaja. Upute što ih je Jakov dao svom domu u vezi s
pripremom za štovanje Boga u Betelu, pokazuju razumijevanje prve i druge
zapovijedi. Jakov ih je pozvao: "Odbacite tuđe kumire koji se nalaze u vašoj
sredini; očistite se i
preobucite. Idemo gore u Betel; ondje ću načiniti žrtvenik Bogu." (Post
35,2.3)
Treća je zapovijed, koja zabranjuje uzalud
uzimati Božje ime, nagoviještena u prilici kad je Abraham tražio da mu se sluga
zakune "Jahvom, Bogom neba i Bogom zemlje" da Izaku neće nabaviti ženu između kćeri Kanaanaca (Post 24,3). Eliezerova odluka
da ne uzme uzalud Gospodnje ime bilo je dokaz da se Abraham mogao potpuno
pouzdati u njega.
Četvrta zapovijed, kojom se traži
svjetkovanje sedmog dana, subote, jasno ukazuje na ono što se dogodilo na kraju
tjedna stvaranja. "I sedmoga dana Bog dovrši svoje djelo koje učini. I počinu u sedmi dan od svega djela koje
učini. I blagoslovi Bog sedmi dan i posveti,
jer u taj dan počinu od svega djela svoga koje učini." (Post 2,2.3)
Zapovijedi na drugoj ploči Zakona – koje ravnaju međuljudskim
odnosima – također nalazimo u pozadini događaja zapisanih u Postanku. Na petu
zapovijed, da djeca trebaju poštovati oca i majku, aludira se u razgovoru što ga
je Gospod vodio s Abrahamom o uništenju Sodome i Gomore. Tu je Abrahamov
postupak da "pouči svoju djecu i
svoju buduću obitelj kako će hoditi putem Jahvinim, radeći što je dobro i pravedno" pokazao da "Jahve
mogne ostvariti što je Abrahamu obećao" (Post 18,19).
U izvještaju iz Postanka o Kajinovu umorstvu
brata Abela ne možemo zanemariti aluziju na šestu zapovijed: "Ne ubij!" (Post
4,8-11) Sedmu zapovijed prepoznajemo u Josipovom odbijanju da ga zavede
Potifarova žena. "Pa kako bih ja mogao učiniti tako veliku opačiu i sagriješiti protiv Boga?" (Post 39,9).
Kršenje ove zapovijedi jasno je osuđeno u izvještaju o
nemoralnom ponašanju stanovnika Sodome (Post 19,1-10).
Osma je zapovijed bila dobro poznata
Josipovoj braći kad se na njihovom drugom putovanju u
Egipat u Benjaminovoj vreći našla srebrna čaša i novac za žito. Josipova su
braća rekla: "Čak i novac koji smo našli u svojim
vrećama donijeli smo ti natrag iz zemlje
kanaanske. Kako bismo onda mogli ukrasti srebra ili zlata iz kuće tvoga gospodara!" (Post 44,8) Deveta
zapovijed, kojom se osuđuje lažno
svjedočenje i laž, nalazimo u
opisu događaja kad je Jakov
lažju i prijevarom uzeo Ezavov blagoslov. Jakov je to razumio kad je majci
rekao: "Možda me se moj otac dotakne, te ću u njegovim očima ispasti varalicom i na se svaliti
prokletstvo, a ne blagoslov." (Post 27,12) Deseta je zapovijed, koja zabranjuje
poželjeti ženu ili imetak bližnjega, nagovještena u opisu događaja o
Abrahamu i faraonu (Post 12,13-20) i Abimeleka i Abrahama (Post 20,1-10). Kralj
je namjeravao uzeti Abrahamovu ženu, a Bog je to spriječio jer je bila udata žena. Zlo koje sadrži
želja vidljivo je i u Jakovljevom lukavom planu da bratu otme prvo prvorodstva i
blagoslova (Post 27).
Kao što vidimo, Zakon je bio dobro poznat na
početku povijesti čovječanstva. Premda u Postanku ne nalazimo
napisanu knjigu zakona, mnogi događaji ukazuju na
primjenu Deset zapovijedi, tako da moramo prihvatiti činjenicu njihova postojanja i univerzalne
primjene. Postoji i jasna Božja izjava upućena Abrahamu: "Tvoje ću potomstvo umnožiti kao zvijezde na nebesima
i tvome ću potomstvu predati sve ove krajeve, tako da
će se tvojim potomstvom blagoslivljati svi
narodi zemlje; a to zato što je Abraham slušao moj glas i pokoravao se mojim
zapovijedima, mojim zakonima i odredbama!" (Post 26,4.5)
Jasno je da je grijeh postoo i prije davanja
Zakona na Sinaju. Apostol Pavao govori o postojanju i djelovanju Božjeg zakona u
to vrijeme: "Naime: još prije zakona bijaše grijeh u svijetu. A grijeh se
neuračunava kad nema zakona." (Rim 5,13) Time je
pokazao da je grijeh postojao prije no što je Bog na Sinaju napisao Deset
zapovijedi na kamene ploče i dao ih Mojsiju. Po svemu sudeći Zakon je postojao u usmenom
obliku.
Pavao iznosi još jedan snažan dokaz u prilog
postojanja Zakona prije Sinaja: prisutnost smrti, koja postoji samo kao
posljedica grijeha. Pavao pokazuje da je "smrt vladala od Adama do Mojsija" (r.
14). Grijeh je proistekao od "suda", koji je doveo "k osuđenju" zbog grijeha
(r. 16). Da nije bilo Zakona, ne bi bilo ni grijeha, odnosno osuđenja. Upravo se
zbog toga ne može nijekati postojanja Zakona od Edena do
Sinaja.
3. Četvrta zapovijed prije
Sinaja
Izlazak 16 jasno spominje subotnji
počinak prije Sinaja, povezan s čudom davanja mane. Bog je objavio:
"Učinit ću da vam daždi kruh s neba. Neka narod ide i
skuplja svaki dan koliko mu za dan treba. Tako ću ih kušati i vidjeti hoće li se držati mog zakona ili neće." (r. 4) Šestog dana su Izraelci skupili
mane za dva dana, jer je subotom neće naći u polju (r. 25). Kad su neki uporno
odlazili skupljati manu subotom, Bog im je rekao: "Dokle ćete odbijati da se pokorite mojim
zapovijedima i mojim zakonima?" Završetak izvještaja o ovom događaju je
jednostavan: "Tako se sedmoga dana narod odmarao." (Izl
16,27-30)
Ako je deset zapovijedi postojalo prije
Sinaja, zašto su bile dane isključivo izraelskom narodu? Deset zapovijedi bile
su Bogom dan univerzalni zakon. One su izražavale moralne vrijednosti koje je
Bog očekivao od svake osobe na svijetu.
Međutim, izborom Izraela
kao svog posebnog naroda, i uspostavljanjem saveza s njime, On je ponovio Zakon
deset zapovijedi kao vodič
njihova života, ali sada u pismenom obliku.
Bog je Izraelu dao i druge zakone,
građanske i vjerske;
međutim, Deset zapovijedi trebale su predstavljati osnovu moralnog života
Izraela. One su bile i jesu izraz Božjeg karaktera i temelj Njegove
sveopće
vladavine.
1. Jedinstvenost Deset
zapovijedi
Jedinstvenost Deset zapovijedi, moralnog
sinajskog Zakona, nije u ekskluzivnosti njegova sadržaja, već i u činjenici da je Dekalog ili "Deset
riječi" (ime dano Dekalogu na hebrejskom [Izl
34,28]) sam Bog napisao na kamene ploče i dao Mojsiju.
Zbog jedinstvenih okolnosti u kojima su
nastale, Deset zapovijedi su u Tori imale položaj iznad svakog drugog izraelskog
zakona. Bog ih je dao u najspektakularnijoj božanskoj samoobjavi, ikada poznatoj
u izraelskoj povijesti. U Deset zapovijedi Bog je proglasio temelj svog saveza s
Izraelom. Deset zapovijedi bile su jedini dio Tore objavljen uz munje i gromove
s vrha gore (Izl 20,18-20), da bi ih Bog kasnije svojim prstom napisao na dvije
kamene ploče (Izl 31,18; 34,28; Pnz 4,13;
10,4).
Deset zapovijedi, koje je Bog izgovorio,
svaki je Izraelac trebao poštovati u svim prilikama. Na Sinaju je moralni zakon
svemira postao određeni Zakon za Izrael,
bez mijenjanja svoje opće
naravi. Njegova je univerzalnost ostala netaknuta. Za Izrael je postao osnova
svim drugim zakonima, od kojih su neki bili ograničeni na posebne prilike i važili za
određeno vrijeme. Na
primjer, neki su žrtveni zakoni zahtijevali određenu žrtvu samo u vezi s
posebnim grijehom, ali su važili samo do dolaska Mesije na kojega su te žrtve
ukazivale.
Deset je zapovijedi bilo nešto posebno. Imale
su posebno mjesto u Petoknjižju. Bog ih je izgovorio pred narodom. Sam Bog ih je
urezao na kamene ploče. Predastavljale su temelj svih drugih
zakona. Imale su posebno ime i bile stavljene u Kovčeg saveza (Izl 40,20; Pnz
10,2-5).
Suština Deset zapovijedi nije njihov oblik
već božanski autoritet u njihovom podrijetlu:
Božja transcedentnost, suverenost i volja. Srž Zakona je bila njegova kolektivna
primjena na čitav Izrael, Njegov narod, i na svakog
pojedinog vjernika, Njegovog sina i kćeri. Ovaj poseban odnos davao je Zakonu
jedinstvenu zadaću: da ovaj odnos sačuva i održi.
Važnost objave Zakona na Sinaju nije u
nabrajanju pravnih normi, već u veličanstvenosti Božje prisutnosti i djelovanja
(Izl 19,16-25), blizini Stvoritelja i bliskosti bližnjega. Deset zapovijedi
predstavljale su ljubav prema Bogu i prema bližnjemu (Pnz 6,5; 30,15.16). To
nije bila samo vanjska ljubav, a niti samo unutarnja. Bila je to stvarna, živa
naklonost, ljubav koja je obuhvaćala čitavu osobnost i cjelokupno životno
iskustvo.
Zakon traži osobnu odanost, ne nekoj pravnoj
instituciji, već samome Bogu. To je najsadržajnija zajednica
u kojoj ljudska bića mogu uopće živjeti. Ona se oslanja na Gospodnje
milosrđe i ljudskom
biću donosi život, radost,
oduševljenje, pravdu, pravednost i spasenje (Ps 119,142.156.162.174; Iz 51,4-8).
Prisjećajući se doživljaja na Sinaju, Mojsije je
podsjetio Izrael da je Bog na Horebu s njima sklopio savez (Pnz 5,1-5). Ovaj je
savez imao Zakon (Pnz 4,44); Deset zapovijedi. Zakon u Ponovljenom zakonu 5,6-21
isti je onaj iz Izlaska 20. Male razlike u pojedinostima što ih nalazimo u četvrtoj zapovijedi – oslobođenje umjesto
stvaranja kao razloga za svetkovanje sedmog dana – nisu bile zamišljene kao
proturječnosti već kao nadopune.
Deset zapovijedi bile su srce Tore. Dane su
cijelom čovječanstvu, a posebno Izraelu u posebnom okviru
Saveza; odvojene od njega nikad ne bi bile razumljene. Kad bi se prema njima
postupalo kao odvojenom odsjeku, njihova važnost i značaj, kao i Božji cilj s njima, ne bi bili
shvaćeni.
Savez je predstavljao uzajamne obveze. Narod
se obvezao da će poslušati Gospodnji glas, sačuvati Savez, biti poslušni Gospodnjim
zapovijedima. Istodobno se Gospod obvezao da će narod smatrati svojim naročitom svojinom između svih naroda na
svijetu. To će ih učiniti: (1) kraljevstvom svećenika, pripremljenih da ostvare Božju službu
ili misiju usred ljudskog roda i budu na blagoslov čovječanstvu; i (2) svetim narodom,
posvećenim zajednicom s Bogom i
poslušnošću potpuno posvećenim Njemu (Izl
19,5.6).
Nakon što su odlučili da budu Božji narod pod Njegovim
svemoćnim djelovanjem, Bog im je dao moralna
načela na kojima je ustanovljen Savez. Ona su
izražena u načelima napisanim u Ponovljenom zakonu 5,22-33.
Dekalog je odredio odnos izabranog naroda prema Bogu i bližnjima, kao pripadnika
Božjeg naroda i članova ljudske obitelji.
Osim Deset zapovijedi, namijenjenih
cjelokupnom čovječanstvu, Bog je Izraelu dao druge zakone, s
ciljem da upravljaju njihovom posebnom zajednicom s Bogom. U njih ubrajamo
građanske i zdravstvene
zakone. No iznad svega obredni zakon ili žrtveni sustav bio je posebno određen
kao duhovni blagoslov za Izrael.
Obredni sustav stupio je na snagu odmah nakon
što su Adam i Eva pali u grijeh (Post 3,21) i trajao je u doba patrijaraha, kad
se Melkisedek javlja kao "svećenik Boga Svevišnjega" (Post 14,18). Svrha mu
je bila svakom vjerniku ukazati na dolazak Mesije i Spasitelja, pravu žrtvu za
njegov grijeh. Prije Mojsija nije nam poznat ni jedan pisani zakon o žrtvama. Na
Sinaju je praksa žrtvovanja proširena, protumačena i ozakonjena.
Obredni zakon, dan zbog prijestupa moralnog
zakona, sastojao se od žrtava i prinosa – simbola ili tipova – koje su ukazivale
na buduće otkupljenje. Njegova je svrha bila
učiti grešnike kako da unaprijed zamijete i
prihvate buduću žrtvu na križu za grijeh. Bio je iskustveno
pomagalo za razumijevanje i prihvaćanje Kristova spasenja, u simbolima i
tipovima, prije no što se ostvari žrtva za to spasenje.
Ponekad ljudi prikazuju obredni sustav kao
suprotnost Kristu. Naprotiv, on je bio uspostavljen da ukaže na Njegovu savršenu
žrtvu na križu (Heb 10,1). Njegova je poruka bila Krist. Njegovo je
očekivanje bio Krist. I njegovo izražavanje
vjere bilo je vjera u Krista. Međutim, obredni sustav
je bio nesavršen. Bio je samo tip, simbol, sjena buduće stvarnosti. Nije mogao očistiti grešnike od grijeha (rr. 1-4). Mogao
je samo obećati da će spasenje doći prinošenjem i žrtvom Božjeg Janjeta.
Zakon o žrtvama i obredima predstavljao je
božanski uveden sustav bogoslužja. Bio je kultna primjena univerzalnih
načela sadržanih na prvoj ploči moralnog zakona. Njegov je cilj bio da
iskaže poslušnost Bogu i prihvaćanje Njegovih odredbi za grijeh putem obreda,
dok ne dođe stvarnost
simbolizirana u obredima i žrtvama. Dok dijelove obrednog zakona nalazimo u
Izlasku, Levitskom zakoniku i Ponovljenom zakonu, glavnina obrednih zakona nalazi se u
Levitskom zakoniku, posebno u poglavljima 1–9. (Vidi
Svetište.)
Obredni zakon je bio obilježen trima glavnim
elementima: (1) njegovom didaktičnom naravi, (2) njegovim zahtjevom za
poslušnosti i (3) njegovom privremenom naravi. Božja je namjeru bila iznositi
plan spasenja po Isusu Kristu i vjernicima omogućiti da svoju vjeru u Njega i Njegovu
buduću žrtvu izraze ispunjavanjem propisa obrednog
zakona. Njegova će važnost trajati samo dok na križu Golgote
ne bude prinesena prava žrtva (Heb 9,10).
Isus nije tajio svoj odnos prema
tradicionalnom židovskom zakonu i Deset zapovijedi. Premda je predaju starih (Mk
7,1-13)smatrao upitnom, pa je čak nije ni odobravao, Isus je uzvisio Deset
zapovijedi jasno potvrđujući vječnost Dekaloga.
Postavljajući pitanje o jednakosti Deset zapovijedi (Mt
22,35-40), jedan je zakonik postavio Isusu pitanje s namjerom da Ga kuša:
"Učitelju, koja je najveća zapovijed u Zakonu?" (r. 36) Zakonik je
mislio na redoslijed važnosti. Rabinska tradicija smatrala je da kad god bi
došlo do sukoba između dviju zapovijedi,
poslušnost većoj
oslobađala bi čovjeka od poslušnosti manjoj. Za farizeje je
prva ploča Zakona nadilazila drugu, tako da se
čovjek lako mogao osloboditi služenja drugima.
Isusov odgovor se zasniva na dva temelja: na
sadržaju Pisma i nijekanju hijerarhije. Iz Pisma se pozvao na dva dijela iz
Petoknjižja: (1) na Ponovljeni zakon 6,5., gdje nalazimo zapovijed da ljubimo
Gospoda i (2) na Levitski zakonik 19,18., gdje je naloženo da ljubimo svog
bližnjega. Što se tiče hijerarhije ovih zapovijedi, Isus je
prihvatio postojanje dviju zapovijedi. Dok je prva bila "najveća" (Mt 22,38), druga nije bila ništa manja.
Bila je "toj jednaka" (r. 39), jednaka (homoios) po važnosti i
vrijednosti. Redoslijed nije dopušta nikakav izuzetak: obje zapovijedi je
trebalo jednako vršiti.
Načelo nadzora koje stoji iza moralnog zakona –
prve ploče sa četiri zapovijedi koje se odnose na Boga, i
druge ploče sa šest zapovijedi vezanih uz bližnjeg –
jeste ljubav. Ova ljubav zahtijeva srce, duh i um: nas cijele. Iz Božje ljubavi
proistječe moralni zakon, a odraz Njegove ljubavi u
čovjekovu životu ukazuje na cilj cijelog
Zakona.
Najizravnije Kristovo učenje o Božjem zakonu nalazimo u Propovijedi
na Gori: "Nemojte misliti da samo došao ukinuti Zakon i Proroke! Ne
dođoh da ih ukinem,
već da ih ostvarim. Jer, zaista,
kažem vam, dok opstoji nebo i zemlja, ni jedna jota, ni jedna kovrčica slova iz Zakona sigurno neće nestati, a da se sve ne ostvari." (Mt
5,17.18)
Isus nije namjeravao poništiti ili ukinuti
Zakon. Dok se fraza " Zakon i Proroke" odnosi na cjelokupnu Božju objavu u
Starom zavjetu, "zakon" se odnosi na Toru ili Petoknjižje, u čijem središtu se nalazi zakon deset
zapovijedi.
U Mateju 5 Krist višeput spominje moralni
zakon. Govorio je o zapovijedima (r. 19), o "pravednosti" (r. 20) i od duhovnom
značenju zapovijedi kao što su "Ne ubij!" (rr.
21-16) i "Ne čini preljuba!" (rr.27-30). Sve ovo jasno
ukazuje na Dekalog. Isus nije učinio ništa da ga poništi; On ga je ispunio.
Krist je i slušatelje pozivao da ga uče i vrše (r. 19). Pravi uništivatelji Zakona
bili su književnici svojim tradicionalnim tumačenjima. U Mateju 15,1-6 Isus je to prikazao u
vezi s petom zapovijedi Dekaloga.
Isus je jasno prepoznao trajnost Deset
zapovijedi. "Dok opstoji nebo i zemlja, ni jedna jota, ni jedna kovrčica slova iz Zakona sigurno neće nestati." (Mt 5,18) Zatim je rekao što
očekuje od svojih sljedbenika: poslušnost
Zakonu. S obzirom na to ("stoga", r. 19), onaj tko "prekrši i jednu od ovih i
najmanjih zapovijedi i nauči druge da tako rade, bit će najmanji u kraljevstvu nebeskom; dok
će onaj koji ih bude vršio i naučavao biti velik u kraljevstvu nebeskom" (r.
19).
Isus je zatim nastavio objašnjenjem zakona
koji zabranjuju ubojstvo i preljub. Poštovanje samo slova Zakona ne ostvaruje
Božja očekivanja. Zakon se odnosi na vanjsko
ponašanje kao i na unutarnje pobude. Ovdje je Isus jasno rekao da moralna
definicija Zakona ne završava Njegovim učenjem, već prelazi u Njegovo novo kraljevstvo
vječnog života.
Nešto slično nalazimo u Isusovom razgovoru s bogatim
mladim knezom (Mt 19,16-26). Mladi čovjek je upitao Isusa što bi trebao
činiti da postigne vječni život. Isus je odgovorio: "Vrši
zapovijedi"; a zatim je nabrojio: "Ne ubij! Ne čini preljuba! Ne ukradi! Ne
svjedoči lažno!" – a to su zapovijedi Dekaloga.
Ovdje je rabljena riječ "zapovijedi" (entole), dok su u
Mateju 5,18.19 upotrijebljene obje, "zapovijedi" (entole) i "zakon"
(nomos). Obje se odnose na isto: na Deset
zapovijedi.
U ovom razgovoru se vidi da je bila
riječo određenom zakonu. Mladi
knez je vršio Deset zapovijedi, ali na legalističan način – kao neovisan, moralni, pravni kodeks.
Nedostajalo mu je najvažnije u Zakonu: Zakonodavac. "Slijedi me", rekao je Isus
(Mk 10,21). No bogati mladić nije pošao za Isusom; ostao je sa Zakonom i
ovim je postupkom ostao u ranijoj izolaciji i nesigurnosti. Spasenje ne dolazi
od kodeksa, već od Zakonodavca, Spasitelja. Izraelu je to
bilo poznato od davnine, ali je na to zaboravio. Budući da su izgubili pravo značenje Deset zapovijedi, zaboravili su da su
one bile otkrivenje Božje volje, poziv na prisnu zajednicu s
Njim.
Božjim autoritetom Isus je učio da se poslušnost slaže s potrebom da
čovjek slijedi Krista. Ustvari oboje je tako
povezano da jedno bez drugoga postaje samo gluma kršćanskog življenja. Legalistička poslušnost odvaja čovjeka od Krista; prava duhovna poslušnost
Zakonu nije ništa drugo do pravi način života za kršćanina koji slijedi
Isusa.
Isus je zahtijevao poslušnost Zakonu iz
cijelog srca. Kad su farizeji doveli Isusu ženu uhvaćenu u preljubu, On je nije osudio,
već joj je rekao: "Idi i od sada ne griješi
više." (Iv 8,11) Ovaj događaj je imao veze sa
Zakonom. Književnici i farizeji pokušali su sukobiti Mojsiju i Krista (r. 5).
Podsjetili su Isusa da bi prema Mojsiji žena trebala umrijeti. Isus im je,
ispisujući njihove grijehe u
prašini, rekao: "Tko je od vas bez grijeha, neka prvi baci kamen na nju!" (r. 7)
Da je Isus imao na umu ukidanje Deset zapovijedi, ovo bi bila savršena prilika
da to objavi. Umjesto toga On je opraštanjem potvrdio autoritet Zakona. Rekao
je: "Ne griješi više." (r. 11) To je bila Njegova poruka kad god bi oprostio
grešniku. Deset zapovijedi Božjeg moralnog zakona imale su isti autoritet koji
im je Bog dao na početku i poslušnost svakoj od njih bila je još
uvijek potrebna.
Isus nije ukinuo subotu. Njegov sukob s
izraelskim starješinama oko subote pokazuje da je nastavio reformacijom,
odbacujući židovsku tradiciju o načinu svetkovanja subote, ali nikada je ne
ukidajući. Ovo je vidljivo iz rasprava o radu sobotom
(Mt 12,1-8; Mk 2,23-28; Lk 6,1-5), liječenja subotom (Mt 112,9-13; Lk 13,10-17; Iv
5,2-18; 9,1-34) i istjerivanja demona subotom (Mt 1,21-27; Lk 4,31-37). Ovom
reformacijom Isus je pokazao da je On, a ne farizeji, Gospodar subote (Mt 12,8).
On je smatrao da je subota blagoslov za ljudsku obitelj (Mk 2,27), kao što je to
bila namijenjena od početka (Post 2,1-3). On je poštovao i svetkovao
subotu prisustvovanjem vjerskim sastancima i poučavanjem na njima (Lk 4,16). Njegovi najbliži
sljedbenici nastavili su poštovati subotu i nakon Njegove smrti. Pripremili su
"miomiris i pomast", a "u subotu se nisu micale [žene] prema propisu (Zakona)"
(Lk 23,56). (Vidi Subota.)
Pavlov pogled na Zakon vidljiv je u njegovu
vršenju Zakona, posebno u svetkovanju subote, kao i u njegovom učenju. O njegovoj osobnoj poslušnosti Zakonu
čitamo u Djelima apostolskim. Njegovo
učenje o Zakonu nalazimo u njegovim pismima
mladim crkvama koje je osnovao. Neki od ovih tekstova o Zakonu su pogrešno
shvaćeni; stoga im posvećujemo posebnu
pozornost.
Djela apostolska pokrivaju razdoblje od
Kristova uskrsnuća do Pavlovog utamničenja oko trideset godina kasnije.
Unatoč tome što su neki govorili da je Zakon na
križu proglašen nevažećim, Pavao je vršio Deset zapovijedi. Luka
bilježi nekoliko slučajeva u kojima je Pavao bogoslužbovao u
subotu.
U Antiohiji u Pizidiji, na svom prvom
misionarskom putovanju, apostol (sa suradnicima) "u subotu uđoše u sinagogu te
sjedoše" (Dj 13,14). Pavao u sinagogu nije ušao kao propovjednik već kao vjernik, što je za prve kršćane bilo u redu. Pavla su pozvali da govori i
njegova je vijest bila toliko snažna da se "sljedeće subote… skupi gotovo sav grad da
čuje riječ Božju" (r. 44).
U Filipima, na svom drugom misionarskom
putovanju, Pavao je u subotu otišao do mjesta molitve izvan grada, pored rijeke
(Dj 16,13). I ovdje, premda nije postojala sinagoga, Pavao je došao na
bogoslužje, ne samo zato da govori židovskim slušateljima. On je bio
svetkovatelj subote. Luka je zapisao da je u Solunu u sinagogu dolazio tri
subote za redom (Dj 17,1.2).
Pavao se služi riječju "zakon" na različite načine. Može se odnositi na Mojsijev zakon (Gal
4,21), na cijeli Stari zavjet (1 Kor 14,21), na Deset zapovijedi (Rim 2,17-23;
7,7; 13,8-10) ili na neki naročiti zakon kao onaj koji vezuje muža i ženu
(Rim 7,2). On uzima riječ "zakon" (nomos) i u slikovitom smislu, kao
kad govori o "zakonu" zla (r. 21) ili "zakonu grijeha" (r. 25; vidi i Rim 8,2;
Gal 6,2). Premda svaki put kad koristi ovaj izraz Pavao ne daje preciznu
definiciju, obično je njegovo značenje vidljivo iz
konteksta.
Pavao nikad o "zakonu" ne govori u množini;
zakon je uvijek jedan, otkrivenje Božje volje. Zakon, još određenije
Dekalog, predstavlja božanski propis. On je živa Božja volja. Ova
značajka Zakona vodi Pavla do
jasnog zaključka: Zakon se ne može ukinuti. "Ukidamo li
tako vjerom Zakon? Daleko od toga! Naprotiv, tim Zakon utvrđujemo." (Rim 3,31).
Vjernik je "po zakonu vjere" poslušan Zakonu (r. 28).
Premda je Zakon prikazan dobrim i pravednim
(Rim 7,12), on ne opravdava niti spašava. Ako je opravdanje vjerom, onda ne može
biti Zakonom. Opravdanje – obnova grešnikova raskinutog odnosa s Bogom – vodi
čovjeka iz neovisne, buntovne i grešne
odvojenosti u smirenu prisnu zajednicu s Bogom. Ona se postiže samo po Isusu
Kristu, jedinom sredstvu opravdanja. Čovjek Ga prima samo vjerom (Rim
5,1-10).
Tko god se pokušava opravdati djelima, živi
"pod Zakonom", a ne "pod milošću" (Rim 6,14). Da bi bio pravedan,
čovjek mora biti savršeno poslušan Zakonu. No
grešnik je pred Zakonom nesavršen i ne može se opravdati djelima. Da bi to
izbjegao, grešnik mora vjerom prihvatiti Isusa Krista. To što je Pavao odbacio
Zakon kao sredstvo opravdanja ne navodi ga da odbaci poslušnost Zakonu kod
opravdanog grešnika, koji je sada pomiren s Bogom i hodi po Duhu. I to zato što
se po Isusu Kristu "pravedni zahtjev Zakona" može ostvariti "u nama, koji ne
živimo po tijelu, nego po Duhu" (Rim 8,4). Ovakva vrst poslušnosti
moguća je samo za grešnika koji je u Kristu i s
Njim vjerom živi po Duhu.
a. Svrha Zakona. U Rimljanima 7,5-12 Pavao raspravlja o
učinku Zakona. Zakon nikoga ne čini grešnikom; to čini grijeh. Zakon donosi spoznaju o grijehu i
uzrokuje da grešnik postaje svjestan da živi u grijehu. Zakon (nomos) je
"izazvao" "grešne… strasti" (r. 5, DF). Protivno tomu što grešnik stalno
umanjuje značaj i posljedice grijeha, Zakon čini da grešnik vidi njegovu stvarnu
veličinu. Pavao ovdje pokazuje o kojem zakonu
govori: o onome koji kaže "Ne poželi!" (r. 7). Deset zapovijedi nisu grešne.
Pišući tri desetljeća poslije križa, Pavao u njima ne nalazi
ništa loše. Zahvaljujući njima Pavao je saznao za grijeh. Bio je
prisni poznanik grijeha i grešnog iskustva. Problem grijeha nije u Zakonu,
već u pojedincu. Kad ne bi bilo Zakona, grijeh
bi i dalje postojao, ali pojedinac ne bi imao osjećaj krivnje. Zakon je donio krivnju; zlo nije
u Zakonu nego u grešniku. Grijeh stvara osjećaj krivnje; Zakon je stvara u čovjekovu umu. "Stoga: Zakon je bez sumnje
svet, a zapovijed i sveta, i
pravedna, i dobra." (r. 12)
Pavao ovdje očito govori o zakonu Deset zapovijedi. Grešnik
nije svet ni pravedan ni dobar, i Zakon to pokazuje. Zakon osuđuje grijeh,
ali Isus svojom smrću
oslobađa grešnika "od
Zakona"; tako grešnik može služiti Bogu, poslušan Njegovom Zakonu "u novosti
Duha" (r. 6, DF).
U Galaćanima 3,19-29 Pavao ponovno raspravlja o
svrsi Zakona. Od Abrahama nadalje središte povijesti Izraela bio je Savez, Božja
obećanja. Srž Abrahamova odgovora bila je vjera.
Kasnije je Bog Izraelu dao Zakon, opsežan životni sustav koji im je pomogao u
razumijevanju naravi, doživljaju i dosegu vjere (rr. 15-18). Zakon, ovaj životni
sustav, nije trebao nadomjestiti obećanje niti ga je trebao ukinuti. Njegov cilj
je bio stvoriti pravednost ili život. A život je mogao doći samo preko obećanja, vjerom u Krista.
Židovski sustav trebao je biti "čuvar" ili "nadziratelj" (DF), pedagog
(paidagogos, r. 24). Paidagogos nije bio učitelj (didaskalos) već rob koji je pratio dječaka u školu da ga zaštiti, da mu pomogne
nositi opremu i da ga uči pristojnom vladanju. Zakon – cjeloviti
židovski životni sustav – nije bio protiv obećanja niti ga je ikada nadvisio (r. 21). Kakva
bi to bila ironija da pedagog, rob obećanja, postane djetetu gospodar.
Kad je došao Krist, obećani život više nije bio obećanje, već potpuna stvarnost (rr. 27.29). Stoga
židovski životni sustav više nije bio potreban (r. 25). Više neće biti židovskog i neznabožačkog načina života. Bit će samo sinova i kćeri, Abrahamovih "potomaka" i "baštinika"
vjerom. Bit će samo jedan način života, ne više usredotočen u "Zakonu", već u "obećanju", kršćanski način života, potpuno usredotočen u Krista.
"Zakon" dan 430 godina nakon obećanja Abrahamu, nadziratelj za Židove, ali ne
više za kršćane, nije bio moralni zakon posebice,
već cjelokupni židovski životni sustav.
Kršćanstvo bez zakona bilo bi amoralno ili
nemoralno, a ono to nije. Kršćanstvo je ćudoredan način života, život "obučen" u Krista. Glagol enduo (staviti na
se ili obući) znači preuzeti karakteristike, vrline i/ili
namjere od drugoga i postati kao osoba koju oblačimo. Postati sličan Kristu nikada ne može izvesti život koji
bi bio suprotan zakonu deset zapovijedi, kojemu je Krist u cjelini bio
poslušan.
b. Zakon i sloboda u Galaćanima poslanici. Glavna tema Poslanice Galaćanima je sloboda u Kristu. Krist je sebe
predao na križ da nam osigura slobodu (Gal 1,4). Stoga je osnova kršćanske etike i ponašanja sloboda (5,1), a
kršćanski poziv Židovima i neznabošcima je na
slobodu (5,13). Premda sloboda u kršćanstvu nije iscrpiva definicija, treba dati
određeno
objašnjenje.
Sloboda kršćanskog načina života u suprotnosti je s tradicionalnim
židovskim načinom života – robovanja Zakonu (Gal 3,13;
4,3.5.9), poganskom načinu života i robovanju ljudskim požudama (Gal
1,4; 5,13.24). U Galaćanima Pavao uzima četiri grčke riječi da oslika slobodu iz različitih kutova gledanja. Svaka pomaže
razumijevanju slobode i Zakona.
(1) Exaireo. Gledano iz perspektive Božje volje (Gal
1,3-5), sloboda znači oslobođenje, izbavljenje od zle sile koja vlada u
"sadašnjem svijetu". Ovo spasenje zahtijeva zajedničko djelovanje Boga Oca i našega Gospodina
Isusa Krista, "koji je sam sebe predao za naše grijehe" (r. 3; usp. Gal 2,20; Ef
5,2.25; 1 Tim 2,6; Titu 2,14), kojega je i Boga dao da nas spasi (Rim 4,25;
8,32; usp. Iv 3,16). Isus Krist je rekao da je ovo izbavljenje bilo stvarni cilj
Njegove misije: Došao je "da dadne život svoj kao otkup mjesto svih" (Mk 10,45;
usp. Iz 53,5.6.12).
Oslobođenje kao spasenje
ljudskog roda, zajedno s Kristovim djelom u njegovu ostvarenju, bilo je "u
skladu s voljom Boga, Oca našega" (Gal 1,4). To je u skladu sa starozavjetnim
učenjem da su oboje, spasenje –
u Psalmu 119 također definirano kao
oslobođenje – i zakon (Tora) došli Božjom voljom.
Međutim, u Isusovo
vrijeme poslušnost Tori više nije značila pokoravanje Božjoj volji, jer su je
židovske starješine pretvorile u tegotan kultni i moralni kodeks, koji je sada
postao kontrolno načelo za naciju i svakog pojedinca. Kao takva
ona više nije djelovala u prilog spasavanju, već ropstvu. Židovima je bilo potrebno
oslobođenje od takvog
koncepta. Takvo oslobođenje nije moglo doći od Zakona, kojega su pretvorili u silu koja
zarobljava, već od Krista, po vjeri, tog načela zajedništva koje nas povezuje sa
Spasiteljem (Gal 2,16-21).
(2) Eeleutheria. Gledano iz
perspektive poslušnosti istini, sloboda znači istinsku slobodu (r. 4; Gal 5,1-13;
usp. Rim 8,21; 1 Kor 10,29; 2 Kor 3,17). Pavlova misao počinje biografskim dijelom Galaćana. On izvješćuje o lažnoj braći koja su ga uhodila da vide je li u
obrezanju poslušan zakonu. Budući da je već imao slobodu u Kristu, odbio je vratiti se u
ropstvo. Nije se "pokorio" zakonu, već "istini Evanđelja" (Gal 2,3-5.14;
usp. 2. Kor 11,10; Kol 1,5).
U sukobu koji je izbio u Antiohiji, Pavao je
prekorio Petra što nije išao "ravno, po istini evanđelja" (Gal 2,14 –
DF). Prema grčkom tekstu Petar i
njegovo društvo ne "hode ravno" u istini evanđelja. Njihovo
ponašanje nije bilo postojano, iskreno; bili su licemjeri prikazujući jedno a radeći drugo. Osim prihvaćanja i poznavanja istine, uz istinu
evanđelja ide pravilno
ponašanje. U 2. Korinćanima
11,10 Pavao govori o "Kristovoj istini". U Kološanima 1,5.6 rabi sličan izraz: "Riječ istine – evanđelje". Istina
evanđelja je Krist, Njegova volja, Njegova riječ: volja koja donosi slobodu, riječ koja donosi "plod". U ovom kontekstu plod se
odnosi na kršćaninovo vladanje i misiju. Evanđelje
zahtijeva pokornost Kristu. Ono čini Krista odlučujućom snagom u životu kršćanina. Za Židove ova je snaga bila u Zakonu;
za neznabošce to su bile njihove požude; za kršćane bila je sam Isus Krist. Zakoni i požude
rezultiraju ropstvom; Krist daje slobodu.
Kršćanska sloboda nije razuzdanost. Naprotiv, ona
je postojana, istinski predan i pravedan način života. Razlog tome je što kršćanin ne donosi moralne odluke kao rob požuda
ili pravila, već kao slobodna osoba u Kristu.
Budući da je volja kršćanina sjedinjena s Kristovom (Gal 2,20) i
osnažena Svetim Duhom, kršćanin može odlučivati i djelovati u skladu s plodom Duha (Gal
5,22.23). Svi vanjski postupci kršćana rezultat su novog odnosa u slobodi s
Kristom.
Iz tog razloga sloboda je veoma važna i
kršćanin u njoj treba biti "nepokolebiv" (r. 1)
Ovaj se koncept ponovno javlja u etičkom dijelu Poslanice, gdje Pavao govori o
slobodi u kontekstu poslušnosti istini (rr. 1-15). On objašnjava da su svi koji
su se vratili u ropstvo – Židovi pod Toru, neznabošci pod požude – "prekinuli… s
Kristom" (r. 4). Jer u Kristu važi samo jedno, a to je "vjera ljubavlju
djelotvorna" (r. 6, DF), koja je isto što i "pokoravati [se] istini" (r. 7).
Zahvaljujući vjeri kršćanin je slobodan
voljeti.
Međutim, toj slobodi
prijeti jedna opasnost: tijelo (r. 13). Kad je Izraelu dao svoj Zakon, Bog je
želio da se ujedine s Njim pod Njegovom voljom. No u Zakonu je postojala
opasnost od legalizma koji bi Zakon, a ne Boga, učinio odlučujućom moralnom snagom u životu. Kad je Krist
došao da oslobodi sva ljudska bića, pojavila se opasnost od razuzdanosti,
korištenja slobode kao prilike za tijelo (r. 13). Ova se opasnost javlja zato
što zlo koristi svako moguće sredstvo da čovječanstvo podvrgne svojoj vlasti. Na
sreću zlo je ograničeno; ono se ne može poslužiti Bogom Ocem,
Sinom i Svetim Duhom da čovječanstvo učini robovima zlih sila. Zbog toga, dok s
jedne strane eliminira Toru i strasti kao vladajuće sile u životu kršćanina, Pavao nije mogao niti htio eliminirati
Kristovu snagu. Postoji moralan kršćanski život, život kojim po vjeri ljubav
vlada u slobodi. To je Božja ljubav koja poziva k slobodi (r. 13), Kristova
ljubav koja osigurava slobodu (r. 1) i ljubav Svetog Duha koja donosi plod (rr.
22.23) poslušnosti istini. Kršćanin je poslušan istini (r. 7), ravna se po
Duhu (r. 25, DF) i ispunjava Kristov zakon (r. 14).
(3) Exagorazo. Ova riječ u Galaćanima 3,13 i 4,5 predstavlja slobodu iz
perspektive Kristova djela i ukazuje na otkupljenje. Ovom je riječju sloboda definirana mnogo perciznijim
izrazima, da obuhvati oboje, situaciju iz koje je kršćanin oslobođen, prokletstvo
Zakona, i novu situaciju postignutu takvom slobodom, odnosno usvojenjem u Božju
obitelj.
Biti slobodan od Zakona znači biti otkupljen od njegova "prokletstva"
(Gal 3,13). Pavao kaže da su oni koji pripadaju djelima Zakona "pod
prokletstvom" (r. 10). Ovaj izraz Pavao koristi samo ovdje; njime želi
reći da je otkupljenje sloboda od robovanja
"prirodnim silama svijeta" (Gal 4,1-9.21-25; 5,1; usp. 2,4.5). S druge strane
Židovi su bili pod "prokletstvom" Zakona. Ovo prokletstvo nije moglo biti ni
Zakon ni neposlušnost njemu, jer sam Krist je postao "za nas prokletstvom" (Gal
3,13), odnosno On je na sebe uzeo božansku osudu za grijeh, da bi vjernik mogao
primiti Abrahamov blagoslov i obećanje Duha (r. 14).
Pavao navodi četiri starozavjetna teksta da pokaže u
čemu je prokletstvo Zakona (Pnz 27,26; Hab
2,4; Lev 18,5; Pnz 21,23). On ne govori o radikalnom razdvajanju vjere i Zakona,
već o radikalnom razdvajanju prokletstva i
opravdanja. Prokletstvo je posljedica za onoga "koji ne bude držao
riječi ovoga Zakona i vršio ih" (Pnz 27,26). Za
zločinca se prokletstvo sastojalo u tome što ga
je čekala smrt vješanjem o stablo (Pnz 21,22.23).
Prokletstvo nije bilo Zakon, ni sama neposlušnost, već posljedica neposlušnosti, smrt. Zakon je
imao cilj da zaštiti život; onaj koji ga vrši živjet će (Lev 18,1-5). No ljudski je rod bio
neposlušan Zakonu, i neposlušnost je donijela smrt. Pod takvim uvjetima postojao
je samo jedan način da se dobije život: vjera (Hab 2,4).
Međutim, čovječanstvo nije moglo živjeti životom vjere, jer
se nalazilo pod prokletstvom Zakona. Ono je mora prvo moralo biti
oslobođeno tako što je Krist
postao prokletstvo za nas. Krist nije bio zločinac, ali se s Njim postupalo kao sa
zločincem, da bi se s nama moglo postupati kao da
nismo bili zločinci. Svojom smrću Krist nije ukinuo Zakon ili poslušnost
njemu. Krist je oslobodio one koji su bili pod prokletstvom Zakona,
uzimajući na sebe njegovo prokletstvo. Umro je na
mjesto prokletih.
Onaj tko je oslobođen prokletstva Zakona
više nije rob već Božji sin.
Posljedica slobode je novi odnos u kojem ga je sam Bog posinio; u tom odnosu
dijete Zakonodavca uživa u poslušnosti Božjoj volji izraženoj u Deset
zapovijedi. Time vjernici dobijaju sve što pripada Bogu; oni postaju Božji
"baštinici" (Gal 4,5-7), ne robovi "pod Zakonom", već gospodari (Kyrios) "svega" (r. 1), i sinovi
i kćeri pod Duhom (r. 6). Oni se neiskaznom
zahvalnošću raduju ovom novom stanju i,
zahvaljujući Kristu koji obitava u njima, vrše Božje
zapovijedi.
(4) Stauroo. U Galaćanima 5,24 i 6,14 sloboda je definirana
riječju "razapeti". Ovdje nalazimo značenje slobode i Zakona u kontekstu
kršćaninova načina života – života novog stvorenja. Onaj tko
pripada Kristu "razapeo" je tijelo (Gal 5,24) i svijet je njemu "razapet" (Gal
6,14). Pojam raspeće predstavlja etičku slobodu koja čuva volju. Dragovoljna smrt tijelu,
uključujući požude i želje, odluka je volje. Ovaj tekst
je tijesno povezan s Galaćanima 2,19.20., gdje je osobno duhovno
raspeće iskustvo zajedništva s Kristom. U toj
zajednici smrt nije uništenje volje, već početak novog života. Radi se o načinu života određenog od strane Božjeg
Sina i vođenog dragovoljno vjerom. U tom kontekstu je Zakon definiran kao
živjeti i hoditi po Duhu (r. 25). Citirajući Stari zavjet, Pavao definira Zakon kao
ljubav ( r. 14). Zatim objašnjava njezino značenje: živjeti po Duhu (r. 16). A živjeti pod
Duhu znači biti slobodan od Zakona (r. 18) i od požuda
(r. 24). To znači odbaciti i židovske i neznabožačke sustave. Legalizam i raspuštenost se
protive Bogu, jer zauzimaju Njegovo mjesto kao odlučujuća snaga volje. Bog nije dao Zakon kao skup
pravila koje treba poštovati, već kao otkrivenje svoje volje. Bog je dao
slobodu, ne za raspuštenost, već da osigura djelovanje čovjekove slobodne volje. Pavao ne otklanja
Božju volju ili djelovanje ljudske volje. On objašnjava da je jedini
način za usklađivanje ovih dviju
volja živjeti u Duhu. Takav život zahtijeva da držimo korak s Duhom, da nas Duh zauzdava (stoicheo, Gal
5,25). Ovdje se ističe Duh. On vodi volju. Zbog toga Pavao
potvrđuje da je razapeti se
svijetu i imati svijet razapet sebi, ili hoditi u Duhu, "mjerilo"
kršćanstva (Gal 6,16). Mjerilo
novog stvorenja (r. 15) – zakon ljubavi (Gal 5,14), zakon Kristov (Gal 6,2),
istina (Gal 5,7) – ima jasnu etičku zadaću.
Starozavjetni Zakon i zakon Kristov vezani su
uz riječ "ispunjen" . Deset zapovijedi trebaju biti
ispunjene pod moralnom obvezom ljubavi (Gal 5,14; 6,2). Tekst kojim se Zakon
definira kao ljubav je Levitski zakonik 19,18., koji govori o ljubavi prema
bližnjemu. Stoga se ovaj Zakon može odnositi samo na Deset zapovijedi. I više od
toga, Pavao govori o tome da ga treba ispuniti cijeloga, ne samo jedan njegov
dio (Gal 5,14).
Spominjanje Zakona u Galaćanima 5,3 razlikuje se od Zakona u 5,14.
Usmjerenje je drukčije: prvi je usmjeren na kultne zakone; drugi
na moralni zakon. U oba teksta govori se o cijelom Zakonu, ali različitim riječima. Fraza "sav Zakon" u retku 3 (holon
ton nomon) odnosi se na cjelokupne propise Tore, čak i one najbeznačanije. Pavao kaže da oni koji su odobravali
obrezanje trebaju poštovati cijelu Toru, uključujući kultne zakone. U retku 14 grčki izraz je pas
nomos, koji ukazuje na
potpunost izrazima kvalitete a ne kvantitete, čime pozornost usmjerava na stvarnu kvalitetu
moralnih načela.
Još jedna zamjetna razlika između ova dva
teksta o Zakonu vezana je uz ono što se treba učiniti sa Zakonom. Izraz rabljen u odnosu
prema obrednom zakonu jeste "izvršiti" (poieo); on je usmjeren na
čovjekova djela. Izraz vezan uz moralni zakon
i "zakon Kristov" (Gal 6,2) je "ispuniti" (pleroo); on je usmjeren na
djelo Svetoga Duha. Kontekst potvrđuje ovu Pavlovu
razliku. Vršiti Zakon ukazuje na ljudsku inicijativu i djelovanje; ispuniti
zakon je inicijativa i djelo Duha. Pavao u biti kaže da ispunjenje Deset
zapovijedi može biti potpuno samo zahvaljujući djelovanju Svetog Duha. Poslušnost je plod
Duha.
U Galaćanima nas Pavao vraća na početak, prije objave Tore. On ističe da je ono što je važno u kršćanskom moralnom životu, spoznaja i ispunjenje
Božje volje po Duhu. To je istina izražena moralnim pojmovima. Tu je Kristov
Zakon. Jedina razlika između moralnog zakona
Tore i Božjeg Zakona nalazi se u načinu na koji su ga Židovi držali, ili"vršili"
– legalistički – i načina na koji su kršćani bili učeni da ga ispune – bez legalizma, samo vjerom
u djelovanje Svetoga Duha, kao zahvalno pokoravanje volji samoga
Boga.
c. Problematični ulomci. Premda je jasno da Pavao podupire Zakon,
posebno Deset zapovijedi, neke od njegovih izjava kao da podupiru mišljenje da
je Zakon poslije raspeća prestao važiti. Tri takva ulomka zaslužuju
brižljivo proučavanje.
(1) Rimljanima 10,4. Ovdje Pavao tvrdi: "Jer dovršetak je Zakona
Krist – na opravdanje svakomu tko vjeruje." (DF) Fraza "dovršetak Zakona" mogla
bi se razumjeti kao "kraj Zakona", sugestija da Zakon više ne će važiti. Međutim, trebamo voditi
računa o dvije stvari: kontekstu
fraze i grčkoj riječi za "dovršetak",
"kraj".
U ovom ulomku Pavao opisuje svoje
sunarodnjake koji su u velikoj mjeri propustili doseći spasenje. Oni slijede Mojsijev zakon, ali
ne u vjeri, i nisu uspjeli postići pravednost. Ustvari, spotakli su se o
"kamen spoticanja". Pokušavajući se opravdati pomoću Zakona, oni su propustili vidjeti Krista
kao Onoga na koga je ukazivao Mojsijev zakon sa svojim obredima i žrtvama (Rim
9,30–10,4).
Riječtelos je bogata značenjem: od dovršetka do ispunjenja i obveze
prema nekom cilju. U Novom zavjetu osnovno je značenje vezano zu "ispunjenje"; međutim,
telos se može prevesti i kao namjera ili cilj,
svrha ili rezultat, kraj ili dovršetak. Svakako trebamo držati na umu da su
svrha i rezultat, namjera i cilj dvije strane iste kovanice. U 1. Timoteju 1,5
riječtelos je upotrijebljena u frazi "svrha je
spomenutog naloga: ljubav". Dakle, ljubav je namjeravana posljedica našeg
propovijedanja. Stoga možemo smatrati da se "dovršetak" (telos) u
Rimljanima 10,4 odnosi na Krista kao Onoga na koga je ukazivao cjelokupni
židovski ritual ili zakon. Krist je bio ispunjenje starozavjetnih slika i
simbola, vrhunac Tore, a ne Onaj koji će ukinuti Zakon i učiniti kraj važenju Božjih zahtjeva za ljudska
bića.
(2) Efežanima 2,14.15. U vrlo osjećajnom opisu načina na koji je Krist srušio pregrade koje su
sprječavale neznabošce da postanu Božji narod,
Pavao potvrđuje da Krist
"pregradu koja ih je rastavljala – neprijateljstvo – sruši u svome tijelu, tim
što uništi Zakon zapovijedi s njegovim odredbama, da od dvaju naroda stvori, u
sebi, jednoga novoga čovjeka,
tvoreći mir". Kršćanin više ne mora biti "otuđen" i bez
obećanja i nade (r. 12). Svojom
smrću Krist je Židove i neznabošce povezao u
jednu kršćansku crkvu. Da bi to postigao, On je ukinuo
"Zakon zapovijedi s njegovim odredbama" (na grčkome: "zakon zapovijedi koji se sastojao od
odredaba").
U Djelima apostolskim čitamo o teškoćama da neznabošci i Židovi postanu jedan
narod. Petar je samo zahvaljujući Božjem nalogu u viđenju bio spreman
odnijeti evanđelje neznabošcu Korneliju (Dj 10,9-20). Na Jeruzalemskom saboru
glavno pitanje je bilo trebaju li neznabošci postati Židovi prije no što ih
prihvate u kršćansku zajednicu
(Dj 15,1-29). Neki su vjernici išli tako daleko da su rekli: "Treba pokrštene
pogane obrezati i narediti im da vrše zakon Mojsijev." (r. 5) Nakon mnogo
raspravljanja, vođe Crkve i Sveti Duh
su se složili da obrezanje nije potrebno; kršćani iz neznaboštva trebaju se uzdržavati od
mesa žrtvovanog idolima, od krvi i od bluda (r. 29). Time što od njih nisu
tražili da slijede židovske obrede, vođe su nesumnjivo
otvorile vrata neznabošcima. Oni svoje zajedništvo ne bi mogli proširiti na one
koji nisu vršili kultni ritual, da Krist nije otvorio novi i bolji put,
uklanjanjem obreda i cermonija kao što su obrezanje, obredna pranja i
žrtve.
(3) Kološanima 2,13.14. U Kološanima 2 Pavao opisuje čudo spasenja koje im je Krist osigurao.
Zajedno s Njim ukopani u krštenju, oni su u Kristu i obrezani (rr. 11.12). Bili
su "mrtvi zbog prijestup i neobrezanosti", ali ih je Bog oživio. On im je
oprostio grijehe i "izbrisao zadužnicu koja propisima bijaše protiv" njih. To je
učinio slikovito "pribivši je na križ" (rr.
13.14 – DF). Zahvaljujući Kristovoj pobjedi nad silama zla, Kološani
su sada bili slobodni uživati blagoslove spasenja (r. 15).
Ključna riječ u ovom ulomku je "zadužnica", prijevod
grčke riječi cheirographon, koju u Novom zavjetu
nalazimo samo na ovome mjestu. Iz nebiblijske literature znamo da je
cheirographon bio dokument svojeručno napisan kao dokaz obveze, dakle zadužnice
ili obveznice. Prema tome, ono što je Isus slikovito razapeo na križ bila je
osuda koju su ljudska bića zaslužila grijehom.
Ovaj dug ili osuda prikazana je i kao pravni
zahtjev na naš račun. Ne samo što je bio neprijateljski
raspoložen prema nama, već se ovaj dug sastojao od propisa koji su bili
protiv nas. Zanimljivo je što ova fraza, koja opisuje obveznicu,
uključuje jedan od samo dva slučaja Pavlove uporabe grčke riječi dogma, "mišljenje" ili "dekret";
drugi nalazimo u Efežanima 2,15. U oba teksta očito se misli na sustav propisa. U Efežanima
ovi se propisi odnose na ritual koji je Židove odvajao od neznabožaca, posebno
na obrezanje. Kontekst u Kološanima 2,14 pokazuje da se propisi odnose na
obredne blagdane i hranu (r. 16; vidi Subota). U oba slučaja dogma je povezana sa židovskim obrednim
zakonom. Kristovom smrću obredni zakon, koji je ukazivao na Krista
kao vrhunac cjelokupnog pravnog sustava, došao je kraju. Više nije bio potreban.
No to se ne može reći za moralni zakon, uključujući Deset zapovijedi, koje su prikaz Božjeg
vječnog karaktera. S potpunom
sigurnošću možemo zaključiti da u ovim tekstovima nije rečeno ništa, niti čak nagoviješteno, o ukidanju moralnog
zakona.
Ivan, posljednji od preživjelih apostola
Isusa Krista, bio je posljednji novozavjetni pisac. Svoje Evanđelje,
Poslanice i Otkrivenje vjerojatno je napisao u posljednjem desetljeću prvog stoljeća. Tako su njegovi spisi nastali oko trideset
godina nakon sinoptičkih Evanđelja. No u odnosu na
ostala Evanđelja, Ivanovo Evanđelje ne pokazuje neku stvarnu razliku u
načinu na koji iznosi Isusovo
učenje o Zakonu.
Već smo govorili o Ivanovom Evanđelju u dijelu
o Kristovom učenju o Zakonu (II.
C). U ovome dijelu cilj nam je razmotriti Ivanovo razumijevanje Zakona.
Način na koji Ivan prenosi Isusov život i
učenje mogao bi osvijetliti njegovo
razumijevanje Deset zapovijedi. On bi također moglo ukazati na
promjene u kršćanskoj spoznaji
Zakona i stajališta prema njemu.
Ivan se služi riječju "zakon" češće od Mateja. Kod Ivana se javlja četrnaest, a kod Mateja osam puta, no
unatoč tome pitanje zakona ne zauzima toliko
središnje mjesto u Ivanu koliko u Mateju. Ivan je upotrijebio riječ "zakon" (nomos) kao oznaku za
Petoknjižje (Iv 1,45), cijeli Stari zavjet (10,34), Mojsijev zakon (7,23),
pravne propise (18,31) i Deset zapovijedi (1,17; 7,19). S druge strane,
između desetog i
petnaestog poglavlja Ivan rabi riječentole, "zapovijed" deset puta. Između ostalog tu
je "nova zapovijed" u Ivanu 13,34 i dva teksta o vršenju Kristovih zapovijedi
(Iv 14,15; 15,10). Ovaj je dio Evanđelja u izvjesnom smislu produžetak uporabe
entole u Ivanovim
poslanicama.
Ivanovi spisi ne pokazuju takvu raspravu
kršćanske zajednice o Zakonu kako je to vidljivo
iz Pavlovih spisa. Nema sumnje u vjerodostojnost Zakona. S obzirom na ovu
spoznaju za očekivati je da Ivanovo spominjanje Zakona nije
kontroverzno i ne tako izravno kao što je Matej zapisao Isusove riječi, na primjer one u Propovijedi na Gori o
vječnosti Zakona (Mt 5,18). Ivan nema potrebe
reći kršćanskoj zajednici da su vjernici obvezni
ispuniti Zakon, jer je to činjenica.
Ivan u svom Evanđelju bilježi dva
slučaja kad su židovske
starješine optužile Isusa za kršenje subote. Prvi je bio ozdravljenje uzetoga u
Bethesdi (Iv 5,1-16), a drugi ozdravljenje slijepca kod ribnjaka Siloe (Iv
9.1-41).
U prvom događaju Ivan prikazuje
Isusa kako odgovara na optužbe: "Otac moj neprestano radi, zato i ja radim." (Iv
5,17) Glagolski oblik ukazuje na javnu ili formalnu obranu. Isus se branio,
negirajući optužbu da je
prestupio četvrtu zapovijed. On je te subote jednostavno
obavljao Očev "rad", djelo stvaranja i spasavanja.
Glagol kojim se Ivan služi za opis rad Oca i Sina je ergazomai, kojeg
Ivan koristi da ukaže na Kristovo spasiteljsko djelo (r. 17; 6,32.35; 9,4), a na
drugim mjestima se odnosi na ljudska bića kad je riječ o djelima koja su "učinjena u Bogu" (Iv 3,21; usp. 6,28) ili
pribavljanju hrane koja ima trajnost za vječni život (6,27). Božje djelo nije bilo
pribavljanje svakidašnjeg kruha, već obavljanje zadaće. Otac i Sin "rade" da se ništa ne izgubi
(rr. 38.39); oni rade na spasavanju svijeta (Iv 4,34; 9,4; 12.49.50).
Budući da misionarska djela subotom nisu bila
zabranjena, Isus je bio u savršenom skladu s četvrtom zapovijedi moralnog
zakona.
U Ivanu 9 Isusa osuđuju što je kod
ribnjaka Siloe subotom izliječio
slijepca. Njegovi su neprijatelji rekli: "Ovaj čovjek ne dolazi od Boga: ne svetkuje subote."
(r. 16) Također su potvrdili: "Mi
znamo da je taj čovjek grešnik."
(r. 24) Ali Isus nije mogao prihvatiti da Njegovi neprijatelji imaju pravo
suditi. Stoga je objavio: "Radi suda dođoh na ovaj svijet, da
progledaju koji ne vide, a koji vide, da oslijepe!" (r. 39, DF) Isus je bio
jedini sudac, jer je živio u poslušnosti Zakonu; nije bio grešnik i Otac je sav
sud prepustio Njemu (Iv 5,22.30). Izvršenje presude će doći "u posljednji dan" za one koji ne vjeruju i
ne prihvate Kristovu riječ, koja je Božja zapovijed (Iv
12,48).
U oba slučaja Isus nije prihvatio optužbu da krši
subotnji zakon. Iscjeljenje uzetoga i slijepca bilo je samo dio Njegove božanske
aktivnosti. On je imao pravo spasavati i suditi ljude.
2. Zakon u Ivanovim
poslanicama
U poslanicama Ivan nikad nije upotrijebio
riječnomos, "zakon", u jednini, tako često rabljenu u ostalom Novom zavjetu.
Namjesto nje poslužio se riječju entole, "zapovijed". Od osamnaest
puta, koliko je riječentole rabljena, deset puta to čini u jednini, a osam puta u množini. Božja
zapovijed je tijesno povezana s vjerovanjem u Krista, Njegovu misiju, Njegovu
ljubav i Njegovu moć da d vječni život: "A njegova zapovijed je ovo:
vjerovati u Sina njegova Isusa Krista i ljubiti jedan drugoga kako nam je
naredio." (1 Iv 3,23)
Vraćajući se u Ivanu 13,34na "novu zapovijed",
ostarjeli apostol je prikazao sadržaj ove posebne zapovijedi: ljubav (1 Iv
2,7.8). Ova nova zapovijed, koja je bila nova samo u smislu obnove i stvarnosti
njezina ispunjenja, poziva kršćane da ljube jedan drugoga i Boga (1 Iv 4,21;
2 Iv 5). I spominjanje ljubavi u novoj zapovijedi nije novo, jer je bila
uključena u upute što ih je Bog dao preko Mojsija
(Lev 19,18). Zato Ivan može reći da ne piše "novu zapovijed, nego staru
zapovijed koju ste primili od početka". No ona je nova u smislu što sada
djeluje u preobražavanju vjernika da postanu slični Kristu (1 Iv 2,7.8).
Premda je Božja zapovijed jedna, ona je i
množina, Deset zapovijedi Njegovog moralnog zakona. Ivan naglašava njihovo
vršenje. Ivan pet puta uzima riječtereo, vršiti, prakticirati, striktno držati. Ova
riječ izražava ideju pokoravanja unutarnjih
ciljeva ljudskih želja i postupaka Božjoj volji kako je objavljena u
zapovijedima. Zbog toga Ivan opisuje Božje zapovijedi i kao put života, Isusov
put života. Ivan poziva "izabrane" da žive "prema njegovim zapovijedima" (2 Iv
6). Osim toga, vršenje zapovijedi je dokaz da kršćani poznaju Boga (1 Iv 2,3.4) i da Ga ljube
(Iv 14,15).
Zapovijed ljubavi ne odnosi se samo na neku
vrst ugodnog osjećaja; ona zahtijeva stvarno vršenje Deset zapovijedi s
njihovim zahtjevom ljubavi prema Bogu i bližnjima. Tekst o apsolutnosti Božjih
zapovijedi, s njihovim etičkim propisima koji određuju poseban
način života, uključuje i Kristovu nauku (2 Iv 9) koja nije
učenje o Kristu, već učenje što ga iznosi Krist. Ivan
zaključuje: "Tko god ide dalje i ne ostaje u
Kristovoj nauci, nema Boga. Onaj tko ostaje u toj nauci ima i Oca i Sina." (r.
9)
Ivan u knjigu Otkrivenje prenosi istu uporabu
entole kako smo to vidjeli u Ivanu 10–15 i njegovim poslanicama. Osim
toga naglašava istu prisnu zajednicu između Zakona i vjere –
zapovijedi su uvijek zajedno s Isusom Kristom – te nužnost vršenja
zapovijedi.
Otkrivenje ne samo što svjedoči o prihvaćanju Božjih zapovijedi od strane
kršćana krajem prvog stoljeća, već ukazuje i na to da za kršćansku crkvu važe do kraja vremena. Tako Deset
zapovijedi važe za cijelu povijest kršćanske crkve do Kristovog drugog
dolaska.
Kada opisuje ostatak, vjerne kršćane posljednjeg vremena, Ivan posebno
ističe njihovo vršenje Božjih zapovijedi, u
množini. "Tada, obuzet gnjevom protiv Žene, Zmaj ode da vodi rat protiv ostalih
iz njezina potomstva, protiv onih koji vrše Božje zapovijedi i čuvaju Isusovo svjedočanstvo." (Otk 12,17) Zmaj je Sotona (r. 9), a
Žena predstavlja Božji narod (usp. Iz 54,5.6; Jr 6,2).
Sotona je od početka ratovao protiv Crkve; on će se protiv nje boriti do kraja. No ostatak
neće popustiti Sotoninim kušnjama. Vjerni
kršćani će držati Božje zapovijedi do samog kraja
vremena; to će postići vjerom u Isusa. Ivan opisuje ostatak kao
one "koji čuvaju Božje zapovijedi i vjeru u Isusa" (Otkr
14,12). Kontekst govori o klanjanju "Stvoritelju neba i zemlje, mora i izvora
voda" (r. 7). Ovo se može odnositi na četvrtu zapovijed, budući da je ona jedino mjesto u Zakonu u kojemu
se zahtijeva klanjanje Stvoritelju. (Vidi Svetište; Ostatak/Trojica
anđela.)
U Bibliji je jasno prikazano vječno trajanje Deset zapovijedi. Božji zakon
nalazimo u cijeloj povijesti: od Adama i Eve do obnove ovog planeta. Samo oni
koji budu pobijedili s Kristom, ući će u novu zemlju u kojoj neće biti mjesta za prijestupnike. "Pobjednik
će baštiniti ovo: Ja ću mu biti Bog, a on će mi biti sin. Što se tiče kukavica, otpadnika, odurnih stvorenja,
ubojica, bludnika, vračara, idolopoklonika i svih lažaca, njihova je
sudbina u jezeru koje gori ognjem i sumporom. To je druga smrt!" (Otk
21,6-8)
Zakon je uvijek bio važan dio Božje vladavine
svemirom. Njegova je vjerodostojnost jasno potvrđena i oni koji
slijede Boga nikada neće
poreći njegov autoritet. Božji neprijatelji su se
u prošlosti usprotivili Njegovom zakonu; oni će to nastaviti činiti do Gospodnjeg dolaska. A onda
će biti uništeni, pa će završiti sukob između dobra i zla. No Bog
će se i dalje služiti svojim
Zakonom da odredi svoje apsolute za moralan život.
Božji Zakon je na mnogo načina povezan sa spasenjem. Jedan od
najvažnijih od ovih uzajamnih odnosa jeste odnos zakona prema Savezu. Osim toga,
Zakon i milost se često prikazuju suprotstavljenima;
međutim, oboje su bitni
za spasenje. Na kraju, u srcu spasenja je križ, od kojega ne možemo razdvojiti
Zakon.
Prvi biblijski tekst koji spominje
torah nalazimo u otkrivenju Božje volje Izaku u Geraru (Post 26,5), kad
je Bog rekao patrijarhu da ostane u zemlji koju je Gospod dao Abrahamu i
njegovim potomcima na dar (Post 12,1-3). U ovaj dar bilo je uračunano posjedovanje zemlje, umnožavanje
njegovih potomaka i blagoslov za njega i sve zemaljske narode (Post 26,1-4). Ova
su obećanja bila uključena u savez koji je Bog učinio s Abrahamom i svim naraštajima njegova
potomstva (Post 15,18; 17,7). Sa svoje strane Abraham je bio poslušan Bogu –
pokoravao se Njegovom nalogu, Njegovim zapovijedima, Njegovim zakonima i
Njegovim odredbama.
U ovom kontekstu vršenje Zakona
značilo je biti privržen Jahvi, Njegovoj Osobi,
Njegovim uputama i Njegovoj volji. Za Abrahama su Božji savez i Zakon bili jedno
i u skladu sa Savezom (Post 12,1-3). Abraham nije vršio Božja otkrivenja i upute
slučajno i povremeno, već voljno i stalno. Božje obećanje zakletve Izaku "ustanovio je kao zakon
Jakovu, Izraelu vječni Savez" (1 Ljet 16,17; usp. rr. 14-18). A
kad je došao obećani Mesija, Savez i Zakon povezani su u
Kristu za svu vječnost (Gal 3,17).
Važnost Zakona, kao i njegova trajnost, bili
su plod Božje volje. Savez je zahtijevao poslušnost Bogu, jer je Božji Zakon bio
izraz Njegove volje i temelj Saveza. Zato je Bog, kad je narod zaboravio jedinog
Boga koji je izrazio svoju volju u Zakonu i poslušao Zakon kao skup formalnih
načela ponašanja ili kultnih odredaba, poslao
svog proroka da kaže: "Oni moj Savez prestupiše, otpadoše od moga Zakona." (Hoš
8,1) Poslušnost, bez poštovanja prema Bogu, bila je pobuna. Jedino
moguće rješenje za takvo stanje bilo je sklapanje
novog Saveza. Bog je rekao: "Evo dolaze dani… kad ću s domom Izraelovim i s domom Judinim
sklopiti Novi savez." (Jr 31,31) I ponovno je Božja volja bila jasno izražena u
Savezu i Zakonu: "Zakon ću svoj staviti u dušu njihovu i upisati ga u
njihovo srce." (r. 33)
Savez i Zakon su otkrivali Božju volju narodu
Saveza, Njegovom narodu. Oni su predstavljali duhovno jedinstvo koje je daleko
nadilazilo formalnosti kulta ili ispravnog ponašanja. Oni su otkrili jedini
način da On bude njihov Bog, a oni Njegov narod
(r. 33).
Da bismo razumjeli odnos između Izraelovog
sustava Zakona i Saveza, moramo shvatiti da riječ "savez" u Bibliji predstavlja opis posebne
spasiteljske zajednice između Boga i Izraela. Bog
je začetnik Saveza koji je
Izrael dragovoljno prihvatio i potvrdio žrtvom. Zavjetni odnos uključivao je Božja obećanja i Izraelove obveze, definirane moralnim
zakonom koji je određivao poseban
način života untuar Saveza.
Građanski zakoni su
utvrdili identitet nacije, obredni zakon je naciji pomogao da ispuni moralni
zakon i razumije plan spasenja, a zdravstveni zakoni su omogućavali zdrav dugi život u zavjetnoj
zajednici.
Biblija spominje dva Saveza – stari i novi.
Premda oba izražavaju Božju volju ljubavi, očite su i određene razlike. Oba se
odnose na Božji zakon.
O starom Savezu se prvi put govori u Izlasku
19, kad Bog objašnjava Mojsiju što je već učinio za Izrael. Oslobodio ih je iz Egipta i
učinio svojim narodom (r. 4). S obzirom na
Njegova silna djela u prilog Izraela, Bog je od naroda očekivao (1) da budu poslušni Njegovim
zapovijedima i (2) drže Njegov Savez (r. 5). Ako to Izrael učini, Bog će učiniti svoj dio: "Stoga, budete li mi se
vjerno pokoravali i držali moj Savez, vi ćete mi biti predraga svojina mimo sve narode
– ta moj je sav svijet! – vi ćete mi biti kraljevstvo svećenik, narod svet." (rr. 5.6) Sav je
narod prihvatio uvjete Saveza: "Vršit ćemo sve što je Jahve naredio." (r. 8) Tada je
pripremljen nacrt Saveza i Bog im je dao Deset zapovijedi (Izl 20) da pokaže
kako narod Saveza treba stvarno živjeti.
Spasenje/oslobođenje i
način života sukladan Savezu
bili su povezani u jedno kao izraz Božje volje za Njegov narod. On je to
pojasnio silnim djelima oslobađanja Izraela iz
Egipta i davanjem Deset zapovijedi na Sinaju. U preambuli Dekaloga Bog je rekao:
"Ja sam Jahve, Bog tvoj, koji sam te izveo iz zemlje egipatske, iz
kuće ropstva." (Izl
20,2)
Spasenje i Zakon su u prisnoj vezi u kojoj
nema traga legalizmu. Život sukladan Savezu, odnosno poslušnost Božjim
zapovijedima, posljedica je Njegove slobodne volje i neuvjetovanog spasenja.
Izrael nije trebao živjeti kao Egipćani ili Kanaanci. Trebali su živjeti kako ih
je Bog naučio i Njemu na slavu: "Nemojte raditi kako se
radi u zemlji egipatskoj, gdje ste boravili; niti radite kako se radi u zemlji
kanaanskoj, kamo vas vodim; ne povodite se za njihovim običajima! Vršite moje naredbe; vršite moje
zakone; prema njima hodite. Ja sam Jahve, Bog vaš." (Lev
18,3.4)
Prema Poslanici Hebrejima stari Savez je bio
manjkav (Heb 8,7) i "blizu… iščeznuća" (r. 13). No Savez sam po sebi nije bio
manjkav, niti je manjkavost bila s Božje strane. Bio je načinjen na Božji poticaj, zasnovan na onome što
je Bog već učinio za Izrael. Narod je prihvatio uvjete
Saveza i njegov način života, a potvrda žrtvom bila je izvedena
kako treba (Izl 24,1-8). Manjkavost starog Saveza bila je u odnosu Izraela prema
njemu, načinu na koji su ga pokušali držati – u duhu
legalizma. Pavao objašnjava: "Što ćemo dakle zaključiti? Pogani, koji nisu težili za
pravednošću, postigli su pravednost, i to pravednost
koja dolazi od vjere; dok Izrael, idući za nekim zakonom koji bi činio pravednost, nije stigao k ispunjenju
Zakona. Zašto? Jer je htio postići pravednost ne po vjeri, već – kao da bi bilo moguće – po djelima." (Rim 9,30-32) Pravednost po
vjeri je osnova Mojsijeva učenja o Zakonu i temelj čitavog Starog zavjeta (vidi Pnz 30,11-14),
kao i osnova Pavlova učenja u Novom zavjetu.
Objašnjavajući pravednost po vjeri u Rimljanima 9 i 10,
Pavao citira ono što je Mojsije napisao u Ponovljenom zakonu 30,11-14. Obojica,
Pavao i Mojsije, govore o istoj istini: pravednost, spasenje, život i
čak poslušnost mogući su samo vjerom.
Međutim, Izrael u svom
zavjetnom odnosu s Bogom nije bio poslušan Zakonu. Narod je zaboravio na Boga,
ali je i dalje održavao vezu sa Zakonom. Vršenje Zakona, da bi se činila djela zakona, čisti je legalizam. To nije bila Božja namjera
za Izrael kad je sklopio Savez s tim narodom i na Sinaju mu dao svojih Deset
zapovijedi.
Zakon i Savez bili su samo jedan dio Božje
volje. Bog je bio središte i Saveza i Zakona. Zato je Mojsije rekao Izraelu: Bog
vam je objavio "svoj Savez i naložio vam da ga vršite – Deset zapovijedi, što ih
ispisa na dvije kamene ploče" (Pnz 4,13). Ali Izrael je prekršio ovaj
stari Savez.
Obeskrepljenje starog Saveza potaklo je
potrebu za novim. "A kad veli: 'novi', time je prvi proglasio zastarjelim" (Heb
8,13), ali to nije značilo da se Bog promijenio. Razliku
između oba Saveza moramo
potražiti u ponašanju Božjeg naroda. Kad je uspostavio Savez, Bog se približio
narodu s nakanom da ga sjedini sa sobom: "Vi ćete mi biti… narod svet." (Izl 19,6) Bog je
izgovorio Savez, a narod je odgovorio: "Vršit ćemo sve što je Jahve naredio." (r. 8) Na
žalost, mnogi su Izraelci Savez milosti pretvorili u sustav spasavanja djelima.
"Ne poznavajući Božje pravednosti i nastojeći ustanoviti svoju vlastitu, nisu se podvrgli
Božjoj pravednosti." U nakani da postignu "pravednost koja dolazi od Zakona",
nisu htjeli postići "pravednost… po vjeri, već – kao da bi bilo moguće – po djelima" (Rim 9,30–10,3), i time je
izopačili.
Svrha novog Saveza bila je stvoriti
spasiteljski zavjetni odnos, bez kojega je poslušnost Zakonu nemoguća. Poslušnost vjere je Božja volja koja preko
Duha djeluje na slobodnu čovjekovu volju da ispuni Zakon u okviru
zajednice vjere. Kao dio novog Saveza Bog je obećao: " Zakon ću svoj staviti u dušu njihovu i upisati ga u
njihovo srce." (r. 33) Preko proroka Ezekiela Bog je obećao: "Dat ću vam novo srce, nov duh udahnut ću u vas! Izvadit ću iz tijela vašega srce kameno i dat
ću vam srce od mesa. Duh svoj udahnut
ću u vas da hodite po mojim zakonima i da
čuvate i vršite moje naredbe." (Ez 36,26.27)
To čini da je put novog Saveza pun radosti. Tako
ga je David razumio: "Tvoju volju činiti, Bože moj, meni je radost, nalog tvoj
nosim u srcu svojem." (Ps 40,9 – RU) Tako i kršćanin razumije put novog Saveza (Heb 8,7-13;
9,15).
Narav Saveza određuju dva elementa:
vrijeme njegove potvrde žrtvom i prisutnost Duha. Žrtva kojom je potvrđen stari
Savez bila je prvi put prinesena kod Sinaja. Žrtva kojom je potvrđen novi Savez
bila je prinesena na Golgoti. Stari Savez je uspostavljen kod Sinaja i odmah
potvrđen krvlju žrtvovane životinje (Izl 24,5-8; Heb 9,18-20). Novi Savez bio je
prvi put načinjen s Adamom i
Evom nakon što su sagriješili (Post 3,15), ponovljen Abrahamu i
potvrđen Kristovom žrtvom
na križu (Heb 9,15).
Prema apostolu Pavlu novi Savez je savez
Duha, a ne samo napisan kodeks, kao stari (2 Kor 3,6). Stari je bio napisan na
kamene ploče, dok je novi trebao biti Duhom upisan u
srce; njihov sadržaj se nije promijenio. Prvi je bio izvan čovjeka; drugi, u njemu. Nema sumnje, Zakon
donosi osudu ukoliko ga Duh ne unese u čovjeka i daje život. Savez postaje
bespredmetan u trenutku kad bude stavljen izvan čovjeka (Heb 8,6). On postaje novim samo kad
obraćen čovjek služi "u novosti Duha, a ne u stareži
slova" (Rim 7,6 – DF). Za oba Saveza postojao je samo jedan Zakon: Deset
zapovijedi; razlika je bila u vrsti poslušnosti. Jedna je bila
legalistička, druga vjerom po
Duhu.
Svrha oba Saveza bila je spasenje ljudskog
roda. Pod starim Savezom Izrael je pokušavao spasiti sebe svojom vlastitom
poslušnošću Zakonu. Pod novim Savezom Bog je
obećao da će stvoriti duhovno jedinstvo između sebe i
svakog ljudskog bića. To
će učiniti Svetim Duhom da bi proizveo pravu
poslušnost Zakonu po vjeri. Abraham je odgovorio Bogu vjerom i "on mu to
uračuna u pravednost" (Post 15,6). Pavao je rekao
da svi kršćani trebaju služiti "živome Bogu" (Heb 9,14).
Poslušnost moralnom zakonu rezultat je novog
Saveza, uzakonjenog na boljim obećanjima od onih u starome (Heb 8,6).
Obećanje ne ukida Zakon tako da kršćani budu oslobođeni da ga slušaju.
Naprotiv, umjesto da je napisan na kamenim pločama, Zakon je urezan u misli i srce Božjeg
naroda. Tako je zauvijek utvrđena njegova
vječnost i ostvarena
mogućnost istinske poslušnosti moralnom zakonu.
Poslušnost postaje potpunom stvarnošću u srcu, umu i
djelima.
Budući da je pod novim Savezom Bog napisao Zakon u
srce i misli, poslušnost je duhovna i postupak slobodne volje. Tako su moralni
karakter Zakona i moralnost kršćanskog ponašanja sigurni od upadanja u
legalizam.
Kao što je pokazano u Abrahamovom
slučaju (Post 15,6; Rim 4,1-5.22. Gal 3,6), odnos
između Zakona i milosti
isti je u oba saveza; uvijek je uključena i vjera. Cijelo Sveto pismo
potvrđuje da prema Zakonu
ljudska bića, zbog toga što su
sagriješila, moraju umrijeti. Međutim, Božja milost
otvara mogućnost spasenja vjerom
u žrtvu Isusa Krista.
Milost sama ne može riješiti problem grijeha.
Križ, to središte djelovanja Božje milosti, potvrda je Zakona upravo kroz smrt i
poslušnost. Krist nije ukinuo Zakon; On je podnio njegovu osudu i bio poslušan
njegovim odredbama. Krist je umro smrću koju je Zakon zahtijevao od grešnika. Da bi
grešnicima omogućio spasenje, Krist je postao "prokletstvo
Zakona", bio je obješen na stablo (Pnz 21,22.23). Bio je učinjen "mjesto nas grijehom" (2 Kor 5,21), i
umro na križu proklet Zakonom "za nas" "da Obećanje, Duha, primimo" (Gal 3,13.14). Na križu
je Krist podnio kaznu Zakona a Bog je pokazao "svoju ljubav prema nama" (Rim
5,8).
Ono što je Božja i Kristova milost uklonila
na križu nije bio Zakon već osuda. "Zakon naknadno dođe da se
poveća prekršaj. Ali gdje grijeh
postade većim, tu se milost izli u preizobilju da bi,
kao što je grijeh vladao smrću, tako i milost po pravednosti vladala za
vječni život po našem Gospodinu Isusu Kristu!"
(Rim 5,20.21)
Kad kršćani vjerom u Krista prihvate Božju milost,
onda s ljubavlju i zahvalnošću postaju poslušni. Oni žive i "novim
životom" (Rim 6,4), i vjerom primaju Božje milostivo
opraštanje.
1. Nepravilna funkcija zakona:
legalizam
Ako moralni zakon nije ukinut na križu, onda
ga treba vršiti. Ali ga ne treba vršiti da bi se dobilo opravdanje ili
posvećenje. Legalizam je misliti da nas Bog prima
ili da možemo ostati u Njemu samo zbog poslušnosti. To je bezuman grijeh
samopravednosti i velika greška u promašaju pravednosti, koju Božja milost u
Kristu daje besplatno.
Pavao potvrđuje da je nezavisnost
legalizma navela njegove protivnike da se hvale pouzdanjem u tijelo,
tražeći pravnu nedužnost i
nastojeći postići svoju pravednost djelima Zakona (Fil
3,1-11). Oni koji su tako prihvatili legalizam i postali "neprijatelji križa
Kristova" ne će postići spasenje već "propast" (rr. 18.19).
Legalizam navodi ljude da misle kako se mogu
spasiti poslušnošću Zakonu. Time se odvraćaju od milosti, od vjere i izvrću evanđelje (Gal 1,6.7).
Izopačeno evanđelje više
uopće nije evanđelje.
Grčka riječ za "izvrtanje" znači naglavce postaviti stvari. Uporaba
političkog izraza metastrepho nagovijestila
je revolucinarne aktivnosti, ukazujući na to da je Pavao legalizam smatrao pobunom
protiv Božje milosti i samoga Boga. Legalizam pogrešno predstavlja spasenje i
odvodi ljude od njega.
2. Svjedočanstvo prave
poslušnosti
U Svetom pismu nema proturječnosti između Zakona i milosti,
kao da su se ljudi u starozavjetna vremena spasavali poslušnošću Zakonu (pravednost koja dolazi od Zakona) a
u novozavjetna milošću (pravednost po Kristu). Zapravo je
riječ samo o prijelazu s obećanja na ispunjenje (Gal
3,4).
Prema Rimljanima 9,30–10.13 Izrael je bio
poslušan Zakonu kao sredstvu samopravednosti, ali nije postigao opravdanje.
Međutim, to nije uvijek
bio slučaj. Najmanje je za dvije
osobe zapisano da su se opravdale vjerom: Abraham i David. Citirajući Stari zavjet, Pavao je rekao da "vjerova
Abraham Bogu, i to mu se uračuna u pravednost" (Rim 4,3). U jednom
autobiografskom psalmu David kaže: "Blažen onaj kome je grijeh otpušten, kome je
zločin pokriven!" (Ps 32,1). Pavao to objašnjava
kao pravednost uračunanu "bez djel" (Rim 4,6-8).
Poslušnost nije sredstvo postizanja spasenja.
Naprotiv, ona je dokaz djelovanja Božje milosti vjerom u čovjekovu životu, izražavanje zahvalnosti za
već primljeno spasenje. Poslušnost je jedini
način na koji možemo pokazati da je u pojedincu
na djelu Božja sila. Svjedočiti u prilog sebi ne računa se; pravo svjedočanstvo dolazi od Svetog Duha. Mi možemo
pokazati poslušnost samo kad Sveti Duh djeluje i proizvodi djela poslušnosti
moralnom zakonu. Ova djela kršćanin vrši vjerom samo zato što Duh djeluje u
obraćenom životu punom
milosti.
Prema Efežanima 2,4-10 spasenje, kao dar od
Boga, je u potpunosti "milošću… po vjeri". Dobra djela, djela poslušnosti
Zakonu, ne pokreću Božju milost za opravdanje ili
posvećenje. Spasenje, uključujući opravdanje i posvećenje, je dar Božje milosti. Dobra djela su
samo posljedica novorođenja. "Njegovo smo
djelo, stvoreni u Kristu Isusu za dobra djela, koja Bog unaprijed pripravi da u
njima živimo." (r. 10, DF) Zato je poslušnost, kao rezultat milosti, vidljiv
dokaz da u životu kršćanina
milost djeluje vjerom. (Vidi Spasenje.)
Na Golgoti su se dogodila dva važna
događaja povezana sa
Zakonom. Prvi je bio kraj obrednog sustava, a drugi potvrda moralnog
zakona.
Ritualni sustav sa svim svojim obrednim
zakonima imao je jedan glavni cilj: najaviti Kristovu žrtvu i učiti o njegovom značenju. Kad je Isus umro na križu, simboli su
prerasli u stvarnost; zato više nisu bili potrebni. Sva sinoptička Evanđelja bilježe da se
nakon Kristove smrti hramski zastor, koji je razdvajao Svetinju od Svetinje nad
svetinjama, "razdera[o] na
dvoje" (Mt 27,51; Mk 15,38; Lk 23,45). Krist je umro u vrijeme večernje žrtve, kad je svećenik, nakon prinošenja janjeta, prikazao
njegovu krv pred zastorom. Njemu nije bilo dopušteno ući u Svetinju nad svetinjama, jer tamo je samo
veliki svećenik mogao ući jednom godišnje na Dan pomirenja. Deranje
zastora, što je svećeniku omogućilo da vidi Svetinju nad svetinjama, pokazalo
je kraj cijelog obrednog sustava.
Daniel je već prorekao da će Mesija svojom smrću sklopiti "savez s mnogima" i da
će prestati "žrtva i prinos" (Dn 8,27). Ista
se misao javlja u Novom zavjetu. Pošto je obredni sustav bio samo "sjena
budućih dobara" (Heb 10,1), on je bio na snazi
samo "do časa uvođenja pravog reda"
(9,10) ili "dok ne dođe Potomak" (Gal 3,19).
Kad je Krist umro, prestao je obredni sustav
sa svojim složenim žrtvama i ceremonijama. Prinesena je prava žrtva za grijeh.
Budući da je oproštenje ponuđeno besplatno, križ
je "izbrisa[o] zadužnicu koje je
svojim odredbama bila nama protivna; ukloni[o] je prikovavši je na križ" (Kol
2,14). Kršćani se više ne moraju brinuti za obrednu
hranu ili piće, obredne blagdane, mlađake ili godišnje
subote, jer je cijeli obredni sustav bio "sjena stvarnosti koja je imala
doći". Stvarnost te sjene,
"srž", bila je Kristova žrtva (rr. 16.17). To je bila jedina žrtva koja je mogla
očistiti savjest i uzeti grijeh (Heb 9,12-14;
10,4).
Upravo kao što je na križu ukinuo žrtveni
sustav, tako je Isus srušio "pregradu koja… je rastavljala" Židove i neznabošce.
Židovski obredni sustav, kojega je Bog dao kao odgojitelja da svakoga dovede
Kristovom križu, postao je "neprijateljstvo" i stavio neznabošce "daleko",
otuđivši ih od
izraelskoga građanstva. Svojom žrtvom Isus je doveo do pomirenja Židova i
neznabožaca s Bogom i učinio ih
jednim tijelom (Ef 2,11-18).
2. Križ – potvrda moralnog
zakona
Križ je najveći dokaz da se Deset zapovijedi ne mogu
ukinuti ili proglase nevažnima. Ako je Bog naumio ukinuti moralni zakon, to je
mogao lako učiniti prije križa. Reći da nije potrebno ispuniti Zakon prije no
što bi ga ukinuo, značilo bi da se Bog potrudio poslati svog Sina
na križ samo zato da grešnike opravda u njihovoj grešnosti. Spasenje bi se
postizalo samo pravnom formalnošću, oslobađanjem od suda, a ne i
od grijeha.
Ukidanje Zakona umjesto rješavanja problema
grijeha produžilo bi opstanak grijeha kao stvarnost koju je sam Bog prihvatio.
Na križu je Krist platio zahtjeve Zakona, u stvari Božje zahtjeve, Zakonodavca.
Krist je došao da uništi grijeh, a ne da ukine moralni zakon. Kristova smrt ne
oslobađa ljude od vlasti
Zakona; naprotiv, ona pokazuje da je Zakon vječan kao i Božja pravda. Zbog toga je Isus
Krist rekao da nije došao ukinuti Zakon, već ga ispuniti (Mt 5,17).
Ispunjenje Zakona na križu je njegova
apsolutna potvrda: potvrda njegove presude, izvršene kazne osude zbog grijeha
(Rim 5,6-21); potvrda njegove pravde, plaće grijeha plaćene u potpunosti (Rim 6,23); potvrda njegove
svrhe, potpunog postizanja poslušnosti Bogu (Fil 2,5-16), sa savršenom Božjom
ljubavi u potpunosti primijenjenoj na čovječanstvo (Rim 8,31-39); i potvrda njegove
zapovijedi, zahtjeva Zakona utvrđenog vjerom na križu
(Rim 3,19-31).
Krist potvrđuje moralni zakon.
"Ukidamo li tako vjerom Zakon? Daleko od toga! Naprotiv, tim Zakon utvrđujemo."
(r. 31)
Budući da je moralan, duhovan i sveobuhvatan,
zakon deset zapovijedi je prijepis Božjeg karaktera. On prenosi Božji uzrok
ponašanja na sva ljudska bića, po cijelome svijetu i u svim vremenima. On
je jedini dio božanskog otkrivenja upisan prstom samoga Boga na kamene
ploče, što ukazuje na njegovu trajnu vrijednost i
vječnost.
Njegova podjela na dva dijela
proistječe iz dva temeljna načela ljubavi na kojima funkcionira kraljevstvo
Božje: "Ljubi Gospodina Boga svoga… svim srcem svojim, svom dušom svojom, svom
snagom svojom i svom pameću svojom a svoga bližnjega kao samoga sebe."
(Lk 10,27; usp. Pnz 6,4.5; Lev 19,18)
Ovaj je Zakon jedno od oruđa u rukama
Duha, kojim nas osvjedočava o
grijehu. Njegova je svrha da definira grijeh i da nas sve osvjedoči o našoj grešnosti. Nas grešnike Duh okuplja
u podnožju gore Zakona da čujemo božanska načela pravednosti, da u nama izazove
osvjedočenje o grijehu i osudi na vječnu smrt. U ovom beznadnom stanju On nas vodi
do brijega Golgote i otkriva put oslobođenja. Pod dubokim osvjedočenjem o grijehu mi smo spremni čuti radosnu vijest spasenja vjerom u
pomirujući život i smrt Isusa
Krista.
Zbog toga Zakon i evanđelje rade ruku pod
ruku na otkupljenju grešnih ljudskih bića. Oni ne mogu biti neprijatelji. Zakon ne
može uzeti grijeh niti je Isus došao ukinuti Zakon, već osudu Zakona. Mi spasenje ne možemo
steći svojim dobrim djelima ili striktnom
poslušnošću zakonu deset zapovijedi. Poslušnost je plod
našeg spasenja u Kristu. Ona je vanjskih izraz duboke zahvalnosti kao odgovor na
Božju nedokučivu ljubav. Vjernici koji shvate koliko je
naš Gospodin cijenio Zakon i uveličao ga u svom životu, vjerno će slijediti Njegovim
stopama.
Činjenica je da Kristovoj poslušnosti
dugujemo sve. Upravo to Pismo kaže: "Kao što su neposluhom jednoga čovjeka mnogi postali grešnici tako
će posluhom Jednoga mnogi postati pravednici."
(Rim 5,19 – DF) Čitavo Kristovo otkupljenje sastoji se u
osiguravanju mjesta koje pripada poslušnosti. Ono nas vraća u život poslušnosti, zahvalne poslušnosti,
poslušnosti iz ljubavi. Ili smo možda zaboravili, kako to Pavao prikladno pita,
da smo robovi "bilo grijeha – na smrt, bilo poslušnosti – na pravednost" (Rim
6,16 – DF)? Učinjeni pravednima poslušnošću Kristu, mi smo slični Njemu i u Njemu robovi poslušnosti za
pravednost. Upravo u poslušnosti iz ljubavi Jednome, poslušnost iz ljubavi
mnogih ima svoje korijene i život.
Neka Krist bude Onaj koga primamo i ljubimo,
i komu želimo biti slični. Dokažimo iskrenost i snagu svoje vjere u
Njega i natprirodnu snagu Duha prihvaćanjem poslušnog Krista kao Krista koji
nastava u nama.
Kratak pregled o tome kako se gledalo na
Božji Zakon prikazuje glavne trendove tijekom razdoblja kršćanstva.
Spisi apostolskih otaca i apologeta, ovih
najranijih kršćanskih pisaca nakon novozavjetnog razdoblja,
uglavnom se sastoje od pisama, propovijedi, rasprava i sličnih djela. Oni ne pružaju sistematsko
teološko razmatranje Deset zapovijedi, niti u njima nalazimo izlaganje ove
doktrine teološkim izrazima. Time ne mislimo reći da ovi rani kršćanski pisci nisu teološki razmišljali ili
odbacivali doktrine kojima su posvećivali minimalnu pozornost. Njih je uglavnom
zanimalo izlaganje njihovog razumijevanja Svetog pisma o posebnim predmetima;
često su to bili predmeti o kojima se
raspravljalo u crkvama.
Neke od ovih potreba nastale su zbog pojave
krivovjernih pokreta u crkvama. Jedan od primjera je ebionizam, tako nazvan po
učenju o Zakonu. Naše razumijevanje ove vrlo
rane skupine ograničeno je činjenicom da njihovi spisi nisu preživjeli,
pa većinu informacija o njima crpimo iz izvještaja
njihovih neprijatelja.
Ebioniti su pogrešno vjerovali da Kristova
zadaća nije bila toliko spasenje ljudskog roda,
već pozivanje ljudi na poslušnost Zakonu. Premda
je Zakon bio jezgro njihove duhovnosti, oni su starozavjetne zakone o žrtvama
smatrali vanjskim dodatkom Zakonu kojega je Bog dao; iz tog razloga su
odbacivali određene dijelove
Petoknjižja, premda je njihovo razumijevanje Isusova ispunjenja Zakona bilo u
skladu s učenjem Novog zavjeta.
Kristova tvrdnja da je došao ispuniti Zakon, govorili su, nije značila da ga je On ispunio ukidanjem njegove
obvezatnosti, već to da ga je postavio primjerom kojega svi
trebaju slijediti.
Irenej (oko 130.–200.) je postao jedan od
najvažnijih branitelja kršćanske vjere, uključivši u svoje djelo i raspravu o Zakonu. U
svom djelu Protiv krivovjerja objasnio je da Kristovo učenje o Zakonu u Mateju 5 nije značilo protivljenje Zakonu, već da ga je On ispunio u smislu proširenja
njegova značenja i domašaja. Zakon je dan da uputi ljude
kako bi naučili služiti Bogu, klonili se zlih djela i
oduprli se naklonosti da ih učine.
Klement Aleksandrijski (oko 150.–215.)
zastupao je obranu grčke filozofije, smatrajući je Bogom danom pripremnom uputom kojom se
ljudski um vježba da primi puno poznanje istine kako ju je Isus učio. Stromata tvrdi da je zakon dao
Dobri Pastir, čiji je zakon propis znanja. Oni koji su
poslušni Zakonu ne mogu ne vjerovati istini ili ne mariti za nju. Zakon nas
uči pobožnosti, propisuje što se treba
učiniti i obuzdava nas da ne griješimo. Vršenje
zapovijedi osigurava siguran život za cijeli ljudski rod zato što je Božji zakon
temelj svekolike etike i izvor iz kojega su Grci uzeli svoje zakone.
Origen (oko 185.–254.), koji je
također potjecao iz
aleksandrijske škole, napisao je nekoliko teoloških djela, uključujući i djelo O
prvim načelima. U njemu je objasnio svoje
alegorizirajuće duhovno tumačenje Biblije. Prema njemu, pravi smisao
Biblije često nije vidljiv u onome što tekst kaže, što
on smatra doslovnim ili tjelesnim, već u onome što duh ili duša mogu
izvući iz njega, naime više moralni i
psihički smisao, koji otkriva skriveni
intelektualni ili duhovni smisao Pisma. Prema ovoj neobičnoj hermeneutici, starozavjetne i
novozavjetne događaje ne treba
promatrati kao čistu povijest,
"pa čak ni zakon i zapovijedi ne prenose u
potpunosti ono što je prihvatljivo razumu" (4. 1. 16). Za Origena zakon zapisan
u Ponovljenom zakonu kao "drugi zakon", uzima oblik alegorije pa se odnosi na
Kristov prvi i drugi dolazak. Takvo razumijevanje Zakona elimira njegovu važnost
za kršćanski život i ponašanje, i u njega unosi
kršćanski teološki način razmišljanja stran biblijskom
učenju.
Augustin (345.–430.) se smatra posljednjim od
ranih otaca i pretečom srednjovjekovne teologije. Kad se sukobio
s idejama Pelagija, britanskog redovnika, Augustin je učinio sažetak Pelagijeva učenja, od kojih je jedno raspravljalo o
Zakonu. Augustin izvještava da je Pelagije učio kako Zakon, zajedno s evanđeljem,
pridonosi kraljevstvu. Milošću
Božjom svakom je čovjeku dana sloboda da bude poslušan ili
neposlušan Zakonu. Što više, sam Zakon je sredstvo milosti. U jednoj drugoj
raspravi protiv Pelagija, Protiv dva pisma Pelagijevih sljedbenika,
Augustin je kritizirao sljedbenike Pelagija što smatraju da se milost
čovječanstvu pojavila u tri faze, prvo prirodnim
stvaranjem, zatim Zakonom i na kraju Kristom. Augustin je nijekao da Zakon može
ponuditi milost, tvrdeći da se milost daje da bi ljudska
bića postala vrršitelji Zakona, a da spasenje
dolazi samo po Kristovoj krvi.
Augustinova teologija dominirala je crkvom u
razdoblju srednjeg vijeka, no pri kraju sredine tog razdoblja spisi Tome
Akvinskog (1224.–1274.) dali su kršćanskoj teologiji novi smjer. Njegova
Rasprava o Zakonu razvila je ideju da se vječni Zakon nalazi u srži svakog zakona,
uključujući prirodni zakon koji potječe od univerzalne moralnosti. No prirodni je
zakon nepotpun, pa stoga mora biti usavršen božanskim zakonom, posebice s Deset
zapovijedi. U njima je Bog prikazao jasan, detaljan način života. Prema Akvincu zakon
evanđelja je vrhunac
božanskog zakona, jer su Božje zapovijedi pune ljubavi i uključuju šire "savjete savršenstva". Ovi savjeti
nemaju istu obvezatnost kao Deset zapovijedi, ali je njihov cilj olakšati
stjecanje vječne sreće onima koji traže veće savršenstvo.
Reformatori su uveli novo ispitivanje
evanđelja iz Svetog pisma;
međutim, Zakon je zadržao dosta od očito antropološkog pristupa
karakterističnog za srednji vijek. Premda je
prihvaćao Zakon kao izraz Božje volje, Martin Luther
(1483.–1546.) je smatrao da se dobar dio Božje volje može vidjeti u prirodnom
zakonu koji do naše svijesti dolazi putem građanskih institucija
kao što su obitelj i država. Tome je slijedila teološka funkcija Zakona. Za
Luthera funkcija Zakona je, s ljudske strane, osuda čovječanstva, a s Božje, buđenje Njegove
srdžbe.
Luther je vidio izuzetno snažnu suprotnost
između Zakona i evanđelja.
Suprotnost nadilazi jednostavno razumijevanje da je Zakon Božje "ne" grešnom
čovječanstvu, dok je evađelje Njegovo "da"
grešnicima koji se kaju. No iz ovog dijalektičkog odnosa između Zakona i evanđelja,
Luther je razvio svoju čitavu
teologiju opravdanja, predestinacije i etike. Time ne želimo reći da je odbacio Zakon, jer u njegovim
očima Zakon opravdanog grešnika još uvijek drži
grešnikom i navodi ga da prizna svoje očajno stanje. Milost pruža
odgovor.
U svom Komentaru
Galaćanima Luther je ustvrdio da je cijeli zakon,
obredni i moralni, "potpuno uklonjen" za kršćanina koji je mrtav zakonu. Međutim, iz
druge perspektive gledano, zakon ostaje i tijelo se mora pokoriti zakonu. Glavna
Lutherova tema bila je kršćanska
sloboda. Kršćani su oslobođeni od zakona u
savjesti ali ne u mesu, gdje doista ima snagu djelovanja.
Zakon, kako ga je Luther naučavao, imao je svrhu za nepravedne kao i za
kršćane. On obuzdava grešnike, jer
ograničava njihova zla djela. A i kršćanin može imati koristi od njega, jer nitko
nije po naravi pobožan. Osim toga, Zakon uči kako da prepoznamo grijeh i kako da se
odupremo zlu, što je i jedno i drugo bitno za kršćanski život.
U Reformaciji su bili prisutni i drugi tokovi
razmišljanja. Ulricha Zwinglija (1484.–1531.) pamtimo po ponešto društvenim
pogledima, a Jeana Calvina (1509.–1564.) kao istaknutog pionira današnjeg
evangeličkog pokreta.
Zwingli je Zakon vidio kao "ništa drugo do
očitovanje Božje volje, i kao Božju volju,
vječnu". Božji Zakon je cijeli ljuduski rod
osudio na smrt, ali oni koji se pouzdaju u Krista "ne mogu biti suđeni zakonom".
Stoga vjerniku, mrtvim za Zakon i živim u Kristu, Zakon više nije potreban, jer
"što god je ugodno Bogu, ugodno je i drago njemu". Istodobno je kršćanin slobodan od zakona koji određuju oblike
bogoslužja. Budući da ga je Isus
ispunio, zakon "više nikoga ne može osuditi". Kod obraćenja vjernik je "oslobođen i postao je Božje
dijete"; time je ukinut strah od Zakona i od smrti.
Calvin je zakonu pristupio iz dva smjera:
prirodnog zakona upisanog u čovjekovu savjest i pisanog zakona. Pisani
zakon daje upute o savršenoj pravdi i savršenom životu. On je zrcalo u kojem
vidimo svoje grijehe, jer otkriva Božju volju i pokazuje da ne ostvarujemo
Njegove ideale. Spasenje ne dolazi od ispunjenja Zakona, jer u našem djelu nema
pravde. Ono dolazi od opraštanja naših grijeha. Istodobno Zakon ima više
funkcija: on optužuje grešnike, upozorava vjernike, otkriva ljudsku grešnost,
vodi k milosti, vodi ka Kristu, štiti društvenu zajednicu od nepravde
pojedinaca, pokazuje Božju pravednost, uči da je Bog Otac svim ljudima i
potiče vjernike da čine dobro. Stoga je Zakon važan zato što (1)
ukazuje na Božju pravdu, osvjedočavajući sve o nepravdi i grijehu, (2) uništava
ljudsku arogantnost pa će ljudi prihvatiti Božje milosrđe i pouzdati
se samo u Njegovu milost, (3) objavljuje Božju kaznu za grijeh, koja je smrt.
Općenito uzevši Zakon je
koristan za kršćane, jer ih podsjeća na ono što je prihvatljivo Bogu i pokazuje
kako mogu biti pravedni pred Gospodinom.
Svako razmatranje Reformacije mora voditi
računa o pokretu nazvanom Radikalna reformacija,
pa su i njegovi vođe nazvani Radikalnim
reformatorima. Oni predstavljaju krilo Reformacije koje je većina Reformatora odbacila, ali čiji se utjecaj ipak jako proširio. Jedan od
vođa ovog pokreta bio je
Konrad Grebel, švicarski Reformator, vrlo kritičan prema onome što je smatrao nedostatnom
luteranskom reformom. Prema njemu trebalo je naglasiti važnost Zakona, ne onog
uklesanog na kamene ploče, većonog upisanog na ploče srca. Balthasar Hubmaier, možda
najsposobniji od radikalnih reformatora, spomenuo je ono što je nazvao
"najrazlučnijim ciljevima" Zakona, prijetnju propasti
tijela, pomagalom i svjedočanstvom protiv grijeha i učiteljem puta
pobožnosti.
Sve doktrine, uključujući i doktrinu o Zakonu, razvile su se od
osamanaestog do dvadesetog stoljeća u izrazitoj napetosti između tradicije i
sumnje, dogme i relativizma. Religija je zadržala oblike razvijene tradicijom,
ali s osjećajem nemirnog
nezadovoljstva, posebice među baštinicima
Reformacije. Posljedica toga je slika raširenog nejedinstva. John Bunyan
(1628.–1688.), puritanski nasljednik radikalnih reformatora i kalvinista,
zastupao je intergaciju Zakona i milosti. Kasnije su sljedbenici Wesleya
zastupali njihovu najtješnju vezu u praktičnom kršćanskom životu.
Ortodoksni luterani nastavili su
naučavati oštru odvojenost Zakona i milosti. Iz
svog kuta gledanja optuživali su pijetističko krilo u svojoj crkvi za miješanje
evanđelja sa Zakonom. Kao
odgovor, pijetisti su inzistirali da unutar doktrine o milosti postoji nužnost
da živimo u skladu s Božjim zakonom. Stoga ne bi trebalo postavljati jedno
protiv drugoga kao paradoks.
U devetnaestom stoljeću formiranje Crkve adventista sedmog dana
unijelo je u kršćansku raspravu svježi pogled na Zakon u
cijeloj Bibliji, Starom i Novom zavjetu. Prvi adventisti nisu mnogo marili za
integraciju Zakona i evanđelja, ili pitanje
poslušnosti koja bi se računala
kao dobra djela. Za njih je spasenje bilo dar od Boga po Kristovoj žrtvi,
prihvaćenoj samo vjerom.
Premda su branili načelo Reformacije sola
scriptura,
njihovo ozbiljno inzistiranje na poslušnosti Božjem zakonu, posebno Desetorim
zapovijedima s njihovom subotnjom zapovijedi, izazvalo je snažnu reakciju
kritičara o ulozi Zakona. Mnogi su tvrdili da je
Zakon došao kraju u Kristovoj službi i žrtvi, i time tvrdili da subota više nije
dio kršćanske teologije. Adventisti su razvili snažne
odgovore na takav antinomijanizam, i njihov je broj brzo rastao, s tim što je
jedan od ključnih elemenata njihovog učenja bio vječnost Božjeg zakona.
Pod utjecajem socijalnog evanđelja krajem
devetnaestog stoljeća, s
njegovom političkom teologijom, rasprava o Božjem zakonu
izgubila je određenu svrhu; grijeh je
poistovjećen sa sebičnošću. Tako gledano ljudi griješe protiv svog
višeg ja, protiv dobrih osoba ili općeg dobra, ali ne izravno protiv Boga u
klasičnom smislu. Uz takav razvoj svjetovnog
mentaliteta i opadanja tradicionalnog protestantizma krajem dvadesetog
stoljeća, grijeh se često definira kao stanje društvene nepravde,
generalizirana društvena bolest, ukratko redefinira ga se političkim, ekonomskim, kulturalnim i psihološkim
izrazima.Takav je razvoj doveo do smanjenja zanimanja, osim u ograničenim krugovima, za ulogu Božjeg
zakona.
Učenja Ellen G. White o Zakonu i doktrina
Zakona u Crkvi adventista sedmog dana su izjednačena. Stoga u studiji kao što je ova moraju
biti zajedno. Međutim, radi
prepoznavanja odnosa Ellen G. White prema adventističkoj vjeri i zato da bismo bolje vidjeli
njihov odnos, ovaj je dio podijeljen na dva dijela: Zakon u spisima Ellen G.
White i Zakon u doktrini Crkve adventista sedmog dana.
Ellen G. White (1827.–1915.),
suosnivačicu Crkve adventista sedmog dana, adventisti
priznaju autoritativnim zastupnikom njezinih doktrina i vjerovanja. Njezini su
spisi o Zakonu obilni i dosljedni sebi i Pismu.
Pod utjecajem drugih adventista, kao što je
Joseph Bates, ona je 1846. shvaćati potrebu za vezom između evanđelja i Božjeg
zakona. Ovo je osvjedočenje
postalo još jače nakon što je imala viđenje o Svetištu na
nebu, kojim je upozorena i na četvrtu zapovijed. U vezi s tim viđenjem pisala
je: "Treba ukazati na kršenje Zakona, riječju i primjerom." Zatim je dodala: "Bilo mi je
pokazano da treći anđeo, koji objavljuje
Božje zapovijedi i vjeru u Isusa, predstavlja narod koji prima ovu vijest i diže
svoj glas upozoravajući svijet
da Božje zapovijedi i Njegov zakon čuva kao oko u glavi, i da će, kao odgovor na ovo upozorenje, mnogi
prihvatiti Gospodnju subotu." (LS 96)
U svom prvom objavljenom traktatu 1851. ona
primjećuje da je još 1849. shvatila da se Božje
zapovijedi i vjera u Isusa – Zakon i evanđelje – ne mogu
razdvojiti. Zato je Božji zakon, doktrinu o svetištu i vjeru u Isusa istaknula
kao "glavne predmete" "sadašnje istine" (EW 63).
Njezino razumijevanje "sadašnje istine"
predstavlja pregled doktrina koje se moraju smatrati prijeko potrebnima za sve
kršćane do vremena kraja, odnosno od 1844. do
Kristovog drugog dolaska. Budući da je od svojih prvih spisa stavila Zakon u
ovu doktrinalnu kategoriju, možemo očekivati da svoje gledište o Zakonu
neće promijeniti.
Prije Generalne konferencije 1888. na kojoj
je istaknuta doktrina o opravdanju vjerom, Ellen G. White je nedvosmislenim
riječima prikazala Zakon. Za Božji zakon je 1875.
pisala da je svet, važan i da je njegov karakter bio uzvišeniji za one koji su
prihvatili Krista kao svog Otkupitelja, nego za one koji su ga izvornog primili
(RH, 29. travnja 1875).
Godine 1884. objasnila je da je Zakon
cjelovito pravilo života koje je Bog dao čovječanstvu. Ako ga bude poštovao, poslušni
će kršćanin živjeti zahvaljujući Kristovim zaslugama. Ako mu bude
neposlušan, prijestupnik će biti osuđen njegovom snagom
(ST, 4. rujna 1884).
Dvije godine kasnije ustvrdila je da je
sveti, pravedni i dobri Zakon od Boga donio spoznaju koja treba "upravljati svim
razumnim bićima" (ST, 8. travnja 1886). Kasnije je te
iste godine pisala da "u Zakonu nema spasiteljske sposobnosti. Zakon
osuđuje, ali ne može
pomilovati prijestupnika. Grešnik se mora osloniti na zasluge Kristove krvi." Zato je "vjera u
Krista neophodna" (ST, 5. kolovoza 1886).
U svojim spisima 1887. pisala je o snazi suda
u Zakonu. Kao zrcalo on pomaže da "razaberemo nedostatke u svom karakteru", ali
ne pretvara naša dobra djela u spasenje, već nas vodi na pokajanje i iskzivanje vjere u
Isusa Krista (ST, 5. svibnja 1887).
Na Generalnoj konferenciji, održanoj 1888. u
Minneapolisu, došlo je do ozbiljnog sukoba između dvije skupine vođa;
jedna je isticala Zakon, a druga opravdanje vjerom. Ellen White je stala na
stranu onih koji su zastupali evanđelje. Istodobno je ostala pri svojim
pogledima na Zakon. U jednoj propovijedi koju je iznjela 1. studenog 1888., a
koja je slijedila izlaganju J. H. Waggonera u kojem je Zakon prikazao kao
sredstvo koje otkriva
čovjekov grijeh, s Kristom kao rješenjem za
grijeh, Ellen White je rekla: "Znam da bi bilo opasno osuditi stajalište dr.
Waggonera kao potpuno nepogrešivo. To bi odgovaralo neprijatelju. Vidim ljepotu
istine u prikazu Kristove pravednosti u odnosu na Zakon, kako nam je to doktor
prikazao." (1888 Materials 164) Kasnije je u istoj poruci potvrdila da "istinu
treba prikazati kakva je u Isusu" i "Isus će nam u novom svjetlu otkriti dragocjene
stare istine", čime je rekla da je isticanje Isusa Krista
bilo novo svjetlo za prikaz dragocjene stare istine o Zakonu (Isto, 165.167).
Nekoliko kratkih navoda uzetih iz jednog
članka objavljenog 1890. može biti ilustracija
njezinog izlaganja o Zakonu nakon 1888. "Zakon izgovoren sa Sinaja bio je
prijepis Božjeg karaktera… Naša je pravednost u poslušnosti Božjem zakonu kroz
zasluge Isusa Krista… Prinesena je beskrajna žrtva da bi se u čovjeku mogla obnoviti Božja slika, voljnom
poslušnošću svim Božjim zapovijedima… Čovjek ne može samo svojom snagom zadovoljiti
zahtjeve Božjeg zakona. Njegove žrtve, njegova djela, sve je to ukaljano
grijehom. U Spasitelju, koji čovjeku može dati vrlinu svoje zasluge i
učiniti ga suradnikom u velikom djelu
spasavanja, osiguran je lijek. Krist je pravednost, posvećenje i otkupljenje onima koji vjeruju u Njega
i idu Njegovim stopama… Mi trebamo razmišljati o Zakonu i evanđelju, i
ukazati na Kristov odnos prema velikom načelu pravednosti." (RH, 4. veljače 1890)
Iste je godine pisala: "Mi težimo za
posvećenjem koje sam Bog daje, a ono dolazi kroz
vršenje Njegovog zakona… Jedini lijek koji se mogao naći za palog čovjeka bila je Kristova smrt na križu. Tako
je bila plaćena kazna za prijestup." (RH, 15. srpnja
1890)
Pišući o optužbama farizeja da je Isus kršio
Zakon, Ellen White je rekla: "Došaptavali su jedan drugome da On omalovažava
Zakon. Čitao je njihove misli i odgovori im
riječima: 'Ne mislite da sam došao ukinuti Zakon
ili Proroke! Nisam došao ukinuti, nego ispuniti.' (DF) Ovim je Isus pobio
optužbe farizeja. Njegova zadaća u svijetu bila je da obrani svete zahtjeve
Zakona za koje su Ga optuživali da ih krši. Da se Božji zakon mogao promijeniti
ili ukinuti, Krist ne bi trebao snositi posljedice naših prijestupa. On je došao
da objasni odnos Zakona prema čovjeku i vlastitim životom poslušnosti
slikovito prikaže njegova pravila …
Zakon je izraz Božjih misli; kad ga
prihvaćamo u Kristu, on postaje naša misao. On nas
uzdiže iznad sile prirodnih želja i sklonosti, iznad kušnji koje vode u grijeh.
Bog želi da budemo sretni i On nam je dao propise Zakona da bismo,
slušajući ih, mogli imati radost." (DA 307.308; usp.
Čežnja vjekova, str.
252.253)
Razumijevanje adventista sedmog dana o Zakonu
bilo je dosljedno kroz sve godine. Od prve formulacije glavnih doktrina na "1848
Bible Conferences" do današnjeg dana, Zakon je uživao snažnu
podršku.
Adventistička doktrina jasno razlikuje između moralnog
zakona, Deset zapovijedi, koje je Bog dao svim ljudskim bićima, i obrednog zakona ritualnog sustava s
njegovim propisima za židovsku vjersku praksu. Ova razlika zahtijeva osnovu na
kojoj se one mogu graditi. Kao što su to učinili mnogi kršćanski teolozi, i brojni
adventistički teolozi su se pozabavili ovim pitanjem,
među kojima su poznatiji
M. L. Andreasen i Edward Heppenstall. Ukratko rečeno, zaključak je: premda Pavao jasno ukazuje na
prestanak židovskog obrednog zakona, on ni u kom slučaju ne poziva na ukidanje moralnog zakona
kako ga nalazimo u Deset zapovijedi (Rim 3,31; 7,7; Gal
3,21).
Na zasjedanju Generalne konferencije 1980. u
Dallasu, državi Teksas, zastupnici su preformulirali, zapravo proširili,
temeljna vjerovanja. Između dvadeset i sedam
njih, osamnaesto govori o Božjem zakonu: "Velika načela Božjeg zakona izražena su kroz Deset
zapovijedi i primjerom prikazana u životu Isusa Krista. Ona izražavaju Božju
ljubav, volju i namjere koje se odnose na ljudsko ponašanje i odnose, i obavezna
su za sve ljude u sva vremena. Ti su propisi temelj Božjeg saveza s Njegovim
narodom i predstavljaju mjerilo po kojemu Bog sudi. Djelovanjem Svetoga Duha oni
nam otkrivaju što je grijeh i bude u nama svijest da nam je potreban Spasitelj.
Spasenje se u potpunosti stiče milošću, a ne djelima, ali je poslušnost Božjim
zapovijedima plod spasenja. Ta poslušnost izgrađuje u nama
kršćanski karakter i
rađa osjećaj mira. Poslušnost je dokaz naše ljubavi
prema Gospodinu i našeg staranja o našim bližnjima. Poslušnost koja dolazi od
vjere pokazuje Kristovu moć da preobrazi život, i zato ona
jača silu i utjecaj kršćanskog svjedočenja. (Izl 20,1-17; Ps 40,8.9; Mt 22,36-40;
Pnz 28,1-14; Mt 5,17-20; Heb 8,8-10; Iv 16,7-10; Ef 2,8-10; 1 Iv 5,3; Rim 8,3.4;
Ps 19,8-15.)"
Andreasen, M. L. The
Faith of Jesus and the Commandments of God. Washington, D. C., Review and Herald,
1939.
Bible Readings for the Home
Circle. Washington, D. C.,
Review and Herald, 1914.
Bunch, Taylor. The
Ten Commandments.
Washington, D. C., Review and Herald, 1944.
Facts for the Times. 4. izdanje. Battle Creek, Mich., Review and
Herald, 1893.
Hastings, H. L. Will
the Old Book Stand? Washington, D. C., Review and Herald, 1923.
Heppenstall, Edward. "The Covenants and the
Law." U Our Firm Foundation. Washington, D. C., Review and Herald,
1953.
Moore, Marvin. The
Gospel vs. Legalism. Hagerstown, Md., Review and Herald, 1994.
Nichol, Francis D. Answers
to Objections. Washington, D. C., Review and Herald,
1932.
Pelikav, Jaroslav. The
Christian Tradition. 5 svezaka. Chicago, University of Chicago Press,
1971–1989.
Pierson, Robert H. The
Secret of Happiness. Nashville, Southern Pub. Assn., 1958.
Richards, H. M. S. What
Jesus Said.
Nashville, Southern Pub. Assn., 1957.
Schaff, Philip. The
Creeds of Christendom. 4. izdanje. New York, Harper, 1919.
Seventh-day Adventist Bible Students' Source
Book. Urednici Don F.
Neufeld i Julia Neuffer. Washington, D. C., Review and Herald, 1962.
Članak "Law."
Seventh-day Adventist Believe… A Biblical
Exposition of 27 Fundamental Doctrines. Washington, D. C., Ministerial Association,
General Conference of Seventh-day Adventists, 1988.
Source Book for Bible
Students. Washington, D. C.,
Review and Herald, 1922.
Van Wyk, William. My
Sermon Notes on the Ten Commandments. Grand Rapids, Baker, 1948.
Vaucher, Alfred F. L'histoire
du salut. Dammarie-les-Lys, Francuska, Signes des Temps,
1951.
Wilcox, Milton C. Questions and Answers. 2 sveska. Mountain View, Calif., Pacific Press, 1919.
< 11 Poglavlje | Sadržaj | 13. Poglavlje > |