< 3. Poglavlje

Sadržaj

5. Poglavlje >

Krist – Njegova Osoba i djelo

Raoul Dederen

Uvod

U središtu kršćanske religije je Isus Krist. Osim što prihvaća niz temeljnih vjerovanja,  u svojoj najdubljoj suštini naša religija je prije svega i iznad svega posvećena jednoj Osobi: Isusu Kristu. Isto važi i za kršćansku vijest. Evanđelje govori o događaju u čijem je središtu Isus Krist. Kršćanstvo se ne svodi samo na neku drevnu zajednicu vjernika. Ono je ukorijenjeno u Isusu iz Nazareta. Kršćanstvo je Krist. No tko je On?

Cilj ovog članka jest izrada duboko misaone i sistematske studije osobe i misije ili djela Isusa Krista, koliko god bila kratka i selektivna, na temelju Svetog pisma, a posebice Novog zavjeta. Početna točka u ovoj studiji jeste da su Evanđelja povijesno vjerodostojan i pouzdan materijal i da opisuju ono što je Isus rekao i učinio. I ostalo Pismo, Stari i Novi zavjet, priznajemo pouzdanim i vjerodostojnim izvorima. Uostalom, osoba i djelo našega Gospodina, kao i ono što iz toga proizlazi, više su stvar otkrivenja nego ljudske misli.

Ovaj članak će razmotriti različite vidove osobe i djela Isusa Krista, naime Njegovu osobu, smrt, uskrsnuće, uzašašće, službu velikog svećenika i drugi dolazak sukladno ovom nacrtu.

I. Riječ tijelom postala

A. Utjelovljenje

1. Kristova preegzistencija (pretpostojanje)

2. Kristovo utjelovljenje

3. Rođen od djevice

B. Ljudska i božanska narav

1. Kristova ljudska narav

2. Bezgrešna ljudska narav

3. Krist kao Bog

4. Jedna Osoba – istinski božanska, istinski ljudska

II. Njegova služba i smrt

A. Djelo što ga je došao izvršiti

1. Da potvrdi Božja obećanja

2. Da uspostavi Božje kraljevstvo

3. Da prenese spoznaju o Bogu

4. Da bude Božji sluga

5. Da ostavi primjer

6. Da ozdravlja slabe i bolesne

7. Da grijeh učini izuzetno grešnim

8. Da bude vjeran veliki svećenik

9. Da svojom smrću spasi grešnike

B. Djelo prorečeno u Starom zavjetu

1. Činjenica prisutna u Kristovom umu

2. Osvjedočenje koje su dijelili novozavjetni pisci

3. Prevažna smrt

C. Pomirenje – elementi vezani uz pomirenje

1. Što znači riječ "pomirenje"

2. Izvorno skladan odnos

3. Uzrok otuđenosti

4. Pomirenje i Kristova smrt

5. Božansko djelo

D. Kristovo djelo pomirenja – Novozavjetno učenje

1. Žrtvena smrt

2. Pobjednička smrt

3. Dimenzija okajanja-pomirenja

4. Opravdanje

5. Izmirenje

E. Domašaj djela pomirenja

III. Uzvišeni Gospodin

A. Uskrsli Krist

1. Temeljni događaj

2. Prazan grob

3. Fizičko uskrsnuće

4. Značaj Kristova uskrsnuća

B. Uzašli Gospodin

1. Biblijski dokaz

2. Uzašašće i Krist

3. Uzašašće i vjernici

C. Kristova služba velikog svećenika

1. Biblijski dokaz

2. Dvije različite službe

3. Uzašao da vlada i da ispuni sve

D. Kristov drugi dolazak

1. Biblijski dokaz

2. Način Kristova povratka

3. Trijumf kraljevstva

E. Pozivanje na odgovor

IV. Povijesni pregled

A. Drevna Crkva

1. Nijekanje stvarnosti dvije narave

2. Nijekanje cjelovitosti dvije naravi

3. Nicejski odgovor

4. Odnos između dvije naravi

5. Kalcedonska definicija

B. Srednji vijek

1. Usmjerenost na Kristovo djelo

C. Reformacija

1. Predmet Communicatio Idiomatum

2. O Kristovim stanjima i službama

D. Suvremeno doba

1. Monumetalni zaokret

2. Friedrich Schleiermacher

3. Albrecht Ritschl

4. Kenoticizam

E. Suvremeni pristupi

1. Trojstvena kristologija Karla Bartha

2. Demitologizirani Krist Rudolf Bultmanna

3. Paradoksalna kristologija Donalda M. Bailliea

4. Oscar Cullmann

5. Kristologija utemeljena na procesima

6. Wolfhart Pannenberg

7. Teologije oslobođenja

8. Mit o utjelovljenom Bogu

9. Isusov seminar

10. Rimokatolička kristologija

F. Sadašnji nepovoljni vjetrovi

G. Adventisti sedmog dana

VI. Komentari Ellen G. White

A. Riječ je postala Tijelom

B. Pali ljudski rod

C. Dvije naravi u jednoj Osobi

D. Krist naš primjer

E. Žrtvena smrt

F. Prikaz Božje ljubavi

G. Kristovo uskrsnuće

H. Kristovo uzašašće

I. Krist kao veliki svećenik

VI. Literatura

I. Riječ tijelom postala

A. Utjelovljenje

Kad pristupamo ispitivanju biblijskog učenja o Isusu Kristu čini se najboljim, kako je to učinio apostol Ivan u proslovu svom Evanđelju, da obratimo pozornost na jednu od najzapanjujućih tvrdnji nađenih u Svetom pismu: da je Riječ, koja "bijaše kod Boga" i "bijaše Bog" (Iv 1,1) "tijelom postala (r. 14). I ne samo što je Riječ tijelom postala, već se "i nastanila se među nama" (r. 14). Ovaj izraz doslovno znači "ušatorila se među nama". Ovaj snažni izričaj o utjelovljenju Riječi je i jasan nagovještaj Njegove preegzistencije (pretpostojanja).

1. Kristova preegzistencija (pretpostojanje)

Izričajem i nagovještanjem Novi zavjet nam kazuje da je Isus kao Riječ postojao prije svog rođenja u Betlehemu. On nije počeo postojati kad se rodio u Judeji. Ne samo što iz Isusovih ustiju dolazi znatan broj spominjanja činjenice da Ga je Otac "poslao" (usp. Mt. 5,17; 15,24; Mk 1,38; 10,45; Lk 19,10; Iv 5,23), koju možemo smatrati samo aluzijama na Njegovu proročku zadaću, nego je i jasnim izrazima potvrdio svoje nebesko podrijetlo da je "došao" ili "sišao" s neba na zemlju: "Izišao sam od Oca i došao na svijet." (Iv 16,28; usp. Mt 20,28; Lk 19,10). "Tko dolazi odozgo, on je iznad sviju; tko je sa zemlje, on je zemaljski i zemaljski govori. Tko dolazi s neba, on je iznad sviju! On svjedoči za ono što je vidio i čuo." (Iv 3,31.32) I opet: "Nitko nije uzišao na nebo, osim Sina Čovječjega koji je sišao s neba." (Iv 3,13) ili "A da još vidite Sina Čovječjega kako uzlazi gdje je prije bio…?" (Iv 6,62)

Naš Gospodin ne samo što je ustvrdio da je prije dolaska na ovaj svijet postojao u slavi i prisnoj zajednici s Ocem (Iv 17,5), nego nije oklijevao da potvrdi "prije nego je Abraham bio, Ja Jesam" (Iv 8,58), što je fraza koja podsjeća na starozavjetno "Ja sam koji jesam" (Izl 3,14), ime kojim se Bog objavio Mojsiju u pustinji kao samopostojeć i vječan. Ovdje se više ne radi o preegzistenciji nego o vječnoj preegzistenciji. "Sigurna je riječ i zaslužuje punu vjeru", inzistira Pavao, "Krist Isus dođe na svijet da spasi grešnike." (1 Tim 1,16; usp. 3,16). Kološanima je pisao: "Jer je u njemu sve stvoreno– sve na nebu i na zemlji… sve je stvoreno po njemu i za njega. On je prije svega, i sve se u njemu drži u redu." (Kol 1,16.17; vidi Stvaranje, II. C). On je postojao prije svog rođenja u Betlehemu.

Ni Stari zavjet ne šuti o tom predmetu. Mihej je ustvrdio da je Mesija koji je trebao doći postojao prije svog rođenja u Betlehemu Efrati, "njegov je iskon od davnina, od vječnih vremena" (Mih 5,1). Izaija kaže za istog obećanog Mesiju da je ne samo "Savjetnik divni", "Knez mironosni", nego i "Bog silni" i "Otac vječni" (Iz 9,5).

Učenje da je Sin Božji postojao prije nego što se rodio u Betlehemu i "sišao" s neba, gdje je čitavu vječnost dijelio Očevu slavu, važan je element u našem razumijevanju Njegove osobe i djela. Ono ističe da Njegovo rođenje nije bilo samo rođenje velikog čovjeka, nego ulaženje u ljudsko stanje Onoga koji se na najprisniji način identificirao s Bogom.

2. Kristovo utjelovljenje

Novozavjetni pisci dalje razvijaju činjenicu Kristove preegzistencije. Tako Ivan, kad govori o Riječi prije utjelovljenja, objašnjava da je Riječ, koja "u početku bijaše kod Boga", "tijelom postala i nastanila se među nama" (Iv 1,2.14). Ivan nedvosmileno piše "tijelom postala", a ne samo "pokazao se u" ili "pojavio se kao" tijelo. U određeno vrijeme, kako to naglašava aorist u izvorniku, Riječ je postala ljudsko biće. Isus je došao odozgo i tako je došlo do utjelovljenja (inkarnacije, što prema latinskom znači "postao tijelom").

To što je naš Gospodin Isus Krist, vječni Božji Sin, postao čovjekom za naše spasenje, vjerojatno je jedna od zasada kršćanske vjere koja je osnova svim drugima. U veoma poznatom ulomku Pavao govori o Isus kao Onome koji "bijaše jednak Bogu" ali "se odreče" (RU; "sam sebe oplijeni", DF), "uzevši lik sluge" (DF) i postade "poslušan do smrti, i to do smrti na križu" prije svog uzvišenja koje je slijedilo (Fil 2,5-11). Riječmorphe, "lik" označava bitne karakteristike i osobine nasuprot slučajnima i promjenljivima.  Apostol ovdje tvrdi da je preegzistirajuća Riječ imala bitne karakteristike Boga. Ona je bila Bog. Zatim Pavao primjećuje da je ponizivši samu sebe, Riječ uzela "lik" sluge, i to opet s bitnim karakteristikama i osobinama koje čovjeka čine onim što jeste. On je postao potpuno čovjek. Ovo nije bila metamorfoza, tako česta u grčkim mitovima, već stvarno utjelovljenje. Tu nije riječ o prividu čovjeka, već pravom čovjeku. Kristova ljudska narav bila je stvarna i potpuna. Prijepostojeće božansko Biće ponizilo je samo sebe i uzelo na se ljudsku narav. Tako je došlo do stvarnog utjelovljenja.

U Pavlovim poslanicama nalazimo brojne druge aluzije na utjelovljenje, od koji su neke vrlo snažne (2 Kor 8,9; Kol 2,9; 1 Tim 3,16; Heb 2,14; 5,7). U Galaćanima 4,4.5 rečeno je "kada dođe punina vremena, odasla Bog Sina svoga, od žene bi rođen, Zakonu podložan, da podložnike Zakona otkupi, te primimo posinstvo" (DF). Pavao govori o cijeloj Očevoj transakciji kojom je ostvaren plan otkupljenja. Božji Sin je bio rođen od žene. Isti je cilj naglasio kad apostol pri kraju svog života tvrdi: "Sigurna je riječ i zaslužuje punu vjeru: Krist Isus dođe na svijet da spasi grešnike." (1 Tim 1,15). Možda smo imali potrebu za učiteljem, primjerom, otkrivačem, tumačem Božje volje. Sve ovo možemo naći u Njemu, i više od toga, ali u srži svega toga On je Bog i Spasitelj.

3. Rođen od djevice

Iz Svetog pisma saznajemo da je do utjelovljenja našeg Gospodina došlo kad je po Svetom Duhu začet u utrobi djevice Marije (Lk 1,26-35; Mt 1,17-21). Ovdje ništa ne ukazuje da bi to bio neki grčki mit uobičajen u prvom stoljeću po Kristu, ne spominje se brak božanskih bića, nema mitološke verzije izvještaja o rođenju, već je suvereni čin Svetog Duha prikazan trijeznim i jednostavnim jezikom.

Kristovo utjelovljenje i rođenje od djevice podrazumijevaju božansku i ljudsku narav. Za Ivana je sama po sebi razumljiva tvrdnja: "Isus Krist došao je u tijelu." (1 Iv 4,2) On ovo priznanje smatra najvećim dokazom istine. Ivan kaže da je Onaj, čije je biće bilo vječno u jedinstvu s Božanstvom, neponovljivim Božjim činom postao čovjekom, ne odričući se svog jedinstva s Bogom. No riječ "tijelo" ne znači samo fizičko tijelo, već cjelovitu ljudsku osobu. Ovu činjenicu ne smijemo zanemariti.

Za modernizirani, sekulariziran, pozitivistički um, koji je izgubio sposobnost divljenja, Kristova preegzistencija, utjelovljenje i rođenje od djevice prečesto sliči mitovima koje obrazovani um ne može shvatiti. Međutim, za novozavjetne pisce Boga je zaista moguće spoznati samo u utjelovljenju (usp. Iv 1.18). Kristova preegzistencija, utjelovljenje i rođenje od djevice čine cjelinu. Oni nisu izolirana doktrina, strano tijelo neskladno uneseno u kršćansku vjeru. Oni govore o božanskoj milosti i ljudskoj bespomoćnosti. Oni su dio cjelovite drame otkupljenja; odbaciti ih znači načiniti rupu u tkivu biblijskog razumijevanja Kristove osobe i zadaće.

B. Ljudska i božanska narav

1. Kristova ljudska narav

Tvrdnju da je Isus bio stvarni čovjek nalazimo u cijelom Novom zavjetu. Onaj koji je zbog niza titula koje su Mu dane bio cijenjen na razne uzvišene načine, ipak je bio istinsko ljudsko biće. O ovome svjedoči sve što je rečeno u Poslanicama, Evanđeljima i u Djelima apostolskim. To što je bio istinsko ljudsko biće toliko je sveprožimajuća pretpostavka da je ona vjerojatno odgovorna za gotovo uzgredan način kojim novozavjetni pisci prikazuju Isusovu ljudsku narav. Pavao je samo načinio sažetak onoga što su svi priznavali kad je napisao da Krist "od žene bi rođen, Zakonu podložan" (Gal 4,4 – DF), od određene obitelji i potomstva (Rim 1,3). Nije smatrao potrebnim da to objašnjava.

a. Biblijski dokazi. Bliži pogled na Evanđelja naglašava isto zajedničko uvjerenje. Rodio se u Davidovu gradu (Mt 2,1; Lk 2,4-11), živio je u Palestini i bio osuđen na smrt pod Poncijem Pilatom (Mt 27,11-50; Iv 18,28–19,37). Majka mu se zvala Marija (Mk 6,3) i premda nisu zapisana imena Njegovih sestara, Njegova su se braća zvala Jakov, Josip, Šimun i Juda (Mt 13,55.56). U slici koju daju evanđelisti lako možemo nazrijeti karakteristike istinske ljudskosti. Jeo je (Mk 2,16), spavao (Mt 8,24) i umarao se (Iv 4,6) kao drugi ljudi. Dok je odrastao, bio je poslušan svojim roditeljima (Lk 2,51) i napredovao u mudrosti i rastu (Lk 2,40.52). Evanđelisti opisuju kako često postavljajući pitanja traži informacije (Mt 7,3.4; 9,28; Mk 7,18-19; Lk 7,24-28; Iv 11,34; 26,37). Poznavao je žalost i tjeskobu (Mt 26,37; usp. Iv 11,35; 12,27), kao i iskušenje (Mt 4,1). Znao je što je glad (Mt 4,2) i žeđ (Iv 19,28). Volio je prijateljevati s drugima (Iv 11,5) i bio svjestan njihove mržnje i zavisti (Iv 7,7; 15,18; Mk 15,10). Bio je čovjek molitve (Mt 14,23; Mk 1,35; Lk 11,1) koji je pokazivao vjeru (Mt 4,4; Ivv 11,4). Također čitamo o Njegovom srditom pogledu (Mk 3,5), o glasnom poviku kad je bio sam na križu (Mt 27,46), kao i o otvorenom iskazivanju radosti (Lk 10,21). Nema ništa što bi smetalo osvjedočenju apostola da u Isusu pred sobom vidimo istinskog čovjeka koji je došao "sličan ljudima" (Fil 2,7), s jednim izuzetkom: On "ne okusi grijeha" (2 Kor 5,21 – DF). Bio je nedužan Jaganjac Božji "koji uzima grijeh svijeta" (Iv 1,29).

b. Ljudski život oblikovan prema biblijskim načelima. Nema sumnje da su ljudi prema Isusu postupali kao sebi ravnome, smijući Mu se kad se nije složio da je Jairova kćerka mrtva (Lk 8,53) ili kad su Ga lažno optuživali kao "izjelicu i pijanicu" (Mt 11,19). Rugali su Mu se i tukli Ga oni koji očito nisu vidjeli razloga zašto ne bi mogli izbjeći odgovornost za svoje sramne postupke (Lk 22,63). Predmet njihova prezira i kritike bio je istinski čovjek. Njegov način života bio je ljudski, sve do potpunog pouzdanja u starozavjetna Pisma kao Božju otkrivenu Riječ.

Kao član vjerske zajednice, odgojen u starozavjetnim Pismima, On je spise Starog zavjeta smatrao nadahnutima i autoritativnima. Povijesne izvještaje dosljedno je smatrao istinitim i pouzdanim zapisima činjenica. Tijekom podučavanja spominjao je Abela (Lk 11,51), Nou (Mt 24,37-39), Abrahama (Iv 8,56), Sodomu i Gomoru (Mt 10,15; 11,23.24), Izaka i Jakova (Lk 13,28), zmiju u pustinji (Iv 3,14), Salomona (Lk 11,31; 12,27), Iliju (Lk 4,25.26), Jonu (Mt 12,39-41) i mnoge druge pojedince i događaje iz Starog zavjeta. Jasno je dao do znanja da su Njegova gledišta i učenje bili zasnovani na načelima i učenju Pisma (Mt 19,16-22; 26,24; Lk 4,1-13; 18,31-33). Kao uvod u neki biblijski citat mogao je reći: "Mojsije je, naime, rekao" (Mk 7,10), "lijepo je… prorokovao Izaija" (r. 6) ili "David, potaknut od Duha Svetoga, veli" (Mk 12,36). Ali, kako se to jasno vidi iz konteksta, autoritet ovim tvrdnjama i opomenama dala je činjenica što su to bile Božje zapovijedi (usp. Mt 19,4.5; Post 2,24). Svoj pečat odobravanja stavio je i na Postanak 1. i 2. poglavlje (Mt 19,4.5; Mk 10,6-8). Naracije, koje se suvremenom umu čine najneprihvatljivijima, više su nego jednom bile upravo One koje je bez oklijevanja birao za svoje ilustracije.

Od posebnog je značaja što se Krist nakon svog uskrsnuća, kad se javio svojim učenicima prije svog uzašašća, pozabavio tumačenjem Pisma (Lk 24,25-27.44.45). Sa sigurnošću možemo reći da je čitav Njegov život kao čovjeka bio pod utjecajem Njegovog razumijevanja starozavjetnih Pisama kao Božje Riječi. U svakoj krizi, ili nekom drugom važnom trenutku u Njegovom životu, Stari se zavjet pojavljuje na način koji naglašava da je živio u skladu s njegovim svjetlom i s njegovih stranica čuo Božji glas.

2. Bezgrešna ljudska narav

Pri ocjenjivanju Isusove ljudske naravi moramo uzeti u obzir jedno drugo jasno svjedočanstvo Novog zavjeta o Njegovom bezgrešnom karakteru, koje je otvoreno izneseno u nizu izjava. Poslanica Hebrejima potvrđuje da je bio "iskušan u svemu (kao mi), samo što nije sagriješio" (Heb 4,15). Petar, koji je dobro poznavao Isusa, govori za Njega da je "Svetac Božji" (Iv 6,69), dodajući da On " grijeha ne učini nit mu usta prijevaru izustiše" (1 Pt 2,22 – DF). Ivan potvrđuje "da grijeha u njemu nema" (1 Iv 3,5), dok Pavao svjedoči da Krist "ne okusi grijeha" (2 Kor 5,21 – DF). Jednako je tako važno Isusovo svjedočanstvo: "Kao što sam i ja vršio zapovijedi Oca svoga." (Iv 15,10) "Ja uvijek činim što je njemu ugodno." (Iv 8,29) U nastavku je upitao svoje slušatelje: "Tko će mi od vas dokazati neki grijeh?" (r. 46)

Dio Kristove misije bio je istinski ljudski. Posjedovao je bitne značajke ljude naravi. Bio je "krv i meso" (Heb 2,14) i u svemu sličan ostalim ljudima (r. 17). Njegova ljudska narav nije odgovarala Adamovoj naravi prije pada u grijeh, niti u svemu Adamovoj naravi poslije pada, jer Sveto pismo potvrđuje da je Kristova ljudska narav bila bezgrešna. Budući da je bio začet po Duhu Svetome, Njegovo je rođenje bilo toliko natprirodno (Mt 1,20; Lk 1,35) da je anđeo, što ga je Otac poslao, rekao Mariji da će "to čedo i biti sveto" (Lk 1,35 – DF).

On je došao "u obličju grešnog tijela" (Rim 8,3). Uzeo je ljudsku narav u njezinom palom stanju, s njenim slabostima, sklonostima i nošenjem posljedica grijeha, ali ne i njezinu grešnost. Bio je doista čovjek, jedno s ljudskim rodom, osim grijeha. Mogao je istinito reći: "On [Sotona] protiv mene ne može ništa." (Iv 14,30; en emoi ouk echei ouden, doslovce "nema u meni ništa"). Isus je uzeo ljudsku narav, oslabljenu i iskvarenu tijekom četiri tisuće godina grijeha, ali neokaljanu i bez mane. "Grijeha u njemu nema", piše Ivan (1 Iv 3,5).

Jednoobrazno svjedočenje Pisma o Isusovoj bezgrešnosti ne znači da On nije mogao sagriješiti. Premda je istina da nam Sveto pismo kaže kako Bog ne čini zla i ne može biti napastovan (Jak 1,13), prikladno je istaknuti da je Isus, kao ljudsko biće, mogao sagriješiti, premda nije sagriješio. Odbio je raskinuti svoju prisnu zajednicu s Ocem. Bilo je strašnih borbi i kušnji, neke su bile izuzetno jake, kao što pokazuje borba u Getsemaniji da učini Očevu volju (Lk 22,41-44). 

"Bogu hvala na njegovu neizrecivome daru!" (2 Kor 9,15) Za Kristovu tajnu nema odgovarajućih izraza. Naime, Kristova bezgrešnost nije samo pitanje moralnog savršenstva, nego i temelj Njegove žrtvene smrti. Njegova bezgrešnost nije samo izjava o samome Kristu, već i o Kristu za nas, Kristu kao našem Spasitelju. On je doista kvalificiran da grešnicima bude Gospodin, Otkupitelj i Veliki svećenik. Ova svetost, ova Isusova bezgrešnost moralna je pretpostavka za pomirenje koje ćemo kasnije razmatrati (vidi II. C–E).

3. Krist kao Bog

a. Kristove titule. Uz ove izjave o Kristovoj pravoj i istinskoj ljudskoj naravi, nešto o mjestu koje je u ranokršćanskom vjerovanju određeno Isusu možemo saznati iz proučavanja imena i titula kojima se služio sam Isusu ili su Mu ih drugi dali. Premda ovdje navedene titule nisu dovoljne za sistematski prikaz Isusove osobe i msiije, one besumnje predstavljaju važan doprinos u tom pravcu.

(1) Mesija/Krist. Čini se logičnim otpočeti s "Mesijom", budući da kršćanska crkva svoje ime duguje grčkoj istoznačnici Christos, "Pomazanik". Hebrejska riječ se odnosi na osloboditeljski lik kojega su Židovi očekavali i koji će biti Božje oruđe u uvođenju novog doba za Božji narod. I hebrejski i grčki izraz izvedeni su od korijena riječi u značenju "pomazati".Očito su novozavjetni pisci, nazivajući ga "Kristom", Isusa smatrali posebno odabranim za naročitu zadaću.

Titula Krist javlja se u Novom zavjetu više od petsto puta. Premda je među Isusovim suvremenicima postojalo više od jednog shvaćanja mesijanstva, uglavnom se prihvaća da su Židovi u prvom stoljeću Mesiju smatrali osobom koja je u posebnom odnošaju s Bogom. On će najaviti kraj vremena kad će biti uspostavljeno Božje kraljevstvo. Preko njega Bog će ući u povijest da oslobodi svoj narod. Isus je prihvatio titulu "Mesija", ali nije poticao njezinu uporabu, jer ovaj je izraz imao političke konotacije koje su otežavale njegovu uporabu. Isus nije ukorio ni Petra (Mt 16,16.17) ni Samarijanku (Iv 4,25.26) zbog uporabe ove titule. On sam je znao da je Mesija, kako je to vidljivo iz Markova izvještavanja Isusovih riječi kad je govorio o davanju čaše vode jednome od Njegovih učenika "zato što ste Kristovi" (Mk 9,41). Sve je ovisilo o sadržaju koji se stavljao u ovu titulu, kao što je vidljivo iz Isusova odgovora Petru kod Cezareje Filipove. Ubrzo nakon Petrova priznanja da je Isus doista "Krist, Sin Boga živoga" (Mt 16,16), Isus je naglasio činjenicu da "Sin Čovječji mora mnogo pretrpjeti" (Mk 8,31; usp. Mt 16,21). Odbacujući ideju političkog mesijanstva, On je mesijansku službu protumačio radikalno drukčije od onovremenih tumačenja. Ako je sebe smatrao Mesijom, onda je to bilo u kontekstu ispunjenja Starog zavjeta, odnosno svijesti da je bio Božje oruđe za otkupljenje Božjeg naroda, otkupljenja shvaćenog u duhovnom, a ne nacionalističkom smislu.

Kristovo uskrsnuće pojasnilo je i potvrdilo Njegovu titulu Mesije. Tako je u vezi s uskrsnućem i izlijevanjem Svetog Duha Petar na Pedesetnicu objavio "da je Bog učinio Gospodinom i Mesijom tog Isusa koga ste vi razapeli" (Dj 2,36). Od samog početka tema kršćanskog propovijedanja i podučavanja bila je "Isus kao Mesija" (Dj 5,42). Osvjedočenje prve Crkve bilo je tako duboko, da je "Krist" uskoro praktički postao osobno ime za Isusa. Evanđelje koje su naviještali bilo je početak "Radosne vijesti o Isusu Kristu, Sinu Božjemu" (Mk 1,1). Između ostalog, titula Mesija ili Krist za prve je učenike dobila smisao: pomazani obećani Kralj.

(2) Krist kao Gospodin. Dok je Krist, ili Mesija, bila titula posebnog značenja za židovske kršćane, titula "Gospodin" (grčki kyrios) imala je veće značenje za neznabošce. Međutim, nisu je uzeli iz neznabožačkih izvora, već iz Starog zavjeta, gdje je u njezinom grčkom izdanju bila upotrijebljena za ime Jahve (Post 2,4) i Adonai (Još 3,11; Ps 8,2.10). U svjetovnom grčkom jeziku "Gospodin" može biti jednostavno ukazivanje štovanja ("gospodar" ili "gospodin", Mt 13,27; Iv 4,19; Mt 10,24; Iv 15,15). U helenističkom svijetu riječju "gospodin" oslovljavala su se božanstava misterijskih kultova kao i imperatora. U više nego jednom slučaju, primijeniti je na Isusa značilo je poistovjetiti Ga s Božanstvom, kako se to najbolje vidi iz Tomina priznanja vjere: "Gospodin moj i Bog moj!" (Iv 20,28)

Oslovljavanjem Isusa kao Gospodina, prva Crkva Ga je željela uzdići iznad ljudske razine, kao osebujan predmet obožavanja (Dj 7,59.60), dostojan molitve (rr. 59.60) i povjerenja (Dj 16,31; Rim 10,9), začetnika našeg spasenja (Dj 15,11; 1 Sol 5,9). On je "Gospodar gospodara i Kralj kraljeva" (Otk 17,14; usp 19,16) koji dijeli Božju narav, daje nam milost i mir (Fil 1,2; 2 Sol 1,2), tješi naša srca i učvršćuje nas u svakom dobrom djelu (1 Sol 2,16.17). U kršćanskoj uporabi ova titula podrazumijeva Isusovu apsolutnu suverenost nad svime što je vezano uz život i smrt, i označava božanstvo. Za kršćane Krist je "jedini Gospodar i Gospodin" (Jd 4) i svaki je vjernik pozvan da se "obuče" u Njega (Rim 13,14); za Njega je svaki učenik spreman staviti na kocku svoj život (Dj 15,26) i čak umrijeti (Dj 21,13). On je jednostavno "Gospodin, Spasitelj Isus Krist" (2 Pt ,11; 2,20). I u ovom slučaju je Kristovo uskrsnuće dalo prvim vjernicima pravo značenje Kristova gospodstva, jer kako je Petar na Pedesetnicu rekao mnoštvu, upravo je ovim događajem Bog Njega učinio i Kyriosom i Christosom: "Neka sav dom Izraelov sa sigurnošću spozna da je Bog učinio i Gospodinom i Mesijom tog Isusa koga ste vi razapeli!" (Dj 2,36)

(3) Sin Božji. "Mesija" i "Gospodin" su titule koje se mogu shvatiti u smislu funkcije, ukazujući na Božje djelovanje i namjere s određenim čovjekom. "Božji Sin", još jedna titula koja se u Novom zavjetu pripisuje Isusu, ukazuje na nešto više od funkcije. Ona ukazuje na odnos te osobe s Bogom u Njegovu biću. Isus Krist je više od Božjeg čovjeka, oruđa Božjeg djelovanja. On je Sin Božji. Njegov odnošaj s Bogom nadilazi funkcionalnost. On je ontološke naravi. Ovo je radikalno nova dimenzija koju je Novi zavjet unio u razumijevanje titule "Sin Božji". Osim božanske akcije, u Njemu je i božansko biće. Sin je "u krilu Očevu" (Iv 1,18). Nešto od Očeva bića je u Sinu.

Pojam "Sin Božji" mogao je u Novom zavjetu značiti mnogo ili malo. Njegovo je značenje zasnovano na osebujnoj uporabi ovog izraza u Starom zavjetu. Može se primijeniti na anđele (Job 1,6; 38,7). Ponekad je kralj nazvan Božjim sinom (2 Sam 7,14; Ps 2,7). Pravedni je narod nazvan sinovi Božji (Post 6,2); isto tako se o Izraelu, misleći na cijeli narod, govori kao o Božjem sinu (Izl 4,22; Hoš 11,1). Ali kad se ovaj izraz upotrijebi za Isusa, podaci pokazuju da ga ne smijemo razumjeti u istom smislu kao u ostalim slučajevima. On je nazvan "Sin moj, Ljubimac, koji mi je mio" (Mat 3,17 – RU). Marko počinje svoje Evanđelje o "Isusu Kristu, Sinu Božjemu" (Mk 1,1). Matej frazu "sina svoga" iz Hošee 11,1 nedvosmisleno primjenjuje na Isusa. Petrovo priznanje kod Cezareje Filipove: "Ti si Krist, Sin Boga živoga" (Mt 16,16) Isus prihvaća bez pitanja i pripisuje ga božanskom otkrivenju (r. 17). Oni koji su ga optuživali zato što je rekao: "Sin sam Božji" (Mt 27,43; usp. Iv 19,7), morali su Ga čuti da rabi ovu titulu. Iz sinoptičkih Evanđelja je jasno da je Isus prihvaćao ovu titulu i sebe smatrao Božjim Sinom (Mt 11,27; Mk 13,34). Ova titula svoje najpotpunije značenje  dobiva u Evanđelju po Ivanu, u koje u mnogo slučajeva uzima izraz "Sin" umjesto "Sin Božji", što je još jedan način isticanja Isusovog jedinstvenog stanja. Bog i Njegov Sin su na jedinstveni način povezani jedan s drugim (Iv 3,35; 5,19.20). Sam Isus je tvrdio da je to Njegov naziv (Iv 10,36), a Židovi su način na koji je Boga oslovljavao Ocem razumjeli kao izjednačivanje "s Bogom" (Iv 5,18).

Novozavjetni pisci izvan Evanđelja kršćansku vijest označavaju kao "evanđelje Božje… o Sinu svome [Božjem]" (Rim 1,1.3). Dosta rano u svojoj službi Pavao je kršćanski put mogao opisati kao vjeru "u Sina Božjega" (Gal 2,20). Poslanica Hebrejima ne samo što govori sinovstvu Isusa Krista, nego ga i posebno naglašava. Krist nadvisuje starozavjetne proroke (Heb 1,1.2), On je "Sin" zato što je "odsjev njegova sjaja i otisak njegove biti" (r. 3), Njegov položaj je položaj Sina i zbog toga je uzvišeniji od anđela (rr. 4.5) i veći od samog Mojsija (rr. 5.6).

U najpotpunijem smislu Sin je dionik iste naravi s Ocem. Ima iste karakteristike (Iv 5,21; 8,58; 21,7), čini ista djela (Mt 9,2; Iv 5,24-29) i ima pravo na isto štovanje kao i Otac (Iv 5,23; 14,1). Upravo kao što Njegovo uskrsnuće daje veće značenje titulama koje smo dosad razmatrali, ono daje još veće značenje "Sinu", jer Isus se, prema Pavlovim riječima, "uskrsnućem od mrtvih… pokazao kao Sin Božji, sa svom vlašću" (Rim 1,4). Ako je Kristovo sinovstvo prije Njegove smrti moglo biti nejasno, svakako to više nije bilo poslije Njegova uskrsnuća.

b. Isus kao Bog. U najmanje tri slučaja biblijski pisci jasno govore o Isusu kao Bogu. U jednom od prvih (Heb 1,8.9 – DF) pisac je uzeo Psalam 45,7.8 u kojem Bog govori Sinu: "Prijestolje je tvoje, Bože, u vijek vjekova, i pravedno žezlo – žezlo je tvog kraljevstva. Ti ljubiš pravednost, a mrziš bezakonje, stoga Bog, Bog tvoj, tebe pomaza uljem radosti kao nikog od tvojih drugova." U ovom ulomku je Sin, koji je uzvišeniji od anđela (Heb 1,4–2,9), Mojsija (Heb 3,1-6) i levitskog velikog svećenika (Heb 4,14–5,10), oslovljen kao Bog. Kao Otac i Isus posjeduje božansku narav.

Drugu izričitu tvrdnju nalazimo u Ivanu 1,1: "U početku bijaše Riječ, i Riječ bijaše kod Boga – i Riječ bijaše Bog." Premda je istina da postoje izuzeci od pravila, uporaba riječi "Bog" u 1,1c ("Riječ bijaše Bog") bez člana razlikuje predikat od subjekta glagolom "bješe" i time potvrđuje "i Riječ bijaše Bog" (DF). Osim toga, izostavljanje člana naglašava kvalitetu i karakter Riječi. Nakon što je prikazao razliku Riječi i Boga Oca (r. 1b), Ivan potvrđuje da Ona dijeli narav s Ocem. U prvoj od tri kratke rečenice u prvom retku Ivan potvrđuje apsolutno, nadvremensko postojanje Riječi. Ona postoji od početka, prije vremena i stvaranja. Ovo vječno postojanje, međutim, nije bilo u osami, jer Ivan dodaje da "Riječ bijaše kod Boga". Ona se razlikovala od Boga, ali je bila u zajedništvu s Njim, u pravom smislu istovjetna s Bogom. Ovo apostol potvrđuje nedvosmislenom izjavom da "Riječbijaše Bog". Predikat "Bog" u trećoj rečenici ove izuzetne objave stavlja je u položaj naglašavanja, vjerojatno da se izbjegnu neodgovarajući zaključci o naravi Riječi. Vječno preegzistirajuća i u osobnoj uzajamnoj zajednici s Ocem, Riječ je u četrnaestom retku prepoznata kao Isus iz Nazareta, suštinski božanska.

Nigdje u Novom zavjetu Isus nije jasnije prepoznat kao Bog nego u posljednjem ulomku, u kojem u odgovoru na Isusov poziv da dotakne Njegove rane, Toma, sumnjičav učenik, izgovara riječi: "Gospodin moj i Bog moj!" (Iv 20,28) Ovo priznanje je to značajnije što ga zbog njega Isus nije prekorio (r. 29; usp. Otk 19,10). Kao što je Izrael iskazivao štovanje Jahvi riječima: "Gospod, naš Bog" (Ps 99,8 – ŠA), tako su kršćani za Isusa mogli reći: "Gospodin moj i Bog moj!" i "[poštujte] Sina kao što [poštujete] Oca" (Iv 5,23).

c. Svjestan božanske naravi. U Ivanovom Evanđelju sačuvan je niz Isusovih izjava koje svjedoče da je bio svjestan svoje božanske naravi. On je uvijek iznova tvrdio da je više nego zemaljskog podrijetla i naravi. Naučavao je da je "sišao s neba" (Iv 3,13). Ustvrdio je: "Vi potječete odozdo, ja potječem odozgo. Vi potječete od ovoga svijeta, ja ne potječem od ovoga svijeta." (Iv 8,23) Ovi tekstovi ukazuju na preegzistenciju koja je još izričitija u pitanju: "A još da vidite Sina Čovječjega kako uzlazi gdje je prije bio…?" (Iv 6,62) ili  u Njegovoj molitvi: "A sada, Oče, proslavi ti mene kod sebe samog slavom koju imadoh kod tebe prije nego postade svijet." (Iv 17,5)

Ovu svjesnost da je ontološki bio božansko biće nalazimo izraženu u više značajnih "Ja sam" kazivanja: "Ja sam kruh života" (Iv 6,35), "Ja sam svjetlo svijeta" (Iv 8,12), "Ja sam vrata ovcama" (Iv 10,7), "Ja sam pastir dobri" (r. 11), "Ja sam uskrsnuće i život" (Iv 11,25), "Ja sam put, istina i život" (Iv 14,6), "Ja sam pravi trs" (Iv 15,1).

Isus ne samo što donosi ili daje kruh, život, svjetlo ili uskrsnuće; On je svako od toga. U židovskim ušima su ove "Ja sam"  izjave morale izazvati asocijacije na božansko, jer u LXX, grčkom prijevodu hebrejskog Starog zavjeta, ovim se naglašenim "Ja sam" često služi sam Bog (usp. Pnz 32,39; Iz 41,4; 43,10 i drugi). Isto razumijevanje jasno ističu drugi ulomci u kojima Gospodin rabi formulu "Ja sam" bez dodavanja modifikatora predikata, kao na primjer u Ivanu 8,24.28 i 13,19. Najočitiji takav primjer nalazimo u Ivanu 8,58: "Zaista, zaista, kažem vam, prije nego je Abraham bio, Ja Jesam." Razbješnjeli, Njegovi protivnici "digoše kamenje da ga bace na njega" (r. 59), očito smatrajući Isusovu izjavu bogohulnim iskazom o izjednačenosti s Bogom, o nepromjenljivosti, tvrdnjom da je Bog.

4. Jedna Osoba – istinski božanska, istinski ljudska

Nakon što smo zaključili da Novi zavjet uči kako je Isus iz Nazareta bio istovremeno božanske i ljudske naravi, još uvijek se nalazimo pred najvećim od svih kristoloških problema i predmetom od najveće važnosti. Kako mogu postojati dvije naravi, a samo jedna osoba? Premda možemo zaključiti da je teško naći odgovor na ovo pitanje, Sveto pismo nas poziva da razmatramo Božju tajnu, Krista (Kol 2,2.3); sam Isus nam kaže da je prava spoznaja Njega moguća samo putem otkrivenja (Mt 11.25-27; 16,17).

Prvo moramo utvrditi da je gledište, po kome Isus ima dvije naravi sjedinjene u jednoj osobi, ono što zahtijeva samo Pismo. Već smo zamijetili da Sveto pismo prikazuje Krista kao osobu s božanskom i ljudskom naravi. Stalno se podrazumijeva da su one sjedinjene u jednoj osobi, premda to formalno nije izrečeno u Novom zavjetu koji prikazuje Isusa kao jednu osobu, jednu nepodijeljenju ličnost, u kojoj su dvije naravi nerazdvojno sjedinjene. Tako Pavao govori o Kristu da je po svojoj ljudskoj naravi Davidov potomak (Rim 1,3), a "po Duhu Svetom… sin Božji" (r. 4) – dvije naravi u jednoj osobi. U Poslanici Hebrejima od samog početka nalazimo sistematski razvoj Kristove dvije naravi u jednoj osobi. Prvo poglavlje proglašava Kristovo božanstvo (rr. 2.3.6.8.10-12), dok drugo raspravlja o Njegovoj ljudskoj naravi (rr. 9.14.16.17). Pavao govori o istoj osobnoj zajednici u svom opisu Krista, koji ima lik (odnosno narav) Boga, ali koji se zbog svoje ljudske naravi ponizio, uzimajući narav (ponovno "lik") sluge, postavši sličan ljudima (Fil 2,6-8). Ivan na sličan način potvrđuje da je Riječ, koja bješe Bog, postala tijelom i da se Krist, imajući božansku i ljudsku narav, nastanio među ljudima (Iv 1,1-18).

Ovo je osvjedočenje među prvim vjernicima bilo tako snažno da apostoli bez i najmanjeg oklijevanja na istu osobu primjenjuju karakteristike ljudske i božanske naravi. Tako je Onaj koji svemir uzdržava svojom silnom riječi napredovao u mudrosti i rastu. Onaj koji je bio prije Abrahama, rodio se u štalici. Onaj koji umire je Onaj koji ispuni sve. U nekim su slučajevima obje naravi zadržane u napetosti u jednoj jedinoj, zgusnutoj frazi, kao kad čitamo da su "Gospodina slave razapeli" (1 Kor 2,8). Izjave ove vrsti nisu ni proturječne ni apsurdne kad ih promatramo u svjetlu ljudsko-božanske zajednice kako je prikazana u Pismima. One imaju smisla samo ako su ove obje naravi bile sjedinjene u jednoj osobi, u Bogočovjeku.

II. Njegova služba i smrt

Prvi kršćani se nisu protivili pripisivanju ljudske i božanske naravi Isusu iz Nazareta. No premda ih je zanimalo tko je Isus (Mt 16,13-17), oni su još veće zanimanje pokazali za Njegovu zadaću i djelo. Sve jasnije shvaćanje o tome tko je On bio, pomoglo im je da bolje razumiju što Mu je Njegova jedinstvena osoba omogućila da učini za njih.

A. Djelo koje je došao izvršiti

Pažljivo čitanje Novog zavjeta pokazuje da su pisci bili osvjedočeni u postojanje svrhe Isusova dolaska. On se nije jednostavno "pojavio", niti je bio samo nadareni Galilejac s posebnim uvidom u Božje putove. Njega je "poslao" Otac; to je tvrdnja koja se samo u Evanđelju po Ivanu pojavljuje oko četrdeset puta. Sam je Gospodin često pokazivao da je svjestan kako ima od Boga povjerenu zadaću. Za opis ovog poslanja rabljene su dvije riječi: opća riječpempo i određenija apostello, koju ukazuju na prisnu vezu između onoga koji šalje i poslanog. Kao Božji pomazani Sluga, Isus je smatrao da je postojala odluka koju je trebao ostvariti. Luka to prilično snažno ističe uporabom grčkog glagolskog oblika dei ("mora" ili "treba") oko osamnaest puta (Lk 2,49; 4,43; 9,22; 24,44 i drugi). Umjesto da sebe smatra samo jednim od mnogih božanskih vjesnika, Isus je za sebe znao da je Vjesnik-Sin (Mk 12,6.7). Budući da Ga je Otac izdvojio, poslao u svijet (Iv 10,36) i dao mu vlast (Iv 8,42; Mt 9,6), nije bilo u redu da vrši svoju volju (Iv 4,34; 5,30; 6,38). U Svetom pismu je posebno naglašeno više ciljeva Njegovog rada i misije.

1. Da potvrdi Božja obećanja

Riječ je tijelom postala da potvrdi obećanja koja je Bog dao ocima, počevši s protoevanđeljem u Postanku 3,15 i nastavljajući kroz cijeli Stari zavjet (Iz 7,14; 9,6; Mih 5,1). O dolasku Sina postojale su dvije linije proročanstava: On je trebao doći kao Spasitelj od grijeha, unaprijed prikazan u starozavjetnim žrtvama (Post 4,3.4; Lev 1,3-9; 17,11) i naviješten po prorocima (Iz 52.13-14: 53;3-6; Dn 9,26; Zah 13,1.7), i kao Kralj svog kraljevstva (Post 49,9.10; Ps 2; Jr 23,5.6).

2. Da uspostavi Božje kraljevstvo

Isusu je bilo jako stalo da osigura priznanje Božje suverenosti i uspostavu Njegovog kraljevstva na zemlji (Mt 4,27; Lk 19,11-27). U sinoptičkim Evanđeljima središnja tema Isusova propovijedanja, Božje kraljevstvo, bila je najavljena kao nešto što će se pojaviti u budućnosti, ali je već bilo prisutno, očitovano u Njegovoj osobi i službi (Mt 12,28). Kraljevstvo je bilo tamo gdje je On bio. Tajna da čovjek bude njegovim dijelom, sada ili u budućnosti, bila je u pripadanju Njemu (Mt 7,23; 25,41).

3. Da prenese spoznaju o Bogu

Budući da je spoznaja Boga bitna za vječni život, dio Kristove zadaće bio je prenijeti je ljudima (Iv 17,3). U Starom zavjetu Bog se otkrio kao Stvoritelj i Vladar (na primjer, Ps 33,6; Iz 40,12-17; 45,18; Jr 10,12), a nerijetko i kao Otac izabranog naroda (kao u Pnz 32,6; Iz 22,21; 63, 16; Mal 1,6). Isus je pomagao grešnicima da o Bogu misle s pouzdanjem i štovanjem, s ljubavlju kao i sa strahom, kao o Ocu koji zna što nam je potrebno prije nego što Ga zamolimo i koji svojoj djeci ne uskraćuje ni jednoga dobra. Ovo otkrivenje mogao je učiniti samo Sin (Mt 11,27; Lk 10,22), više svojim djelima nego naučavanjem, jer je bilo u Njemu (Iv 14,7-10), utjelovljeno otkrivenje koje računa na ljubav srca i poziva na pokoravanje volje.

4. Da bude Božji sluga

Ideja sluge ima važnu ulogu u novozavjetnom razumijevanju Isusovog djela i zadaće. On sam je tvrdio da "nije došao da mu služe, nego da on služi" (Mt 20,28). Ideja Božjeg sluge potječe izravno iz četiri Izaijeve pjesme poznate Pjesme o Sluzi Jahvinu (Iz 42,1-4; 49,1-6; 50,4-9; 52,13–53,12). Premda se raspravljalo o tome je li sluga u ovim pjesmama pojedinac ili se odnosi na cijeli Izrael, zadaća sluge u ovim ulomcima je mnogo razumljivija ako se na umu ima pojedinac. On je pomazan (Iz 42,1), pozvan da na zemlji uspostavi pravo (rr. 1.3.4), da proširi službu na neznabošce (rr.1.4; Iz 50,4) kao i na Izraela (Iz 49,5.6a), da bude Božje oruđe u spasenju po cijelome svijetu (rr. 1-6), ali da svoju zadaću ostvari dragovoljnim pokoravanjem sve do zamjeničke smrti (Iz 53,4-6.8.10-12).

U rječitom ispunjenju ovog proročanstva Isus je izravno citirao Izaiju 53,12., potvrdivši kako je svjestan da se u Njemu ispunila starozavjetna slika sluge (Lk 22,37). Tako i Matej u opisu Isusove službe liječenja citira Izaiju 53,4 kao ispunjenje u Isusu (Mt 8,17). To čini i Luka kad izvještava o Filipovom susretu s etiopskim dvoraninom, posebno kad na Isusa primjenjuje izravan citat iz Izaije 53,7.8 (Dj 8,32.33). U Petrovoj Prvoj poslanici, nekoliko izravnih aluzija na Slugu patnika pokazuje da je apostol morao imati na umu Izaijin ulomak (1 Pt 2,22 = Iz 53,9; 1 Pt 2,24a = Iz 53,12; 1 Pt 2,24b = Iz 53,5; 1 Pt 2,25 = Iz 53,6). Kao dio svoje zadaće Riječ, koja je po naravi bila sam Bog (Fil 2,6), uzela je na sebe narav sluge (r. 7) da bi se božanski život mogao prikazati ljudima u liku sluge (rr. 5-7). On je postao poslušan do smrti da bi otkrio istinsku ljudsku narav i Ocu prinio savršenu poslušnost koju Njemu duguje čovječanstvo.

5. Da ostavi primjer

Isus je svoju zadaću smatrao zadaćom poslušnosti Očevoj volji. Slikovitim jezikom ustvrdio je da se Njegova hrana sastoji u tome da čini Božju volju (Iv 4,34), i jasno potvrdio da nije sišao s neba da vrši svoju volju "nego volju onoga koji me posla" (Iv 6,39; usp. 5,30). Suprotno prvom Adamu, Drugi je Adam ostao u ljubavi svoga Oca (Iv 15,10; usp. 14,31), voljan da čini što je Njemu ugodno (Iv 8,29) i dovrši djelo Onoga koji Ga je poslao (Iv 4,34). To je zahtijevalo stalan sukob sa zlom, pa se naučio "poslušnosti od onoga što je pretrpio" i patnjama (Heb 2,10; usp. Mt 26,39-45; Lk 22,42-46) postigao "savršenstvo" (Heb 5,8.9).

Ova istina podržava neumorni poziv na oponašanje naravi Kristova života i službe. Kršćani su pozvani da "budu jednaki slici njegova Sina" (Rim 8,39), poticani da se zaodjenu "Gospodinom Isusom Kristom i, u brizi za tijelo, ne pogodujte požudama" (Rim 13,14 – DF; usp. Kol 3,10), da slijede Kristov primjer (1 Sol 1,6), da ostanu u Kristu i žive kako je On živio (1 Iv 2,6) te da žive "u ljubavi" po uzoru na primjer koji im je Krist dao (Ef 5,2; usp. 1 Pt 3,8.9). U klasičnom slučaju po ovo pitanju, kad se obraća robovima i poziva ih da, čak i ako nepravedno trpe, budu pokorni svojim gospodarima, Petar objašnjava: "Ta na to ste i pozvani, jer je Krist trpio za vas i ostavio vam primjer da idete njegovim stopama." (1 Pt 2,21)

6. Da ozdravlja slabe i bolesne

Isus je došao da ozdravlja. Daleko od toga da pokaže prezir prema slabima i bolesnima, On je pokazao da su Njegova zadaća i djelo tijesno povezani s krhkim i slabim tijelom i duhom. On je mnoge izliječio (Mt 4,23). I gdje god bi ušao u sela, u gradove, u zaseoke, postavljali bi bolesnike na trgove." (Mk 6,56; usp. Lk 4,40) "Veliko se mnoštvo naroda slijegalo da ga [Isusa] čuje i da se liječi od svojih bolesti." (Lk 5,15), "a sila ga je Gospodnja nukala da liječi" (r. 17, DF). Nema sumnje da je ovo bio dio Njegove zadaće. Dvanaestorici koje je poslao Isus je naložio: "Liječite bolesnike, uskrisujte mrtvace, čistite gubavce, izgonite zle duhove!" (Mt 10,5-8; usp. Lk 10,8.9)

Isus je bolest smatrao posljedicom pada u grijeh. Pošto je Njegova zadaća bila da uništi đavolska djela, On je činio sve da ozdravi bolesne i oboljele. No Njegova čudesna ozdravljenja bila su više od spektakularnih čuda. Govoreći o Njegovom radu ozdravljanja u Kafarnaumu, Matej jasno kaže da je Isusova služba liječenja bila ispunjenje Izaijinog proročanstva o zadaći i radu božanski imenovanog Sluge: "On slabosti naše uze i ponese naše bolesti." (Mt 8,17; Iz 53,4) Premda Matej ne spominje element pomirenja, on u Isusovoj službi ozdravljivanja vidi jasnu vezu između djelovanja Sluge i ljudskih bolesti. Njegove aktivnosti liječenja bile su dio Božjeg plana i Kristovo djelo. One su pokazivale da je Onaj koji je trebao doći u naznačeno vrijeme, sada među njima. One su postavile natprirodnu osnovu za jedinstveno božansko samootkrivenje koje ih je pratilo.

7. Da grijeh učini izuzetno grešnim

U Kristovu zadaću milosrđa bilo je uključeno i otkrivanje stvarnog moralnog stanja čovječanstva. U Njegovom radu bilo je neophodno da u ljudskim bićima izazove svijest o krivnji, pokajanju, vjeri, nadi i ljubavi. Njegovo ponašanje i poučavanje učinili su grijeh neizmjerno grešnim. Njegova prisutnost i služba ustvari su izazivali osjećaj grijeha (Lk 5,8; 7,36-50). On je bio pravo utjelovljenje Radosne vijesti. Dok je osuđivalo grijeh, pozivalo je grešnika da primi oprost i uspostavi zajednicu s Pobjednikom koji je od samog početka nadvladao svijet (Mt 4,1-11; Iv 16,33). Pokvareni grešnici su Ga odbacili i ubili; time su samo pokazali dubinu čovjekove krivnje i veličinu potrebe.

8. Da bude vjeran veliki svećenik

Krist je došao da se osposobi za djelo vjernog velikog svećenika. Postao je tijelom da iskusi sve što čovjek doživljuje, osim grijeha, da bi mogao postati veliki svećenik (Heb 2,17.18). Krist  je svojim djelom usvojio trostruku službu velikog svećenika iz starozavjetnih vremena: da prinese godišnju žrtvu pomirenja za Svetište i cijelu zajednicu, da posreduje za vjerne i da blagoslovi narod (Lev 4,16-21; 16,1-28).

9. Da svojom smrću spasi grešnike

U Kristovu zadaću bila je uključena i Njegova smrt. On je došao zato "da uništi đavolska djela" (1 Iv 3,8), "uzme grijehe" (r. 5) i tako oslobodi sve koji su cijelog života živjeli kao robovi đavla (Heb 2,14.15). Kako je to Pavao izrazio u pismu Timoteju: "Sigurna je riječ i zaslužuje punu vjeru: Krist Isus dođe na svijet da spasi grešnike." (1 Tim 1,15). Međutim, to se nije moglo postići samo "smrću", kako to kazuje tvrdnja u Hebrejima (Heb 2,14). On je mogao doći da sudi svijetu, ali je radosna vijest što je posebno došao spasiti grešnike. Nužnost utjelovljenja i  cilj Kristove zadaće jest Božji odgovor na grijeh. Davanje sebe u smrt kao žrtvu za grijeh bio je glavni dio Njegova djela.

B. Djelo prorečeno u Starom zavjetu

1. Činjenica prisutna u Kristovom umu

Kristova smrt nije bila primisao ili slučaj već ostvarenje određene namjere u vezi s utjelovljenjem. Evanđelja bilježe izreke koje potvrđuju da je ova činjenica bila prisutna u Kristovom umu već na samom početku Njegove službe. Tragični ton koji čujemo gotovo na samom početku četvrtog Evanđelja (Iv 3,14.15) nalazi potvrdu u sinoptičkim izvještajima (Mt 9,15; Mk 2,19.20; Lk 5,34.35). Čim su Ga učenici priznali kao Krista iz proroštva (Mk 8,29), Isus je njihovu pažnju usmjerio na ono što je smatrao pravim obilježjem svoje zadaće, naime "da Sin Čovječji mora mnogo trpjeti, da će ga starješine, glavari svećenički i književnici odbaciti, da će biti ubijen i da će uskrsnuti poslije tri dana" (Mk 8,31; usp. Mt 16,21).

Tu je bila jasno prikazana spasiteljska svrha te smrti. Najistaknutija između njegovih izreka je izjava da "nije došao da mu služe, nego da on služi i da dadne svoj život kao otkup mjesto svih" (Mt 20,28; Mk 10,45). Dok su prva dva Evanđelja gotovo paralelna u svojim izvještajima o uspostavi Posljednje večere (Mt 26,26-29; Mk 14,22-25), na Markovo: "Ovo je krv moja, krv Saveza, koja se proljeva za sve" (Mk 14,24), Matej dodaje riječi "za oproštenje grijeha" (Mt 26,28). U Matejevom dodatku Isus daje teološko tumačenje smrti koja Ga čeka.

Za Isusa su Njegovu smrt i događaje vezane uz nju prorekli starozavjetni proroci, i oni su bili dio božanskog plana (Mt 26,54.56; Lk 22,37 = Iz 53,12; Luka 24,44; Iv 17,12 = Ps 41,10), kojeg je On predosjećao i prihvatio. On je svojevoljno dao svoj život; nitko Mu ga nije oduzimao. Do kraja imao je vlast dati ga i vlast ponovno ga uzeti (Iv 10,17.18; usp. Mt 26,53).

2. Osvjedočenje koje su dijelili novozavjetni pisci

Zajedno s Isusom novozavjetni pisci smatrali su da je Stari zavjet prorekao evanđeosku priču, bar u tipovima i simbolima. U njihovim očima Izaijina slika Sluge Gospodnjeg bila je proročanstvo o Kristu (Mt 18–21; Dj 8,32-35; 1 Pt 2,21-25). Ovo je gledište posebno vidljivo kad se radi o Kristovom stradanju. Petar je ustvrdio: "Bog je tako ispunio što bijaše unaprijed navijestio preko svih proroka, da će njegov Mesija trpjeti." (Dj 3,18) Pavao je podsjetio vjernike u Korintu "da je Krist, suglasno Pismima, umro za naše grijehe" (1 Kor 15,3); nužnost te smrti našao je u starozavjetnim Pismima (Dj 17,2.3). Također je priznao, ovaj put pred kraljem Agripom, da nije naviještao "ništa drugo osim što su kazali proroci i Mojsije da će se dogoditi: da će Mesija morati trpjeti" (Dj 26,22.23). "On koji osobno", piše Petar, "u svom tijelu naše grijehe uznese na križ, da mi, umrijevši svojim grijesima, živimo pravednosti; on čijim ste modricama izliječeni." (1 Pt 2,24) Posljednje su riječi izravni citat Izaijina opisa zamjeničkog trpljenja Sluge koji će doći (Iz 53,5) i dio šireg, već spomenutog ulomka Izaije 52,13–53,12., u kojem Sluga patnik, nakon što je opravdan, zapravo spasava svoje progonitelje i posreduje za prestupnike.

Apostoli nisu oklijevali da ukažu na određena proročanstva kao što je proroštvo o izdaji Krista (P2 41,10-12; Dj 1,16), ono o Njegovom raspeću i događajima koji su bili s njim povezani (Ps 22,2.8.9.19; Mt 27,39-41; Mk 15,34; Iv 19,23.24) te ono o Njegovu uskrsnuću (Ps 16,8-10; Dj 2,22-28). Matej je svoje čitatelje podsjetio kako je Zaharija prorekao da će Krist biti prodan za trideset srebrnika (Zah 11,12.13), a ovo se proročanstvo ispunilo u Judinoj izdaji Isusa (Mt 26,15). Isti starozavjetni prorok prorekao je da će udariti pastira da bi se stado razbježalo (Zah 13,7; Mt 26,31).

Njihovo je gledište jasno izraženo u 1. Petrovoj 1,10-12: "Ovo su spasenje istraživali i ispitivali proroci koji su prorekli vama određenu milost. Dok su ispitivali na koje i na kakvo je vrijeme upućivao Kristov Duh – koji bijaše u njima – kad je unaprijed navješćivao Kristu određene patnje i proslavljenje što će doći poslije njih, bijaše im objavljeno da nisu za same sebe, nego za vas iznijeli ono što su vama sada, uz pomoć Duha Svetoga što je poslan s Neba, objavili propovjednici Radosne vijesti."

Godinama ranije, onima koji su se čudili ozdravljenju čovjeka hroma od rođenja, isti je apostol objasnio da su "i ostali proroci, koju su vama govorili od Samuela i njegovih nasljednika, također naviješćivali ovo vrijeme" (Dj 3,24).

3. Prevažna smrt

Prema onome što smo vidjeli u vezi s Kristovom misijom i djelom, ne treba iznenaditi da su, nasuprot onoj kod običnih ljudskih bića, Kristova smrt kao i Njegov život od najveće važnosti. Ona je vrhunac sva četiri Evanđelja. Ivan, na primjer, posvećuje dvanaest od svojih poglavlja Kristovoj javnoj službi, a devet događajima koji opisuju Njegovo stradanje – Kristovo stradanje između noći na Posljednjoj večeri i Njegove smrti i uskrsnuća. Matej posvećuje četvrtinu svog Evanđelja posljednjem tjednu Kristove službe, Marko oko jedne trećine, a Luka više od jedne petine. Križ zauzima središnje mjesto u Evanđeljima; on je predviđen da bude vrhunac njihovog izvještaja.

Smrt razapinjanjem bila je krvava i okrutna, užasno zastrašujuća, posebno za Židove u prvom stoljeću. Ona ih je podsjećala da je obješeni za stablo bio Božje prokletstvo (Pnz 21,22.23). No upravo je ovaj omrznuti križ bio središte Isusove zadaće i Božjeg plana. Ivan u njemu vidi događaj spasavanja svijeta (usp Iv 3,13.14; 12,32); zato što je na kraju života posvećenog Ocu otišao u smrt nedužno, dragovoljno i sukladno volji svog Oca. Isusova smrt ima beskonačna svojstva pomirenja.

C. Pomirenje – elementi vezani uz pomirenje

U samom srcu kršćanske religije je križ i na tom je križu Sin Božji osigurao spasenje grešnika. Pomirenje znači da je Isus Krist svojom smrću riješio problem koji je grijeh stvorio. Sve je trebalo učiniti, On je učinio. Prije nego što razmotrimo novozavjetno učenje o Kristovom pomirujućem životu i smrti, definirajmo našu terminologiju i ukratko razmotrimo neke ključne elemente što ih nalazimo u Novom zavjetu, a zaslužuju posebnu pozornost.

1. Što znači riječ "pomirenje"

Naša riječ "pomirenje" etimološki ne odgovara nijednoj hebrejskoj ili grčkoj riječi koju njome prevodimo. One su izvedene iz fraze koja etimološki stoji za skladan odnos, odnosno, za skladnu zajednicu s nekom osobom. Zbog toga uzimamo riječ "pomirenje". No postupno je ovaj izraz u teološkom govoru dobio ograničenije značenje pa više ne ukazuju na svoj prvotni smisao, već na proces kojim se uklanjaju prepreke za izmirenje. Stoga pomirenje podrazumijeva poduzimanje određenog postupka da bi se uklonile loše posljedice otuđenosti i uspostavio skladan odnos.

2. Izvorno skladan odnos

Ključ za osnovu biblijske doktrine o pomirenju jest tvrdnja da su Bog i ljudi idealno jedno u životu i interesima. Od Postanka do Otkrivenja svuda se polazi od tvrdnje da Bog i ljudi trebaju imati skladnu zajednicu. Takva je slika Adama i Eve u Edenu (Post 1–3). U Starom kao i u Novom zavjetu ova tvrdnja stoji nasuprot činjenici da je u ovom zajedništvu nastupio radikalan prekid (Post 3,22-24; Iz 59,1.2; Rim 5,12; Ef 2,1). Čovjekov život u svom neobnovljenom stanju otuđen je od Boga. Ljudi "prebivaju u tami" (Lk 1,79; usp. Iv 12,46), "otuđeni od Božjeg života" (Ef 4,18), "otuđeni i… postali neprijatelji svojim mišljenjem i zlim djelima" (Kol 1,21) i "bez Boga u ovom svijetu" (Ef 2,12). Oni njeguju "neprijateljstvo prema Bogu" (Rim 8,7) i neprijatelji su Bogu (Rim 5,10). To se ne odnosi samo na neznabošce (Rim 1,23.25.26), nego i na Židove koji se ponose posjedovanjem Zakona (Rim 3,9.23). "Nema čovjeka koji ne griješi"" odjekuje iz Starog zavjeta (1 Kr 8,46); "nema nijednog što čini dobro, ni jednoga jedinog" (Ps 14,3 – RU).

3. Uzrok otuđenosti

I uzrok ove otuđenosti od Boga je jasno ocrtan. Uzrok je naš grijeh, naša uporna neposlušnost Božjoj volji. U osnovi grijeha je ideja zakona i zakonodavca, jer "grijeh je bezakonje" (1 Iv 3,4 – DF). Zakonodavac je Bog. Grešnost grijeha je u činjenici da je grijeh kao prijestup Zakona u prvom redu pobuna protiv neke osobe, protiv Boga, čak i onda kad zlo učinimo drugima ili sebi (usp. Post 39,9; Ps 51,5). Daleko od toga da bude nešto bezlično i strano Bogu, Zakon je prijepis Njegova karaktera i volje. Poslušati ili ne poslušati ozbiljna je stvar, ne zato što se odnosimo prema nekom bezličnom dokumentu, nego zato što Zakon treba razumijeti kao način odnošaja prema Bogu kao osobi. Ne smijemo izgubiti iz vida činjenicu da kršenje Zakona povlači ozbiljne posljedice: čovjek se izlaže kazni, posebno smrti koja je posljedica grijeha. Po svojoj naravi, tvrdi Pismo, Bog nije ni spokojan ni popustljivo ravnodušan prema prijestupu. "Bog se ne da izrugivati", objašnjava Pavao. "Što tko sije, to će i žeti!" (Gal 6,7 – DF). Zakon vraćanja za nepokajanog grešnika nalazi izraza u svečanoj opomeni: "Jer plaća je grijeha smrt." (Rim 6,23 – DF) Zapravo, objašnjava apostol, grešnik je već mrtav "zbog svojih prekršaja i grijeha" (Ef 2,1).

To ne znači da se Bog hladno drži po strani i prezire grešnike ili da se od njih uvrijeđeno odvraća. Isto Sveto pismo, koje beskompromisno objavljuje Božje nesmanjeno neprijateljstvo prema grijehu (Iz 59,1.2; Hab 1,13; usp. Iv 1,29) i strašne posljedice koje slijede, prikazuje Boga punog ljubavi, milosrdnog i sporog na srdžbu (Izl 34,6; Pnz 7,6-8; 1 Iv 4,8.16). On se uvijek iznova približava, nastojeći da izbavi grešnike od zla koje ih upropaštava i odvaja od Boga (Post 3,9; Jr 3,11-14; Hoš 6,1: Lk 13,34). U vrhunskoj gesti ljubavi i milosrđa On je došao u svom Sinu Isusu, koji je sišao "da traži i spasi što je izgubljeno" (Lk 19,10) i umro od ruku grešnih ljudi, za nas, za one koji su još uvijek bili grešnici. "Dok smo još bili grešnici, [Krist je] umro za nas." (Rim 5,8; vidi Zakon; Grijeh, IV. A. B).

4. Pomirenje i Kristova smrt

Kristovo djelo pomirenja tijesno je povezano s Njegovom smrću na križu. Iako ne zanemaruju važnost Kristova života, u ovome se novozavjetni pisci jednoglasno slažu. Mi smo se s Bogom pomirili "smrću njegova Sina" (Rim 5,10). "On s­m u svom tijelu naše grijehe uznese na drvo." (2 Pt 2,24 – RU) "On je žrtva pomirnica za naše grijehe." (1 Iv 2,2) Grešnici su potpuno bespomoćni da išta učine za svoje spasenje ili da se oslobode svog grešnog stanja. Njihovo je stanje vrlo ozbiljno. Oni ne mogu sebe očistiti od grijeha (Izr 20,9) i nema tih djela Zakona koja bi ih osposobila da stanu opravdani pred Boga (Rim 3,20; Gal 2,16). Zato je nužno pomirenje, netko drugi trebao je za njih učiniti ono što je bilo potrebno. Krist je sušto samodavanje, čak i u smrti. On je sredstvo pomoću kojeg se možemo vratiti Bogu. Preko Njega imamo pristup k Ocu (Ef 2,18), pristup osiguran po vjeri (Ef 3,12), vjeri u Njega kojega je "Bog izložio da svojom krvi bude Pomirilište po vjeri" (Rim 3,25).

Ne može se osporiti da Novi zavjet proglašava sredstva pomirenja kao Božji dar grešnicima, koji dolazi iz Božjeg srca punog ljubavi. U najpoznatijoj biblijskoj izjavi čitamo: "Da, Bog je tako ljubio svijet da je dao svoga jedinorođenog Sina da ne pogine ni jedan koji u nj vjeruje, već da ima život vječni." (Iv 3,16) Ovo je u potpunom skladu s riječima apostola Pavla, za koga križ nije samo mjera Kristove ljubavi, već ljubavi samoga Boga: "Bog bijaše onaj koji je u Kristu pomirio svijet sa sobom." (2 Kor 5,19) "Ali Bog pokaza svoju ljubav prema nama time što je Krist, dok smo još bili grešnici, umro za nas." (Rim 5,8) "On… nije poštedio vlastitog Sina, već ga predao za sve nas." (Rim 8,32) Za Pavla je križ bio konačni dokaz Božje ljubavi prema grešnicima. Međutim, apostol ne razlikuje između Božje i Kristove ljubavi. Na križu su obje vidljive. "Živim", objašnjava apostol, "ali ne više ja, nego Krist živi u meni: život koji sad provodim u tijelu, provodim u vjeri u Sina Božjega, koji mi je iskazao ljubav i samoga sebe za mene predao." (Gal 2,20) "Ljubav Kristova potpuno nama ovladava pri ovoj pomisli: Jedan je umro mjesto sviju, dakle, oni su svi umrli." (2 Kor 5,14)

5. Božansko djelo

Ove izjave jasno pokazuju da su u djelu spasavanja Otac i Sin potpuno jedinstveni. Ovo je važno jer potvrđuje da naše spasenje dolazi popraćeno cijelim veličanstvom Boga Oca. Ono je božansko djelo u punom smislu te riječi. Ideja da križ pokazuje Kristovu ljubav prema nama dok On iznuđuje pomirenje od strogog i nenaklonjenog Oca, savršeno pravednog ali nepopustljivog u zahtijevanju kazne, karikatura je novozavjetnog razmišljanja. Do neke mjere moguće je potrebu za pomirenjme vidjeti u Božjoj srdžbi prema grijehu (Rim 1,18; 2,5; usp. 1 Sol 1,10), ali do pomirenja dolazi zato što nas Bog Otac ljubi i u svome nam Sinu osigurava spasenje. Nije Otac sam zamislio i inicirao plan spasenja; On ga je zapravo u Kristu vodio prema dovršenju.

D. Kristovo djelo pomirenja – novozavjetno učenje

Osim ovih osnovnih elemenata, Novi zavjet rabi nekoliko izraza, metafora i simbola u pokušaju da objasni kako je Krist u stanju poništiti posljedice grijeha i grešnika pomiriti s Bogom. Tijekom dvije tisuće godina kršćanske povijesti nastale su razne teorije s pokušajima da objasne kako je to moguće. Nijedna nije uspjela da bude sveopće prihvaćena. Jasno je da postoji suštinska tajanstvenost oko pomirenja: ljudi ne mogu potpuno shvatiti kako ono djeluje. No Sveto pismo objašnjava neke točke, i bilo koje zadovoljavajuće razumijevanje pomirenja mora računati s njima.

1. Žrtvena smrt

Ne iznenađuje što je Kristova pomirnička smrt često izražena pojmovima uzetim iz starozavjetnog žrtvenog sustava. U Starom zavjetu se obično kaže da se pomirenje postiže žrtvom  (Izl 29,36; Lev 4,20; Bro 15,25). Stoga je, po svemu sudeći, svakodnevna žrtva ili trajna žrtva paljenica svojim pobjedonosnim karakterom najsavršenije obuhvaćala ideju žrtve. Ova žrtva nije bilo povezana ni sa kakvim određenim prijestupom, već je bila prikladno sredstvo za pristup grešnog naroda svetome Bogu. Žrtva okajnica ili naknadnica za grijeh bila je potrebna da se okaje za grijeh koji je u suštini bio prijestup Božjeg Zakona, dakle uvreda samoga Boga (vidi Svetište, I. C. 3). Ovaj prijestup je trebalo riješiti. No o krvi pomirenja piše: "Tu krv ja sam vama dao da na žrtveniku njome obavljate obred pomirenja za svoje živote." (Lev 17,11) Žrtve nisu bile zgodno grešnikovo sredstvo naknade za osobno otkupljenje; sam Bog ih je odredio i one su funkcionirale u okviru Saveza i zavjetne milosti. A nije ni nekakva vrijednost u prinesenoj žrtvi osiguravala pomirenje. Pomirenje je bilo osigurano zato što je žrtva bila od Boga određeni način za njegovo ostvarenje. Žrtve su morale biti bez mane (Lev 1,3; Pnz 15,21), što je označavalo potrebu za savršenstvom. Ne pokušavajući pomirenje ograničiti na jedan jedini čin, mi ne možemo sumnjati u važnost smrti žrtve (Lev 1,5; 3,2; 4,4). Ovo je opet vidljivo u općem karakteru samog žrtvenog obreda. Dnevna žrtva se prinosila u okviru starozavjetne ideje da je smrt kazna za grijeh (Post 2,16.17; Ez 18,4.20), ali je Bog Starog zavjeta svom skrušenom narodu milostivo rekao da će smrt žrtvene životinje biti zamjena za smrt grešnika. Ova je veza toliko jasna da je u Novom zavjetu Poslanica Hebrejima može sažeti u izjavi da "bez prolijevanja krvi nema oproštenja" (Heb 9,22).

Istodobno Novi zavjet tvrdi da žrtve u staro doba, kao takve, nisu bile temelj opraštanja grijeha. Zapravo poslanica Hebrejima posebno ističe njihovu nedostatnost, osim kao tipova. Ne samo što nisu mogle očistiti savjest štovatelja od krivnje, nego su one bile zemaljske odredbe postavljene do vremena pravog uređenja (Heb 9,6-10), što jasno ukazuje na Kristovo utjelovljenje. Činjenica što su prinošene samo životinje (Heb 10,4) i da se žrtve neprestano trebalo ponavljati (rr. 1.2) jasno pokazuje njihovu nesposobnost da okaju. Poslanica Hebrejima nalazi u Isusu ispunjenje i produžetak starozavjetnog žrtvenog sustava. Zato čitamo da su obredne službe u zemaljskom Svetištu bile "slikovit dokaz za sadašnje vrijeme" (Heb 9,9 – parabole), do Kristova dolaska (r. 10), "za vjeru koja se imala objaviti" (Gal 3,23; usp. Heb 13,11.12).

Kristova je smrt, prema objašnjenju novozavjetnih pisaca, žrtva za grijeh. Ivan Krstitelj vidio je Isusa na početku Njegove službe u ulozi žrtve: "Evo Jaganjca Božjeg koji uzima grijeh svijeta!" (Iv 1,29) Pavao je još određenije smatrao Kristovu smrt žrtvom: "Jer je žrtvovano naše pashalno janje – Krist." (1 Kor 5,7) On nije umro zato što se nije mogao oduprijeti neprijateljima koji su se dogovorili da Ga unište. On "bi predan zbog naših grijeha" (Rim 4,25); došao je umrijeti za naše grijehe kad je"predao samoga sebe za nas kao prinos i žrtvu – Bogu na ugodan miris" (Ef 5,2). Njegova se krv prolila "za sve za oproštenje grijeha" (Mt 26,28). Uspoređujući Kristovo djelo sa starozavjetnim službama, poslanica Hebrejima Ga opisuje kao velikog svećenika koji je ušao u nebesko Svetište da prinese žrtvu, "ne krvlju jaraca i junaca, nego vlastitom krvi, i pribavio nam vječni otkup" (Heb 9,12).

Često spominjanje Kristove krvi također ukazuje na žrtvenu smrt. Pavao, koji o Kristovoj krvi govori gotovo isto tako često kao o Njegovoj smrti, piše da smo "opravdani njegovom krvi" (Rim 5,9), da nam je ona "Pomirilište" (Rim 3,25), da po Njemu "imamo otkupljenje njegovom krvlju" (Ef 1,7), da smo Bogu postali "blizu krvlju Kristovom" (Ef 2,13), da je Krist pomirio sve sa sobom "uspostavljajući mir krvlju njegova križa" (Kol 1,20).

Ove izjave, jednako kao Isusovo vlastito spominjanje svoje krvi kao "krv Saveza, koja se proljeva za sve" (Mk 14,24) ili Petrovo o skupocjenoj "krvi Krista kao nevina i bez mane Janeeta" (1 Pt 1,19), podsjećaju da krv označava nasilno oduzimanje života, u ovom slučaju prinesenog u žrtvi. Neki su ovo gledište osporili na osnovi da je u nekim starozavjetnim ulomcima (posebice u Post 9,4-6; Pnz 12,23) proljevanje krvi samo simbol života kojeg je Isus dao i da ne podrazumijeva kako Njegov život mora biti predan kao žrtva. Dokazi, međutim, po svemu sudeći ne potkrepljuju takvo tumačenje. Nema nikakve sumnje da je ovim biblijskim izjavama utvrđeno da je krv poistovjećena sa životom. No kakve bi veze onda to značenje imalo sa žrtvom? U Levitskom zakoniku 17,11., inače najčešće citiranoj tvrdnji, Bog kaže da "tu krv ja sam vama dao da na žrtveniku njome obavljate obred pomirenja za svoje živote". Staviti krv na žrtvenik zahtijevalo je smrt, što je podrazumjevalo lišavanje života. Osim toga, poslanica Hebrejima u svom komentaru starozavjetnih žrtvenih obreda, povezuje "krv Krista" s rečenicom "pošto je nastupila smrt za otkupljenje prekršaja" (Heb 9,14.15); time naglašava da krv u žrtvenom smislu znači više od života, premda je i on uključen. Ideja krvi doima se značajnijom od same smrti. Ona privlači pozornost na život kao i na smrt.

2. Pobjednička smrt

 Isus Krist "umrije za nas" (1 Sol 5,10). On nije umro samo od ruku svojih neprijatelja ili zbog svoga grijeha ili krivnje; On je umro posebno za nas. "Dok smo još bili grešnici, [Krist je] umro za nas." (Rim 5,8) On je dao "samoga sebe za nas" (Ef 5,2) i postao "mjesto nas proklet" (Gal 3,13). Krist je bio naš predstavnik, kako je to jezgrovito izrekao Pavao u 2. Korinćanima 5,14: "Jedan je umro mjesto sviju, dakle, oni su svi umrli." (2 Kor 5,14) Smrt predstavnika računa se kao smrt onih koje predstavlja. No "predstavnik" je izraz koji može značiti mnogo i malo. Nužno ga je preciznije odrediti. Ako je dakle Krist, bezgrešan kakav je bio, došao da podijeli strahoviti teret i kaznu za grijeh, teško je izbjeći zaključku da nije samo umro "za mene" ("zbog mene", "u moju korist"), nego i "namjesto mene", posebno zato što zahvaljujući Njegovom životu i smrti ja više ne moram umrijeti.

Naravno, nije tajna da neki olako odbacuju stariji jezik zamjene, smatrajući ga suviše opterećenim obmanjujućim, pa čak i lažnim konotacijama. No niz novozavjetnih izjava ukazuje na to da je Krist svojom smrću stvarno zauzeo naše mjesto. U dva sinoptička Evanđelja možemo naći dobro poznato Isusovu izreku o otkupu: "[Sin Čovječji] nije došao da mu služe, nego da on služi i da dadne svoj život kao otkup [lytron] mjesto svih [anti pollon]." (Mt 20,28; vidi i Mk 10,45). "Otkup" je ono što se plaćalo za oslobođenje od ropstva, svota dana u zamjenu, obično za neku osobu. Izraz jasno podrazumijeva zamjenu. To znači i anti (prevedena "kao"), veznik koji u biti znači "umjesto". Svojom smrću Isus je uzeo naše mjesto, poistovjećujući se s grešnicima. Pa ipak je Njegova duša ustuknula pred ovom mogućnošću (Mt 26,36-39.42-44; Lk 22,41-44). Ovo daje posebno značenje Njegovom kriku napuštenosti: "Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio!" (Mk 15,34) Zašto je Isus bio u strahu dok je razmišljao o svojoj smrti? Je li se bojao mučenja koje Ga je čekalo? Mnogi su se manji od Njega smireno suočili sa smrću. Ono od čega je ustuknuo nije bila smrt kao takva, već smrt koja je bila smrt grešnika, smrt u kojoj će On, Bezgrešni, iskusiti užas odvajanja od Oca koji Ga je napustio. Čini se da Pavao govori o ovome kad je pisao da "njega koji je bio bez ikakva grijeha Bog učini mjesto nas [hyper] grijehom, da mi u njemu postanemo pravednošću Božjom" (2 Kor 5,21). Krist je postao nešto što još nije bio. To mora značiti da je na neki nedokučiv način zauzeo mjesto onih koji bi inače sami pretrpjeli smrt. Apostol nije želio reći da je Isus bio grešnik, nego da se tome što je moguće više približio, prenoseći misao da je Bog na Njega gledao isto onako kako je gledao na grešnike.

"Otkup" (lytron) je dio skupine riječi koju nalazimo u više novozavjetnih ulomaka, a obično su prevedene s "otkupiti" ili "otkupljenje", kao u Rimljanima 3,24; Efežanima 1,7; Titu 2,14; Hebrejima 9,12; 1. Petrova 1,18.19. Pravo značenje ovih iskaza je "otkupljenje", a ne "izbavljenje". "Otkupiteljska" i zamjenička smrt opis je što su ga izabrali novozavjetni pisci da prvim vjernicima objasne što se dogodilo na križu. Pavao uvijek iznova iznosi istu misao, premda u većini slučajeva rabi prijedlog hyper, a ne anti. Hyper se obično koristi u smislu zamjene sa "za" ili "zbog", premda ponekad graniči s anti, "umjesto", kao na primjer u 2. Korinćanima 5,15 i 1. Timoteju 2,6. Tako je Krist umro za nas i umjesto nas. Ustvari kod Pavla "otkup" dobija svoje istinsko i pravo značenje kad primjećuje da Isus "dade samog sebe kao otkup [antilytron] mjesto sviju [hyper]" (1 Tim 2,6), što podsjeća na ulomak o otkupu kod Mateja i Marka. I tamo su anti i hyper uzeti jedno do drugog.Također je vrijedno zamijetiti činjenicu da je u ovoj izjavi riječlytron dopunjena s anti. Snaga ove kombinirane riječi u značenju "zamjena-otkup" potvrđuje da ovaj ulomak ukazuje na tumačenje Kristove smrti uočene kao čin koji je Isus izvršio umjesto drugih.

Ideja zamjene vidljiva je i u 1. Petrovoj 2,24: "On koji osobno u svom tijelu naše grijehe uznese na križ." Slično u Hebrejima 9,28 o Kristu govori kao Onome koji "je prinesen samo jedanput da uzme grijehe sviju". Ovo ne bismo smjeli razumjeti kao da se Isus samo pomirio s razočaranjima i teškoćama koje su proistjecale iz života među grešnim ljudima. Značenje izraza "uzeti grijehe" pojašnjeno je u nekoliko starozavjetnih ulomaka čiji kontekst pokazuje da nošenje grijeha znači ponijeti njihovu kaznu. Tako je zapisano da Bog kaže: "Onaj koji zgriješi, taj će i umrijeti. Sin neće snositi [hebr. "nositi"] grijeha očeva, niti otac grijeha sinovljevog… na bezbožniku [će biti] bezbožnost njegova." (Ez 18,20) Isto tako je u Brojevima 14,34 Izraelovo četrdesetogodišnje lutanje po pustinji opisano kao nošenje kazne za grijeh pobune protiv Boga. Kad se kaže da Krist nosi naše grijehe, onda se to odnosi na nošenje naše kazne.

S obzirom na impozantno mnoštvo dokaza, po svemu sudeći teško je ne vidjeti da je zamjena jedan od pristupa kojim je Novi zavjet pojasnio djelo, odnosno život i smrt našega Gospodina Isusa Krista.

3. Dimenzija okajanja-pomirenja

Kristova smrt ima i dimenziju okajanja ili, u biblijskom smislu, pomirenja. Ovaj vid Kristove smrti izražen je skupinom riječi hilaskomai, koja se javlja u jednom od najvžanijih dijelova Pavlova pisma Rimljanima: "I svi su opravdani darom njegove milosti, otkupljenjem u Kristu Isusu. Njega je Bog izložio da svojom krvi bude Pomirilište [hilasterion] po vjeri." (Rim 3,24.25). Dok su izvedenice od grupe riječi hilaskomai  tradicionalno prevođene kao "okajanje" ili "okajati", mnogi suvremeni teolozi ih prevode kao "Pomirilište" ili "pomiriti". U korijenu riječi "pomiriti" je ideja da više nema krivice, da je ona izbrisana, da je kazna za zločin plaćena. "Okajati" s druge strane znači zadovoljiti, steći nečiju naklonost. Ona podrazumijeva otklanjanje srdžbe, obično davanjem nekog dara. Nema sumnje da je ovo bila najčešća upotreba u klasičnom i helenističkom grčkom jeziku.

Suvremena biblijska znanost usprotivila se tradicionalnom mišljenju da je Kristova smrt zadovoljila Božju srdžbu protiv grijeha, i da zahvaljujući njoj grešnik postaje primateljem Božjeg milostivog dara ljubavi. Ona je pokazala da u većini slučajeva, kad su izvedenice skupine riječi hilaskomai upotrebljene kao religijski izrazi u LXX, koju mnogi smatraju tekstom na koji se oslanja Pavlova misao, onda ih ne treba shvatiti u smislu u kojem ih nalazimo u svjetovnim izvorima. Ove riječi ne označavaju "okajanje", "zadovoljenje", kao što je to kod pogana, već uklanjanje krivnje ili ukaljanosti. Stoga Boga ne smijemo smatrati hirovitim ili osvetljivim božanstvom, čija je srdžba ublažena ili utažena Kristovom žrtvom, koji je njome promijenio Božje mišljenje o grešnicima.

Ovo su važni zaključci, posljedice marljivog proučavanja. Pa ipak, neka nam bude oprošteno ako pitamo je li time rečena posljednja riječ. Nema sumnje da u biblijskom gledištu o Bogu nema poganskih pogleda na srdžbu i pomirenje. Biblijski Bog nije biće koje možemo zadovoljiti ili ublažiti kako se to radilo s poganskim božanstvima. U kontekstu skupine riječi hilaskomai Kristova smrt je pomirnica za naše grijehe, ona uklanja krivicu i okaljanost grijeha. No reći da je tome strana svaka ideja srdžbe i zadovoljenja, po svemu sudeći zanemaruje misao koju nalazimo u različitim biblijskim izjavama.

Poznati ulomak u Rimljanima 3,21-26, na primjer, u kojem apostol posebno snažno ističe otkupljenje koje je Bog osigurao u Isusu Kristu, zapravo je vrhunac procesa razmišljanja koji je počeo s proglašavanjem Božje srdžbe protiv grijeha: "S neba se zaista očituje gnjev Božji na svaku bezbožnost i nepravdu ljudi" (Rim 1,18) i ono uzastopnim koracima govori o Božjoj srdžbi i sudu (Rim 2,2.4.5.8.16; 3,4-6). Otkupljenje grešnika, objašnjava Pavao, osigurano je Kristovom smrću i "njega je Bog izložio da svojom krvi bude Pomirilište po vjeri" (Rim 3,25). Po svemu sudeći teško je ne vidjeti da u kontekstu prva tri poglavlja ove Poslanice Kristovo pomirenje sadrži element zadovoljenja. Gnjev i sud su u ovom čvrsto isprepletenom razmišljanju zauzimali suviše važno mjesto a da čitatelja ne bi naveli da potraži neki izraz koji bi ukazao na njihovo uklanjanje u procesu koji vjerniku donosi spasenje. Krist je ono što pomiruje i okajava, sredstvo na koje je ukazano u frazi "svojom krvi" (r. 25). Oni koji su od vjere (r. 26) ustanovili su da im je krivica uklonjena i Božja srdžba odvraćena. Krist ih je dragovoljno uzeo na sebe, budući da je "njega koji je bio bez ikakva grijeha" Bog učinio "mjesto nas grijehom" (2 Kor 5,21) i za naše dobro Ga napustio dok je umirao na križu. Bog je u Kristu tako postupio s grijehom da on više ne predstavlja prepreku između Njega i ljudi.

Nagovještaj značenja riječi hilasterion u ovom ulomku nalazimo u Hebrejima 9,5 što je jedini drugi put njene uporabe u Novom zavjetu. Tu je prevedena kao "Pomirilište", odnosno poklopca na Kovčegu saveza u Svetinji nad svetinjama, na koji se jednom godišnje škropila krv pomirenja (Lev 16,11-14; vidi Svetište, I. B. 1). Neki su mišljenja da je u Rimljanima 3,25 trebalo zadržati isti prijevod; i, kao što je Luther rekao, mnogo se može reći u prilog njegova zadržavanja. (Gotovo svi hrvatski suvremeni prijevodi tako i prevode ovaj tekst.)

Razumljivo je da su neki odbacili ideju o božanskoj srdžbi i njezinom udovoljavanju kao nedostojnom kršćanskog gledišta o Bogu, jer Bog je ljubav i u Svetom pismu ništa nije sigurnije od toga. Međutim, objasniti srdžbu kao bezličan izraz, koji samo ukazuje na proces uzroka i posljedica, nije potpuno sukladno s Pavlovom misli. Izraz ne označava srdžbu u smislu u kojem je razumijemo sukladnu vlastitom ljudskom iskustvu, hirovitu i nekontroliranu, često nerazumno izbijanje strasti, već kao drugu stranu Božje nepopustljive ljubavi kao i Njegove stroge reakcije na zlo.

Zapravo kombinacija Božje svetosti, Njegove reakcije na grijeh i Njegove nepokolebljive ljubavi za grešnike postavlja okvir u kojem Sveto pismo govori o pomirenju. Bog je svet. Krist je trpio umjesto nas, zadovoljavajući ""pravedni zahtjev Zakona" (Rim 8,4) i tako uklonio prepreku za oproštaj krivcu. Božja svetost učinila je kaznu za grijeh neizbježnom. Bog je na sebe uzeo kaznu koju je sam dosudio. Njegova ljubav ju je podnijela umjesto nas i tako omogućila oproštaj i preovladavanje božansko-ljudske otuđenosti. Ono što je zahtijevala Božja svetost, osigurala je Božja ljubav. Na križu se zauvijek otkrila svetost Božje ljubavi i potpuno očitovala ljubav svetoga Boga. Tu su se poljubili pravda i milost.

Oko četrdeset godina poslije Pavla, apostol Ivan je o Kristu zapisao: "On je žrtva pomirnica za naše grijehe." (1 Iv 2,2) Ovo je sažeo na vrlo upečatljiv način: "U ovome se sastoji ljubav: nismo mi ljubili Boga, nego je on ljubio nas i poslao Sina svoga kao žrtvu pomirnicu za naše grijehe." (1 Iv 4,10) Ovdje imamo jednu od onih zvučnih izjava koje su i te kako važne za razumijevanje kršćanskog gledišta o križu. Ivan jasno potvrđuje da je sam Bog u svojoj ljubavi osigurao skupocjeni Dar koji briše našu krivicu i otklanja Božji gnjev. Rečeno apostolovim riječima, Bog je "ljubio nas i poslao Sina svoga kao žrtvu pomirnicu za naše grijehe".  Zahvaljujući križu s nepokolebljivom sigurnošću znamo da je Bog ljubav i prvenstveno ljubav. On pokazuje da ljubav ne prikriva grijeh već se s njim djelotvorno hvata u koštac. Kristova smrt, kao žrtva pomirnica koju je sam Bog dao, prikaz je, dokaz Božje ljubavi i pravednosti (Rim 3,26). "Okajanje" i "pomirenje" možda nisu idealne riječi za našu svrhu, ali budući da nemamo prikladnijih riječi, rabimo ih pažljivo. Uostalom, nas više zanimaju činjenice nego riječi. One svjedoče o dvije velike stvarnosti, to jest stvarnosti grijeha i njegove ozbiljnosti s jedne, i dubine Božje ljubavi koja osigurava dar koji odbija srdžbu od grešnika i kojega primamo "po vjeri" (r. 25), s druge strane. Ukloniti bilo koju od ovih dimenzija Božje ljubavi znači oduzeti Božjoj ljubavi mnogo od njezina apostolskog značenja.

4. Opravdanje

Koncepte što smo ih dosad razmotrili – žrtva, otkupljenje, zamjena i pomirenje – opisuju važne značajke Kristova života i smrti. No u pomirenju nalazimo i druge metafore. Jedna od njih, dominantna u Pavlovim pismima Rimljanima i Galaćanima, jest opravdanje grešnika Božjom milošću. (Vidi Spasenje, III. A. 1) Ovaj pristup definira spasiteljsko značenje Kristova života i smrti, postavljajući ih u vezu s Božjim Zakonom (Rim 3,24-26; 5,16-21). U biti apostol zastupa mišljenje da je Bog pravedan kad osuđuje i kažnjava grijeh, milosrdan kad oprašta i prima grešnikea i suveren kad i jedno i drugo skladno vrši u Kristu Isusu (Rim 3,23-26). Biblijsko značenje riječi "opravdati" jest proglasiti, prihvatiti i postupati pravedno. U osnovi je to pravni, sudski izraz, što opisuje sudski proces koji dostiže vrhunac u presudi o oslobađanju i isključivanju svake mogućnosti osude (usp. Izr 17,15; Rim 8,33.34).

No budući da smo svi grešnici (Rim 3,9.23) i svi moramo izići na sud (2 Kor 5,10; Rim 14,10) i zaslužujemo osudu, kako Pavao može paradoksalno potvrditi da Bog opravdava bezbožnika (Rim 4,5)? Njegov odgovor glasi: Krist je osigurao put. Isus Krist je, postupajući namjesto grešnika, ispunio "pravedni zahtjev Zakona" (Rim 8,4). Svojom krvlju uklonio je njihove grijehe (Rim 3,25; 5,9). Svojom poslušnošću Bogu omogućio je da Njegov narod bude prihvaćen kao vršitelj zakona (Rim 5,19), jer je svojim pravednim životom i svojom smrću za nepravedne otkupio one koji su bili pod prokletstvom Zakona, postavši "mjesto nas proklet" (Gal 3,13). Kao što je prijestup jednoga doveo do osude, "tako će i pravednim djelom jednoga" – Njegovim bezgrešnim životom i smrću – "doći na sve ljude opravdanje koje daje život" (Rim 5,8 – RU). Bog Ga je učinio našom "pravednošću" (1 Kor 1,30 – RU).

Bog ne samo što spasava grešnike, nego ih spasava pravedno, na način koji je u skladu s onim što je pravo. Daleko od toga da kompromitira Božju sudačku pravednost, Kristov žrtveni život i smrt zapravo su je demonstrirali. Da bi nas opravdao Bog nije promijenio ni suspendirao svoj Zakon, već ga je Krist, Drugi Adam, ispunio postupajući u naše ime. Prema Pavlovim riječima Kristova smrt je dokazala da je Bog "pravedan i da opravdava onoga koji vjeruje u Isusa" (Rim 3,26). Davanjem Krista, u kome je grijeh bio stvarno osuđen i s kojim se postupalo onako kako je stvarno zaslužio, kao iskupljenja za grijeh, Bog je objavio osnovu na kojoj je mogao oprostiti grešnicima koji se kaju i prihvatiti ih kao svoju djecu, a da time ne kompromitira svoju pravdu (r. 26). Tako je svima omogućio da se spasu.

Ovo se, dodaje Pavao, prima "po vjeri" (r. 25). Vjera nije osnova opravdanja već sredstvo kojim se primjenjuje Krist i Njegova pravednost, ispružena prazna ruka koja primajući Krista, prima pravednost. Opravdanje je u biti obnova odnosa, a upravo to označava riječ "pomirenje".

5. Izmirenje

Izmirenje je još jedan od temeljnih koncepata proizašlih iz pokušaja prve Crkve da objasni narav i značenje križa. Smatralo se da Kristovo djelo ima veze s izmirenjem i načinom na koji se ono postiže. Premda samo Pavao u Novom zavjetu rabi ovu terminologiju, a i to samo u četiri ulomka (Rim 5,10.11; 2 Kor 5,18-20; Ef 2,11-16; Kol 1,19-22), ideja izmirenja važna je u apostolovom razumijevanju Kristova djela. (Vidi Spasenje, III. A. 2.)

Izmirenje je povezano s obnovom raskinutog odnosa. Ono je osobne kategorije. Kad između ljudi vlada neprijateljstvo, i oni se ponovno slože, onda možemo govoriti o izmirenju. Kao što smo to ranije zamijetili, cijela je Biblija usmjerena prema činjenici da je grijeh stvorio barijeru između neobnovljenog čovjeka i Boga, da ne spomenemo zidove podignute između samih ljudi. Pavao kaže za grešnike da su "stranci i neprijatelji svojim mišljenjem" (Kol 1,21 – RU) ili jednostavno Božji "neprijatelji" (Rim 5,10), "od naravi djeca srdžbe" (Ef 2,3). Postoji potreba za izmirenjem. Budući da sva četiri ulomka potvrđuju da se ljudi trebaju izmiriti s Bogom, neki su zaključili da stanje neprijateljstva postoji samo s jedne strane, pa tvrde da izmirenje zahtijeva promjenu samo u nama, odnosno povratak k Bogu. Ima u tome istine, ali gledano iz biblijske perspektive, to nije cijela slika jer ona zahtijeva da i ovdje Božja svetost i križ ostanu u središtu.

Na primjer, u Rimljanima 5,10 Pavao piše: "Dok smo još bili neprijatelji" mi smo "izmireni s Bogom smrću njegova Sina". Postojalo je neprijateljstvo, ali je došlo do izmirenja. Kao i kod ljudskih odnosa, do izmirenja je došlo zahvaljujući uklanjanju uzroka svađe, u ovome slučaju, grijeha. Ljudi ga nisu bili u stanju iskorijeniti, zato ga je Bog uklonio. Najjasnijim mogućim izrazima Pavao kaže da što god obuhvaćala biblijska doktrina o izmirenju, Bog je inicirao i ostvario izmirenje. Ovdje je ponovno od najveće važnosti Kristov križ, jer nam apostol sasvim određeno kaže da smo "izmireni s Bogom smrću njegova Sina" (Rim 5,10; usp. Kol 1,20).

Tijesno povezana s ovim razmatranjem je misao da je do toga došlo zato što nas Bog ljubi. Pavao tvrdi da je Bog pokazao "svoju ljubav prema nama time što je Krist, dok smo još bili grešnici, umro za nas" (Rim 5,8), "za nas bezbožnike" (r. 6). Za Novi zavjet Božja ljubav ne očituje se u olakom prelaženju preko grijeha ili jednostavnom zanemarivanju, već u rješavanju problema grijeha. Ne radi se o popustljivoj amnestiji, već istinskom opraštanju i mirenju, zahvaljujući Kristovom križu. Otac je začetnik izmirenja. "A ovo sve dolazi od Boga", tvrdi Pavao, "koji nas je po Kristu pomirio sa sobom i povjerio nam službu pomirenja, kao što je sigurno da Bog bijaše onaj koji je u Kristu pomirio svijet sa sobom, koji nije uračunao ljudima njihovih prekršaja i koji je stavio u nas riječ pomirenja. Prema tome, mi vršimo poslaničku službu u ime Krista – kao da Bog opominje po nama. U ime Krista molimo: Pomirite se s Bogom!" (2 Kor 5,18-20)

Pomirenje nije nešto u čemu mi imamo odlučnu ulogu. Ono je prije svega Božji čin, potaknut Njegovom ljubavlju, kojim nam Bog više ne računa naše prijestupe. Ono nije samo stvar našeg odnosa prema Bogu, nego i Božjeg odnosa prema nama; posljedica je da nas On više ne smatra neprijateljima ili da zauzimamo neprijateljski stav. Ono u prvom redu nije ni promjena u ponašanju grešnika prema Bogu, već objektivni čin kojega je Bog ostvario za naše spasenje. Do promjene ponašanja kod grešnika, koje uključuje prestanak neprijateljstva prema Bogu, dolazi kao posljedica djela Kristovog pomirenja, a nije njegov uzrok. "Dok smo još bili neprijatelji" mi smo se izmirili s Bogom smrću njegova Sina (Rim 5,10). Nije čudo da se Pavao osjeća prisiljenim dodati: "Dičimo se u Bogu po Gospodinu našemu Isusu Kristu po kojem zadobismo pomirenje." (r. 11, DF) Zamijetimo da je izmirenje nešto što se "dobija", nešto što već postoji prije nego što ga iskusimo. Ono što je podstignuto učinjeno je vani i prije našeg ljudskog odgovora. Ovo nagovješćuje da se sam Bog pomirio s čovjekom Kristovim životom i smrću. I ovdje treba reći da je Kristova smrt omogućila svetom Bogu da za grešnike učini ono što inače ne bi mogao učiniti.

Izmirenje s Bogom donosi grešniku unutarnji mir uma (r. 1). Ono također donosi izmirenje grešnika s njegovim bližnjima. Pavlova rasprava u Efežanima 2 klasično je biblijsko svjedočanstvo o najogorčenijem neprijateljstvu u drevnom svijetu, onome između Židova i neznabožaca. Oni koji su ranije bili otuđeni, "bez dijela u Savezima obećanja, bez nade i bez Boga u ovome svijetu", sada su došli "blizu krvlju Kristovom. On je, naime, naš jedini mir, on koji od obadvaju naroda učini jedan time što pregradu koja ih je rastavljala – neprijateljstvo – sruši… da od dvaju naroda stvori, u sebi, jednoga novoga čovjeka tvoreći mir, i da oba u jednome tijelu pomiri s Bogom po križu" (Ef 2,12-16). Ovo nije slučajan nuzproizvod grešnikova spasenja. Ono je njegov integralni dio, dio koji proistječe iz našeg izmirenja s Bogom. Kad se naše izmirenje s Bogom ostvari, njemu treba slijediti i naše izmirenje s drugima.

E. Domašaj djela pomirenja

Potkrepljujući svoje gledište o predestinaciji pozivanjem na biblijske tekstove koji govore o tome da je Krist položio život za svoje ovce (Iv 10,1-15.26.27), za crkvu (Dj 20,28; Ef 5,25) ili za mnoge (Mk 10,45) i na izjave koje naizgled ograničavaju Kristovo posredovanje na učenike i one koje će oni zadobiti (Iv 17,9.20.24), neki su ustvrdili da je Kristovo pomirenje u svom planu ograničeno na one koji su stvarno spašeni, na odvojenu skupinu izabranu po Bogu.

Po svemu sudeći, međutim, novozavjetni pisci podržavaju djelo pomirenja koje ima opći smisao, koje je dostupno svim grešnicima, ali djelotvorno samo kad ga čovjek osobno prihvati. Zato Ivan opisuje cilj Kristova dolaska općim izrazima (Iv 3,16.17) i Njegovu smrt kao čin koji se odnosi na "grijeh svijeta" (Iv 1,29; 1 Iv 2,1.2; usp. 4,14). I Pavao govori o Isusu koji je "umro mjesto sviju" (2 Kor 5,14.15) i  bio "otkup mjesto sviju" (1 Tim 2,6). Druga Petrova, koja tvrdi da je Božja volja "da svi pristupe obraćenju" (2 Pt 3,9) i Poslanica Hebrejima, koja otvoreno naviješta da je Krist okusio smrt "za svakoga" (Heb 2,9), ponovno naglašavaju razumijevanje prve Crkve da je Božja ponuda spasenja neograničena.

Reći da je Krist umro za sve ne isključuje misao da je umro za izabrane i da je za njih Njegova smrt neupitno djelotvorna. Veći krug uključuje manji, kao što nam Pavao veli kad piše da je Bog "Spasitelj sviju ljudi, osobito vjernika" (1 Tim 4,10). Pomirenje je pripremljeno za sve, ponuđeno svima i dovoljno za sve, ali od njega imaju koristi samo oni koji odgovore vjerom. (Vidi Spasenje, I. D.)

Dosadašnje istraživanje cilja Kristove misije pokazuje kako je široka i duboka Kristova žrtva pomirnica. Vođeni Svetim Duhom novozavjetni pisci se bore s nedostatnošću ljudskog jezika dok nam nastoje prikazati značenje ovog božanskog događaja. Različite govorne figure kojim ga Pavao i drugi objašnjavaju, osvjetljavaju mnoge dimenzije našeg grešnog stanja. Neke od njih smo spomenuli, kao što su žrtva, otkupljenje, zamjena, pomirenje, opravdanje i izmirenje. Sve su one važne i ni jednu od njih ne treba zanemariti. No ni jedna od njih nije dovoljna da pokrije sve raznolike strane značenja križa. Ima još mnogo toga s njim u vezi. Pomirenje je nešto više od uklanjanja negativnog, odnosno uklanjanje grijeha i prekid neprijateljstva.  Ono otvara put za novi život u Kristu. Ovaj novi život zahvalnosti i rastenja u Kristu, kao plod pomirenja, mnogo je više od beznačajne karakteristike kršćanskog doživljaja. Biblijska doktrina o pomirenju vodi tomu.

III. Uzvišeni Gospodin

A. Uskrsli Krist

Koliko god bio središnji događaj, novozavjetna vijest, čak i u Evanđeljima, ne završava s križem. Pisci Evanđelja odmah prelaze na uskrsnuće (Mt 27,51–28,20; Mk 16; Lk 24; Iv 20. i 21). Evanđelje koje je Pavao primio otkrivenjem (Gal 1,12) počelo je "ponajprije" objavom da "Krist umrije za naše grijehe po Pismima; da bi pokopan i uskrišen treći dan po Pismima" (1 Kor 15,3 – DF; usp. r. 1). Tako su smrt i uskrsnuće Isusa Krista naviještani kao da zajedno pripadaju samom srcu evanđelja. Pavlovo oklijevanje da govori o jednome bez drugoga vidljivo je u Rimljanima 8,34: "Isus Krist koji je umro – još bolje: koji je uskrsnuo."

1.      Temeljni događaj

Čak i ovako, što se tiče njegova mjesta i značenja u svemu što se događalo s Kristom, uskrsnuće se obično slabo razumije. Za veliki broj kršćana Kristovo uskrsnuće je uglavnom najjači dokaz njihovog budućeg uskrsnuća u život vječne slave (usp. Fil 3,20.21; Otk 21,1–22,5). Samo po sebi uskrsnuće naizgled nema veću važnost u djelu otkupljenja. Mi smo otkupljeni pomoću križa i ničeg drugog. Međutim, novozavjetna Crkva razumjela je Kristovo uskrsnuće, s njegovim dovršenjem u uzašašću, kao središnju istinu a ne samo potvrdu kršćanske vjere. Za prve vjernike uskrsnuće je bilo početak, a ne kraj priče u smislu ugaonog kamena kršćanske vjere (1 Kor 15,14.17). Ono nije smatrano običnim slučajem općenitog uskrsnuća, već jedinstvenim događajem. A nije ono bilo ni samo oživljavanje kojim je Isus vraćen u ovaj život da bi ponovno umro, kao u slučaju Lazara i sina udovice iz Naina. Njegovo je uskrsnuće bilo uskrisenje Mesije, sredstvo koje je Bog izabrao da pokaže Isusa kao Krista, Sina Božjeg (Dj 2,36; Rim 1,4).

Vjera prvih učenika, izgrađena na Kristovom životu i službi, bila je kod križa potpuno uništena. Kako nam kazuju Djela apostolska uskrsnuće je, viđeno kao silno Božje djelo (Dj 2,24.32; 1 Pt 1,21; usp. Ef 1,19.20), ponovno protumačilo i uspostavilo vjeru probuđenu Isusovim životom, i po prvi put Mu dalo Njegovo pravo mjesto kao Gospodinu i Kristu (Dj 2,36; Rim 1,4). Isus je uskrsnućem proglašen ne samo Mesijom i Gospodinom, već smatran za "začetnika života" (Dj 3,15), "Spasitelja" (Dj 5,31) i "suca živih i mrtvih" (Dj 10,42). Pod snagom uskrsnuća nestale su nejasnoće koje su okruživale Njegov život i smrt.

2. Prazan grob

Osim vojnika koji su čuvali grob (Mt 28,4), zapravo nitko nije vidio Isusa kako ustaje iz groba. Nekoliko je osoba našlo grob prazan, a još veći broj je vidio uskrslog Gospodina. Neka od ovih javljanja dogodila su se u Jeruzalemu ili u njegovoj blizini, druga u Galileji. Prema biblijskim izvještajima Gospodin se javio ženama koje su došle na grob s namjerom da pomažu Njegovo tijelo (rr. 9.10), Mariji Magdaleni (Iv 20,11-18), Šimunu Petru (Lk 24,34; 1 Kor 15,5), dvojici učenika na njihovom putu u Emaus (Lk 24,13-31; Mk 16,12.13), jedanaestorici i drugim učenicima okupljenim uvečer na dan uskrsnuća (Lk 24,33.34; Iv 20,19-23), Tomi tjedan kasnije (rr. 26-29), sedmorici učenika na Galilejskom jezeru (Iv 21,1-19), jedanaestorici okupljenih na nekom brdu u Galileji (Mt 28,16.17) – koje javljanje mnogi poistovjećuju s javljanjem pred pet stotina braće što ga spominje Pavao (1 Kor 15,6), učenicima koji su vidjeli Isusa kako s Maslinske gore uzlazi na nebo (Lk 24,50.51; Dj 1,6-9), Jakovu (1 Kor 15,7) i Pavlu na putu za Damask (Dj 9,1-19). Ni Evanđelja ni Pavao ne daju kronološki popis svih činjenica. Varijacije kao što su redoslijed, broj i imena žena koje su posjetile grob, te broj anđela, nije teško nabrojiti. Ove teškoće s pojedinostima ne predstavljaju nepremostive primjedbe, kad se prisjetimo da je svaki pisac birao činjenice koje je smatrao naprikladnijima za postizanje svog cilja. Čini se da su razni interesi određivali perspektivu iz koje su naglašavani različiti činjenični elementi. No bez obzira na pojedinosti opisa, osnovno svjedočanstvo je znakovito jednoglasno. Nema dokaza za kasnije izmišljanje ili unaprijed dogovorenu priču.

3. Fizičko uskrsnuće

Ove pojave obilježavaju više zajedničkih karakteristika. Bile su namijenjene onima koji su već bili Kristovi učenici. "Bog ga je", objasnio je Petar Korneliju, "uskrisio treći dan i dopustio mu da se pokaže. Ne svemu narodu, već unaprijed od Boga izabranim svjedocima – nama." (Dj 10,40.41) Ova su javljanja bila potvrda onima koji su Ga ranije prihvatili. Cijeli biblijski izvještaj svjedoči o fizičkom, tjelesnom uskrsnuću. Evanđelisti govore o dodirivanju Isusa (Iv 20,27), jedenju (Lk 24,41-43) i razgovoru s Njim (Iv 21,9-22). To se protivi grčkoj sklonosti da uskrsnuće pretvori u apstraktni, bestjelesni događaj. Nema sumnje da je za Židove prvog stoljeća bilo nezamislivo da bi uskrsnuće moglo biti drukčije nego tjelesno. Uskrsnuće bez tijela činilo bi im se apsurdnim.

Postoji i određeno jedinstvo između Isusa kojeg su učenici poznavali tijekom niza godina i uskrslog Gospodina. On sam je naglašeno objavio: "Duh nema mesa ni kostiju kao što vidite da ih ja imam" (Lk 24,39), dodajući "pogledajte… ja sam, ja glavom". No svi opisuju istu pojavu, pojavu istog, ali promijenjenog tijela koje nadilazi ograničenja ljudske naravi – zatvorena vrata ne prijeće pristup (Lk 24,31; Iv 20,10.26) – a ipak sposobnog da se pokaže u njegovim okvirima. U Pavlovom jeziku to je tijelo obučeno "neraspadljivošću" (1 Kor 15.53). Učenici, bar ponekad, nisu odmah prepoznali Isusa kad je stao pred njih (Iv 20,14; 21,4.12). Čini se znakovitim da su dva evanđelista koji najviše inzistiraju na tjelesnom karakteru Kristovih javljanja (Lk 24,39-43; Iv 20,20.27; 21,9-14), upravo oni koji spominju da je On u vrijeme tih javljanja već "[ušao] u svoju slavu" (Lk 24,26) i bio "proslavljen" (Iv 13,31; usp. 20,22 sa 7,39). Marko izričito kaže da se Isus ukazao "u drugom obličju" (Mk 16,12).

Isključujući čuda a priori, suvremeni um je naklonjen nijekanju Kristova uskrsnuća kao povijesnog čina nadnaravnog karaktera. Neki su bili mišljenja da su učenici jednostavno ukrali i sakrili tijelo; neki su tvrdili da je Isus bio živ poslije uskrsnuća i pokopa, jer zapravo nikad nije ni umro već se samo onesvijestio. Drugi su bili mišljenja, budući da je u tom području bilo više sličnih grobova, da su žene u mraku došle do pogrešnog groba koji je bio prazan jer je takav uvijek bio. Bilo je opet onih koji su tvrdili da učenici u biti nisu vidjeli uskrslog Krista, već su zahvaljujući svojoj vjeri i silnoj čežnji za Njim zamislili da Ga vide i čuli Ga kako im govori. U novije vrijeme Kristovo uskrsnuće se više ne niječe već demitologizira i tumači kao način objave da je Bog u Isusu iz Nazareta, na jedinstven način, ušao u ljudsku povijest i došao da u njoj ostane. Činjenica uskrsnuća, kažu, nema značaja pošto je njegova najveća važnost u tome što je element vjere a ne povijesti.

Nijedna od ovih teorija nije odgovarajuće objašnjenje za prazan grob i Kristova ukazanja niti za bilo kakvu njihovu kombinaciju. Kad su Ga vidjeli, učenici ne pokušavaju objasniti što se dogodilo. Za njih je Kristovo uskrsnuće bila Božje djelo (Dj 2,24.32; Rim 6,4; 1 Pt 1,21), ispunjenje starozavjetnih proročanstava (Dj 2,25-36; 1 Kor 15,4), dio Božjeg vječnog plana za spasenje grešnika. To što su učenici, poraženi i obeshrabreni u vrijeme razapeća, nekoliko kasnije smjelo stali nasuprot onih koji su osudili Isusa, i objavili Njegovo uskrsnuće i gospodstvo, stvaran je dokaz da je uskrsnuće povijesna činjenica (Dj 2,22-24; 3,14.15; posebno 4,10). Od samog početka i s velikom silom svjedočili su za uskrsnuće svog Gospodina (Dj 2,24; 4,33), prepuštajući Bogu ono što nisu mogli razumjeti.

4. Značaj Kristova uskrsnuća

Za novozavjetne pisce uskrsnuće Isusa Krista je novo Božje djelo, povijesni događaj koji se zbio u povijesti ovoga svijeta. Njegovu teološku važnost ne možemo precijeniti.

Kristološko značenje uskrsnuća je zamjetno. Za apostole je njegovo primarno značenje u činjenici da je bilo božanska potvrda Isusovih tvrdnji o sebi i svom djelu. Božjim opravdajućim postupkom oboreno je sve što su učinile zlikovačke ruke: "Njega… po rukama bezakonika razapeste i pogubiste. Ali Bog ga uskrisi." (Dj 2.23.24; 10,39.40) Ne samo što su stalno da je Isus ustao iz groba, već su isticali da Ga je Bog podigao i da je uskrsnuo (Dj 2,32.36; 3,15; 4,10; 5,30; Rim 4,24,25; 6,4; 8,11; 1 Kor 15,4.15; 2 Kor 4,14; Gal 1,1; Heb 13,20; 1 Pt 1,21; i drugi). Svojim uskrsnućem Isus se "pokazao kao sin Božji, sa svom vlašću" (Rim 1,4; usp. Dj 13,33). Ono je označilo početak Njegova uzvisivanja kao Gospodina i Krista (Dj 2,29-36; Fil 2,9-11), potvrdivši Isusovu vlastitu izjavu nakon uskrsnuća: "Dana mi je sva vlast, nebeska i zemaljska." (Mt 28,18) Podizanjem Isusa od mrtvih Bog je proslavio "svog Slugu Isusa" (Dj 3,13) i postavio ga za suca svijetu (Dj 10,42; 17,31; usp. Iv 5,22.27). Budući da je Živi, ima "ključeve od smrti i podzemlja" (Otk 1,18).

Osim ovih dimenzija koje se odnose na Krista, uskrsnuće je značajno i za grešnike. Ono je spasiteljski događaj, jer u Pavlovim riječima Isus "bi predan zbog naših grijeha i… uskrsnu radi našeg opravdanja" (Rim 4,25). Spasenja nema osim za one koji svojim ustima priznaju "Isusa Gospodina" i u svojim srcima vjeruju "da ga je Bog uskrisio od mrtvih" (Rim 10,9). Oni koji su "kršteni u Krista Isusa", sjedinjeni s Njim smrću koja je slična Njegovoj, "bit ćemo i uskrsnućem sličnim njegovu" (Rim 6,3-5; Uskrsnuće, I. A. 2. a). Čekajući taj dan i "s Kristom… razapet[i]" (Gal 2,19) grijehu, oni su zajedno s Njim ukopani po krštenju, tako da "kao što Krist bi uskrišen od mrtvih Očevom slavom, i [oni mogu zaživjeti] u novom životu" (Rim 6,4 – RU; usp. 8,9-11; Ef 2,4-7; Kol 2,12; 3,1-3) i donositi "rod za Boga" (Rim 7,3; usp. 1 Pt 1,3). Kako ga Pavao vidi, Kristovo uskrsnuće je od najveće važnosti: "Ako li Krist nije uskrsnuo", piše, "neosnovano je naše propovijedanje, neosnovana je i vaša vjera… A ako Krist nije uskrsnuo, bez ikakve je vrijednosti vaša vjera; vi ste još u svojim grijesima." (1 Kor 15,14-17) Naše propovijedanje, naša vjera i naše spasenje se ne ostvaruju odvojeno od Kristova uskrsnuća. U njemu imamo jamstvo ostvarenja Božje namjere otkupljenja.

B. Uzašli Gospodin

Prema Svetim pismima Krist nije samo uskrsnuo od mrtvih; on je također uzašao na nebo kao Bogočovjek i naš Posrednik. Kristovo uzašašće je glavni čimbenik u Krstovom životu, ali i u životu kršćana. Nije moguće stvoriti potpunu sliku o Isusu Kristu ako u nju ne uključimo i uzašašće i njegove posljedice. Činjenica je da su bez njega nezamislivi nebeska služba našeg Gospodina i Njegov drugi dolazak.

1. Biblijski dokaz

Jedini detaljni izvještaj o uzašašću nalazimo u Djelima 1,2-11. Isti je događaj, premda u mnogo kraćem izvješću, sačuvan u Luki 24,51 i Marku 16,19. Više izjava u Evanđeljima potvrđuje da ga je naš Gospodin očekivao tijekom svoje zemaljske službe (Lk 9,31.51; Iv 6,62; 7,33; 14,12.28; 16,5.10.28). Uzašašće je također spomenuto ili nagoviješteno u nekoliko ulomaka u Djelima (2,33-35; 3,21; 7,55.56; 22,6-8; 26,13-15). Uz ove možemo naći dodatne naznake i aluzije, kao u Filipljanima 2,9; 1.Timoteju 3,16; Hebrejima 1,3; 2,9; 12,2; 1. Petrovoj 3,22; Otkrivenju 1,13; 5,6. Događaj je više nego dostatno dokumentiran.

Izvještaj u Djelima apostolskim je ponekad smatran prijepornim zbog slike tijela koje uzlazi, što se protivi zakonu sile teže, ili zato što daje slutiti da se nebo nalazi blizu zemlje, što je u očima suvremene znanosti neprihvatljivo. Bez obzira na sve to, novozavjetni pisci ne vide veće teškoće u uzašašću nego li u Kristovom uskrsnuću ili Njegovom utjelovljenju. Za njih je ono dio Božjeg plana otkupljenja i ne manje čudesno od ostala dva. Osim toga, nema razloga za pretpostavku da Luka, čiji spisi pokazuju pažljivog povjesničara koji svoje činjenice provjerava kod originalnih izvora i očevidaca (Lk 1,1.2; usp. Dj 1,1.2), ne bi provjerio pojedinosti njihova iskustva i u ovom posebnom slučaju.

2. Uzašašće i Krist

Uzašašće je najavilo uzvišenje i proslavljanje uskrslog Krista kad bude dovršeno Njegovo djelo na zemlji (Fil 2,9). Za Njega je ono bila jasna potvrda Njegove pobjede (Ef 4,8) i povratak u zajedništvo licem u lice u slavi sa svojim Ocem (Iv 17,5). Bog Ga je sada "hiper uzvisio" (hyperypsosen, "uzvisi iznad sviju", Fil 2,9).

U svom nastojanju da opišu život našeg uzišlog Gospodina, novozavjetni pisci ponavljaju izjavu iz Psalma 110,1: "Riječ Jahvina Gospodinu mojemu: 'Sjedi mi zdesna dok ne položim dušmane za podnožje tvojim nogama!'" koju izravno citiraju u Mateju 22,44, Marku 12,36; Djelima 2,34.35; 1. Korinćanima 15,25; Hebrejima 1,13; 10,12.13 a neizravno u različitim ulomcima koji govore o Isusovom postojanju (Dj 2,33; Rim 8,34), postavljanju (Ef 1,20; Kol 3,1) ili stajanju (Dj 7,55.56). Pažljivo čitanje pokazuje da mnoge od ovih izjava ne samo naglašavaju povjesnu činjenicu Kristova uznesenja određenog dana, već na Njegovo uzašašće ukazuju kao trajnu funkciju. Ovo gledište nalazimo i u Rimljanima 8,34 i 1. Petrovoj 3,22 gdje oba apostola za Isusa kažu: "On je zdesna Bogu" (DF), odnosno, Isus Krist "jest zdesna Bogu" (DF). Simbolizam ne podrazumijeva da je Krist bez posla. Naprotiv, njegovo je značenje potpuno jasno. Ono izražava uzvišenost i slavu uzišlog Bogočovjeka. Uskrsnuće je otpočelo veliku promjenu: uzašašće prenosi jasnu činjenicu da je Krist otišao svome Ocu i da mu je u ruke predana sva vlast.

3. Uzašašće i vjernici

Kristovo uzašašće ima poseban značaj za kršćanske vjernike. Za kršćane ono ne ukazuje na fizičku udaljenost, već podrazumijeva Njegovu duhovnu blizinu (Mt 28,20). On živi "u vijeke vjekova" (Otk 1,18). Prema riječima samoga Boga, Njegovo "prijestolje… postoji vječno" (Heb 1,8). Novi zavjet od vremena uzašašća nadalje stalno tvrdi da Krist živi i da vjernici žive u Njegovom životu. Uzašašće Mu omogućuje da pošalje Svetog Duha (Iv 16,7; Dj 2,33), da osvjedoči svijet o grijehu (Iv 16,8), da prebiva u svojim učenicima (Iv 14,17), da ih izgrađuje i podučava (Iv 14,25.26; 16,14.15), da im daje snagu za svjedočenje (Dj 1,8; 4,8.31), stvarajući novo i radosno zajedništvo (Dj 2,41-47; 2 Kor 13,14; Fil 2,1.2). Premda se uznio u visine, On nastavlja svoje podučavati kroz dar Duha koji ih je trebao naučiti sve (Iv 14,26) i uvesti u svu istinu, ne govoreći od sebe, "jer će uzeti od onoga što je moje i to objaviti vama" (Iv 16,14). Ovo je ilustrirano izlijevanjem dara proroštva na Crkvu, "proročki je duh, zapravo, svjedočanstvo Isusovo" (Otk 19,10; vidi Bog, VII; Darovi, X. D).

C. Kristova služba velikog svećenika

1. Biblijski dokaz

Onaj "koji je prošao kroz nebesa" sada je naš veliki svećenik (Heb 4,14; usp. 6,20) u nebeskom Svetištu, pravom Šatoru – nasuprot zemaljskom koji je bio samo sjena (Heb 8,1.2), vršeći službu posredovanja (Heb 7,2.25), stalno posredujući za nas (Rim 8,34). Kristova uloga velikog svećenika jedna je od velikih tema poslanice Hebrejima (Heb 2,17; 3,1–4,14.15; 5,10; 6,20; i drugi). On je "ušao… u samo nebo, da posreduje za nas pred licem Božjim" (Heb 9,24). Premda je jedanput zauvijek prinio sebe kao žrtvu na križu (Heb 7,27; 9,28; 10,11-14), uzišli Krist stavlja na raspolaganje sve blagoslove svoje žrtve pomirnice. On je sada oboje, svećenik i svećenička žrtva. Kako pokazuje Sveto pismo, Kristova služba na nebu isto je tako bitna za spasenje grešnika kao i Njegova smrt na križu.

2. Dvije različite službe

Dvije različite službe što su ih levitski svećenici vršili u zemaljskom Svetištu bile su slikovit prikaz plana spasenja. One su tipizirale, ili ilustrirale, Kristovu službu na nebu. (Vidi Svetište, III. D.) To je u poslanici Hebrejima značenje tekstova o svećenicima i velikim svećenicima koji vrše službu u zemaljskom Svetištu (Heb 4,14.15; 6,20; 7,27; 8,3; 9,7.12.24). Svakodnevna levitska služba u zemaljskom Svetištu bila je u suštini služba posredovanja i izmirenja, i kao takva simbol istine da grešnik koji se kaje, zahvaljujući Kristovoj posredničkoj službi, ima stalan i pouzdan pristup Ocu (Heb 4,14-16; 7,25; 10,19-22; vidi Svetište). Jednom godišnje, na Dan pomirenja, levitski veliki svećenik, i to sam, obavljao je službu koja se odnosila na čišćenje Svetišta i Božjeg naroda, prinoseći žrtvu pomirnicu za oboje (Lev 16,16-20.30-32). Bog je rekao Mojsiju da tog dana veliki svećenik "obavi obred pomirenja za posvećeno Svetište" i "neka izvrši obred pomirenja nad svećenicima i nad svim narodom zajednice" (Lev 16,33). Taj je dan bio tijesno povezan s djelom suda (Lev 23,29; vidi Svetište, I. C. 3. a. b) i u svojim je tipskim funkcijama nagovještao konačni sudski proces koji iskorjenjuje grijeh. Sveto pismo nam kaže da sud prethodi Kristovom drugom dolasku, jer se On vraća u slavi da svima dadne po njihovim djelima (Mt 16,27; 25,31-46; usp. Rim 2,6). Vrijeme kad je Krist trebao otpočeti svoju antitipsku službu čišćenja i sud određeno je u Danielu 7–9, i ono vodi do 1844. godine. (Vidi Sud, III. B. 1.)

3. Uzašao da vlada i da ispuni sve

Novi zavjet dodaje da je Isus uzišao na nebo i zato da preuzme vlast i ispuni sve (Ef 4,10; Otk 1,5). On je postavljen iznad svakog poglavarstva, vlasti i sile, kako u ovome svijetu tako i u onome koji će doći (Ef 1,21). Bio je uzdignut da se u cijelome svemiru "Isusovu imenu pokloni svako koljeno" (Fil 2,10). Prema Petrovim riječima, On je, "otišavši na nebo, zdesna Bogu, pošto pokori sebi anđele, vlasti i sile" (1 Pt 3,21 – RU). Njemu je dana sva vlast na nebu i na zemlji. On je "glava Crkve" (Ef 5,23; 1,20-23; Kol 1,18), svećenik-kralj, i Njegova kraljevska vlast nam jamči da će dobro nadvladati zlo.

D. Kristov drugi dolazak

1. Biblijski dokaz

Usko povezan s Kristovim uzašašćem i službom velikog svećenika je Njegov drugi dolazak. Premda je došao na ovaj svijet da osnuje Božje kraljevstvo i ostvari pravo duhovno značenje mesijanske nade, On je izjavio da se cilj Njegove misije neće potpuno ostvariti u tom prvom dolasku. Trebalo je doći do prekida u Njegovoj vidljivoj vezi sa zemaljskim poslovima (Mt 16,21). On će neko vrijeme otići (Iv 14,19; 16,7), ali je obećao da će se vratiti da dovrši svoje djelo (Iv 14,1-3), da dovede Božje kraljevstvo do trijumfalnog vrhunca i slave (Mt 25,31-46; vidi Drugi Kristov dolazak, I. D. 4).

Biblijska ideja o drugom dolasku našega Gospodina izražena je riječima kao što su parousia ("prisutnost" ili "dolazak"), često nekog vladara ili kralja (kao u Mt 24,27.37.39; 1 Kor 15,23; 1 Sol 2,19; 3,13; Jak 5,7.8; 2 Pt 1,16; 3,4); apokalypsis ("pojavak", "objava") u slavi (Lk 17,30; 1 Kor 1,7; 2 Sol 1,7.8; 1 Pt 1,13); epiphaneia ("očitovanje" ili "javljanje"), izraz upotrebljen za Kristovo utjelovljenje (2 Tim 1,10) i za drugi dolazak (2 Sol 2,8; 1 Tim 6,14; 2 Tim 4,1.8; Tit 2,13). Ovi izrazi ističu misao da će Krist, koji je sada otišao pred Oca i vrši službu velikog svećenika, ponovno doći u vidljivoj slavi, otkrivajući svoju pravu narav. Starozavjetni "dan Gospodnji", modificiran u odnosu na Krista kao "dan" (Dj 17,31), "onaj dan" (Mt 7,22; 2 Sol 1,10; 2 Tim 1,18; 4,8), "dan našega Gospodina Isusa Krista" (1 Kor 1,8), "Dan u koji se pojavi Sin Čovječji" (Lk 17,30), "Dan Krista Isusa" (Fil 1,6), "Kristov dan" (r. 10; 2,16) ili "posljednji dan" (Iv 6,39.40; 12,48) – jasno ističe da je Kristov povratak (Mt 25,31; Mk 8,38; Dj 1,11; 1 Kor 4,5) dio Božjeg očekivanog plana na kraju vremena. (Vidi Drugi Kristov dolazak, I. B.)

2. Način Kristova povratka

Drugi Kristov dolazak je osobne naravi (Mt 24,36; Dj 1,7), opće javan i vidljiv (Lk 17,23.24; Otk 1,7), u sili i slavi (Mt 24,30; 2 Sol 1,7). On će se vratiti da skupi otkupljene (Mt 24,31; 25,32-34). Pravedni umrli će uskrsnuti (1 Kor 15,23.52.53; 1 Sol 4,16), a u to vrijeme živi pravednici će se preobraziti, nepropadljivi, prelazeći u uskrslo stanje bez umiranja (1 Kor 15,52.53; 1 Sol 4,17; usp. Heb 11,40; vidi Drugi Kristov dolazak, I. E). Premda sigurno, vrijeme Gospodnjeg povratka nije poznato. Znatan broj novozavjetnih ulomaka prikazuje ga naglim i neočekivanim. Unatoč izjavama koje pokazuju da drugom dolasku prethode naročiti znaci koji navješćuju njegovu blizinu (Mt 24,5.7.9.29), on će doći kao što lopov bez najave upada u kuću (Lk 12,39.40). Izvanredan događaj zbit će se iznenada i neočekivano, "u čas kad se ne nadate" (Mt 24,44), ali je "blizu" (1 Pt 4,7; Jak 5,8.9; 1 Iv 2,18). Budući da "o onom danu i času nitko ne zna" (Mt 24,36), Isus i novozavjetni pisci pozivaju vjernike da sačuvaju stav očekivanja uz pripremu, da u svako vrijeme očekuju i budu pripravljeni za povratak Gospodina (Mt 24,44; 25,1.12; Jak 5,9), nastojeći na osobnoj čistoći (2 Pt 3,11.12; 1 Iv 3,2.3).

3. Trijumf kraljevstva

Kao uvod u milenij (vidi Milenij, I. C), Kristov slavni povratak najavit će konačnu pobjedu Njegova djela i uspostavu Božjeg kraljevstva, koje je i Kristovo kraljevstvo – u biti kraljevstvo obojice (Mt 13,41; 16,28; Lk 22,30; Iv 18,36; Kol 1,13; 2 Pt 1,11; Ef 5,5). Paradoksalno je što je Isus najavio da je kraljevstvo, koje će na kraju vremena doći u slavi (Mt 25,31-46), zapravo već stupilo u povijest i već bilo prisutno u Njegovoj osobi i misiji: "Ispunilo se vrijeme, blizu je kraljevstvo Božje. Obratite se i vjerujte u Radosnu vijest!" (Mk 1,15; usp. Mt 12,28)

Iako Sotonino uništenje čeka kraj milenija (Otk 20,10), Isus je mogao reći da je kraljevstvo među njima (Lk 17,21). Razdoblje prije proslave pobjede je neodređenog trajanja i relativno nevažno. Odlučujući događaj bio je smrt i uskrsnuće našeg Gospodina. Njegov drugi dolazak, premda od najveće važnosti, zapravo je njegovo dovršenje. Djelo što ga je Krist ostvario svojim prvim dolaskom svečano je otvorilo eshatološku epohu (Heb 1,2; 1 Iv 2,18; 1 Pt 1,20). Kršćanski vjernik danas živi "između vremena", između "već" i "još ne", očekujući Kristovu "pojavu i dolazak" (doslovce "očitovanje njegove prisutnosti", 2 Sol 2,8); on već danas doživljuje sigurnost Njegove prisutnosti, Njegove službe velikog svećenika i Njegov dolazak kao "Kralja kraljeva i Gospodara gospodara" (Otk 19,16).

Ulaskom u ovo zlo doba i upadom na Sotonino područje, Krist je stvorio današnje duhovno kraljevstvo u kojem je već danas moguće iskusiti blagoslove Božje vladavine (Kol 1,13) pa i vječni život (Iv 3,16). Prema Njegovim riječima: "Tko vjeruje u Sina ima život vječni." (Iv 3,36; usp. 1 Iv 5,12). Ovaj vječni život dugujemo Kristovom životu, smrti i uskrsnuću, kojima je uvedena nova faza Božjeg kraljevstva. To je nešto u čemu se može uživati i sada, premda punu primjenu treba očekivati u budućem dovršenju. U međuvremenu su Kristovi sljedbenicima pozvani da ljube, čekaju i požuruju dolazak svoga Gospodina (Lk 12,35-37; 1 Kor 1,7.8; 1 Sol 1,9.10; 2 Pt 3,11.12). Oni trebaju očekivati Kristov pojavak (parousia), ne sa strahom već s pouzdanjem i radosnim očekivanjem svoje "blažene nade" (Tit 2,13) zbog onoga što je njihov Gospodin za njih učinio na križu i tijekom svoje službe posredovanja kao veliki svećenik (Rim 8,34; Heb 4,15.16).

E. Pozivanje na odgovor

Dosadašnje istraživanje pokazalo je da je Krist iz Biblije vječni Sin Božji koji je postao tijelom, očitovao se među nama i sam objavio da je jedinstveni Sin Božji. Pokazao se da je bez grijeha i da vlada svim stvorenjem. Biblijski Krist, dragovoljno i prema nacrtu, dao je sebe u otkup za grešnike i umro na križu, da bi oni koji vjeruju u Njega bili oslobođeni krivnje i kazne grijeha. Isti Krist uskrsnuo je od mrtvih s mesom i kostima, noseći dokaze razapeća. On je ušao u nebo kao naš veliki svećenik. Krist iz Biblije će uskoro doći u slavi i sili, da učini kraj dobu u kojem živimo.

Sve je to bilo Božje djelo. U čitavom se Svetom pismu stalno naglašava Božja inicijativa u našem spasenju. Istodobno postoji jednako jasan poziv da se odazovemo Božjoj milosti. Grešnici i sveti su jednako pozvani da se ne zadovolje samo gledanjem Njega ili divljenjem Njemu, već da idu Njegovim stopama, da Ga oponašaju dok se ne promijene u istu sliku. Bog poziva ne samo na spasenje, nego i na prisan hod s Njime, da "ostanemo" u Kristu ili jednostavno, da budemo u Isusu (Iv 15,4.7). U alegoriji o trsu Isus je dvostrukim oblikom izrazio misao prebivanja, "ostanite u meni i ja ću ostati u vama" (Iv 15,4; usp. r. 5). Loze, tvrdi Isus, postaju beskorisne ako ne ostanu na trsu – što je zorna slika središnjosti Kristova života u životu vjernika. Jednako je važno da onaj koji hodi u Kristu, onako kako je Krist hodio (1 Iv 2,6), vrši Njegove zapovijedi (1 Iv 3,24) i pokazuje savršenu ljubav (1 Iv 4,12). Zapanjujuća učestalost kojom Ivan govori o "prebivanju" u svojoj Prvoj poslanici (1 Iv 2,6.24.27.28; 3,6.24; 4,12.13.15.16; usp. 2,10.14; 3,9.14.17) ističe Ivanovu želju da naglasi izvor snage novog života.

Tako i Pavao jednakom snagom i jasnoćom objašnjava posljedice Božjeg plana spasenja u Isusu Kristu za svakoga od nas. Ono što se dogodilo Kristu djeluje na svakog vjernika u Njega, jer tko god je "u Kristu, on je novi stvor" (2 Kor 5,17). Novo stvorenje znači nova načela življenja, nove interese, nove moralne vrijednosti, nove načine razmišljanja. Došlo je do usvajanja, jer "koji smo kršteni u Krista Isusa, u njegovu [smo] smrt kršteni" (Rim 6,3). Nastavanje u Kristu nadzire čitav čovjekov život (usp. 1 Kor 4,17).

Biblijska ideja o vjernikovu odnosu s Kristom je toliko neiscrpna i snažna da Pavao svome "u Kristu" dodaje ideju o "Kristu u nama". Nema sumnje da je to bilo Pavlovo vlastito iskustvo: "Živim, ali ne više ja, nego živi u meni Krist." (Gal 2,20 – DF) Ovo je iskustvo trebalo bili normom, jer apostol moli da njegovi efeški obraćenici dožive isti blagoslov: "Da Krist stanuje u vašim srcima po vjeri." (Ef 3,17) Ovo je moguće nastavanjem Svetog Duha. Cijelu je ideju teško shvatiti – sam Pavao o njoj govori kao o tajni (Kol 1,27), ali je duboko uvjeren u njezinu istinitost, pitajući se koliko su je mogli razumjeti korintski vjernici (2 Kor 13,5).

Istinsko naviještanje evanđelja o životu i smrti Isusa Krista neće se samo ograničiti na objavu da je Krist živio i bio razapet za nas. Ono će također objaviti da smo obraćenjem i krštenjem razapeti s Njim i da sada živimo uskrsnulim životom. Ovo nije samo izjava vjere već, kako je to izneseno u Svetom pismu, svakodnevno iskustvo dok, kad se navrši vrijeme, Krist ponovno ne dođe.

IV. Povijesni pregled

Cilj ovog dijela jeste istražiti neke značajne misli koje su tijekom dvije tisuće godina kršćanske povijesti iznesene o osobi i djelu Isusa Krista, s posebnim osvrtom na osobu Isusa Krista. Ograničeni prostor ne dopušta potpuniju ocjenu teologa. Međutim, nadam se prikazati glavne trendove kako bi se čitatelji mogli jasnije odrediti prema razmišljanju kršćanskog svijeta oko njih.

A. Drevna Crkva

Kad je kršćanska Crkva proširila svoje misionarsko djelo, potreba za naviještanjem evanđelja preko granica kulture s jedne, i prirodna radoznalost helenističkog uma s druge strane do krajnjih su granica iskušale ortodoksnost kršćanstva, u ovom slučaju dosljednost kristološkog ispovijedanja vjere postavljenog od novozavjetnih pisaca. Od najranijih faza ovog razvitka isticana je Riječ, ili Logos, kao Ona koja ima jedinstvenu ulogu u spasavanju grešnika, jer je ona istovremeno bila božanska i ljudska. Razumijevanje takve zajednice predmet je tako golemog značenja da su se ubrzo pojavile krajnosti. Na nesreću, u mnogo slučajeva su podaci o različitim filozofskim školama, koje su kasnije osuđene kao heretičke, samo djelomični; obično su potekli od njihovih protivnika i zbog toga nisu uvijek pouzdani.

1. Nijekanje stvarnosti dvije narave

Najranija kršćanska krivovjerja koja niječu dvije Kristove naravi predstavljaju suprotne krajnosti. Doketizam i gnosticizam, na desnoj, umanjivali su važnost, pa čak i nijekali Isusovu ljudsku narav isticanjem Njegova božanstva, dok je ebionizam, na lijevoj strani, isticao Isusovu ljudsku narav na račun Njegove božanske naravi.

Ebioniti su Isusa razumjeli u svjetlosti snažnog monoteizma, ukorijenjenog u njihovom židovskom podrijetlu. Oni su Isusa smatrali prirodnim sinom Josipa i Marije, a ne vječnim Sinom Božjim, koji je druge nadmašio svojoj pravednošću i za zvanje Mesije bio pripremljen silaženjem božanskog Duha prigodom svog krštenja. 

Suprotno tome doketizam – od grčke riječi dokein, "izgledati" – smatra da božanska Riječ u biti nije postala tijelom, već se samo činila ljudskom. Kao takav, doketizam je bio dio širokog kulturnog trenda koji je oštro razlikovao između duhovnog ili nematerijalnog svijeta i  materijalnog svijeta. Ovaj je posljednji smatran zlim; samo je onaj prvi hvalevrijedan i uzvišen. Iz toga je slijedilo da je sjedinjenje božanskog i ljudskog u Isusu bilo nezamislivo, dakle, samo prividno.  Kršćanski doketisti nisu vidjeli teškoće u prihvaćanju punog Isusovog božanstva, ali je On samo prividno trpio i umro. Bilo je to vrlo opasno krivovjerje koje je na početku trećeg stoljeća, po svemu sudeći, djelovalo na mnoge intelektualne kršćanske zajednice.

2. Nijekanje cjelovitosti dvije naravi

Rani kršćanski pisci kao što su Justin Mučenik (oko 100.–165.). Teofil Antiohijski (kraj drugog stoljeća), Melito Sardski (umro oko 190), Irenej (oko 115.–202.), Tertulijan (oko 160.– oko 240) i Origen (oko 185.– oko 254.) pokušali su ovaj problem riješiti vraćanjem na biblijsko stajalište. No i u ovom slučaju njihovo razumijevanje Krista bilo je najčešće određeno trenutnim filozofskim trendovima, a ne povijesnim otkrivenjem što ga nalazimo u novozavjetnim spisima, a to je opet neke od njih dovelo do kristoloških nejasnoća.

Budući da je želio sačuvati jedinstvenost Boga Oca, monarhijalizam se žestoko usprotivio trojstvenim gledištima koja su sve više hvatala korijena među kršćanima. Za mornarhijaliste je Riječ ipak bila nešto manje od Boga. To je bila suština Arijevog krivovjerja kojim je nijekao zajedništvo obiju naravi u Kristu. Arije (oko 250. – oko 336) je potaknuo kršćansku Crkvu da riješi problem odnosa između Oca i Sina. Inzistirajući na Božjoj apsolutnosti, tvrdio je da Bog jedan i jedini, savršeno transcedentan, nije stvarao izravnim dodirom s asvijetom nego preko Sina, kojega je smatrao sinom kao svaki ljudski otac. Nasuprot Ocu, Sin je imao početak. Sam Otac ga je stvorio iz ničega i to prije vremena. Stoga, premda nazvan Bogom, On nije Bog onako kako je to Otac. Postojalo je vrijeme kad Ga nije bilo. Njegova narav nije ista kao Očeva.

3. Nicejski odgovor

Arijevo učenje je odbačeno na Prvom saboru u Niceji 325. godine. Protiveći se Ariju, Atanazije (oko 296.–373.) je podržavao jedinstvo suštine Oca i Sina, ne više na osnovi filozofske doktrine o naravi Riječi, već na osnovi djela otkupljenja što ga je postigla utjelovljena Riječ. Samo ga je Bog, uzimanjem ljudskog tijela, mogao ostvariti.

Nicejsko vjerovanje u dijelovima glasi: "Vjerujemo… u jednoga Gospodina Isusa Krista, jedinorođenog Sina Božjeg, rođenog od Oca. Bog od Boga, svjetlo od svjetla, pravoga Boga od pravoga Boga. Rođena, ne stvorena, istobitna [homoousios] s Ocem." Postoji izvjesna nejasnoća u izrazu "istobitan". Kršćanska tradicija ga je razumjela kao nešto što je zajedničko svim pojedincima u određenoj klasi, u ovom slučaju Božanstvu. Premda je bio posebno osuđen, arijanizam je više stoljeća nastavio živjeti u različitim oblicima.

4. Odnos između dvije naravi

Poslije Niceje u kršćanskom razumijevanju Kristove osobe nastupilo je sudbonosno razdoblje. Ono se protegnulo od sredine četvrtog do sredine petog stoljeća; preovlađivale su dvije suprotne filozofske škole: jedan u Aleksandriji u Egiptu, a druga u Antiohiji u Siriji. Svaka je nastojala pozabaviti se pitanjem kako je vječni Sin, stvarni Bog, mogao istodobno biti stvarni čovjek. Aleksandrijci su u prvom redu nastojali sačuvati Isusovu božansku narav. Oni su pozornost posebno usmjerili na jedinstvo Isusove ljudske naravi s božanskom Riječi. Antiohijci su se više zanimali za Kristovu ljudsku narav. Prihvatili su mekši pristup ujedinjenju božanskog i ljudskog u Isusu. Oni prvi su isticali da je Riječ uzela na se tijelo; ovi drugi da je Riječ postala ljudsko biće. Ubrzo su uslijedile krajnosti.

a. Apolinar. Kao Atanazijev učenik, Apolinar (oko 310.–390.) je aleksandrijsko gledište doveo do krajnosti. Učeći da je u Isusu božanska Riječ uzela mjesto u ljudskom umu (nous) kao sjedištu grijeha, zanijekao je Kristov cjelovit moralni razvoj i istinsku ljudskost. Njegovo je stajalište izrijekom osuđeno na koncilu u Konstantinopolu 381.

b. Nestorije. U svom naporu da naglasi Kristovu cjelovitu ljudskost, Nestorije (umro oko 451.) je bio sklon prenaglašavanju razlike između dviju naravi. Njegovo ustrajno prigovaranje uporabi izraza theotokos ("nositeljica" Boga) u odnosu na Mariju, dalo je njegovim protivnicima razloga da tvrde kako on u biti niječe Kristovo božanstvo. Smatralo se da on razmišlja o dvije naravi, ako ne i dvije osobe, koje postoje odvojeno jedna od druge, spojene u čisto moralnu zajednicu.

c. Eutih. Nasuprot Nestoriju, Eutih (oko 378.–454.), jedan od učenika Ćirila Aleksandrijskog, tvrdio je da su u utjelovljenom Kristu božanska i ljudska narav srasle (stopile se) u jednu, što je gledište koje podrazumijeva nijekanje dviju Kristovih naravi.

5. Kalcedonska definicija

Da riješi sukob sazvan je koncil u Kalcedonu (451.). Koncil je osudio i Nestorijevo i Eutihovo gledište, sačuvavši jedinstvo osobe kao i dvojakost naravi. Ovaj je koncil učio kršćane da priznaju Krista kao potpuno božanskog i potpuno ljudskog, s dvije naravi, "bez zbrke, bez promjene, bez podjele, bez razdvajanja".

Kalcedonsku definiciju teško možemo smatrati rezolucijom o kristološkom problemu kao odgovor na pitanje kako su u Isusu Kristu sjedinjene dvije naravi. Ona ne nudi ništa do četiri negativna prijedloga. Bila je izložena oštroj kritici, posebno u novije vrijeme. Pa ipak, ako se zato da izraze stvarnost Boga u Kristu, riječi "osoba" i "narav" svojim značenjem više ne slažu sa suvremenim istoznačnicama, u tom su slučaju za ono vrijeme bile zadovoljavajuće. U nastojanju da izraze ono što se ne može izraziti, koncilsku su oci pomoću paradoksa pokušali ljudski jezik dovesti pred tajnu utjelovljenja. U nekim je područjima sukob još nastavljen s monofizitima, monotelitima i adopcionistima izmjenjivanjem optužbi i protuoptužbi.

B. Srednji vijek

Srednjovjekovni teolozi nisu gotovo ništa dodali doktrini o Kristu kao osobi. Oni su prihvatili autoritet nicejskih i kalcedonskih izjava, pokazujući veliko zanimanje za teška spekulativna, pa čak i apstraktna razmišljanja o predmetima kao što su Kristova svjesnost, znanje, sloboda, vrline, sposobnost trpljenja i podložnost Ocu. Nekoliko određenih točaka o Isusu istaknuo je Augustin (345.–430.), a Toma Akvinski (1225.–1274.) ih je dalje razvio. Ovaj posljednji usmjerio je pozornost posebno na vrstu jedinstva u Kristu, nastojeći definirati riječi "narav" i "osoba" i razlikovati njihova značenja.

1. Usmjerenost na Kristovo djelo

Srednjovjekovni teolozi su pozornost više usmjerili na djelo nego na osobu Isusa Krista, posebice na Njegovo djelo pomirenja. Krajem jedanaestog stoljeća gledište koje je dugo preovlađivalo, da je Kristova smrt bila otkupnina plaćena đavlu, došlo je na zao glas. Prema njemu Krist je kao naš predstavnik platio otkupninu Sotoni, koji je Adamovim padom stekao pravo nad ljudima i, bojeći se Kristovog utjecaja, sa zadovoljstvom prihvatio ponudu. Međutim, postao je žrtvom svoje oholosti i nesvjestan djelotvornosti Kristove smrti prevario se, misleći da može nadvladati i zadržati Krista, a ovaj je trijumfalno ustao iz groba.

a. Anzelm Cantenburyski. U svojojoj knjizi Cur Deus Homo? (Zašto je Bog postao čovjekom?) Anzelm iz Cantenburya (1033.–1109.) usprotivio se tradicionalnom gledištu. Prvi teolog koji je dao oblik teoriji potrebe za utjelovljenjem i pomirenjem u Kristu, Anzelm je tvrdio da grijeh lišava Boga časti koja Mu pripada. Smatrao je da sukladno zahtjevima svoje svete naravi, Božja čast zahtijeva opravdanje bilo kažnjavanjem ili pružanjem zadovoljštine. Milosrđe je potaknulo Boga da ga potraži u zadovoljštini. Budući da je beskonačna uvreda za Boga, grijeh zahtijeva jednako beskonačnu zadovoljštinu kakvu je samo Bog mogao osigurati. No zadovoljština je morala biti istovremeno ljudska i božanska. To je bio odgovor na pitanje: Zašto je Bog postao ljudsko biće? Sam Bog, Krist, zauzeo je mjesto čovjeka i svojom smrću potpunu zadovoljio božansku pravdu. Njegova smrt nije bila otkup plaćen Sotoni, već dug plaćen Bogu. U bitnim elementima Anzelmova formulacija nalazi vjerne pobornike gdjegod se Sveto pismo prihvaća kao Božja Riječ.

b. Abelard. Oko četrdeset godina kasnije Peter Abelard (1079.–1142.) odbacio je i tradicionalno gledište i Anzelmovu teoriju. U svojim djelima Epitome of Christian Theology i Commentary on Romans zastupao je drukčije gledište o grijehu. Za njega je bit grijeha bila preziranje Božje volje. On više prebiva u zlim nakanama ljudi nego u njihovim postupcima, kad pristaju uza zle naklonosti uma. Budući da iz Abelardove perspektive nema načela prema kojem Bog od grešnika zahtijeva zadovoljštinu, Kristov život i smrt nisu služili zato da zadovolje božansku pravdu, već zato da u grešnicima kao odgovor potaknu pokajanje i ljubav, koji su njihovo pomirenje i otkupljenje. Kristova smrt je vrhunsko otkrivenje Božje ljubavi. Međutim za mnoge je spasenje kao čin, po svemu sudeći, sveden na tragičnu mučeničku smrt, pa gotovo i nema mjesta za neumoljivu potrebu koja podržava križ. Ovo je gledište dovelo do razvoja teorije o primjerenosti pomirenja, o kojoj se danas govori kao teoriji moralnog utjecaja.

C. Reformacija

Reformacija u šesnaestom stoljeću nije osporavala doktrinu o Kristu koju je formulirao kalcedonski sabor. Međutim, reformatori su bili skloni ranije naglašavanje nadomjestiti s više egzistencijalnim stajalištem, pristupom koji je bio usmjeren na čovjekov susret sa živim Kristom i na "Kristove zasluge", što je teologija križa a ne slave.

1. Predmet Communicatio idiomatum

Do dubokog neslaganja među reformatorima došlo je zbog sukoba oko Gospodnje večere. Pozivajući se na staro učenje o communicatio idiomatum ("komunikaciju [izmjenjivanje] svojstava" između Kristove božanske i ljudske naravi), i na osnovi njega  inzistirati na "stvarnoj prisutnosti" Kristova tijela i krvi u kruhu i vinu na Gospodnjoj večeri, Luther je tvrdio da je slično tomu postojalo materijalno prožimanje svojstava ili značajki između božanske i ljudske Kristove naravi.

Za Zwinglija (1484.–1531.), glavnog protivnika po ovom pitanju, Lutherovo gledište predstavljalo je opasnu naklonjenost Eutihovom učenju, stapanje obiju naravi, što je Kalcedon odbacio. Calvin (1509.–1564.), koji je također naučavao izmjenjivanje svojstava, nijekao je da se božanske značajke mogu prinijeti na Kristovu ljudsku narav. Prema njemu svojstva obiju naravi se mogu pripisati istoj osobi, tako da se za Krista može reći da je sveznajuć, dok se istovremeno može reći da ima ograničeno znanje.

2. O Kristovim stanjima i službama

Reformatori su na druga dva područja dali svoj najoriginalniji doprinos kristologiji, koji je naširoko prihvaćen i razvijen među rimokatolicima kao i protestantima. Reformatori su uveli učenje o dva Kristova stanja, poniženje i uzvišenje. Nisu zamišljali da bi ova razlika nadomjestila doktrinu o dvije naravi, već da je nadopuni punijim priznavanjem dinamičnosti Kristova života i službe, prikazujući ih izrazima koji se odnose na oba stanja. Također su poticali učenje o tri Kristove službe kao proroka, svećenika i kralja, što ga je razložio Calvin, a kasnije su ga preuzeli luteranski i rimokatolički teolozi.

D. Suvremeno doba

Do debate o Kristovoj osobi i naravima došlo je ponovno u osamnaestom stoljeću pod utjecajem Prosvjetiteljstva, čiji su sljedbenici u svom traganju za istinom pokazali neprovjerenje prema svim autoritetima i predaji. Radikalno prekidajući vezu sa svim srednjovjekovnim teološkim svjetonazorima, kao konačnog suca istine proglasili su razum, a ne otkrivenje.

1. Monumetalni zaokret

Monumentalni zaokret u nazorima, do kojeg je došlo u doba Prosvjetiteljstva, naveo je mnoge intelektualce da preformuliraju povijesne kršćanske doktrine pomoću izraza koji se ne slažu s biblijskim autoritetom, već su više usklađeni sa suvremenom filozofskom misli i njezinim naglašavanjem književne kritike. Budući da su već odbacili mogućnost čuda i drugih natprirodnih elemenata, čitav niz mislilaca, počevši od Hermanna Reimarusa (1694.–1768.) pa sve do Prvog svjetskog rata, nastojao je rekonstruirati život "povijesnog Isusa". Podloga ovom istraživanju bila je pretpostavka da će se pravi Isus, "povijesni Isus", pokazati radikalno drukčijim od "Krista vjere", teološkog Isusa kojega su nametnuli teolozi i crkveni koncili. Kristologija "odozgo", postavljena u vrijeme prije kritike, kad povijesna vjerodostojnost Biblije još nije bila upitna, i koja je počela s preegzistirajućom Božjom Riječi sišlom s neba da spasi grešnike, postupno je zamijenjena kristologijama "odozdo". Zahvaljujući Prosvjetiteljstvu, kristologije "odozdo" proizvele su Isusa koji je, ne više božanski, u suštini bio vjerski moralist i refomator, idealan čovjek suvremenog liberalizma, razapet zato što su njegova gledišta bila daleko ispred njegova vremena. Premda je Albert Schweitzer dijelio osnovnu povijesnu metodu liberalnih istraživača, nejgova knjiga The Quest of the Historical Jesus (1906; prevedena na engleski 1910.) najavila je kraj liberalnom traganju za povijesnim Isusom.

2. Friedrich Schleiermacher

U ovom kontekstu je Friedrich Schleiermacher (1768.–1834.) reagirao kako na racionalizam tako i na formalističku ortodoksnost. U svom pokušaju da obrazovane staleže vrati religiji, za koju je tvrdio da je sagrađena na osjećaju apsolutne ovisnosti o Bogu, on je stvorio sliku Krista kojega se jedinstvenost sastojala u činjenici da je bio neusporedivo "bogo-svjestan" potpune sinovske ovisnosti o Ocu. Odbacujući je kao nedostatnu, doktrina o dvije prirode imala je za cilj izraziti istinu da je Bog bio u Kristu. Sličan nama u naravi, Isus se ipak razlikovao od nas Božjom sviješću, tako apsolutnom i neprekinutom da predstavlja "samo Božje postojanje u Njemu". Nitko od Reformacije nije izvršio snažniji utjecaj na današnju kristologiju od Schleiermachera.

3. Albrecht Ritschl

Reagirajući slično protiv pretjeranog intelektualizma u ortodoksiji i liberalizmu, Albrecht Ritschl (1822.–1889.) pristupio je kršćanskim doktrinama izrazima prosudbe vrijednosti i zato je naglašavao ono što je Krist učinio za nas, a ne ono što je On u sebi. Krist je bio samo čovjek i zbog djela koja je postigao dostojan je da bude nazvan Bogom. Ritschlov utjecaj je bio samo nešto slabiji od Schleiermacherova.

4. Kenoticizam

Nasuprot njima, Gottfried Thomasius (1802.–1875.) i drugi kenoticisti smatrali su da je u vrijeme svog utjelovljenja božanski Logos odložio božanske značajke svemogućnosti, sveznanja i sveprisutnosti. Na osnovi Fil 2,7 pokušali su sačuvati realnost i integritet Kristove dvojake naravi i naglasiti veličinu Njegova poniženja kad je postao čovjekom.

E. Suvremeni pristupi

Dvadeseto stoljeće bilo je svjedokom zapanjujućeg niza pristupa kristološkim pitanjima. Prikladno istraživanje daleko nadmašuje prostor ovog članka. Spomenut ćemo samo nekoliko značajnijih ideja, posebno one koje nude neprovjerene i neiskušane pristupe, premda neke od njih baš ne izgledaju sasvim nove.

1. Trojstvena kristologija Karla Bartha

U svjesnoj reakciji na ono što je smatrao fundamentalno pogrešnim nazorom liberalne teologije s njegovim samosvjesnim ponašanjem prema znanosti i isticanjem osjećaja, Karl Barth (1886.–1968) je s s velikom revnošću potvrdio klasične ortodoksne izjave o Kristu kao osobi iz prvih pet stoljeća. Bilo je zaokreta u njegovom razmišljanju, i neka od njegovih gledišta nisu potpuno slobodna od liberalnih pretpostavki devetnaestog stoljeća, ali je Barth tijekom svoje duge i utjecajne karijere zastupao povratak Kristu iz Svetog pisma, kojega su, po njegovom uvjerenju, najbolje prikazali reformatori. Bio je to nesumnjivo veliki zaokret. Prema Barthu sve se treba gledati u svjetlu Isusa Krista. Povijesni Isus i Krist vjere bili su jedno te isto. Bez oklijevanja naviještao je Isusa Krista kao pravog Boga i pravog čovjeka, rođenje od djevice, zamjeničku smrt pomirenja, uskrsnuće i druge predmete kristologije odozgo. Premda bi bilo pretjerano reći da se u obnavljanju ovih kristoloških naglasaka u svemu vratio svemu što je bitno za jasno učenje Pisma, Barth je izvan svake sumnje davno zanemarenom biblijskom pristupu kristologiji dao položaj teološke važnosti i potrebu za proučavanjem. Dosta je toga nastalo kao reakcija na R. Bultmannovu drastičnu kristologiju.

2. Demitologizirani Krist Rudolf Bultmanna

Pristupajući Novom zavjetu s radikalnog gledišta, Rudolf Bultmann (1884.–1976.) je tvrdio da njegovi pisci nisu opisali stvarnu povijest, već su činjeničnoj povijesti o Isusu  dodali mitološke elemente. Pisali su u kategorijama i izrazima slika starog svijeta, neprihvatljivima za suvremene ljude. Pozvao je svoje čitatelje da ne ponove pogrešku starih liberala koji su jednostavno odbacili doslovno utjelovljenje, doslovna čuda, doslovno pomirenje, doslovno uskrsnuće i doslovno uzašašće. Njegova metoda, kako ju je on vidio, nije više bila odbacivanje, nego antropološka interpretacija. Naša je zadaća danas pronaći koje su religiozne istine i iskustva novozavjetni pisci nastojali izraziti pomoću ovih mitova, demitologizirati njih i Isusovu osobu , te ih "prevesti" u sadašnje, ljudima prispodobljene postojeće kategorije. Ovaj je pristup doveo do radikalne preobrazbe biblijskih poruka.

3. Paradoksalna kristologija Donalda M. Bailliea

U svojoj izvanredno dobroj knjizi God Was in Christ ("Bog je bio u Kristu", 1948) Donald M. Baillie namjeravao je iznijeti tajnu utjelovljenja, a ne riješiti njezin problem. Predložio je paradoksalnu kristologiju, odnosno ideju da je najkorisniji pristup tajni ujedinjenja pravog Boga i pravog čovjeka skup paradoksa karakterističnih za biblijsko otkrivenje. Zanemariti ili eliminirati element paradoksa iz nje znači izgubiti utjelovljenje.

4. Oscar Cullmann

Dok je Bultmann pokazao da ima malo povjerenja u povijest, Oscar Cullmann (Christ and Time, 1951) je tvrdio da su se Kristovo utjelovljenje i Golgota odigrali u vremenu. Ono što Novi zavjet iznosi nije egzistencijalno mitološko tumačenje Krista-događaja već tumačenje spasenja-povijesti. Čovjek može otkriti tko je Isus ako ustanovi što je On stvarno učinio za nas u ljudskoj povijesti; otuda Cullmannova pažljiva studija Kristovih titula (The Christology of the New Testament, 1959).

5. Kristologija utemeljena na procesima

U obnavljanju Irenejevog nastojanja da protumači utjelovljenje kao krunu i dovršetak Božje djela u stvaranju i tako postigne jasnu integraciju stvaranja i otkupljenja, neki teolozi dvadesetog stoljeća vidjeli su u filozofskom procesu mogućnost da na novi način pristupe kristološkom problemu. Novo gledište je bilo snažno potkrijepljeno sve širim prihvaćanjem teorije o evoluciji. Uvjerljivo je prikazano u filozofiji procesa Alfreda N. Whiteheada (1861.–1947.). Whiteheadovu metafiziku postupno su prihvatili i primijenili na teologiju, pa onda na kristologiju, zagovornici kao što su Charles Hartshorne (rođen 1897.), Norman Pittenberg (rođen 1905.), John Cob (rođen 1934.) i David Griffin (rođen 1939.). U teologiji procesa Bog više nije statičan ili nepokretan. On se uvijek kreće prema naprijed, stvarajući povijest zajedno s ljudima. Uvijek u stanju kretanja, svojim općenjem sa svijetom koji se mijenja, On je u procesu da postane drukčiji nego što je danas. Dok naizgled posvećuju malu, ako uoće ikakvu pažnju problemima kakav je grijeh, Kristova preegzistencija i rođenje od djevice, raspeće i uskrsnuće, kristologije vezane uz proces pokazuju snažnu i neupitnu podršku Isusovoj ljudskosti i Njegovom mjestu u povijesti. Istodobno, ako se Bog u nenadmašnom stupnju pojavio u Isusu, onda se ne čini nezamislivim, bar u načelu, da to otkrivenje bude nadmašeno u budućnosti.

6. Wolfhart Pannenberg

U svom djelu Jesus – God and Man (1968), jednom od glavnih kristoloških rasprava dvadesetog stoljeća, Wolfhart Pannenberg (rođen 1928.) tvrdi da je cijela povijest, budući da je pod Božjom kontrolom, otkrivenje o Bogu. No to otkrivenje treba dešifrirati. Teolog ga može dešifrirati u povijesti pomoću tragova nađenih u starozavjenim eshatološkim i apokaliptičkim spisima, u viđenju koje postaje jasno u uskrslom Kristu. Mnogo toga opravdava visoko mišljenje o više aspekata Pannenbergove kristologije, posebno njegova čvrsta obrana Kristova uskrsnuća koje smatra potpuno povijesnim događajem. No čovjek ipak ima teškoća s njegovom metodologijom kad ponekad citira biblijski tekst, drugom prigodom Hegela, a u nekim drugim prilikama polazi od suvremene antropologije.

7. Teologije oslobođenja

Teologija oslobođenja, zajedno s kristologijom koja je prati, kritika je tradicionalnog pristupa teologiji, rimokatoličkoj i protestantskoj, koja je, smatra se, suviše filozofski orijentiranima, suviše misaona i suviše odvojena od životnih nedaća. Pojavila se krajem 1960-tih u latinskoj Americi kao reakcija na jako proširenu patnju i tlačenje, što je proglasila neopravdanim napadom na čovjekovo dostojanstvo. Njezini su glavni zagovornici, na rimokatoličkoj strani, Gustavo Guti¾rrez iz Perua (rođen 1928.), Jon Sobrino iz El Salvadora (rođen 1938.), Leonardo Boff iz Brazila (rođen 1938.) i Juan Luis Segundo iz Urugvaja (rođen 1925.). Na strani protestanata je Hugo Assmann iz Brazila (rođen 1933.). Za njih je teologija kritički odraz prakse koja počinje s pristajanjem uz tlačene. Kao oblik prakse, ona mora biti usmjerena na mijenjanje postojećeg reda.

Nasuprot kalcedonskoj kristologiji, prema kojoj Krist navodno podržava postojeći politički i gospodarski poredak ugnjetavanja, Krista se smatra prvenstveno osloboditeljem, političkim pobunjenikom, zainteresiranim za siromašne i društveno izopćene. U biti ovdje se radi o kristologiji odozdo koja počinje s čovjekom Isusom, a zatim razmatra Njegovu božansku narav. Premda je njezina uporaba Svetog pisma problematična, kristologija oslobođenja predstavlja i važan korektiv za pretjerano spiritualizirana shvaćanja misije crkve.

Tako je crna teologija neupitno zaokupljena problemom oslobođenja. Dok se teologija oslobođenja javila prvenstveno unutar Rimokatoličke crkve u Južnoj Americi, crna teologija se pojavila tijekom 1960-tih i 1970-tih u crnim protestantskim zajednicama u Sjevernoj Americi. Pokret ima mnogo strana i nijansi, a karakteriziraju ga različiti uzori kao što su Martin Luther King, junior (1929.–1968.), Stokeley Carmichael (rođen 1941.), Malcolm X (1925.–1965.), James Cone (rođen 1938.) i J. Deotis Roberts (rođen 1927.). Svi naglašavaju jedinstvenost crnačkog iskustva i potrebu za stvaranjem jedinstvene crne teologije i kristologije, budući da i jedno i drugo predstavlja zapadne i grčke metodološke okvire u kojima su bjelački teolozi, polazeći od nadmoćnosti zapadnjačke kulture, stvarali teologiju. To je još jedan oblik ugnjetavanja.

Crna teologija posebno snažno naglašava povijesnog Isusa, ugjetavanog, čiji su život i služba bili vezani uz tlačene. Čak je i Njegova objava da je blizu kraljevstvo Božje označila da će doći kraj ropstvu i tlačenju. Istovremeno crna kristologija u osnovi iznosi biblijsko gledište o Kristovom božanstvu, utjelovljenju i usukrsnuću, dok je spasenje što ga je donio obično iskazano izrazima o onome što On čini ili može učiniti za preobražaj svijesti crnih ljudi. Crni teolozi su nas ispravno podsjetili na Kristovu univerzalnost.

Feminističku teologiju – i njezino razumijevanje Krista – mnogi smatraju jednim oblikom teologije oslobođenja, kako to govori stariji izraz "oslobođenje žene". Njezini su napori usmjereni na postizanje pravde, slobode i jednakosti žena.

Za gotovo sve feminističke teologe odgovarajuće polazište za feminističku teologiju nije transcedentni Bog i neka božanska poruka, već je čovjek, iskustvo, smatran izvorom i mjerilom istine. Zajedno s latinskoameričkom i crnom oslobodilačkom teologijom, feministička teologija je razmišljanje o temeljnim problemima u svjetlu iskustva, određenije rečeno, ženskog iskustva, interesa i potreba. U posljednje vrijeme je pokret, koji je počeo 1970-tih, postao sve heterogeniji. Stoga, što se tiče kristologije, neki su spremni odbaciti Isusa kao kvalitativno jedinstveno utjelovljenje Boga, kao Mary Daly (rođena 1928.). Drugi, kao Carter Heyward (rođen 1945.) i Rita Brock (rođena 1950.), uopćavaju značenje utjelovljenja s tim da obuhvaća sve osobe, dok drugi, opet, istražuju alternativna tumačenja Isusa i biraju ono koje Ga vidi kao pobornika prava žena, kako to čini Rosemary Radford Ruether (rođena 1936.).

Tradicionalnoj kristologiji nema mjesta zbog preovlađujućih muških simbola za Boga i muške figure Spasitelja, što smatraju potporom patrijarhalnosti s vjerovanjem u nadmoć muškaraca. Isusova muškost, kažu, upotrijebljena je da bude mjerilo ljudskosti, dok je žena nekako drugorazredna ili manje idealno ljudsko biće, što se, na primjer, i te kako odražava na rukovođenje u crkvi. Također kažu da sama tvrdnja kako je Bog potpuno i jedinstveno prisutan u savršenom muškarcu Isusu, i da je preko Njega svima donio spasenje, ne prikazuje na ispravan način dinamičan odnos između Boga i svega naroda. Budući da su kristologiju razrađivali i uglavnom nastavljaju razrađivati muškarci u određenoj kulturi, oblikujući muška pitanja i težnje koje se odnose na božansko-ljudski odnos, feministički teolozi smatraju da je iskustvo žena izostavljeno ako ne i zanemareno. Zbog toga kristologiju treba demontirati i ponovno formulirati na jednakopravne načine, tako da pridonesu feminističkoj težnji za cjelovitošću. Feministički teolozi su, između ostalog, pomogli razjasniti doktrine o čovjeku i spasenju. Budući da su oboje, muško i žensko, bili stvoreni na Božju sliku, neljudsko postupanje muškaraca prema ženama očita je manifestacija grešnog ljudskog stanja. Pa ipak, poticaji da se napuste takve osnovne koncepcije kao što je kvalitativno jedinstvena božanska narav Isusa Krista, ipak se čine pretjeranima.

8. Mit o utjelovljenom Bogu

U novije je vrijeme djelo The Myth of God Incarnate (1977), što su ga objavili britanski teolozi, izazvalo veliku pomutnju, možda zbog svog provokativnog naslova, ali u biti nije sadržavalo više toga što bi bilo novo. Njegovi autori su mišljenja da učenje o utjelovljenju više nije razumljivo. Isus se predstavio kao čovjek kojemu je Bog odredio posebnu ulogu u okviru božanske namjere. Ideja da je Isus bio utjelovljeni Bog koji je živio ljudskim životom, smatrana je kasnijom zamisli, mitološkim ili pjesničkim izražavanjem Njegova zanimanja za ljude. Pošto suradnici u toj knjizi ne priznaju Novi zavjet autoritativnim i pokazuju duboku sumnjičavost prema njegovoj vjerodostojnosti, njihovo djelo gotovo ništa ne govori o soteriološkom značaju Isusa, pa Njegovo uskrsnuće gotovo nema nikakve uloge. Knjiga ustvari obnavlja staro liberalno stajalište devetnaestog stoljeća i ne nudi prave alternative povijesnoj doktrini o utjelovljenju.

9. Isusov seminar

Od 1985. godine članovi Jesus Seminara (Isusova seminara) zastupali su "radikalnu reformaciju" kršćanstva, tvrdeći da Isusa iz Nazareta treba osloboditi tamnice Pisma i kreda u koju su ga kršćani zatvorili. Primjenjujući uobičajene kritičke metode tekstualne analize i druga više osporavana pravila dokazivanja, stručnjati ovog kontroverznog seminara došli su do zaključka da je autentično samo dvadeset posto kazivanja – a još manje djela – koja se u Evanđeljima pripisuju Isusu. Među odbačenima su rođenje od djevice, Očenaš, riječi izgovorene na križu, većina Njegovih čuda, Njegovo fizičko uskrsnuće i svako Isusovo svojatanje božanske naravi. Isus koji ostaje u osnovi je kritičar društva i svjetovni mudrac sličan židovskom Sokratu.

10. Rimokatolička kristologija

Od vremena Tome Akvinskog do sredine dvanaestog stoljeća rimokatolička kristologija bila je uglavnom usmjerena na ontološko pitanje: Tko je zapravo Isus u sebi? Samo na drugo mjesto dolazilo je soteriološko pitanje: Tko je Krist za nas?

Prijelaz s nekritičkog na kritičko proučavanje Novog zavjeta, sa statičkog na evolucijsko i egzistencijalno razumijevanje postojanja čovjeka, kao i razvoj povijesne i političke svijesti koja se odražava u teologijama oslobođenja, pridonjeli su prijelazu sa srednjovjekovne metode na pristup dvadesetog stoljeća. Ovdje su zamjetne, kao i u protestantskoj metodologiji, dvije metode: kristologije odozgo, predstavljene u djelima Pieta Schoonenberga (rođen 1911.), Hans Ursa von Balthasara (1905.–1988.) i čak Teilharda de Chardina (1881.–1955.), počele su s preegzistirajućom Riječi Božjom koja je sišla s neba da uzme ljudsko tijelo. Kristologije odozdo, što su ih zastupali Karl Rahner (1904.–1984.), Hans Kòng (rođen 1928.), Walter Kasper (rođen 1933.) i Edward Schillebeeckx (rođen 1914.), počele su s povijesnim Isusom. Osim toga, latinskoamerički teolozi kao Leonardo Boff (rođen 1938.) i Jon Sobrino (rođen 1938.), premda su povijesnog Isusa isticali više od Krista vjere, tvrde da ortodoksnost treba uvijek povezivati s ortopraksom i Božjom brigom za siromašne i ugnjetavane.

F. Trenutni nepovoljni vjetrovi

U ovom trenutku kristološka debata je neodređena i teško je proreći njezin budući smjer. Kalcedonska definicija "jedne osobe u dvije naravi" imala je trajan uspjeh, čak i u dvadesetom stoljeću. Postoji prilično opće slaganje da u svom pokušaju da bude vjerna biblijskom svjedočanstvu, klasičnu izjavu treba smatrati početkom, a ne krajem. Bio je to kredo rođen u krizi, koji je poslužio svojoj svrsi i daleko nadmašio njezino vrijeme. Možda je izgubio nešto od svoje dostatnosti, ne zato što bi odgovor koji je dao bio pogrešan, nego zato što postavljena pitanja pretpostavljaju okvir koji se sada promijenio. Problemi Kalcedona su u velikoj mjeri u samom Novom zavjetu. Njih i dalje treba rješavati.

G. Adventisti sedmog dana

Adventisti sedmog dana zastupaju kristocentričan teološki sustav. Oni vide Krista kao Stvoritelja, Otkupitelja, Gospodara subote, velikog svećenika i Kralja koji se uskoro vraća.

Međutim, oni nisu uvijek prihvaćali povijesno kršćansko učenje o Trojstvu. U prvim desetljećima odbacili su ga kao nebiblijsko, rimokatoličko, protivno razumu, pa su zahtjev za kristologijom s dvije naravi smatrali nijekanjem božanskog pomirenja. Pošto su ranije bili članovi Christian Connection, James White (1821.–1881.) i Joseph Bates (1792.–1872.) među ostalima držali su se, u vezi s Kristovim podrijetlom prije utjelovljenja, jednog oblika arijanizma. Neki su Ga smatrali stvorenim bićem; većina pak emanacijom (ishođenjem) od Oca. Nisu nijekali Njegovu božansku narav niti pravo da se naziva Bogom i bude štovan kao Bog; uglavnom su tvrdili da je, budući rođen od Oca, Krist imao početak i da Ga je Otac izjednačio sa sobom jer Mu je to bilo ugodno. Njihovo razumijevanje kristologije dovelo je do kristologije jedne naravi, u kojoj je preegzistirajuća božanska Riječ, proizašla iz Oca, a ne istovječna s Njim, preobražena u ljudsko biće da umre kao božanska i savršena žrtva pomirnica. Tvrdnja da je tijekom svog utjelovljenja Krist bio ljudske i božanske naravi dovela je do toga da su Njegovu smrt smatrali ljudskom žrtvom, a ne božanskom pomirnicom za grijehe.

Do velikog preokreta došlo je kad je neposredno nakon 1888. godine, E. J. Waggoner (1855.–1916.) počeo naglašavati utjelovljenje kao nastavanje božanske Riječi u grešnom tijelu, da kao božanska Riječ živi savršenim ljudskim životom. Tu se na tajanstven način božanska narav sjedinila s palim tijelom sa svim njegovim grešnim sklonostima, sa ciljem da trijumfira nad ljudskim grijehom i osigura sličnu snagu ljudskim bićima. Premda je to još uvijek bila u osnovi kristologija jedne naravi, uloga ljudskog tijela u Waggonerovu razumijevanju Krista pripremila je put za kristologiju dvije naravi i priznanje Trojstva, kako je to istaknuo Norman Young. Istodobno, premda je počela još u sedamdesetim godinama, Ellen G. White je imala značajnu ulogu u postupnom prihvaćanju trojstvenog gledišta. Od 1931. godine na dalje, trojstveno razumijevanje Boga, zajedno s Kristovom punom jednakosti s Ocem i kristologijom dvojake naravi, postalo je bitan dio adventističkih temeljnih vjerovanja.

Premda su svi podržali bezgrešnost utjelovljenog Krista, i dalje su među adventistima ostale razlike u pogledu na prirodu Njegove ljudske naravi, je li ili nije dijelio zle naklonosti pale ljudske naravi. Nasuprot većini prvih adventista, u novije su vrijeme mnogi prihvatili gledište da Krist pri uzimanju pale ljudske naravi nije bio dionikom ni jedne od njezinih grešnih sklonosti.

Na sličan način, od ranijeg stajališta prema kojem je Kristova smrt na križu bila vrhunska žrtva, ali su riječ "pomirenje" ograničili na Njegovu nebesku službu, adventisti sedmog dana postupno su proširili razumijevanje pomirenja, pa ono obuhvaća križ i Kristovu nebesku službu. Njome su  blagoslovi Njegove žrtve pomirnice na križu postali dostupni onima koji vjeruju. Svaki se dio smatra završenim djelom, ali su oba potrebna da se dovrši pomirenje. Adventistički pisci su tradicionalno razumjeli Kristovu pomirujuću smrt kao kaznenu zamjeničku žrtvu. U novije vrijeme neki su zastupali gledište koje podsjeća na Abelardovo tumačenje moralnog utjecaja.

Od vremena svojih najranijih pisaca, adventisti sedmog dana, kako to naglašava njihovo ime, ustrajali su na tome da će se njihov veliki svećenik uskoro vratiti na zemlju da ostvari cilj zbog kojeg je došao prvi put. Oni su bili jednoglasni u naglašavanju da ovaj Drugi dolazak nije "duhovan", ili nešto što se događa istovremeno s nečijim obraćenjem ili smrću, već vidljivi, slavni događaj, kad Krist bude sišao s neba kao Kralj kraljeva i Gospodar gospodara.

VI. Komentari Ellen G. White

Ellen G. White je mnogo pisala o osobi i djelu Isusa Krista. Ovo što slijedi je reprezentativni uzorak njezinih izjava o tom predmetu. Drugi će članci, koji raspravljaju o specifičnim dimenzijama našeg predmeta, kao što su Krist Stvoritelj, Njegovo božanstvo, Njegova svećenička služba i Njegov drugi dolazak, čitatelju pružiti dodatna razmišljanja.

A. Riječ je postala Tijelom

Što se tiče spoznaje o Kristu Ellen G. White piše:

"U Kristu stanuje sva punina. On [Pavao] nas uči da je sve gubitak zbog onog najizvrsnijeg, zbog spoznaje Isusa Krista, našega Gospodina. Ova je spoznaja najviša znanost koju ijedan čovjek može doseći. Ona je sažetak cjelokupne istinske znanosti. 'A ovo je vječni život', objavio je Krist, 'spoznati tebe, jedino pravog Boga, i onoga koga si poslao, Isusa Krista.'" (MS 125, 1907; 7BC 905)

Što se tiče utjelovljenja vječne preegzistirajuće Riječi Božje, ona objašnjava: "Krist je u suštini bio Bog i to u najvišem smislu riječi. On je bio s Bogom od vječnosti, Bog iznad svega, slavljen zauvijek. Gospodin Isus Krist, božanski Sin Božji, postojao je od vječnosti, odvojena osoba, ali ipak jedno s Ocem." (1SM 247) "U Kristu je iskonski, neposuđeni, nestečeni život." (Čežnja vjekova, str. 453) "Doktrina o Kristovom utjelovljenju u ljudskom tijelu je tajna, tajna 'koja je bila sakrivena kroz vjekove i pokoljenja' (Kol 1,26). Ona je velika i duboka tajna pobožnosti. 'I Riječ tijelom postala i nastanila se među nama.' (Iv 1,14) Krist je na se uzeo ljudsku narav koja je bila podređena Njegovoj božanskoj naravi. Ništa kao ovo ne pokazuje čudesno Božje poniženje." (1SM 246.247) "Odlažući svoju kraljevsku odjeću i krunu, Krist je svoje božanstvo obukao u ljudskost da bi ljudska bića bila podignuta iz svog poniženja i postavljena na sigurno tlo. Krist nije mogao doći na ovu zemlju sa slavom koju je imao u nebeskim dvorovima. Grešna ljudska bića ne bi mogla podijeti ovaj sjaj. On je zastro svoje božanstvo odjećom ljudskosti, ali se nije lišio svoje božanske naravi. Kao božansko-ljudski Spasitelj došao je stati na čelo palog ljudskog roda da dijeli njihovo iskustvo od djetinjstva do muževnog doba. Došao je na ovu zemlju i živio životom savršene poslušnosti da bi ljudska bića mogla biti dionici božanske naravi." (RH, 15. lipnja 1905)

"Svjetlost svijeta, Krist, pokrio je 'sjajnost slave' svoga Božanstva i došao da živi kao čovjek među ljudima, kako bi im omogućio da dođu k svome Tvorcu, a ne da nađu smrt u plamenu." (Put u bolji život, str. 262) " Kad je postao čovjekom Krist nije prestao biti Bogom. Premda se ponizio i postao čovjekom, još uvijek je bio Božanstvo." (DA 663.664; slično u Čežnji vjekova, str. 571)

B. Pali ljudski rod

Isus iz Nazareta nije samo utjelovljena Riječ, božanska u cijelosti; ona je i potpuno ljudsko biće. "Da bi mogao ostvariti svoju nakanu ljubavi za pali ljudski rod, On je postao kost od naše kosti i meso od našega mesa… Božansko i ljudsko su tajanstveno spojeni pa su čovjek i Bog postali jedno." (FLB 48) "Krist koji nije poznavao ni najmanju mrlju grijeha ili ukaljanosti, uzeo je našu narav u njezinom propadajućem stanju." (1SM 253) "Isus je uzeo ljudsku prirodu kad je ljudski rod većčetiri tisuće godina bio oslabljen grijehom." (Čežnja vjekova, str. 26) "Na svoju bezgrešnu narav uzeo je našu grešnu narav." (MM 181)

Međutim, Ellen G. White istovremeno objašnjava: "Trebao je zauzeti mjesto na čelu čovječanstva uzimanjem čovjekove naravi, ali ne i njegove grešnosti." (ST, 29. svibnja 1901)

Osim toga: "Bio je neokaljan pokvarenošću, tuđinac grijehu, pa ipak se molio i to često sa velikom vikom i suzama. Molio je za svoje učenike i za sebe, poistovjećujući se tako s našim potrebama, našim slabostima i našim nedostacima koji su tako uobičajeni kod ljudskog roda. Bio je silan molitelj koji nije imao strasti naše ljudske, pale naravi, ali je bio zaogrnut slabošću naše ljudske, pale naravi, iskušavan svime, osim grijehom." (2T 508.509)

Isus je "na sebe uzeo ljudsku narav i bio iskušavan svime čime se kuša ljudska narav. Mogao je sagriješiti; mogao je pasti, ali u Njemu ni jednog trenutka nije bilo sklonosti k zlu." (5BC 1128)

C. Dvije naravi u jednoj Osobi

Ellen G. White je jasno istaknula kršćansko učenje o dvije Kristove naravi u jednoj osobi. "A sada o ljudskoj strani: On je postao 'ljudima sličan, obličjem čovjeku nalik, ponizi sam sebe, poslušan do smrti'. On je dragovoljno uzeo na se ljudsku narav. Bilo je to Njegovo djelo i učinjeno Njegovim pristankom. Svoju je božansku narav zaodjenuo ljudskom. Bio je sve što je Bog, ali se nije prikazao kao Bog. Pokrio je prikazivanje Božanstva koje je zahtijevalo štovanje i izazivalo divljenje Božjeg svemira. Bio je Bog dok je boravio na zemlji, ali se lišio Božjeg lika i umjesto toga uzeo lik i izgled čovjeka. Hodio je zemljom kao čovjek. Radi nas je postao siromašan, da se mi Njegovim siromaštvom obogatimo. Odložio je svoju slavu i veličanstvo. Bio je Bog, ali je za neko vrijeme odložio slavu Božjeg lika." (RH, 15. lipnja 1905; 5BC 1126)

"Je li se ljudska narav Marijina Sina promijenila u božansku narav Sina Božjega? Ne; obje su se naravi tajanstveno stopile u jednoj osobi – u Čovjeku Isusu Kristu." (21MR 418) "On je pokazao savršenu ljudskost, udruženu s božanstvom; …uz očuvanje različitosti svake naravi." (GCB, 1. listopada 1899; 5BC 918)

D. Krist naš primjer

Krist nam je primjer u oslanjanju na snagu svog Oca. "Kristova poslušnost Ocu bila je ista ona koja se očekuje od čovjeka. Čovjek ne može nadvladati Sotonine kušnje a da se božanska snaga ne poveže s njegovom sposobnošću. Tako je i s Kristom. On se mogao osloniti na božansku snagu. Nije došao na naš svijet da bi pokazao poslušnost manjeg Boga većemu, već da kao čovjek bude poslušan Božjem svetom zakonu; na ovaj način On je primjer nama. Gospodin Isus došao je na naš svijet, ne zato da otkrije ono što Bog može učiniti, već što čovjek može učiniti vjerom u Božju silu koja može pomoći u svakoj teškoći. Čovjek teba vjerom postati dionikom božanske naravi i savladati svaku kušnju kojoj je izložen." (MS 1, 1892; 7BC 929) "Zbog toga je Isus 'poput nas iskušavan svime' (Heb 2,15 – DF; slično Čežnja vjekova, str. 9). Bio je izložen svakoj kušnji kojoj smo i mi izloženi. Nije u svoju korist upotrijebio nikakvu silu koja besplatno nije i nama ponuđena. Kao čovjek suočio se s kušnjom i nadvladao snagom koju Mu je dao Bog." (DA 24; slično Čežnja vjekova, str. 9)

E. Žrtvena smrt

Kristova je smrt, kako je to vidjela Ellen White, bila žrtvena smrt, pretkazana u starozavjetnim žrtvama. Opisujući značenje i posljedice križa, ona je spomenula kategorije kao što su zamjena, otkup, pomirenje, okajanje, izmirenje, koje sve podsjećaju na biblijski rječnik. "Na Krista kao našu zamjenu i jamstvo položeno je bezakonje svih nas. On se ubrojio u prijestupnike, da bi nas otkupio od osude zakona. Krivnja svakog Adamovog potomka opterećivala je Njegovo srce. Božji gnjev prema grijehu, strašni izraz Njegovog nezadovoljstva zbog nepravde, ispunjavali su užasom dušu Njegovog Sina." (Čežnja vjekova, str. 647)

"Gospodin slave sada umire kao otkup za ljudski rod." (Čežnja vjekova, str. 646) "Naš je Spasitelj platio otkupninu za nas."1SM 309) "[Krist] se ponizio do uzimanja ljudske naravi. To je učinio da bi se Pismo ispunilo; a plan je počeo ostvarivati Sin Božji koji je poznavao sve korake svog poniženja, da mora sići i prinijeti žrtvu pomirnicu za grijehe osuđenog svijeta koji uzdiše." (RH, 15. lipnja 1905; 5BC 1127) "Krist je postao žrtvom pomirnicom za čovjekov grijeh. On je namjesto čovjekove grešnosti ponudio savršenstvo svog karaktera. On je na sebe uzeo prokletstvo neposlušnosti." (1SM 237) "Zahvaljujući Kristu, Pravda može oprostiti ne žrtvujući ni mrvičak svoje uzvišene svetosti… Pravda je sišla sa svog uzvišenog prijestolja i zajedno sa svim nebeskim vojskama prišla križu. Tu je vidjela Onoga koji je jednak Bogu kako podnosi kaznu za svu nepravdu i grijeh. Savršeno zadovoljna, Pravda se s poštovanjem poklonila pred križem uz riječi: Dovoljno je." (MS 94, 1899; 7BC 936)

F. Prikaz Božje ljubavi

"Smrt Božjeg ljubljenog Sina na križu pokazuje nepromjenljivost Božjeg Zakona.… [Ona] ukazuje čovjeku na njegov nepromjenjiv karakter." (2T 201) No da bi izbjegla svaki nesporazum Ellen White piše: "Ali ta velika žrtva nije prinesena zato da bi se u Očevu srcu probudila ljubav prema čovjeku, ili pak želja da ga spasi. Ne, nišpošto! 'Da, Bog je tako ljubio svijet da je dao svoga jedinorođenog Sina.' (Iv 3,16) Otac nas voli, ali ne zbog te velike Žrtve pomirnice, već se On za Žrtvu pomirnicu i pobrinuo zato što nas voli." (Koraci prema Kristu, str. 12) "Kristova smrt je dokaz Božje velike ljubavi prema čovjeku." (AA 209) Dodajući, ona tvrdi: "Tko može razmišljati o nedokučivoj ljubavi koja se otkrila na križu na Golgoti prilikom Kristove smrti, da ne poginemo već da imamo vječni život – tko može to gledati i ne naći riječi kojima bi veličao Spasiteljevu slavu?" (Misli s Gore blagoslova, str. 61)

G. Kristovo uskrsnuće

Kristovo uskrsnuće naznačilo je kraj Sotoninom kraljevstvu i sigurnost za vjernike da je smrt samo san:

"Kad je Isus položen u grob, Sotona je likovao. Usudio se ponadati da Spasitelj neće ponovno uzeti svoj život. Polagao je pravo na Gospodnje tijelo i postavio svoju stražu oko groba, nastojeći da Krista zadrži kao zarobljenika. Strašno se rasrdio kad su njegovi anđeli pobjegli pred nebeskim vjesnikom. Kad je vidio kako Krist ustaje kao pobjednik, znao je da će njegovom kraljevstvu doći kraj i da će na koncu i sam morati umrijeti." (DA 782; slično u Čežnja vjekova, str. 672)

"Ustao je iz groba okružen oblakom anđela u čudesnoj sili i slavi – Božanstvo i čovječanstvo spojeni. Preuzeo je u svoje ruke svijet za koji je Sotona tvrdio da je njegov zakoniti teritorij, i svojim čudesnim djelom polaganja života obnovio zajednicu cjelokupnog čovječanstva s Bogom." (1SM 343)

"Krist je postao jedno s čovječanstvom, da bi ono moglo postati jedno s Njim u duhu i životu. Zahvaljujući ovom zajedništvu u poslušnosti Riječi Božjoj, Njegov je život postao njihov život. On kaže pokajniku: 'Ja sam uskrsnuće i život.' (Iv 11,25) Za Krista je smrt san – tišina, mrak, spavanje. On o njoj govori kao da je kratkotrajna. 'Tko god živi i vjeruje u me, sigurno neće nigda umrijeti.' (Iv 11,26) 'Tko drži moju riječ, sigurno neće nigda okusiti smrti.' (Iv 8,52) 'Sigurno neće nigda vidjeti smrti.' (Iv 8,51) A za onoga koji vjeruje smrt je sitnica. Umrijeti s Njim znači samo zaspati." (Isto, 302.303)

H. Kristovo uzašašće

Govoreći o posljednjim danima koje je Krist proveo sa svojim učenicima i o značenju Njegova uzašašća na nebo, Ellen G. White primjećuje: "Došlo je vrijeme da Krist uziđe do doma svog Oca. Kao božanski osvajač trebao se vratiti u nebeeske dvorove s trofejima svoje pobjede. Prije svoje smrt izjavio je Ocu: '[Dovršio sam] djelo koje si mi dao izvršiti.' (Iv 17,4 – DF) Nakon svog uskrsnuća ostao je za izvjesno vrijeme na zemlji, da bi se Njegovi učenici mogli upoznati s Njim u Njegovom uskrslom i proslavljenom tijelu. Sad je bio spreman za povratak. Dokazao je vjerodostojnost činjenice da je živi Spasitelj. Njegovi učenici više nemaju potrebe da Ga dovode u vezu s grobom. Sad su mogli misliti o Njemu kao proslavljenom pred cijelim svemirom." (DA 829; slično u Čežnji vjekova, str. 712)

"Nakon što je Krist uzašao na nebo, Njegovi sljedbenici osjećali su kao da je On i dalje s njima, da je osobno nazočan, pun ljubavi i svjetla… [Isus je uzašao] na Nebo u ljudskom obliku. Znali su da se On nalazi ispred Božjeg prijestolja i da je ostao njihov Prijatelj i Spasitelj, da je Njegova ljubav opstala nepromijenjena i da se On i dalje izjednačuje s napaćenim čovječanstvom. On iznosi pred Boga zasluge svoje dragocjene krvi, pokazuje ranjene ruke i noge da bi podsjetio na cijenu koju je platio za one koje je izbavio. Znali su da je uzašao na Nebo da im pripravi mjesto i da će opet doći da ih uzme k sebi." (Koraci prema Kristu, str. 78)

I. Krist kao veliki svećenik

O Kristovoj svećeničkoj službi i slavnom povratku mogu se potražiti i drugi članci u ovome djelu. Međutim, sljedeći navod zaslužuje pažnju ovdje. "Kristovo posredovanje za čovjeka u gornjem Svetištu isto je tako bitno u planu spasenja kao što je to bila Njegova smrt na križu. Svojom smrću Krist je započeo djelo zbog kojeg je nakon svog uskrsnuća uzašao da bi ga dovršio na Nebu." (Velika borba, str. 419)

Kristova osoba i djelo potakli su u Elleni White snažni duh hvale Bogu. Ona piše: "'Ne nama, o Jahve, ne nama, već svom imenu slavu daj zbog ljubavi i vjernosti svoje.' (Ps 115,1) Takav je duh prožimao izraelsku pjesmu izbavljenja, a to je duh koji treba prebivati u srcima svih koji se boje i ljube Boga. Oslobađajući naše duše iz ropstva grijeha Bog nam je dao veće izbavljenje od izbavljenja Hebreja kod Crvenog mora. Kao i izraelsko mnoštvo i mi dušom, srcem i glasom trebamo hvaliti Gospoda za 'dobrotu njegovu, za čudesa njegova sinovima ljudskim'. One koji razmišljaju o velikoj Božjoj milosti i ne zaboravljaju mala djela dobrote, On će opasati radošću i u njihova srca staviti pjesmu Gospodu. Svakodnevni blagoslovi koje primamo iz Božje ruke, a iznad svega Isusova smrt koja nam donosi radost, a nebo stavlja nadohvat ruke, trebali bi biti predmet trajne zahvalnosti. Kakvo je sažaljenje, kakvu neusporedivu ljubav, Bog pokazao prema nama, izgubljenim grješnicima, kad nas je povezao sa sobom da budemo njegovo naročito blago! Kakvu je žrtvu podnio naš Otkupitelj da se mi možemo zvati djecom Božjom! Mi trebamo zahvaliti Bogu za blagoslovljenu nadu koju nam daje velikim planom otkupljenja, mi ga trebamo hvaliti zbog nebeske baštine i njegovog bogatog obećanja, hvaliti ga što Isus živi da bi posredovao za nas." (Patrijarsi i proroci, str. 231.232)

VI. Literatura

Između velikog mnoštva literature o osobi i djelu Isusa krista, ovaj popis predstavlja izbor publikacija koje istražuju ovo područje, a pridonijele su nastanku ovog članka. Osnovne knjige ostaju često zanemarena Evanđelja po Mateju, Marku, Luki i Ivanu. Između važnijih djela na engleskom jeziku – napisanih iz različitih stajališta – su ova:

Adams, Roy. The Nature of Christ. Hagerstowm, Md., Review and Herald, 1994.

Baillie, Donald M. God Was in Christ: An Essey on Incarnation and Atonement. New York, Charles Scribner's Sons, 1948.

Barth Karl. Church Dogmatics. 4 sveska. Edinburgh, Clark, 1956.

Berkouwer, G. C. The Person of Christ. Grand Rapids, Eerdmans, 1954.

Boff, Leonardo. Jesus Christ Liberator. Maryknoll, N. Y., Orbis, 1978.

Brunner, Emil, The Mediator. Philadelphia, Westminster, 1947.

Cave, Sydney. The Doctrine of the Person of Christ. New York, Charles Scribner's Sons, 1925.

Cullmann, Oscar. The Christology of the New Testament. Drugo izdanje. Philadelphia, Westminster, 1964.

Erickson, Millard J. Man's Need and God's Gift: Readings in Christian Theology. Grand Rapids, Baker, 1976.

– . The World Become Flesh. Grand Rapids, Baker, 1991.

Forsyth, P. T. The Person and Place of Jesus Christ. Boston, Pilgrim, 1909.

Grenz, Stanley, junior i Roger E. Olson. Twentieth Century Theology. Downers Grove, Ill., InterVarsity, 1992.

– . "Jesus Christ." Zondervan Pictorial Encyclopedia of the Bible. Urednici Merrill C. Tenney i Steven Barabas. Grand Rapids, Zondervan, 1975. Sv. 3, str. 497-583.

Harris, Murray J. Jesus As God; The New Testament Use of "Theos" in Reference to Jesus. Grand Rapids, Baker, 1992.

Hendry, George. "Christology." A Dictionary of Christian Theology. Urednik Allan Richardson. London, SCM, 1969, str. 51-60.

Heppenstall, Edward. The Man Who Is God. Washington, D. C., Review and Herald, 1977.

Hick, John, urednik. The Myth of God Incarnate. London, SCM, 1977.

Holbrook, Frank B. The Atoning Priesthood of Jesus Christ. Berrien Springs, Mich., Adventist Theological Society, 1996.

Kelly, J. N. D. Early Christian Creeds. Treće izdanje. London, Longman, 1972.

Ladd, George Eldon. A Theology of the New Testament. Grand Rapids, Eerdmans, 1974.

Larson, Ralph. The Word Was Made Flesh: One Hundred Years of Seventh-day Adventist History, 1852–1952. Cherry Valley, Kalifornija, Cherrytown Press, 1986.

Marshall, I. Howard. I Believe in the Historical Jesus. Grand Rapids, Eerdmans, 1977.

McGrath, Alester E. The Making of Modern German Christology: From the Enlightenment to Pannenberg. Oxford, Blackwell, 1986.

Meyendorff, John. Christ in Eastern Christian Thought. Washington, D. C., Corpus, 1969.

Moltmann, Jòrgen. The Crucified God. London, SCM, 1974.

Morris, Leon. The Apostolic Preaching of the Cross. Grand Rapids, Eerdmans, 1980.

– . "Atonement." New Bible Dictionary. Drugo izdanje. Urednik J. D. Douglas et al. Downers Grove, Ill., InterVarsity, 1982, str. 104-106.

– . New Testament Theology. Grand Rapids, Zondervan, 1986.

O'Collins, Gerald. Christology: A Biblical Historical, and Systematic Study of Jesus. Oxford, Oxford University Press, 1989.

Oden, Thomas C. The Word of Life. San Francisco, Harper and Row, 1989.

Pannenberg, Wolfhart. Jesus – God and Man. Drugo izdanje, Philadelphia, Westminster 1977.

Pelikan, Jaroslav. Jesus Through the Centuries: His Place in the History of Cultures. New Haven, Conn., Yale University Press, 1985.

Ramm, Bernard. An Evangelical Christology: Ecumenic and Historic. Nashville, Thomas Nelson, 1985.

Rowden, Harold H. Christ the Lord: Studies in Christology Presented to Donald Guthrie. Downers Grove, Ill., InterVarsity, 1982.

Runia, Klass. The Present-day Christological Debate. Downers Grove, Ill., InterVarsity, 1984.

Schillebeeckx, Edward. Jesus: An Experiment in Christology. New York, Seabury, 1979.

Sobrino, Jon. Christology at the Crossroads. Maryknoll, N. Y., Orbis, 1978.

Vick, Edward W. H. Jesus: the Man. Nashville, Southern Publishing, 1979.

Wallace, Ronald S. "Christiology", Baker's Dictionary of Theology. Urednik Everett E. Harrison, et al. Grand Rapids, Baker, 1972, str. 117-123.

Wallenkampf, Arnold V. i W. Richard Lesher, urednici. The Sanctuary and the Atonement: Biblical, Historical, and Thelogical Studies. Washington, D. C., Biblical Research Institute, 1981.

Webster, Eric C. Crosscurrents in Adventist Theology. Berrien Springs, Mich., Andrews University Press, 1992.

Whidden, Woodrow W. II. Ellen White on the Humanity of Christ. Hagerstown, Md., Review and Herald, 1991.

Young, Norman H. "Christology and Atonement in Early Adventism." Adventist Heritage 9 (jesen 1984), str. 30-39.

< 3. Poglavlje

Sadržaj

5. Poglavlje >