< 4 Poglavlje

Sadržaj

6. Poglavlje >

Doktrina o čovjeku

Aecio E. Cairus

Uvod

Premda riječ "teologija" doslovce znači "rasprava ili studija o Bogu", čovjek je jedan od njezinih najvažnijih predmeta. Bog se otkrio kao Otac ljudskog roda (Mt 6,9), preko Sina koji se ne stidi nazvati ljudska bića svojom braćom i sestrama (Heb 2,11) i u Duhu koji uzima ljude za svoje prebivalište (1 Kor 6,19).

Premda nisu osjećali zbunjenost i očaj koji tako često nalazimo kod filozofa, biblijski pisci ipak postavljaju pitanja: Što je čovjek? i Tko sam ja? Biblija ova pitanja stavlja u okvir poštovanja prema Božjim djelima (Ps 8,5) i Njegove sućuti prema čovječanstvu (Job 7,17), zahvalnosti potaknute Njegovim milosrđem (2 Sam 7,18; Ps 144,3) i skrušenosti pred veličinom zadaće koju je On povjerio (Izl 3,11). Tako i mi trebamo postupiti.

Teološka antropologija (proučavanje čovjeka iz biblijskog gledišta) se obično proučava u vezi s kozmologijom (koja se bavi stvorenim svemirom), protologijom (prvobitnim stanjem zbivanja na svijetu), hamartiologijom (potpuno drukčijim stanje koje je uzrokovao grijeh) i eshatologijom (učenjem o posljednjim stvarima).

To je u redu, jer stvari zahtijevaju značenje u njihovom prirodnom kontekstu (otuda i veza s kozmologijom). Premda je ova povezanost danas zamračena posljedicama grijeha, podrijetlo bića i njegova sudbina otkrivaju njegovu narav. Tako se narav ljudskih bića otkriva u njihovom stvaranju (protologiji) i u budućem stanju (eshatologiji).

U ovom je eseju pojam "čovjek" upotrijebljen u generičkom smislu što ga nalazimo u Postanku 1,27 a odnosi se podjednako na muškarce i žene.

I. Prvotno stanje čovjeka

A. Biblijska informacija

B. Božja slika u čovjeku

1. Čovjekovo mjesto u stvaranju

2. Sadržaj slike

3. Prvotna pravednost

C. Spolnost u njezinom izvornom stanju

1. Čovjekova potreba za društvom

2. Stvaranje žene

3. Značenje braka

D. Prvotno jedinstvo ljudskog roda

E. Unutarnji život i njegova organska podrška

1. Cjelovitost čovjekove osobe

2. Biblijski monizam

3. "Duša" i "duh" u Bibliji

II. Čovjekovo sadašnje stanje

A. Biblijska informacija

B. Grijeh, prožimajuća stvarnost

1. Rimljanima 5,12

2. Pogrešno razumljen tekst

3. Neodoljive naklonosti

4. Pobjeda nad naklonostima

5. Ljudska pokvarenost i posljedice po društvo

C. Smrt, krajnji neprijatelj

1. Smrt kao kazna za grijeh

2. Poražena smrt

3. Vrijednost uništavajuće naplate

III. Čovjekovo buduće stanje

A. Privremeno boravište spašenih

B. Trajni dom spašenih

C. Buduće tijelo

IV. Odraz biblijskog učenja o čovjeku na kršćanski život

V. Povijesni pregled

A. Monizam i dualizam

B. Adventističko odbacivanje urođene besmrtnosti

C. Univerzalnost grijeha

D. Adventističko mišljenje

VI. Komentari Ellen G. White

A. Čovjekovo mjesto u stvaranju

B. Stvoren na Božju sliku

C. Stvaranja žene

D. Značaj braka

E. Slobodna volja

F. Izvorna pravednost

G. Pad u grijeh

H. Uvjetna besmrtnost

I. Grešne sklonosti

J. Život samo u Kristu

K. Uskrsnuće

L. Nova zemlja

VII. Literatura

Dodatak A: Status žene u Bibliji

Dodatak B: Odnosi između muža i žene

I. Prvotno stanje čovjeka

A. Biblijska informacija

Premda u Bibliji nalazimo mnoštvo informacija o čovjeku i njegovom podrijetlu, prva dva poglavlja u Postanku posebno raspravljaju o ovom predmetu i tijekom niza stoljeća bila su najveći izvor za teološka razmišljanja.

Na žalost, u suvremeno doba izvještaje što ih sadržavaju ova poglavlja ljudi često više ne smatraju jedinstvenom cjelinom nego dvama različitim prikazima stvaranja. Točno je da Postanak 2,4 počinje kao nova naracija (priča o raju), različita od Postanka 1,1–2,3 (izvještaj o stvaranju), ali ga dopunjuje. (Vidi Stvaranje, I. B. 1-2.)

Izvještaj o stvaranju opisuje nastanka života i radosti, zahvaljujući Božjem stvaralaštvu. Naracija o raju objašnjava nastanak grijeha i nevolja u svijetu, zbog čovjekove neposlušnosti. Javljuju se aluzije na Božja stvaralačka djela, ali s drukčijom namjerom. Različitost u redoslijedu njihova prikaza odgovara unutarnjim potrebama naracije, a ne različitim koncepcijama kronologije događaja. U priči o raju nalazimo misaoni nastavak priče o stvaranju, kao i srodnost jezika i strukture. Značenje različitih dijelova u samom izvještaju možemo pogrešno shvatiti ukoliko ne vidimo ovo jedinstvo.

Pitanje prehrambenih propisa samo je jedan primjer ovoga jedinstva. U Postanku 1,29.30 prvom je ljudskom paru zapovijeđeno da jede "sve bilje što se sjemeni" i "sva stabla plodonosna što u sebi nose svoje sjeme" – žitarice i voće. S druge strane životinje  trebaju jesti "sve zeleno bilje". Zbog toga je vrt s voćkama u Postanku 2,8.9 bio logično mjesto prebivanja za Adama i Evu. U svojoj prvoj rečenici zmija je ženi pokazala da je potpuno svjesna ograničenja svoje vlastite prehrane. Njezine se riječi mogu prikladno prevesti: "Pa što onda ako ['af ki] je Bog rekao da ne smijete jesti ni s jednog drveta u vrtu?" (vidi Post 3,1).

Neki mogu tvrditi da nakana Postanka 1 i 2 nije bila opisivanje svega što je bilo stvoreno, već samo po kome i s kojim ciljem. Naprotiv, upravo nam "kako" stvaranja pokazuje narav ljudskog stvorenja. To prikazati je očita namjera biblijskog pisca.

B. Božja slika u čovjeku

Ključni tekst za osnovnu informaciju da su ljudska bića stvorena na Božju sliku je Postanak 1,26.27: "I reče Bog: 'Načinimo čovjeka na svoju sliku, sebi slična, da bude gospodar…' Na svoju sliku stvori Bog čovjeka, na sliku Božju on ga stvori, muško i žensko stvori ih."

1. Čovjekovo mjesto u stvaranju

Da bismo odredili mjesto ljudskog para u Božjem stvaranju, moramo obratiti pozornost na božanski cilj stvaranja ljudskih bića, na značenje "Božje slike" i biblijske asocijacije na ovu frazu.

a. Božja namjera pri stvaranju čovjeka. Biblija se razlikuje od drevnih filozofa (Platona, na primjer) koji su tvrdili da je Bog morao stvoriti svijet kako bi mogao sebe izraziti. Bog svojom naravi nije bio primoran na stvaranje ničega, već je to slobodno odlučio učiniti da bi se mogla očitovati Njegova dobrota, mudrost i sila – Njegova "slava" – kako to daje na znanje Psalam 19,2-5.

Istina je da čovječanstvo postoji na slavu Bogu, ali ne zato što bi On želio da budu neka vrst kozmičkog zbora koji Mu pjeva hvalu. Umjesto toga ono pridonosi Božjoj slavi zato što je stvoreno na izuzetno hvalevrijedan način za zajednicu ljubavi s Njim (usp. Ps 100,1-4).

b. Božji autoportret. Prema izvještaju o stvaranju Bog je prvo odredio tri para prirodne sredine: odvojio je svjetlo od tame (prvi dan, Post 1,3-5), vodu od zraka (drugi dan, rr. 6-8) i kopno i njegovu vegetaciju od mora (treći dan, rr. 9-13). Zatim je ovu sredinu nastavio popunjavati sa stanovnicima: svijetleća tijela koja odgovaraju osvjetljenom i mračnom nebu (četvrti dan, rr. 14-19), letećim stvorenjima u zraku i plivajućim stvorenjima u vodi (peti dan, rr. 20-23) te kopnenim stvorenjima za zemlju pokrivenu vegetacijom (šesti dan, rr. 24.25). (Vidi Stvaranje, I. A. 1-10.)

Dokle god to nije bilo obavljeno, za pojavu čovjeka nije sve bilo spremno. "I reče Bog: 'Načinimo čovjeka na svoju sliku, sebi slična, da bude gospodar…' Na svoju sliku stvori Bog čovjeka, na sliku Božju on ga stvori, muško i žensko stvori ih." (rr. 26.27)

Stvaranje na Božju sliku ne smijemo miješati s biti stvarno Božja slika. Sunce odražava svoju sliku na površini jezera. Slikar slika na platnu sliku tog nebeskog tijela. To dvoje nisu slike sunca u istom smislu. Jedna je autoprojekcija i ima veze sa samom naravi sunca, budući da je dio njezina zračenja. Druga je nastala izradom kao slika sunca, ali se sastoji od pigmenata na platnu i nije potekla od same zvijezde.

Krist je po svojoj naravi vječna slika Boga. On je "odsjaj Slave i otisak Bića njegova" (Heb 1,3 – DF). On je van svake sumnje "slika Boga nevidljivog" (Kol 1,15 – DF). Kao takav On je sam stvorio i načinio čovjeka na Božju sliku (r. 16), premda je besumnje cijelo Božanstvo bilo uključeno u izraz "načinimo". Ljudi su Božja slika, ne produžetak Njegova bića, već portret ostvaren Njegovim stvaralačkim dizajnom.

c. Biblijske asocijacije koncepta "na Božju sliku". Neznabožački filozofi zamislili su svijet kao sliku njegova Stvoritelja. Nasuprot tome, Sveto pismo stvaranje na Božju sliku ostavlja samo za čovjeka (Post 1,26.27; 1 Kor 15,49). Kontekst u kome se nalazi ovaj izraz u Postanku 1,26.27 povezuje ovu sliku s položajem na samom vrhu cjelokupnog materijalnog stvaranja.

Ovo možemo pokazati u progresiji koju nalazimo u tekstu tijekom dana tjedna stvaranja, od same energije (svjetla) i anorganske materije u atmosferi, moru i na kopnu, do biljnog i životinjskog svijeta koji kulminira s ljudskim rodom. Postoji također i promjena u formuli odobravanja, od "dobro" prije stvaranja čovjeka (rr. 4.12.18.21.25) do " bijaše veoma dobro" (r. 31) poslije njega. Osim toga, Božanstvo se savjetuje samo prije stvaranja čovjeka (r. 26).

Najviši čovjekov položaj vidljiv je po naročitoj pozornosti koju mu Bog poklanja prije nego što mu je udahnuo život (Post 2,7). Osim toga, Adam ne može naći odgovarajućeg druga među životinjama (r. 20). Dostojanstvo koje je povezano s položajem čovjeka kao Božje slike istaknuto je u Postanku 9,6 gdje se za ubojice traži smrtna kazna. Sve što prijeti čovjekovu životu smatra se napadom na Boga kojega predstavlja.

2. Sadržaj slike

Nije odmah očito u kojem točno smislu nosimo Božju sliku. Ako naglasak stavimo na sličnost Bogu, kako slabašna ljudska bića mogu biti slična Beskonačnome? Sve u čovjekovu tijelu odgovara potrebama sredine. Naš oblik, veličina i izgled povezani su s uvjetima na planetu Zemlji. Je li Božja sredina slična našoj? Ili bismo sličnost trebali ograničiti na duhovno? Ako je tako, jesu li duhovne značajke manje dostojne Božanstva od tjelesnih? Mislioci svih mogućih razdoblja bavili su se s ovim pitanjima. U povijesnom dijelu (V) nalazimo pregled njihovih odgovora. Ovdje ćemo se koncentrirati na biblijske odgovore.

Da bismo odredili sadržaj Božje slike, moramo razmotriti božansku nakanu kako je izražena u Postanku 1,26: "'Načinimo čovjeka na svoju sliku, sebi slična." Ova je namjera važna zato što pokazuje da se ljudsko biće nije jednostavno pretvorilo u Božju sliku, već je kao takvo bilo pažljivo dizajnirano. Božja slika je daleko više od često nesvjesne vlastite projekcije u bilo kakvoj stvaralačkoj aktivnosti. Ova izjava o nakani također daje uvid u Božju veću nakanu. (Vidi Stvaranje, I. A. 12.)

Ideja da su ljudska stvorenja slika Božja prije svega ukazuje na njihovu ulogu kao Božjih predstavnika nižih stvorenja (rr. 26.27; Psalam 8,7-9). Čovjek je trebao djelovati kao što Bog djeluje u svom okružju. To je svakako značenje fraze "slika boga" kojase na drevnom Bliskom istoku odnosila na ljudsko biće; na primjer, faraon je bio "živa slika" Amona ili Raa. Nositi Božju sliku, dakle, ne znači toliko biti sličan Bogu koliko predstavljati Ga. Čovjek je Božji suradnik (Post 2,4-6.15) i pomoćnik (Ps 8,4-9; 115,16).

S druge strane, ne možemo isključiti sličnost, premda kao ideja nema središnje mjesto. Reprezentativne funkcije ljudskih bića ne mogu se održati bez povezanosti s Tvorcem. Zbog toga su tjelesne, intelektualne, društvene i duhovne sposobnosti, kao i sposobnost komuniciranja s Bogom sastavni dio koncepta Božje slike. Budući da je Božja slika u ljudima stvorena zato da ih stavi iznad niže prirode, ona mora sadržavati sve što omogućuje ljudskom rodu da vlada u svojoj sferi kao što Bog vlada u svojoj.

Novi zavjet naglašava sličnost Bogu u području znanja (Kol 3,10), pravednosti i svetosti (Ef 4,24). Time u čovječanstvu ističe izvornu dobrotu koja proistječe iz Stvoritelja kojem je bilo jako stalo da sve učini "veoma dobrim". Autoportreti Boga punog ljubavi i brižnosti nisu mogli a ne istaknuti zahvalnost i ljubav. Za njih bi dobrota i sklad s Božjim uputama bili savim prirodni. Božja slika u čovjeku uključuje i moralnu narav.

Daleko od toga da vodi na zlorabljenje prirode, kako to ponekad tvrde humanistički ekolozi, vladanje nad prirodom čini ljudska bića odgovornima pred Bogom za način na koji se ponašaju u prirodi. Obično zloporabe čine oni koji mogu pristupiti nekoj baštini, ali im ona potpuno ne pripada. Izvještaj o punoj vlasti koja je predana ljudima, samo naglašava da je očuvanje prirode u njihovom vlastitom interesu. Bog ljudskim bićima nije omogućio pristup samo prirodnim bogatstvima Zemlje, nego im je prepustio cijelu upravu nad njom (Post 1,26). Prema Svetom pismu priroda je čovjekova dragocjena baština. (Vidi Upraviteljska služba, I. B.)

3. Prvotna pravednost

Tjelesne, intelektualne, društvene i duhovne sposobnosti tijesno su vezane uz dostojanstvo osobe, što je bitna karakteristika bića stvorenog na Božju sliku (1 Kor 11,7). S najvećom skromnošću i štovanjem divimo se Božjoj spremnosti da nam podari ove sposobnosti; mi se divimo dostignućima čovječanstva (Ps 8). Istodobno nas može zbuniti paradoks da se ta Božja slika može ponašati na najbezbožniji način, kako je to u nedavnoj prošlosti viđeno čak i u visoko civiliziranim zemljama. Kako još uvijek to stvorenje smijemo nazvati "slikom Božjom"?

Paradoks se oslanja na jednu od naših najdražih sposobnosti: slobodu. Naša sličnost Bogu podrazumijeva ovisnost o Bogu, jer nešto može biti slikom samo ukoliko se slaže sa svojim uzorom. S druge strane sloboda otvara mogućnost osamostaljenja, što opet može dovesti do neslaganja. No samostalnost vodi neovisnosti samo kad slobodno biće želi ići svojim putom. Različiti putovi pretpostavljaju različita načela i ciljeve. Mi možemo dragovoljno prihvatiti naše stanje kao slike Božje, skrušeno priznati našu ovisnost i dragovoljno se pokoriti načelima Njegova kraljevstva, ili ih možemo odbaciti, pretvarajući slobodu u pobunu.

"Bog stvori čovjeka jednostavnim." (Prop 7,29; "čestita", prema izvorniku) Svakako da nije bio savršen u smislu postizanja svega za što je bio sposoban; na primjer, bile su mu potrebne upute (Post 2,16.17), posebno o kušnji koju je predstavljalo stablo spoznaje. U ovoj kušnji bilo je na kocki mnogo toga što je sve trebalo pomoći razvitku njegove moralne zrelosti (Jak 1,2-4).

Moralno stanje s kojim su stvoreni naši praroditelji obično se opisuje kao stanje nedužnosti, što znači da njihova krepost (sloboda od moralne nepravde) još nije bila ispitana. Krepost se zasniva na sposobnosti izbora, odnosno slobodnoj volji. Premda Biblija malo govori o ljudskoj volji, ona visoko cijeni ljudsku slobodu. Starozavjetno društveno zakonodavstvo oslobodilo je zarobljenike i robove nevoljnog statusa uobičajenog u staro doba i onemogućilo da se s bližnjim Izraelcem postupa kao s imovinom. Izraelov Bog preuzima ulogu Otkupitelja (Iz 41,14; Jer 50,34) ili Osloboditelja svog naroda (Iz 61,1).

Isus Krist je svoju zadaću razumio u istom smislu (Lk 4,16.21). Međutim, ovo oslobođenje nije bilo samo društvenopolitičko. Novi zavjet naglašava čovjekovo robovanje grijehu (Rim 3 i 7) kao posljedicu njegove pale naravi. Ono što sama spoznaja Božje volje ili Zakona nije mogla postići, Isus je postigao time što je ostao bezgrešan (Rim 8,3) i  poslušan do same smrti na križu (Fil 2,6-8). Tako je postao Otkupiteljem onih koji su bili podvrgnuti ropstvu grijehu (Heb 2,25) i stoga smrti, "jer je plaća grijeha smrt, a milosni dar Božji jest život vječni u Kristu Isusu, Gospodinu našemu" (Rim 6,23).

No takvo oslobođenje nije univerzalno ni automatsko. Dostupno je samo onima koji svojevoljno prihvate Krista (Iv 1,12) i daje slobodu, ne zato da se vrate svojevoljnoj samostalnosti, već da ljube Boga i bližnjeg sukladno "zakonu slobode" (Jak 2,12). "Dakako, vi ste, braćo, k slobodi pozvani. Samo, neka ta sloboda ne bude pobuda tijelu, nego ljubavlju služite jedan drugomu." (Gal 5,13)

Mnogi biblijski izrazi ukazuju na moć osobnog izbora i odluke, uključujući hebrejske hafes i rason, te grčki thelema. A još je važnije što se opomene i moralne upute u Svetom pismu ne mogu objasniti bez pretpostavljanja ljudske slobode i mogućnosti izbora. Božja volja je slobodna i neograničena, a On je slobodnu volju dao i bićima koja je stvorio.

Božja volja, načelo dobrote, nije apstraktna ni teška. Čak i u sadašnjem stanju ljudsko biće može lako odrediti što je pravo, ako se slaže da su božanske upute dobre (Rim 7,15-18). Ali u sadašnjem grešnom stanju ljudska je volja zarobljenik grijeha i potrebna joj je božanska milost da ostvari dobru Božju namjeru (rr. 24.25). U svom prvotnom, čestitom stanju, čovjek je bio u stanju slijediti božanske upute. Bog je zamislio svemir slobodan od smrti (Rim 8,21), podrazumijevajući sposobnost da se striktno drži Njegovih smjernica (Post 2,17). Na žalost, Božja stvorenja su istom slobodom mogla izabrati i smrt (to su i učinila). (Za druge primjedbe o "Božjoj slici". vidi Grijeh, I. A. C; Način življenja, I. A. 2.)

C. Spolnost u njezinom izvornom stanju

1. Čovjekova potreba za društvom

Premda je iz Postanka 2. poglavlja jasno da čovjek i žena nisu stvoreni u isto vrijeme, 1. poglavlje zanemaruje ovaj protok vremena. Bog je stvorio ljudska bića kao muško i žensko (r. 27). "Adam" na hebrejskom jeziku zapravo nije osobno ime, već zbirna imenica koju bismo mogli prevesti kao "čovječanstvo" ili "narod" (usp. Post 5,2). Poseban izraz za muškarca, 'iš, javlja se u Bibliji prvi put poslije spominjanja žene, 'iššah, (Post 2,23).

Izvještaj iz raja spominje neko kratko vrijeme kad je postojalo samo jedno ljudsko biće, ali za njega nije bilo formule odobravanja već upravo obrnuto: "Nije dobro da čovjek bude sam." (r. 18) Prema primjeru odnošaja u Božanstvu (Iv 17,24), ljudi su stvoreni kao društvena bića. Kratko vrijeme samo s jednim 'adam-om trebalo mu je pokazati da u životinjskom svijetu nema para pa mu je zbog toga potrebna "pomoć" ili odgovarajući drug. Ideal izražen u stvaranju bio je da muškarac i žena oblikuju cjelinu u kojoj će se uzajamno dopunjavati i oslanjati jedno na drugo. Izolirani par ne ispunjava sve zahtjeve za društvenošću čovjeka, ali postupak stvaranja pokazuje njezinu važnost u Božjem planu.

Zato Biblija funkciju spolnosti stavlja u okvir zajedništva, intimnosti i dopunjavanja u kojem se ostvaruje prava ljudskost. Ova je ideja mnogo naprednija od ideja čiste reprodukcije, re-kreacije ili "oslobađanja od napetosti" na koju se spolnost često svodi.

2. Stvaranje žene

Mnogi su tumači zamijetili značenje načina na koji je žena stvorena (Post 2,21.22). Uzeta je od čovjekova rebra – ne od njegove glave ili nogu – što ukazuje na jednakost. Riječsela', u ovom retku prevedena kao "rebro", na drugim je mjestima prevedena riječju "strana", što označava simetričan dio lista ili dvostrukih vrata (1 Kr 6,34), drugo identično krilo neke zgrade (Izl 16,16.17), suprotnu padinu nekog brda (2 Sam 16,13). Ako sačuvamo smisao "strane", onda možemo naglasiti jednakost i dopunjavanje muškarca i žene. Oni su zajedno tvorili ljudski rod, stvoreni su na Božju sliku da se pomažu i međusobno podupiru. Bog je objema povjerio vladavinu nad zemljom i onim što je na njoj (Post 1,28).

Prema Postanku 2,20 Bog je za Adama stvorio 'ezer, što je najčešće prevedeno kao "pomoć". Međutim hebrejska riječ ne podrazumijeva podložnost kako na to može ukazivati hrvatska riječ; ona može značiti "potporu" ili "dobročinitelja" i redovno se rabi za Boga koji pomaže ljudima (Ps 33,20; usp. Ps 54,6). Osim toga, fraza k^enegdo, prevedena "kao što je on", potječe od izraza koji znači "ispred", što pokazuje da je pomoćnik kojega je Bog stvorio za čovjeka trebao biti njegova kopija (pandan), njegova dopuna. (Vidi Stvaranje, I. B. 7.)

Neki su pisci u izvještaj u Postanku 2 učitali božanski određenu hijerarhiju spolova. Žena, stvorena radi čovjeka (rr. 18-20), potekla je od čovjeka koji joj je dao ime, pa je time ukazao na vlast koju ima nad njom (r. 23). Međutim u biblijskom izvještaju o stvaranju žene nema prijelaza od nadmoćnijeg na podređenog. Naprotiv, u Postanku 1 kretanje je suprotno, od nižih stvorenja do viših, a u Postanku 2 od nepotpunosti k cjelovitosti. Fizičko ishođenje ne podrazumijeva podložnost: čovjek nije podložan zemlji. Matthew Henry tvrdi da je žena bila "dvostruko prosijan prah, još udaljenija od zemlje". U Postanku 2,23 Adam primjećuje da je njegova žena generički ista, da je "žena" ili "supruga", ali joj ne daje osobno ime; to će učiniti tek nakon pojave grijeha (Post 3,20).

Uravnoteženost biblijskih dokaza nikako ne podržava nekakvu superiornost muškarca. Podložnost žena bila je posljedica poremećaja u ljudskim odnosima, koje je grijeh unio u svijet (r. 16; II. B. 5). Pavao nalaže pokoravanje žena njihovim muževima koji ih ljube kao što je Krist ljubio Crkvu, da ih ljube kao sebe same (Ef 5,21-33; vidi Brak, I. E. 1).

3. Značenje braka

Bračne ustanove su dio ljudske kulture i veoma su različite u vremenu i prostoru. Međutim, one nisu proizvod kulture, nego su Božji naum za ovaj svijet. Stvaranje ljudskog para nalazimo među Božjim stvaralačkim djelima šestog dana (usp. Post 1,26-31 sa 2,4-25). Nakon što je Bog "napravio" ženu i doveo je k njemu, "čovjek reče: 'Gle, evo kosti od mojih kostiju, mesa od mesa mojega! Ženom neka se zove, od čovjeka kad je uzeta!'" (Post 2,23). Posebni izrazi za "čovjeka" i "ženu" (hebrejski 'iš i 'iššah) u odnosu jedno prema drugome označavaju "muža" i "suprugu". Ovdje je riječ upravo o tom odnosu, budući da se raspravlja o zajednici prvog ljudskog para.

U biblijskom smislu adam postaje čovjek/muž ('iš) kad je uzeo ženu/suprugu, upravo kao što ona postaje žena/supruga ('iššah) samo kad je uzeta. Ova aluzija ukazuje na važnost seksualnosti za ljudski identitet.

Da bi netko bio cjelovit muškarac ili žena, ne mora biti u braku; biti osoba je nešto mnogo osnovnije od biti muškarac ili žena. No ljudska seksualnost modificira i pomaže u određivanju naše osobnosti. Osim toga, seksualno ostvarenje moguće je postići samo kad temeljni odnos, zasnovan na potpunoj predaji kako se to ostvaruje u braku, potkrepljuje i podržava seksualni odnos.

U braku "će čovjek ostaviti oca i majku da prione uza svoju ženu, i bit će njih dvoje jedno tijelo" (3,24). U mnogim razdobljima i na mnogo mjesta običaji su dopuštali vjenčanje muškarca i žene koji su bili gotovo potpuni stranci. Na tajanstven način bračni život je taj par sjedinio u zajednicu tako prisnu kao da je krvna ("meso i kosti" u hebrejskom idiomu, usp. Suci 9,2 i 2 Sam 5,1). Intimnost čini da se par drži zajedno kao kopija isječena iz istog bloka materijala. Vremenom bračni par počinje slično misliti, govoriti i postupati; oni postaju "jedno tijelo".

Da dvoje mogu postati jedno "uzvišena" je tajna (Ef 5,32) prikazana načinom na koji je Bog ustanovio brak. On je doslovce načinio prvog muža i ženu od istog mesa i kostiju, kao kopije (pandan) istog tijela, i povezao ih snažnu, doživotnu zajednicu. Sam način stvaranja pomaže objašnjavanju značenja braka.

D. Prvotno jedinstvo ljudskog roda

Nasuprot spekulaciji da su neke rase djelomice nastale ("amalgamacijom", stapanjem) od ljudskih bića stvorenih odvojeno od Adama, tekst u Djelima 17,26 podržava načelo da u ljudskom rodu nema druge krvi osim Adamove i Evine: "On [Bog] je izveo sav ljudski rod od jednoga čovjeka i nastanio ga po svoj površini zemaljskoj, pošto je ljudima odredio ustaljena godišnja doba i međe postojbine njihove." Ova istina takođe povezuje sve ljude u solidarnosti s posljedicama Adamova pada (Rim 5,12.19) ali i za mogućnost spasenja po Kristu (1 Kor 15,21.22).

Životinje su stvorene "sve po vrsti njihovoj" (Post 1,21.24.25 – ŠA), što znači "prema njihovim vrstama" (Post 6,20; 7,14; Lev 11; Pnz 14; Ez 47,10). Ovdje je riječ o različitim vrstama unutar svake kategorije, na primjer, različite "zvijeri zemaljske". Premda se u izvještaju o stvaranju ljudi javljaju kao zasebna kategorija, za njih nije tako nešto rečeno. Oni se izvorno pojavljuju kao jedna jedina vrsta.

Znanost potvrđuje ovu biblijsku informaciju. U svim ljudskim rasama prisutne su iste biološke različitosti, kao i iste psihološke crte i kulturne značajke. Razlike u ljudskim rasama nisu ništa drugo do rekombinacija, poboljšanje ili djelomično potiskivanje karakteristika koje su zajedničke cijelom ljudskom rodu.

Prema najboljoj znanstvenoj spoznaji, rase su nastale zhavaljujući sklapanju brakova u zatvorenom krugu i genetskom odstupanju u vrijeme kad je bilo malo ljudi i to rasijanih. Psiholozi danas mogu slijediti razvoj jezika unatrag do zajedničkog podrijetla; zapravo svi nama dostupni lingvistički i genetski podaci ukazuju na zajedničko podrijetlo ljudskog roda.

Prema ne raspravlja s rasama kao takvima, Postanak 11. poglavlje naglašava izvorno jedinstvo ljudskog roda, čak i poslije sveopćeg potopa. U prvom naraštaju nakon katastrofe "sva je zemlja imala jedan jezik" (r. 1). I tom je naraštaju, kao Adamu i Evi, bilo zapovijeđeno: "Zemlju napunite." (Post 9,1)

Međutim, pod autokratskom upravom (Post 10,8.9) pokazali su neposlušnost božanskoj zapovijedi (Post 11,4) i koncentrirali se u južnoj Mezopotamiji (r. 2). Za dobro ove i svih sljedećih generacija Bog ih je rasuo, prisiljavajući na kulturnu i jezičnu raznolikost među različitim skupinama (r. 8; usporedi podjelu među semitima, jafetovcima i hamovcima u Postanku 10). Ovo prisilno raseljavanje moglo je pružiti prvu priliku za genetsko odstupanje i brakove sklopljene unutar uskih zajednica, što je dovelo do rasne raznolikosti danas prisutne među ljudima.

Biblijski pisci uvijek naglašavaju teološke posljedice tog prvotnog jedinstva. Tako Amos 9,7 objašnjava da Bog održava isti odnos sa svim etničkim skupinama na zemlji, bilo da su Semiti (Izrael) ili Hamovci (Filistejci). Prednosti Izraela bile su uvjetovane zavjetnim odnosima, a ne prirodnim nasljeđem.

E. Unutarnji život i njegova organska podrška

1. Cjelovitost čovjekove osobe

Slobodno kažemo da čovjek postoji na različitim razinama: prirodnoj/natprirodnoj, unutarnjoj/vanjskoj. Budući da je slika Božja, čovjek djeluje na svijet prirode istodobno zadržavajući jedinstven odnos s Bogom (natprirodna razina). Na prirodnoj razini postoji unutarnji život (misli, osjećaji, rasuđivanje, pamćenje, volja, dar za estetsko, i drugo), koji daleko nadilazi život životinja, dok je vanjski organski život (prehrana, spavanje, reprodukcija i drugo) obima uglavnom zajednički.

Budući da se kod čovjeka prednost davala unutarnjem, odnošajnom životu, ne treba čuditi da su učinjeni pokušaji kojima se čovjekova narav zamišljala dvojnom. Prema takvoj koncepciji unutarnji i odnošajni život ostvaruje se unutar bića, različito nazvanog "duh" ili "duša", nematerijalnog po naravi, koji nastava u našem materijalnom organizmu, sposoban je funkcionirati neovisno o njemu i nema ga kod životinja. Neki dijele ljudsku narav na tri dijela: tijelo, duša i duh. Za naše proučavanje možemo oba stajališta svesti pod dualizam, budući da je u objema samo je jedan od tih dijelova ljudske naravi (duh u jednom, a duša u drugom slučaju) stvarno važan, odvojen i u stanju neovisno funkcionirati. U ovim koncepcijama ostalo je drugorazredno.

Dualizam se obično povezuje s idejom da duša ili duh, prigodom smrti odvojeni od organizma, nastavljaju zauvijek funkcionirati ("besmrtna duša"). No iste riječi (duša ili duh) često primjenjujemo na iskaze koji se odnose na unutarnji život, a ne na neovisno biće u kojem navodno žive.

2. Biblijski monizam

Suprotan dualizmu je biblijski monizam, stajalište prema kojem svi iskazi unutarnjeg života ovise o čitavoj ljudskoj naravi, uključujući i organski sustav. Sastavine ljudskog bića funkcioniraju kao jedinka. Nema odvojene duše ili duha koji bi odvojeno od tijela mogli svjesno postojati. Stoga riječi "duša" ili "duh" opisuju intelektualne, osjećajne ili voljne manifestacije osobe.

Teolozima u različitim kršćanskim vjerskim zajednicama postaje sve jasnije da su prema Bibliji ljudska bića monistička. Interpreter's Dictionary of the Bible potvrđuje: "Po tome što je Jahve udahnuo životvorni dah čovjeku kojega je oblikovao ne smijemo zaključiti da je čovjek sastavljen od dvije odvojene jedinke, tijela i duše – što je gledište karakteristično za orfizam i platonizam. Da uporabimo sada već klasičnu frazu, Hebreji su čovjeka zamišljali kao živo tijelo, a ne kao utjelovljenu dušu."

Za sve biblijske tekstove u kojima se pojavljuju riječi "duša" i "duh" možemo zahvaljujući kontekstu reći da se odnose na funkcioniranje individualne psihe ili na aktivnost čitave osobe. To važi kako za starozavjetne izraze nepfeš ili ruah i u Novom zavjetu odgovarajuće izraze psyhe i pneuma, koje prevodimo s "duša" i "duh". Ni u jednom jedinom slučaju ne čitamo o nekoj besmrtnoj duši u čovjeku, duši ili ljudskom duhu koji može funkcionirati neovisno o materijalnom tijelu.

3. "Duša" i "duh" u Bibliji

Izvještaj o stvaranju čovjeka u Postanku 2,7 ponekad se tumačio kao unošenje "duša" ili nematerijalne tvari u materijalni organizam. No takav se zaključak protivi izvještaju. Prema njemu čovjek je oblikovan "od praha zemaljskog", upravo kao što su životinje iz njegovog okoliša načinjene "od zemlje" (Post 1,24; 2,19), samo s više osobne pažnje i njege. Zatim Bog " u nosnice mu udahne dah života" što ga čovjek dijeli s pticama, gmizavcima, sisavcima i drugim životinjama (Post 1,30; 7,22) i kao oni "postane čovjek živa duša", nefeš hayyah (Post 1,20.24).

Pridjev hayyah znači "živ". Premda se nefeš u našim prijevodima često prevodi kao "duša", njegova uporaba za čovjeka i životinje (rr. 20.24.30; 2.19; 7,21) pokazuje da u njoj nema ničeg besmrtnog, nečega što bi ukazivalo na njene više funkcije. U svom osnovnom smislu hebrejska riječ označava "ždrijelo, grkljan", a tako je i prevedena u Izaiji 5,14. Isti prijevod mogao bi se uzeti u Postanku 34,3 umjesto "duše" (kod nas je gotovo u svim prijevodima stavljeno "srce"). U Izaiji 5,14 ova riječ ima paralelu u riječi "ralje" (usp. Hab 2,5) i tako se može prevesti u Izrekama 25,25 (žedna "duša" uživa u hladnoj vodi) i na drugim mjestima.

Srodan glagolu nfš, "disati", nefeš slikovito znači "život", kao u Ponovljenom zakonu 24,6 i na mnogim drugim mjestima. U Izrekama 8,35 ona je suprotna "smrti" i paralela je riječi hayyim, što je još jedan izraz za "život" (usp. već spomenutu riječhayyah). Značenje "život" može se isto tako odrediti iz konteksta ulomaka kao što su 1. Samuelova 28,9; Psalam 30,4; 124,7; Izreke 7,23; 19,18. Međutim, sadržaj ovog izraza ukazuje na mnogo aktivniji, a ne samo osjećajni ili vegetativni život. Stoga je u Postanku 2,7 opći smisao kombiniranog pojma nefeš hayyah "živahno živo biće". Čovjek jest duša; on nema dušu.

Tako ni elementi od kojih se sastoji čovjek, niti postupak primijenjen pri stvaranju – kako je opisan u Postanku 2,7 – ne ukazuju na nešto što bi u dualističkom smislu bilo "duša". Ljudska bića nadilaze životinje, ne zbog broja njihovih osnovnih sastavina, već zato što se kvalitativno razlikuju od životinja (Prop 3,19). Ovo ne ide u prilog dualističkom stajalištu.

Premda smrt nije bila dio prvotno stvorenog svijeta, biblijski podatak o procesu umiranja jednako se protivi dualističkoj misli. Prema biblijskim iskazima smrt je povratni proces u kojem se čovjek, budući stvoren od zemlje, vraća u zemlju (Post 3,19) i pritom Bogu vraća dah (ruah, doslovce "vjetar", često preveden kao "duh"), koji je simbol životnih snaga koje su mu u početku (Prop 12,7) posuđene kao i ostalim živim stvorenjima (Post 6,17; 7,15.22).

Nema osobnog ili svjesnog bića koje preživljuje povratni proces smrti (Ps 6,6; 30,10; 88,11; 115,17; 144,4; Prop 9,5.6; Iz 38,18.19). Povratni se proces može ponovno okrenuti samo uskrsnućem. Stoga sva nada u život poslije smrti mora biti usmjerena na uskrsnuće (1 Kor 15,16-23; usp. Iv 6,39.40). Samo uskrsnuće, a ne neko bestjelesno stanje, može izbaviti pokojnika od nestajanja (Lk 20,37.38). Kako je to prije više stoljeća istaknuo William Tyndale, enegleski prevodilac Biblije i mučenik, oni koji bestjelesne duše stavljaju u nebo, pakao ili čistilište "poništavaju argumente kojima Krist i Pavao dokazuju uskrsnuće". (Vidi Smrt, I. A. 3. 4; Uskrsnuće, I. A.)

II. Čovjekovo sadašnje stanje

A. Biblijska informacija

Prema prvim poglavljima Postanka, prvi su ljudi trebali živjeti sretnim životom kao Božji pomagači u Edenu. U tom "vrtu kraljevske palače" (što je doslovno značenje "raja") mogli su služiti Bogu (Post 2,15) i uživati u prisnoj zajednici s Njim (usp. Post 3,8). Prvi je par mogao koristiti prednosti načela održavanja života nađenog u bliskosti Bogu time što će jesti sa stabla života (Post 2,9; 3,22).

Takva sreća nije bila dugog vijeka. Do preokreta je došlo s grijehom, izdajom Božjeg povjerenja i kršenjem izričitih naredbi. One su se ticale jednog drugog stabla, povezanog sa "spoznajom dobra i zla", što je hebrejski idiom koji ukazuje na samoovisnu sposobnost prosuđivanja i odlučivanja za sebe, obično povezanu sa zrelom dobi (Pnz 1,39; 1 Kr 2,9; Iz 7,15.16).

Premda stvoreni kao odrasle osobe, prvi ljudi su za svoje moralne odluke još uvijek ovisili o Bogu. Međutim, kao što smo već rekli, oni su slijedeći savjet zmije izabrali samostalnost: "Pa što ako je Bog rekao: 'Ne smijete jesti ni s jednog drveta u vrtu'?" Ova izdaja ih je onesposobila za prisnu zajednicu s Bogom i blagoslove koji je prate.

Premda je izvještaj u Postanku dosta jednostavan, trećem poglavlju je potrebno tumačenje zasnovano na otkrivenju. U Postanku je narav "zmije", te lukave ličnosti (r. 1) koja je agresivno uvjeravala da "spoznaja dobra i zla" omogućuje da postanu "kao bogovi" (r. 5), a koja je zavela ljudski par obećavajući da će izbjeći smrtnu presudu određenu za neposluh Bogu (r. 4), dosta enigmatična. Prema Novom zavjetu bio je to prerušen đavao (Otk 12,9), duh koji se protivi Bogu (oboje, "đavao" i "Sotona" znače "protivnik"). On je nekoć bio u istini (Iv 8,44) i već je naveo mnoštvo nebeskih duhova na pobunu (Jd 6; Otk 12,4.8).

U Starom zavjetu nalazimo aluzije na pad ovog bića (Iz 14,4-23; Ez 28,1-10), što spominju i spisi između oba zavjeta (Jubileji 10,8; 11,5; Damaštanski dokument 3,4; 2. Enohova 32,3). Novi zavjet potvrđuje ovaj opis, optužujući to biće za navođenje ljudskog roda na grijeh (Lk 22,3.31; Iv 13,27; Dj 5,3; 1 Kor 7,5) i za protivljenje djelu spasavanja (Mk 4,15; 1 Sol 2,18). U krajnjem smislu ono je odgovorno za smrt (Iv 8,44; Heb 2,14).

Dakle, ideja da u Postanku 3,4.5.22 budu "kao Bog", odnosi se na đavolski pokušaj stvaranja samousmjerenog života koji zanemaruje Božji zakon i niječe ovisnost stvorenja o Njemu (Iz 14,13.14; Ez 28,2; usp. edensko okružje u rr. 13-15). Stoga se u kušanju Adama i Eve radilo mnogo više nego samo o izoliranom činu nepoštovanja božanskog autoriteta. Svojim padom čovjek se pridružio kozmičkoj pobuni protiv Boga.

Međutim Bog je milostivo postupio prema grešnicima. Nije ih odmah smaknuo, već ih je istjerao iz Raja. Budući da više nisu bili u vrtu, Adam i Eva su se našli u neprijateljskoj okolini i, kako je to Bog u svojoj presudi objavio, bili su izloženi tuzi, boli, nezahvalnom tlu, izrabljivačkim odnosima i konačno smrti (Post 3,14-19). Biblija tako pokazuje da je grijeh glavni izvor zla u čovjeku.

B. Grijeh, prožimajuća stvarnost

U Rimljanima 5,12-20 riječ je o veličini Adamove i Evine pobune i njenih sveprožimajućih posljedica. One su iznesene zato da pojasne sudbonosni značaj njihove antiteze: Kristovu poslušnost na križu kao otvaranje vrata spasenja cijelom ljudskom rodu.

1. Rimljanima 5,12

Prema Rimljanima 5, grijeh i smrt među ljudima potječu izravno od Adama, a ne od svakog čovjeka ponaosob. Pavao višeput ponavlja da jedan jedini postupak ostavlja traga na cijelom čovječanstvu. U dvanaestom retku "po jednom čovjeku uđe grijeh u svijet", a u petnaestom "grijehom jednoga mnogi [su] umrli" (DF). U Rimljanima 5,18.19 prekršaj i nepokornost "jednoga" doveli su do osuđenja, kao što su poslušnost i pravedna djela "jednoga" donijeli novi život.

U redcima 12-14 Pavao pokazuje dalekosežnost posljedica grijeha koji je otpočeo s jednom osobom. Prvo, svi sagriješiše (usp. Rim 3,9-20). Međutim, ako je svatko krenuo, neovisno o Adamu, svojom linijom grijeha, onda netko, u neko vrijeme, može biti u stanju ne griješiti. Budući da se to ne događa, iz toga slijedi da mi ne počinjemo neovisno. Drugo, smrt je postojala dok još nije bilo posebnog otkrivenja zapovijedi kao u Edenu ili na Sinaju. U ona vremena, premda je grijeh postojao u obliku nasilja nad savješću, nije imao otežavajući karakter prijestupa nekog pisanog pravila. Kad bi bilo istina da svatko žanje samo posljedice svog grijeha, ljudi onog vremena, budući da nisu bili krivi kao Adam, nisu trebali biti kažnjeni smrću kao on. No njihova smrt pokazuje da je bila posljedica Adamova grijeha. (Vidi Grijeh, III. B; Smrt, I. C. 1.)

2. Pogrešno razumljen tekst

Rimljanima 5,12 predstavlja kamen smutnje za prevodioce i tumače. U našim novijim prijevodima "jer" stoji umjesto grčke fraze eph' ho, u doslovnom prijevodu "na kojem". Vulgata prevodi in que omnes peccaverunt, "u kojem svi sagriješiše". Ovaj prijevod pruža osnovu za učenje o "istočnom grijehu" prema kojem je svaki Adamov potomak, budući da je u Adamu sagriješio, osobno odgovoran za prvi grijeh.

Međutim "u kojem" nije ideja izražena grčkim eph' ho, većen ho, što je uobičajena Pavlova fraza (usp. Rim 2,1; 7,6; 8,3.15; 14,21.22; 16,2). Osim toga ništa u kontekstu ne ukazuje na teoriju o prijenosu krivnje. Fraza eph' ho znači "na osnovi koje" i s pravom se može prevesti "zbog čega ili koga". To se dobro uklapa u kontekst: grijeh i smrt su ušli u svijet preko jednog čovjeka zbog kojega su svi sagriješili (usp. Rim 5,19). Ono što slijedi nakon eph' ho u Rimljanima 5,12 jest posljedica. Frazu "jer svi sagriješiše" dakle ne bismo smjeli razumjeti kao razlog što "smrt prijeđe na sve ljude". Takvo tumačenje se ne uklapa u kontekst. Umjesto toga to što su svi sagriješili pokazuje vjerodostojnost preostalog teksta: Grijeh i smrt su se proširili svijetom, počevši s Adamom. Takvo razumijevanje ovog retka potvrđuje njegova analogija sa sljedećom točkom u Pavlovom izlaganju. U redcima 13 i 14 Pavao tvrdi da upravo zato što su ljudi umirali u svim vremenima, i mi moramo prihvatiti činjenicu da je uzrok smrti Adam, a ne osobni grijeh.

Ovaj ulomak pokazuje da kad bi grijeh ovisio samo o iskazivanju slobodne volje pojedinca, onda ne bi bilo razloga da neki sveti junak ne bi mogao potpuno izbjeći grijeh. To što u ljudskoj povijesti nema takvog primjera dokazuje činjenicu da ne možemo izbjeći grijeh. Prožimajuća snaga grijeha koja stanuje u nama (usp. Rim 7,17) prenosi se u grešne misli, riječi ili postupke u nekom trenutku života svakog ljudskog bića. Sveprožimajućoj moći grijeha može se suprotstaviti samo spasiteljska snaga evanđelja.

Davno prije nego što je Pavao pisao o grijehu "koji stanuje u meni" (Rim 7,17.20), Bog je proglasio da su čovječje misli "opake od njegova početka" (Post 8,21), čime je ukazao na unutarnju etičku sklonost prema bezakonju. Jobova knjiga naširoko raspravlja o ozbiljnom stanju čovjeka koji, počevši od svog skromnog rođenja na zemlji u Božjim očima ostaje nepopravljivo "nečist" (Job 14,1-4). Opisujući grešno stanje čovjeka, Job uzvikuje: "Tko će čisto izvuć iz nečista? Nitko!" (r. 4); a Bog potvrđuje Jeremiji: "Lukavo je srce, više nego sve, i podmuklo." (Jr 17,9 – ŠA)

3. Neodoljive naklonosti

Sukladno Novom zavjetu neobnovljena osoba, suočena s otkrivenom Božjom voljom, nije je u stanju ispuniti pa ni sasvim razumjeti njezinu vrijednost (Ef 4,18). Um se protivi "Bogu: zakonu se Božjem ne podvrgava, a i ne može. Oni pak koji su u tijelu, ne mogu se Bogu svidjeti" (Rim 8,7.8 – DF).

Brižljiv odgoj, vježbanje snage volje i sva druga ljudska sredstva ne mogu ništa protiv zle naravi s njezinim sbično usmjerenim sklonostima. Pošto brane pristup Božjoj milosti, sklonosti ljudske naravi neminovno vode u moralnu propast. Otuda i potreba za obraćenjem prije nego što čovjek pokušava reformirati svoj život. (Vidi Spasenje, I. E). Zle sklonosti ostaju i poslije obraćenja, ali više nemaju ranije nesavladivu snagu. Zahvaljujući regeneraciji moguć je novi život, kako ćemo to pokazati u sljedećem dijelu.

U svakom slučaju ugrožavajući karakter grijeha nije toliko prisutan na površinskoj razini njegovih plodova, koliko u njegovim korijenima duboko ukopanim u ljudskoj naravi. Gijeh je u našem životu "sistemski". "Grijeh koji stanuje u meni" (Rim 7,17.20) razlog je što "činim zlo koje neću" (r 19). Sveto pismo ovdje unutarnji uzrok zlih djela naziva "grijehom", što pokazuje da biblijsko razumijevanje grijeha obuhvaća sklonosti, a ne samo zla djela.

Kad govorimo o izopačenoj ljudskoj volji, moramo ukazati na jedan izuzetak. Isus Krist je bio bez grijeha, premda je u svojoj ljudskoj naravi u svemu drugome bio "sličan svojoj braći" (Heb 2,17). Nasuprot nama, koji smo po "naravi djeca srdžbe" (Ef 2,3), On je od začeća bio "Svet" (Lk 1,35 – ŠA). On nikad nije počinio grijeh (1 Pt 2,22) i Zli nad Njim nije imao vlasti (Iv 14,30; doslovno "na meni nema ništa" – ŠA). Šira rasprava o ovom predmetu pripada biblijskom nauku o Kristu (vidi Krist, I. B. 2), ali ovdje je bitno da budemo svjesni ovog izuzetka u doktrini o ljudskoj pokvarenosti.

4. Pobjeda nad naklonostima

Bez obzira što je za neobraćenu osobu neodoljiva, protiv svake sklonosti ili naklonosti možemo se boriti i pobijediti je uz nadnaravnu pomoć. Neizbježni poraz naših urođenih snaga možemo izbjeći novorođenjem odozgo (Iv 3,5-8). Sam Krist otvorio je mogućnost pobjede. Utjelovljenjem ušao je u isti grešni svijet koji okružuje kršćane. Vršeći Božju volju On je "osudio grijeh u tijelu" (Rim 8,3). Kao što pokazuju brojni novozavjetni tekstovi, Bog očekuje da svi vjernici "idu za" Njim (Mt 10,38) i da Ga "nasljeduju" (Ef 5,1.2).

Kako je to apostol istaknuo u Rimljanima 7,22-25, postići poslušnost je čudo snage Kristove milosti. Dok se Pavlov um oduševljava Božjim Zakonom, "drugi zakon" se "bori protiv zakona" njegova uma. Njegova jedina nada za izbavljenje bio je Isus Krist. Do koje se mjere ovo izbavljenje može ostvariti u sadašnjem životu kršćana, zaslužuje detaljno razmatranje i pripada doktrini o spasenju. (Vidi Spasenje, III.) Za opis sadašnjeg stanja ljudske rase dovoljno je reći da smo oslobođeni robovanja grijehu, ne zato da budemo nemarni i bezbrižni, već da se borimo protiv njega u borbi koja je naporna čak i za posvećenog kršćanina.

Zahvaljujući pomoći koja nam je na raspolaganju da nadvladamo grijeh, cijena pobjede je stalno bdjenje u duhovnom ratu (Rim 13,12; 2 Kor 10,4; Ef 6,10-13; 1 Pt 5,8.9). Ovaj je sukob ukorijenjen u dvojnoj naravi obraćene osobe, rođene od tijela i od Duha (Gal 5,17).

Kršćani su bolno svjesni stvarnosti da se ponekad ne ponašaju na kršćanski način. S Pavlom možemo priznati: "Ja s­m… služim… zakonu grijeha." (Rim 7,25) Prepušteni sebi, kršćani lako padaju u zamku divljenja Božjoj volji i samouzdajućim pokušajima da je ostvare bez neophodne božanske snage.

No i kad pobjeđuje, čovjekovo sadašnje stanje, praćeno stalnom potrebom za borbom, još uvijek je neizvjesno. Ne možemo uvijek računati na to da ćemo iz borbe izići nepovrijeđeni. Isus je poučio svoje učenike da svakodnevno mole za oproštenje (Mt 6,12); uspostavio je obred pranja nogu da ukaže na stalnu potrebu kršćanina za očišćenjem od mrlja grijeha (Iv 13,10.12-17; vidi Obredi, II. A–D). Ista poslanica koja objavljuje da je snaga koju nalazimo u novorođenju u stanju nadvladati grijeh (1 Iv 5,4), također upozorava da tko god niječe prisutnost grijeha u svom životu sam sebe obmanjuje (1 Iv 1,8) i huleći suproti se Bogu (r. 10).

Budući da je čovjek urođeno naklonjen grijehu, potpuno ćemo oslobođenje moći slaviti tek pri Njegovom drugom dolasku. Ovoj naklonjenosti se možemo oduprijeti uz pomoć Svetog Duha koji stanuje u nama, ali ona neće nestati prije tog vremena. Tek tada će nestati svake naklonosti grijehu i svako nesavršenstvoa; tek tada i samo tada "bit ćemo mu slični" (1 Iv 3,2).

5. Ljudska pokvarenost i posljedice po društvo

Urođena pokvarenost je izraz naše solidarnosti kao ljudskih bića, s našim praroditeljima (Ef 2,3). Dijeleći zajedničko podrijetlo u Adamu i Evi (Dj 17,26), nismo mogi naslijediti prvotnu neiskrivljenu volju, koju su izgubili kad su pali na velikom ispitu (Post 3; 6,5). Prema tome, da su svoj ispit uspješno položili, mi bismo sigurno bili utvrđeni u pravednosti kao što smo sada u grijehu.

Bog je u Edenu upozorio da će grijeh donijeti tugu, bol, nezahvalan trud, izrabljivačke ljudske odnose i smrt (Post 3,14-19). Ovaj opis savršeno odgovara stvarnom stanju.

Mi patimo zato što smo, otuđeni od Boga, izgubili prednosti koje osigurava zajedništvo s Njim. Ali mi isto tako svježim grijesima nanosimo patnju jedan drugome. Ne samo što je naš okomiti odnos s Bogom stradao, već je oštećen i vodoravni odnos s drugim stvorenjima. Naš uzajamni odnos s prirodom se od Edena radikalno promijenio; danas prijeti da postane ekološka mora koju prate glad i bolesti. Brak je prvo pretvoren u robovanje, a zatim u nevažnu katikaturu. Drugi slučajevi pokvarenih vodoravnih odnosa obuhvaćaju klasno izrabljivanje, ropstvo, ekonomsku nejednakost, nacionalne i etničke ratove i druga zla duboko ukorijenjena u društvenim strukturama. Činjenica je da danas mnogi ove strukture smatraju korijenom svih zala – što je djelomična dijagnoza, opasno reducirana na neke od vodoravnih sastavina grešnosti. (Vidi Grijeh, V.)

C. Smrt, krajnji neprijatelj

1. Smrt kao kazna za grijeh

Budući da grijeh nije samo prekršaj zapovijedi, već prije svega pobuna protiv Stvoritelja, osobnog Bića, On s njim mora pravedno postupiti. Premda je u izvjesnoj mjeri točno da grijeh sam po sebi uključuje kaznu i ima prirodne posljedice (Izr 5,22; Gal 6,7), postoji i kazna koju određuje božanska pravda (Izl 32,33; Mt 25,41).

Ponekad je, posebno kad Bog ima posla sa svojim narodom, božanska kazna stegovne naravi. Biblija je uspoređuje s potrebnom primjenom stegovnih mjera u domu radi odgoja djeteta (Ps 94,12; Heb 12,5-12). Neki bi kao legitimnu prihvatili samo ovu vrst kažnjavanja kojoj je cilj da popravi počinitelja zla. Međutim, popravljanje se razlikuje od ciljeva pravde. Zaslužena kazna može biti veća ili manja od one koja je potrebno za promjenu ponašanja.

Da bi striktna pravda mogla postojati, nenadomjestiva je naplata. Nju ne treba miješati s ogorčenjem ili zadovoljštinom. U ovoj posljednjoj kaznu kontrolira duh osvete, a pravda je opet prisiljena zauzeti drugo mjesto. Naprotiv, božanskim naplaćivanjem upravlja pravda oslobođena osvete, izvršena s beskonačnom ljubavi. (Vidi Sud, II. E.)

Bog je odlučan da kozmičku pobunu uguši uvjeravanjem i ljubavlju, a ne grubom snagom. To je jedini razlog što neko vrijeme tolerira grešnike, dok ih Božje milosrđe svakog poziva na pokajanje (2 Pt 3,9). No grešnost stvorenja i Božja svetost ne mogu zauvijek ići jedno uz drugo. Budući da je Zakonodavac ujedno i Stvoritelj, grešna pobuna stvorenja u potpunosti zaslužuje uništenje. Stoga je smrtna kazna na koju su naši praroditelji bili unaprijed upozoreni (Post 2,7), pravedna i poštena plaća grijeha (Rim 6,23). Cijelo Sveto pismo ističe da je kazna za grijeh smrt. Nepokajana "duša" (osoba) koja zgriješi će umrijeti (Ez 18,4), bit će "satrta" (Ps 37,9.34) ili uništena (karat, ista riječ kao u Jr 11,19), nestat će (Ps 68,3; usp. Iv 3,16), odnosno, više je neće biti (Ps 37,10; usp. r. 20). Takva će osoba izgorjeti kao "strnjika" (Iz 40,24; Mal 3,19; Mt 13,30; 2 Pt 3,10; Otk 20,15; 21,8), "kažnjeni vječnom propašću" (2 Sol 1,9).

2. Poražena smrt

Prema dosad razmotrenim biblijskim podacima, prvotno stanje čovjeka dopuštalo je jedno i drugo: nastavak života u zajednici s Bogom (pristup stablu života, uvjetnu besmrtnost) i smrt (bez preživljavanja osobnosti u bilo kom obliku) zbog pobune i neposlušnosti. Da su se ljudi, kako je to bio Božji cilj, utvrdili u pravednosti, njihov bi život stvarno postao besmrtan.

Ulomak u Rimljanima 5,12-14 pokazao je kako su Adam i Eva navukli pokvarenost i smrt na sebe i sve svoje potomke. Trebamo zamijetiti i simetrično i suprotno Kristovo djelo, kad je kao drugi Adam osigurao pomirenje za cijeli ljudski rod, u sljedećim redcima (rr. 15-19). Prema 1. Korinćanima 15,21.22: "Budući da je po čovjeku došla smrt, po Čovjeku dolazi i uskrsnuće mrtvih. Jer kao što u Adamu svi umiru, tako će u Kristu svi oživjeti."

Tako je smrtna presuda, koju su bezuvjetno naslijedili svi od Adama, također bezuvjetno ukinuta uskrsnućem koje je Krist postigao za sve. Zahvaljujući uskrsnuću, kraj sadašnjeg ljudskog života, što je posljedica Adamova grijeha a ne naših vlastitih, ne može nas vječno odvojiti od Boga. Ova "prva" smrt jednostavno čini kraj životu ljudi svih vremena, koji će, kad je uskrsnuće poništi, moći zajedno postići ono što je Bog obećao (Heb 11,39.40).

Kristovo je uskrsnuće početak i jamstvo istog iskustva za sve "koji pripadaju Kristu". To će se dogoditi "u vrijeme njegova dolaska". Nakon toga će Krist uništiti sve svoje neprijatelje (1 Kor 15,23-25). "Neprijatelj koji će biti posljednji uništen jest smrt." (r. 26)

Dakle, vječni život dobivaju kao stvarni dar samo oni koji prigodom Kristovog drugog dolaska pripadaju Njemu. Međutim, kršćani ga mogu smatrati svojim već sada, zahvaljujući Kristovom djelu. "Bog nam je dao život vječni, i taj je život u njegovu Sinu. Tko ima Sina, ima život; tko nema Sina Božjega, nema života." (1 Iv 5,11.12; usp. 1 Iv 1,2; 5,20)

Pri kraju milenija, oni koji su se protivili Bogu, svi Njegovi neprijatelji, također će uskrsnuti, ali samo zato da im se sudi i da budu uništeni "na uskrsnuće osude" (Iv 5,28.29). Uništenje će biti konačno. (Vidi Milenij, I. C. 3; Smrt, I. F. 5; Sud, III. B. 3.) Iz toga razloga trebamo se bojati "druge smrti" (Otk 20,6): "Blažen i svet tko je dionik ovoga prvog uskrsnuća! Nad ovima druga smrt nema vlasti." Ova druga smrt zauvijek odvaja ljudska bića od Boga. A ona nije posljedica Adamova grijeha, već posljedica odluke svake osobe da se pridruži pobuni protiv Boga i odbaci ponude Njegove milosti.

Na kraju će zauvijek biti uništeni Božji neprijatelji i sve posljedioce grijeha (Heb 2,14; Otk 20,14). Oni koji vjeruju u Krista bit će, od Njegovog drugog dolaska nadalje, u vječnoj sigurnosti; više ne postoji mogućnost da grijeh ili grešna narav ponovno postanu stvarnost. Bilo neizmjerna svemira kucat će istim otkucajem sklada.

3. Vrijednost uništavajuće naplate

Unatoč tome što Sveto pismo naglašava konačno uništenje kao naplatu koja čeka nepokajane grešnike (na primjer 2 Sol 1,9; Otk 20,14; vidi II. C), tradicionalno kršćanstvo slijedi kao nagradu zlima doktrinu vječnog mučenja. Ovu učenje je izravna posljedica vjerovanja u odvojenu, besmrtnu ljudsku "dušu", za što, kako smo već pokazali, nema temelja (I. E. 1-3).

Međutim, kad se vratimo biblijskom razumijevanju čovjeka, lako vidimo da za izgubljene nema mogućnosti nekog vječnog, osobnog postojanja. U trenutku kad je došlo do raskida prave zajednice s Njim, Bog je čovjeku učinio nedostupnim čak i bijedno beskrajno postojanje (Post 3,22.23). Ovo je tako zato što je život Božji dar samo onima koji pripadaju Kristu (Rim 6,23; Iv 3,16), odnosno " tko nema Sina Božjega, nema života" (1 Iv 5,12). Takav "neće vidjeti života" (Iv 3,36) i može postojati samo određeno vrijeme, jer "nema u sebi trajnoga, vječnoga života" (1 Iv 3,15).

Ovdje moramo razmotriti značenje "vječne propasti" (2 Sol 1,9). Tu nije u pitanju proces vječnog uništavanja, kao što ni "vječni otkup" (Heb 9,12) nije proces vječnog otkupljivanja.U oba slučaja jasno je da se radi o uništenju ili otkupljenju koje traje za vječnost, čije su posljedice vječne.

U 2. Solunjanima 1,9 zli "će biti kažnjeni vječnom propašću, udaljeni od Gospodnjega lica". Grčki glagol tino, preveden "kažnjeni", jednostavno znači platiti kaznu ili biti kažnjen. Osim toga ovaj tekst pokazuje da je kazna udaljavanje "Od Gospodnjega lica", a upravo je Njegova prisutnost nagrada pravednih. Ovo nije nijekanje trpljenja kao dijela kazne; bol će svakako biti posljedica "plamenog ognja" na dan "osvete" (2 Sol 1,7.8), no to neće biti "vječno kažnjavanje".

Slično je i kod Mateja 25,46 gdje zli odlaze "u muku vječnu, a pravednici u život vječni". Riječkolasis, ovdje uporabljena za "muku", u korijenu znači "sasjeći", dakle "doživjeti gubitak". Ovdje, kao i u 2. Solunjanima, kazna je gubitak nagrade namijenjene pravednima. Ovaj je gubitak vječan, kao što je vječan i život pravednih. Nagrade za oboje, pravedne i zle, su jednako konačne. Biblija ne govori o vječnim mukama ili trpljenju zlih, premda su sredstva uništenja, kao vatra i dim, nazvani vječnima (Mt 25,41; Otk 14,11). Zli će biti bačeni u zastrašujuću neumoljivu sredinu koja jamči da neće biti nikakvih ostataka. Fraze kao što su "vječni oganj" Sveto pismo primjenjuje na sudbinu gradova kao što su Sodoma (Jd 7) ili tajanstveni Babilon (Otk 19,3), od kojih nema nikakvih ostataka, kako to Pismo jasno kaže (2 Pt 2,6; Otk 18,8.9; vidi Smrt, I. F. 5; Milenij, I. C. 3. e).

III. Čovjekovo buduće stanje

Premda možemo doći u iskušenje da se upustimo u smjele spekulacije o budućem stanju ljudskog roda, takvom predmetu moramo pristupiti vrlo oprezno "jer, nesavršeno je naše znanje… Sad vidimo u goledalu, nejasno, a onda ćemo licem u lice. Sad nesavršeno poznajem, a onda ću savršeno spoznati." (1 Kor 3,9.12) S druge strane, biblijsko otkrivenje nam dopušta utvrditi činjenice.

Dualističko razmišljanje navelo je kršćanstvo da o budućem stanju, ili "nebu" razmišlja eteričnim i nematerijalnim pojmovima. Između ostalog, tome je razlog i prenaglašavanje vrijednosti duha i zanemarivanje biblijske činjenice da će svi pravedni primiti nagradu u isto vrijeme, prigodom drugog Kristovog dolaska. Budući da umrle pravednike zamišlja kao bestjelesna, svjesna bića, i tvrdi da primaju nagradu kad umru, oni odlaze u takvu vrst "neba". Međutim, Biblija govori o dva stvarna mjesta na kojima će spašeni živjeti: jedno je privremeno, a drugo trajno.

A. Privremeno boravište spašenih

Svakako da postoji nebo u kojem nastavaju Bog i anđeli ( 1 Kr 8,30.39; Ps 11,4; 53,3; 80,15; 102,20; Mt 5,16.45.48; 6,9), iz kojega je prigodom svog utjelovljenja Krist došao (Iv 3,13.31; 6,38) i u koje je uzašao nakon svog uskrsnuća (Heb 9,24). Iz njega će sići pri svom drugom dolasku, kad će pravedne uzeti k sebi (Iv 14,1-3; 1 Sol 4,13-18; 1 Pt 1,4).

To će nebo biti privremeno stanište za pravedne. Tamo će sudjelovati u dužnostima na sudu, što je kraljevska prednost u Bibliji opisana kraljevskim izrazima (Dan 7,22.26; 1 Kor 6,2.3; Otk 3,21; 20,4), a povezana s nebeskom slavom. No ove će dužnosti prestati poslije konačnog uništenja zlih; tada će pravednici naslijediti novu zemlju (Otk 21,1-7; vidi Sud, III. B. 2; Milenij, I. C. 2).

B. Trajni dom spašenih

Obećanje o novoj zemlji se prvi put pojavljuje u Izaiji (65;21-23; 66,22.23) u vezi s čišćenjem svete zemlje od zagađenosti idolopoklonstvom. Premda neki vidovi ovih starozavjetnih proročanstava, uvjetovani poslušnošću Izraela, više nisu na snazi, kao cjelina potvrđeni su u Novom zavjetu (Mt 5,5; 2 Pt 3,11-13; Otk 21,1; vidi Apokalipsa, II, B. 1).

Ovo potvrđuje simetrija između protologije i eshatologije. Doći će do "obnove svijeta" (KS) ili " preporoda" (Mt 19,28 – DF), "sveopće obnove" (KS) ili "uspostave svega" (DF) prema Božjem prvotnom planu, nakon čega će sve zauvijek ostati u skladu s Njegovom voljom (Heb 12,27).

Božji plan obuhvaća zemaljski dom za ljudska bića (Ps 8,7-9). Stvoren šestog dana s preostalim kopnenim životinjama (Post 1,24), čovjek je načinjen od praha zemaljskog (2,7) i nesumnjivo s njim povezan (3,19; usp. Ps 115,16). Zemlja je uvijek bila važan sastojak u zavjetnim obećanjima (Post 12,7; 13,14.15; 15,18; 17,8; 26,3.4), i nije se odnosila samo na Palestinu već na cijeli svijet, buduću baštinu Božjeg naroda (Rim 4,13; Heb 11,13).

Ova "nova nebesa i novu zemlju" ne treba zamišljati kao neku drugu vrst kozmosa. Izrazi koje nalazimo u obećanju u Izaiji 65,17 potječu iz Postanka 1. poglavlja, gdje su pažljivo definirani. "Nebesa" je naziv što ga je Gospodin dao atmosferskom prostoru (r. 8) kojim lete ptice (r. 20); "zemlja" je kopno (r. 10). Prema tome, nova nebesa i nova zemlja neće biti neki neobičan novi međuzvjezdani prostor ili neki novi planet, već životna sredina našega svijeta – obnovljena, uređena i očišćena vatrom očišćenja (2 Pt 3,10-13; Ps 102,27.28; Heb 12,27.28). U samoj Bibliji nalazimo jako malo pojedinosti materijalnog karaktera, besumnje zato što je odnošajna razina postojanja mnogo važnija od fizičke sredine.

Odnose na novoj zemlji obilježavat će pravednost (2 Pt 3,13). Kao što je pobuna protiv Boga u vrijeme Adamova i Evina pada prokletstvom grijeha natjerala niže životne oblike na agresivno ponašanje (Post 3,14-19), tako će ih univerzalno bilo sklada među Božjim stvorenjima, zahvaljujući Božjem blagoslovu, povesti prema miru (Iz 11,5-9; vidi II. C. 2).

Budući da je grijeh zauvijek isključen iz tog doma, spašeni se sigurno utvrđuju u pravednosti, i zaštićeni od svih posljedica grijeha, kao što su smrt i bol, ostvaruju Božju prvotnu nakanu (Otk 21,4). Cijela povijest ljudskog grijeha, patnje i zla činit će im se samo kao zaobilazni put u ostvarenju božanskog nacrta. (Vidi Nova zemlja, II.)

C. Buduće tijelo

Opis biblijskog monizma (ili unutarnje koncepcije čovjeka, vidi I. E. 2) ne bi bio potpun kad se ne bismo za kratko pozabavili s budućim tijelom spašenih. Biblijska eshatologija nagradu spašenih odlučno stavlja na novu zemlju.

Već su u Pavlovo vrijeme neki dualisti reducirali kršćanske nade o konačnoj sudbini spašenih na čisto bestjelesno stanje (2 Tim 2,18). Zahvaljujući Pavlovom nastojanju da se usprotivi ovoj zabludi i jasnom svjedočanstvu Svetog pisma o uskrsnuću u Kristu i ustajanju pravednih u posljednji dan (Rim 8,11.23; 1 Kor 6,14-20; 15,20.23.53; Kol 1,18; Otk 1,5), čak je i tradicionalno kršćanstvo sačuvalo koncept budućeg tijela za vječnost.

Međutim, kasniji su se dualisti pozvali na Pavlove riječi u 1. Korinćanima 15,44-49 da umanje tjelesnost tijela uskrslih svetih. Pavao ovdje ima posla s jednim argumentom, uobičajenim među saducejima i različitim krivovjercima svog vremena, kojim su su služili da niječu uskrsnuće, tvrdeći da je naše sadašnje tijelo nesposobno i/ili nedostojno da bi bilo vječno sačuvano (r. 35). On uzvraća objašnjenjem da potrebna promjena ne prekida kontinuitet, kao što postoji kontinuitet između zrna žita i niknule pšenice (rr. 36-41). Zatim priznaje (ograđujući se od ekstremnog farizejskog gledišta identičnog oblika poslije uskrsnuća [2. Baruhova 50,2]) da u tijelu spašenih mora doći do promjena (rr. 42.43): "Tako je i s uskrsnućem mrtvih: sije se u raspadljivosti, uskršava u neraspadljivosti; sije se u sramoti, uskršava u slavi; sije se u slabosti, uskršava se sa silom."

Zatim Pavao nastavlja: "Sije se tijelo zemaljsko, uskršava tijelo duhovno." (r. 44) Pridjev u hrvatskim prijevodima ide od "zemaljsko" (KS) do "naravno" (DF) i "tjelesno" (ŠA). (Rupčić slično kao KS.) Suprotstavljajući "duhovnome" "tjelesno", Pavlovu tvrdnju su protumačili kao da sugerira nematerijalno tijelo, dok su neki, suprotstavljajući "duhovnome" "naravno", došli na ideju da je tijelo po sebi "nadnaravno", dakle potpuno različito od tijela stvorenog na početku. Međutim grčki izvornik ne podržava takve ideje. Suprotstavljeni par pridjeva "tjelesno/naravno" i "duhovno" u grčkom izvorniku je psychikos i pneumatikos. Kao što smo već vidjeli, oboje, psyche i pneuma se rabe za funkcije unutarnjeg života. Doslovce, sije se "psychic" tijelo, a uskršava "prenumatic". Stoga ovdje nema kontrasta niti suprotnosti između materijalnog i nematerijalnog, ili naravnog i "nadnaravnog" tijela. Naše je sadašnje tijelo u ovom retku opisano metafizičkim izrazima kakvi se rabe za uskrslo tijelo. Budući da "psychic" stanje ovog sadašnjeg tijela ne sprečava njegovu tjelesnost, zašto bi ga sprečavalo buduće "prenumatic" stanje našeg tijela?

Pridjevi psychikos i pneumatikos predstavljaju karakterizacije i opise. Oni nisu kompletne definicije. Naše je tijelo "psychic" ne zato što smo ograničeni na "psyche", već zato što smo njome obdareni – i što više, uključuje fizički sustav. Moramo se onda pitati kako se "psychic" tijelo može usporediti s "duhovnim". U Novom zavjetu je psyche vitalan princip živog bića i često označava čitavu osobu (na primjer, Mt 2,20; Ivn 10,11; Dj 2,41-43; Rim 2,9; 16,4; 2 Kor 12,5; Fil 2,30). No više puta je uspoređena s pneuma. U takvim tekstovima psyche je čisto prirodni princip prisutan u neobraćenoj osobi (otuda i prijevod psychikos kao "naravno" u 1 Kor 15,44 u DF). Nasuprot tome pneuma je ponekad identificirana s obnovom unutarnjeg čovjeka (1 Kor 2,14.15, Jd 19), provedene Božjim Duhom, koja će se dovršiti proslavljanjem nakon uskrsnuća, što je inače događaj koji je ponekad opisan kao djelo Svetoga Duha (Rim 1,4; 8,11).

Iz toga razloga sadašnje tijelo se u 1. Korinćanima 15 može opisati kao "psychic", budući da je obdareno sa psyche, ali još ne "prenumatic", jer za to treba čekati do uskrsnuća. Kontrast između "psychic" i "prenumatic" tijela, dakle, točno odgovara kontrastu između "raspadljivosti" i "neraspadljivosti", "slabosti" i "sa silom" ili "u sramoti" i "u slavi", kako to nalazimo u prethodnim retcima. Ovaj ulomak ne daje nikakav novi koncept o ustrojstvu takvog tijela.

Čitav koncept bi se mogao prevesti ovako: "Sije se tijelo obdareno prirodnim životom, a uskršava tijelo obdareno natprirodnim životom/duhom." Natprirodan život za prirodno tijelo bio je dostupan u Edenu preko stabla života. U ovom retku ništa ne govori protiv materijalnosti budućeg tijela, niti protiv povratka u prvotno stanje naše zemlje.

Svakako, budući da će uskrslo tijelo biti slično Kristovom (Rim 8,23; 1 Kor 15,23; Fil 3,21; Kol 3,4), moramo smatrati da je ono obdareno životom i duhom, ali također i tijelom i kostima, što je On jasno rekao da ima u svom uskrslom stanju (Lk 24,39).

Naše fizičko tijelo možemo svrstati u svoje najskromnije darove. Pa i tako još uvijek dokazuje da smo "stvoren[i] tako čudesno" (Ps 139,14) i da nismo isključeni od "sveopće obnove"; naprotiv, ono treba služiti da ovo vrijeme obilježi kao "otkupljenje našega tijela" (Rim 8,23; vidi Uskrsnuće, II).

IV. Odraz biblijskog učenja o čovjeku na kršćanski život

Stvaranjem prvog ljudskog para suverenim činom pokazuje Božju moć i mudrost. U tom smo smislu stvoreni na slavu Njemu. Čovjeka je stavio na vrh stvaranja kao "sliku Božju", da bude predstavnik Božanstva ostalim stvorenjima ovoga svijeta. Dio te odgovornosti jeste predstavljati Boga i u određenoj mjeri Mu biti sličan. Prvotno stanje obuhvaćalo je ovisnost o Bogu i pokoravanje Njegovoj volji. Budući da smo stvoreni na Božju sliku, "malo manji(m) od Boga" (Ps 8,6), nas treba pokretati optimistička težnja za napredovanjem, a istodobno trebamo iskreno priznati da smo odgovorni Stvoritelju, drugim stvorenim bićima, samima sebi i nižim oblicima života.

Važnost čovjekove seksualnosti leži u činjenici da možemo uživati u društvu i intimnosti s drugima. Bog nije stvorio dvije osobe različitog spola, nego par koji je bio određen za skladan i dopunjavajući odnos. Time Biblija podvlači važnost društvene dimenzije čovječanstva. Premda nije uvjet za cjelovit ljudski život, Stvoritelj je odredio da brak bude izvor osobnog ostvarenja.

Budući da je Bog stvorio i muško i žensko na svoju sliku, među spolovima vlada jednakost. No nakon pada u grijeh Adamu i Evi je rečeno da će jedna od posljedica grijeha, za dobro oboje njih, biti što će muškarac s ljubavlju i brižnošću vladati nad obitelji. U cijeloj Bibliji žene zauzimaju položaje dostojanstva i odgovornosti. No Krist je nadišao običaje svog vremena i mjesta da bi ženama ukazao poštovanje. Takvo razumijevanje žena treba biti smjernicom u postupanju kršćanina prema ženama.

U Božjim očima sve su rase jednako stvorene na Njegovu sliku. Dok su vrste životinja u izvještaju o stvaranju bile mnogorazlične, ljudska su bića predstavljala samo jednu vrstu. Rasna razlika kod ljudskih bića dolazi na drugo mjesto, jer je do nje došlo genetskim varijacijama nakon što se stanovništvo raspršilo po zemlji. Za razumijevanje doktrine spasenja važno je shvatiti bitno jedinstvo čovječanstva.

Za Bibliju je čovjek udružena, a ne dvojaka osoba. Unutarnji život uvijek ovisi o njegovoj vanjskoj podršci, biološkom organizmu. Duša i duh su samo intelektualni, osjećajni ili voljni izražaji cijele osobe. Sva ljudska uzajamna djelovanja i odnosi moraju uzeti u obzir činjenicu da se ljudsko biće ne sastoji od dijelova koji se mogu razdvojiti. Cjelina osobe živi i cjelina osobe umire. Biblijsko razumijevanje čovjekove naravi pomaže nam da integriramo fizičke i duhovne komponente naše osobnosti, kako bismo mogli izgraditi zdraviji, skladniji i energičniji pristup životu.

To što umrla osoba do uskrsnuća leži u grobu, ne osjećajući i ne znajući ništa, čini vrijeme provedno u grobu treptajem oka. Nada u uskrsnuće nakon smrtnog sna draga je srcu kršćana i čini im tugovanje lakšim.

Podrijetlo zala u našem životu nalazimo u grijehu. Naši su praroditelji poželjeli spoznati dobro i zlo ili etičku samostalnost, pa su jedenjem zabranjenog ploda sebe onesposobili za zajedništvo s Bogom. Jednom lišeni ovog zajedništva, ljudi su postali podložni patnji, izrabljivačkim odnosima i na kraju smrti. Tako je zlo raskrinkano, ne kao legalni stanovnik svemira, već kao uljez protiv kojega se treba boriti, pobijediti ga i uništiti.

Prerušen u zmiju, Sotona je uzrokovao pad Adama i Eve. On i dalje nastavlja s pokušajima da prevari ljudska bića. Nekoć blizak Bogu, Sotona danas protiv Boga vodi kozmičku pobunu kojoj se Adam pridružio i time prouzrokovao da grijeh prožme čovječanstvo. Proglasiti zlo samo društvenom nesrećom je iluzija. Mi se ustvari borimo "protiv zlih duhova po nebesima" (Ef 6,12 – DF). Grijeh nisu samo zla djela, već i njihov uzročnik koji stanuje u našoj unutarnjosti. Steći sličnost Bogu zahtijeva stalnu budnost; na kraju će pobijediti Božja milost i snaga.

Pošto je grijeh pobuna protiv Boga, on zaslužuje plaću. Božansko naplaćivanje predstavlja karanje i kažnjavanje. Dok će s jedne strane pobuna na kraju biti ugušena uvjeravanjem i ljubavlju, s druge strane će oni koji istraju u nepokajanju za sebe "požnjeti" potpuno uništenje u "drugoj smrti". Svi su ljudi podložni prvoj smrti, ali ona je tu samo zato da uskladi nagrade za one koji žive u različitim razdobljima; nje će bezuvjetno nestati prigodom uskrsnuća. Druga smrt je kazna za osobne grijehe, dok je prva posljedica Adamova grijeha. Oni koji prihvate Kristovu žrtvu i pomirenje mogu smireno čekati nagradu vječnog života, sigurni da je On za njih platio kaznu druge smrti.

Premda nam je malo poznato o budućem životu, možemo biti sigurni da će se ostvariti. Također možemo znati da će otkupljeni živjeti kao tjelesna bića. Nebo će biti privremeno mjesto prebivanja spašenih dok budu sudjelovali u suđenju onima koji se nisu spasili. Trajni dom otkupljenih bit će ova zemlja, obnovljena u svoje prvotno stanje. Bit će osigurana vječna pravednost. U proslavljenim duhovnim tijelima otkupljeni će s Kristom provoditi vječnost u Njegovom vječnom domu.

Svijest o vrijednosti kojom Bog cijeni čovjeka treba nas ispuniti zahvalnom radošću. Istovremeno trebamo imati osjećaj odgovornosti, ne samo za sebe, već da na srcu nosimo dobrobit naše braće i sestara koji su također stvoreni na Božju sliku.

V. Povijesni pregled

A. Monizam i dualizam

Dualizam je u kršćanstvo ušao preko grčke filozofije. O tome piše katolički teolog Enrique Dussel: "Kršćansko razumijevanje čovjeka oblikovano je unutar obzorja hebrejske misli i homogeno razvijeno u primitivnom kršćanstvu. Međutim, kršćanski svijet (koji je kultura koju ne treba miješati s kršćanstvom) nastao je kao helenizacija primitivnih iskustava, nadomještanjem drugog jezika i drugih logičkih instrumenata tumačenja i izražaja; tako je prešao u nešto ublaženi dualizam." (17)

Čak je i prije klasičnih grčkih filozofskih škola u Grčkoj postojala dualistička tradicija (orfizam, pitagorizam) koja je isticala unutarnje čovjekove sposobnosti kao božanski element nasuprot manje vrijednom (materijalnom) tijelu. Razum je trebalo jačati vježbanjem, dok je tijelo trebalo asketizmom držati u podložnosti.

Platon (četvrto stoljeće prije Krista) je naučavao idealizam: konačna stvarnost je potpuno duhovna, a tijelo ništa drugo do grob za dušu (grčka igra riječima: soma, sema, "tijelo, grob"; Gorgias 493). Duša je nadilazila zemaljski život, bila je nestvorena i besmrtna pa se poslije smrti selila iz jednog tijela u drugo (Phaedo 75.76). Aristotel je ponudio alternativno gledište prema kojem su tijelo i duša dva vida iste osnovne stvarnosti: materija i oblik čovjeka. Međutim, Platonova tradicija je nadvladala Aristotela. Gnosticizam i neoplatonizam isticali su samo suprotnost tijela protiv duše, niječući biblijsko učenje o uskrsnuću.

Primitivno kršćanstvo se moralo boriti s dekadentnim grčko-rimskim društvom labavog morala, ali s velikim divljenjem prema platonizmu. Neki su rani kršćanski pisci osudili gnosticizam i dualizam koji ga je pratio, kao protivan biblijskom učenju da je Bog stvorio materijalni svijet. Justin Mučenik (oko 100.– oko 165.), koji se obratio kad su mu pokazali da duša nije besmrtna već "prestaje postojati", optuživao je one koji su očekivali, ne uskrsnuće već "da njihove duše, kad umru, uzlaze na nebo" (Dijalog s Trifonom, 5. 6. 80). Premda je ostalo malo ranije postojećeg kršćanskog materijala, ima ga dovoljno da pokaže kako su mučenici, suočeni sa smrću, svoju nadu polagali u uskrsnuće, a ne neki raniji sastanak s Bogom, istodobno izražavajući monistička osvjedočenja (Klement, 1. Korinćanima 24–26; Polikarp, Mučeništvo 14). Međutim, kasnije je u kršćanstvo počeo ulaziti neoplatonizam. U Aleksandriji, učilištu grčke filozofije i kršćanske teologije, među crkvenim ocima su se pojavile predrasude prema tijelu kao sjedištu seksualnih i drugih strasti, pa je kao uzor pobožnosti prihvaćen asketizam.

Crkveni znanstvenici još uvijek su zadržali biblijsko učenje o stvaranju i uskrsnuću tijela, ali su istodobno postupno prihvatili ideju odvojene duše. Učili su da duša, odvojena smrću, čeka, svjesna ili ne, uskrsnuće. Premda ova duša više nije bila preegzistirajuća (kao u Platonovim i drugim Origenovim ekstremnim gledištima), već individualno stvorena, ona je od tog vremena bila vječna.

U srednjem vijeku je stanje između smrti i uskrsnuća postalo svjesno stanje. Duša je poslije čovjekove smrti bila pozvana na sud koji je preduhitrio rezultate posljednjeg suda nakon uskrsnuća, određujući hoće li ona uživati Božju prisutnost. Ovo uživanje, međutim, može biti odloženo razdobljem čišćenja prije izlaska pred Boga. Takvo odlaganje može se izbjeći ako osoba živi asketskim životom, kojemu je cilj postizanje punog oproštaja u ovom životu. Ovo učenje o čistilištu razvijeno je dalje na zapadu, s oproštajnicama kao alternativi trapljenju tijela.

Krajem srednjeg vijeka su nešto manje dualističke aristotelske ideje, dugo potiskivane u kršćanskom svijetu, ali sada uvedene u Europu preko španjolske židovsko-arapske kulture, privukle pozornost skolastika, uključujući i Tome Akvinskog. On je pokušao asimilirati Aristotelovu ideju duše kao oblika i tijela kao materije čovjeka. Logika takvog stajališta ukazivalo je na to da je duša nerazdvojiva od tijela. No da bi ovu misao pomirio s postojećom crkvenom tradicijom, Akvinac je pošao od pretpostavke da postoji čisto nematerijalni mens (um) pa je tvrdio da duša "postojeći izvan prirode" preživljuje raspadanje umrlog čovjeka. Tako nije uspio sačuvati biblijsko gledište o čovjeku.

Godine 1513. je papa Leon X osudio ekstremnije aristotelske (averroističke) ideje. Samo četiri godine kasnije, krajnosti u propovijedanju oproštajnica potakle su Reformaciju. Dok je težište Lutherove (1483.–1546.) vijesti bilo opravdanje vjerom, u svom odgovoru na bulu Leona X on je napao i nedavno ponovno potvrđenu doktrinu o besmrtnosti duše kao još jednu "od ovih beskrajnih monstruoznih izmišljotina rimskih dekretalija koje nisu drugo do gomila smeća" (Weimar Ausgabe, sv. 7, str. 131.132). Njegovo rješenje u to vrijeme: duša spava do uskrsnuća.

Ovo je pitanje postalo predmetom mnogih rasprava među protestantima; i sam se Luther kolebao. Anglikanska crkva nikad nije u potpunosti odbacila čistilište, ostali jesu. Spavanje duše, koje su branili Tyndale, Milton, prvi baptisti i mnogi drugi, odbacio je utjecajni Calvin (1509.–1564.). Međutim, mnogi su znanstvenici, pastori i kršćanske skupine uvijek zamjećivale i prihvaćale biblijski monizam. U dvadesetom stoljeću prihvaćali su ga poznati teolozi kao što su E. Brunner, R. Niebuhr i O. Cullmann. U novije vrijeme, zbunjeni tradicionalnim gledištu o paklu kao beskonačnoj patnji i mučenju, poznati evangelici kao što su J. W. Wenham, J. R. Stott i Clark H. Pinnock također su podržali biblijsko učenje o spavanju duše. No ono još uvijek treba doprijeti do šire javnosti: "Dvadeset godina kasnije… [nakon klasičnog eseja Oscara Cullmanna ] laici još uvijek polažu nadu u besmrtnu dušu, premda sve veći broj biblijskih znanstvenika i teologa govore, uglavnom među sobom, da je to pogansko učenje." (Myers 78)

B. Adventističko odbacivanje urođene besmrtnosti

Prvi mileritski adventisti postupno su iz Svetog pisma došli do te istine. Pošto se o ovom predmetu naširoko raspravljalo u osamnaestom i devetnaestom stoljeću, pojedini članovi adventnog pokreta su besumnje privatno držali ovu istinu. Na primjer argentinac Francisco Ramos Mexia, inače svetkovatelj subote i rani "adventist" škotskog prezbiterijanskog podrijetla, napisao je oko 1816. na riječi u Djelima 2,34 na rubu svog osobnog primjerka djela Manuela Lacunze Venida del Mesias en gloria y magestad, III, 293 oštar komentar: "Dakako, David nije uzišao na nebo." Iz ovog teksta je zaključio da "će se čovjek, zajedno sa svojom dušom ili kako to god nazvali, raspasti: 'U prah ćeš se i vratit!' No on će kasnije iz njega uskrsnuti, gospodo!"

Kao javni članak vjere, ovu je istinu među mileritskim adventistima prvi zagovarao George Storrs, bivši metodistički propovjednik. On se osvjedočio u smrtnost cijelog ljudskog bića 1841. čitanjem traktata kojega je šest godina ranije objavio neki Henry Grew. Sljedeće je godine, zahvaljujući utjecaju Charlesa Fitcha, prihvatio i adventističko učenje o Kristovom povratku. Pošto je The Signs of the Times 1842. korio drugog adventističkog propovjednika zbog propovijedanja ove biblijske istine, Storrs je ustao u njezinu obranu u Six Sermons i počeo s izdavanjem časopisa Bible Examiner, posvećenog ovom pitanju.

Charles Fitch mu se 1844. u ovome pridružio, unatoč protivljenju Williama Millera i drugih vođa pokreta. Ni oni nisu mogli spriječiti da ova doktrina uhvati duboke korijene među mileritskim adventistima, kako se to vidi iz deset temeljnih vjerovanja milerita, koje su prihvatili 1845. na konferenciji u Albanyju. Jedno od njih glasilo je da spašeni baštinu ne primaju kad umru već prigodom drugog Kristovog dolaska.

Premda su se mileriti kasnije podijelili na više dijelova, svi su zadržali vjerovanje u smrtnost cijelog čovjeka. Među adventistima sedmog dana su R. F. Cottrell i James White branili ovo vjerovanje na stranicama časopisa Review and Herald još od 1853. Konačno uništenje zlih uključeno je u "Deklaraciju o temeljnim načelima adventista sedmog dana", objavljenoj 1874. u Signs of the Times.

C. Univerzalnost grijeha

S vremenom su kršćani izgubili iz vida biblijsko učenje o univerzalnosti čovjekova grijeha. Pelagije (peto stoljeće) je u dobronamjernom, ali pogrešno usmjerenom naporu da propovijeda samosavlađivanje, učio da je Adamov grijeh samo dao loš primjer, ali nije utjecao na našu sposobnost izbora. U Božjim očima novorođena djeca su u istom stanju kao Adam prije pada u grijeh. Iz tog razloga u svakom razdoblju su neki bili u stanju oduprijeti se kušanju i ne sagriješiti; većini, naravno, potrebna je Božja milost za spasenje (vidi Augustin, On the Proceedings of Pelagius 23 [NPNF-1, sv. 5, str. 193]).

Augustin (354.–430.), Pelagijev suvremenik, lako je dokazao nebiblijski karakter pelagijanizma. Nepostojanje bezgrešnih ljudskih bića jedna je od istina koju naglašava Sveto pismo (1 Kr 8,46; Ps 143;2; Izr 20,9; Prop 7,20; Rim 3,10-23; 1 Iv 1,8-10). Grijeh je sila koju može nadvladati samo novorođena osoba potkrijepljena Božjom milošću, a ne golom snagom volje. Međutim, Augustin je istodobno učio da nismo rođeni kao Adam prije pada, već s njegovom krivicom (istočni grijeh) i s tako iskvarenom i izopačenom voljom da bez pomoći Božje milosti nismo u stanju izabrati ni put spasenja. Polazeći od krajnje izopačenosti čovjeka zaključio je da je spasonosna milost neodoljiva, pa stoga neke (one koji budu izgubljeni) Bog ni nije izabrao za spasenje. Ovo je učenje poznato kao dvostruka predestinacija, budući da je neizbor za spasenje isto što i osuda na propast.

Crkva je u ono vrijeme prihvatila njegovu kritiku Pelagija, ali je odbacila dvostruku predestinaciju. Jedan sinod u Orangeu u južnoj Francuskoj (529.) prihvatio je istočni grijeh, potrebu za milošću i djelovanje Svetog Duha u nama da se odlučimo za vjeru i spasenje. S druge strane podsjetio je kršćane da milost nije neodoljiva: oni koji se protive istini odupiru se Svetom Duhu. Prema ovom sinodu, dakle, nitko nije predodređen za propast. To je stoljećima bilo prihvaćeno mišljenje Crkve.

Kad je došla Reformacija, obnovljeno naglašavanje spasenja milošću po vjeri a ne po djelima (koja su proizvod ljude volje) ponovno je učinilo privlačnima neka od odbačenih Augustinovih gledišta. Međutim po ovom pitanju različiti su teolozi imali i različita uvjerenja. Luther (1483.–1546.) je naglašavao iskvarenost ljudske volje, dok je njegov prijatelj Melanchthon (1497.–1560.) važno mjesto u spasenju davao slobodnoj volji u suradnji s milošću. Calvin (1509.–1564.) je prihvatio dvostruku predestinaciju, premda je u kalvinističkoj Nizozemskoj Arminius (1560.–1609.) zagovarao jedan i sveopći poziv na spasenje. Prema ovo gledištu milost nije neodoljiva, jer se mnogi neće spasiti. Milost se može odbaciti i čak kad je čovjek prihvati; kasnije može otpasti od nje.

Oni koji su djelomično odbacili Augustinova gledišta, postali su poznati kao polupelagisti. Katolički polupelagijanizam odbacio je dvostruku predestinaciju. Protestantski polupelagijanizam napustio je i ideju o istočnom grijehu. Ono što nasljeđujemo od Adama nije krivica već izopačenost. Mi smo rođeni sa sklonostima k zlu, koje su korijen grijeha, a one tijekom života rađaju grešnim mislima, riječima i postupcima.

D. Adventističko mišljenje

Tijekom razvoja svojih vjerovanja adventisti sedmog dana su bili više zaokupljeni praktičnim učenjem Svetog pisma nego razvijanjem sistematske teologije. Nekim je predmetima posvećeno više pažnje nego drugima. Stoga se, povijesno gledano, adventiste sedmog dana po razumijevanju može klasificirati uglavnom kao arminijance (QOD 402-406), premda, kao i u protestantizmu u cjelini, postoje različita naglašavanja (Heppenstall 107-128; Gulley).

VI. Komentari Ellen G. White

A. Čovjekovo mjesto u stvaranju

"Kad je On koji je stvorio zvjezdane svjetove i umjetnički obojio poljsko cvijeće, koji je nebo i zemlju ispunio čudesima svoje sile, došao okruniti svoje slavno djelo i u njegovo središte postaviti nekoga tko će biti gospodar ove divne Zemlje, nije propustio stvoriti biće dostojno ruke koja mu je dala život. Rodoslovlje naše rase, kao što ga iznosi nadahnuće, ide unatrag do velikog Stvoritelja, a ne do niza razvojnih klica, mekušaca i četveronožaca. Premda načinjen od praha Adam je bio 'sin Božji'.

On je, kao Božji predstavnik, postavljen nad nižim bićima. Ona ne mogu razumjeti niti priznati Božju suverenost, ali ipak ona su načinjena sa sposobnošću da ljube čovjeka i služe mu. Psalmist kaže: 'Vlast mu dade nad djelima ruku svojih, njemu pod noge sve podloži… zvijeri poljske, ptice nebeske… i što god prolazi stazama morskim.' (Ps 8,6-8)." (Patrijarsi i proroci, str. 26)

"Gospodin je stvorio čovjeka od praha zemaljskog. Učinio je Adama dionikom svog života, svoje naravi. Udahnuo je u njega dah Svemogućega i on je postao živa duša. Adam je bio savršenog oblika – snažan, pristao, čist, pokazujući sliku svog Tvorca…

Adam je bio okrunjen za kralja u Edenu. Njemu je bila dana vlast nad svakom živom tvari koju je Bog stvorio. Gospodin je blagoslovio Adama i Evu razumom kakvog nije dao ni jednom drugom stvorenju. Učinio je Adama vladarem nad svim djelima svojih ruku. Načinjen na Božju sliku, čovjek je mogao razmišljati o slavnim Božjim djelima u prirodi i pokazati da ih cijeni." (1BC 1082)

B. Stvoren na Božju sliku

"Kad je Adam izašao iz Stvoriteljevih ruku, bio je po svojoj fizičkoj, mentalnoj i duhovnoj prirodi sličan svome Tvorcu. 'Stvori Bog čovjeka po svome obličju' (1. Mojsijeva 1,27); Božja je namjera bila da što duže čovjek živi, potpunije otkriva ovaj lik – potpunije odsjajuje slavu Stvoriteljevu. Svi njegovi talenti su se mogli razvijati; veličina i snaga tih talenata trebala se stalno povećavati. Ponuđene su mu bile široke mogućnosti za obučavanje, i slavno područje istraživanja otvaralo se pred njime. Tajne vidljivog svemira – 'čudesa onoga koji je savršen u svakom znanju' (Job 37,16) – pozivale su čovjeka da ih proučava. Razgovarati licem u lice, srcem k srcu sa svojim Stvoriteljem, bila je njegova visoka prednost. Da je ostao vjeran Bogu, sve bi to zauvijek bilo njegovo. Kroz svu vječnost bi nastavio da stječe nove riznice znanja, otkrivao bi nove izvore sreće i imao sve jasnije i jasnije pojmove o Božjoj mudrosti, moći i ljubavi. Sve više bi se približavao ispunjenju cilja svog postanja, sve potpunije bi odsjajivao slavu svog Stvoritelja." (Odgoj, str. 12.13)

"Svako ljudsko biće, stvoreno po Božjem obličju, obdareno je sposobnošću sličnom Stvoriteljevoj – individualnošću, sposobnošću mišljenja i djelovanja. Ljudi u kojih je ova sposobnost razvijena, to su ljudi koji nose odgovornosti, koji su vođe u pothvatima i koji utječu na karakter drugih. Zadaća je pravog odgoja da razvija ovu sposobnost, da vježba mlade da misle, a ne da samo odražavaju misli drugih ljudi. Umjesto da ograničimo njihovo proučavanje na ono što su ljudi rekli ili napisali, uputimo učenike na izvore istine, na prostrana područja istraživanja u prirodi i otkrivenju. Neka razmišljaju o velikim istinama kao što su dužnost i sudbina, i um će se razviti i ojačati. Umjesto obrazovanih slabića, iz odgojnih ustanova treba da izlaze ljudi koji će biti sposobni da misle i djeluju, ljudi koji su gospodari a ne robovi okolnosti; ljudi koji se odlikuju širinom uma, jasnoćom misli i hrabrošću u svojim uvjerenjima." (Isto, str. 14.15)

"Stvoreni da budu 'obličje i slava Božja' (1. Korinćanima 11,7), Adam i Eva su primili darove dostojne svog visokog određenja. Skladni i srazmjerni po obliku, pravilnih i lijepih crta lica, pojave koja je odisala zdravljem i zračila radošću i nadom, oni su svojom vanjštinom bili slični liku svog Stvoritelja. Ova sličnost nije se otkrivala samo u njihovoj fizičkoj prirodi. Svaka njihova duhovna i duševna sposobnost odražavala je Stvoriteljevu slavu. Obdareni visokim duševnim i duhovnim darovima, Adam i Eva bili su stvoreni 'samo malo manji od anđela' (Hebrejima 2,7), da bi mogli zapažati ne samo čudesa vidljivog svemira već i shvaćati svoje moralne odgovornosti i obaveze." (Isto, str. 16.17)

"Čovjek je trebao odražavati Božje obličje, vanjskim izgledom i karakterom. Samo je Krist 'otisak njegove biti' (Heb 1,3), ali je čovjek stvoren na sliku Božju. Njegova je narav bila u skladu s Božjom voljom. Njegov je um bio osposobljen da shvati božanske predmete. Njegove su misli bile čiste, njegov apetit i želje pod nadzorom uma. On je bio svet i sretan što je stvoren na sliku Božju i za poslušnost njegovoj volji." (Patrijarsi i proroci, str. 26)

"U stvaranju čovjeka očitovalo se djelo Boga kao osobe. Kad je Bog načinio čovjeka na svoju sliku, lik čovjeka bio je u svemu savršen, ali bez života. A onda je samopostojeći Bog kao osoba udahnuo u taj oblik dah života i čovjek je postao živo, razumno biće koje diše. Svi su dijelovi ljudskog organizma počeli funkcionirati. Srce, žile, vene, jezik, glava, ruke, noge, osjetila, rasuđivanje uma – sve je to počelo raditi i sve je bilo podložno zakonu. Čovjek je postao živa duša. Preko Isusa Krista osobni je Bog stvorio čovjeka i obdario ga razumom i snagom." (8T 264)

C. Stvaranja žene

"Sam je Bog dao Adamu druga. On mu je dao 'pomoć' – pomoćnika koji mu je odgovarao, nekoga tko mu je odgovarao kao drug, nekoga tko će biti jedno s njim u ljubavi i razumijevanju. Eva je stvorena od rebra uzeta iz Adamovih prsa, upućujući na to da ga ona ne treba nadzirati kao gospodar, niti treba biti podređena, već jednaka s njim, da je on voli i štiti. Kao dio čovjeka, kost njegovih kostiju, neso od njegova mesa, ona je bila njegova druga priroda, iskazujući usko zajedništvo i nježnu odanost koja je trebala obilježavati njihov odnos. 'Bez sumnje, nitko nikada nije mrzio svoga tijela. Naprotiv, hrani ga i njeguje'… 'Stoga će čovjek ostaviti oca i majku da prione uza svoju ženu, i bit će njih dvoje jedno tijelo.'" (Patrijarsi i proroci, str. 26.27)

D. Značaj braka

"Bog je proslavio prvi brak. Tako je Stvoritelj svemira bio utemeljitelj ove institucije. 'Ženidba neka bude u časti.' (Heb 13,4) Brak je bio jedan od prvih Božjih darova čovjeku, i jedna od dvije institucije što ih je, nakon pada, Adam ponio sa sobom izvan rajskih vrata. Kad se njegova načela uvide i slušaju, brak je blagoslov, on čuva čistoću i sreću ljudskog roda, ispunjava čovjekove društvene potrebe i uzdiže njegovu fizičku, intelektualnu i moralnu narav." (Isto, str. 27)

E. Slobodna volja

"Bog je čovjeka stavio pod vlast zakona kao nužan uvjet njegova postojanja. On je bio podložan Božjoj vladavini, a vladavina ne može opstati bez zakona. Bog je mogao stvoriti čovjeka bez mogućnosti da prestupi njegov Zakon. On je mogao zadržati Adamovu ruku da ne dodirne zabranjeno voće, ali u tom slučaju čovjek ne bi bio slobodno moralno biće, već puki automat. Bez slobode izbora njegova poslušnost ne bi bila dragovoljna, već prisilna. Razvoj karaktera ne bi bio moguć. Takav razvitak događaja bio bi suprotan Božjem planu za postupanje s drugim svjetovima. To bi bilo nedostojno čovjeka, čovjeka kao inteligentnog bića, i potvrdilo bi Sotonine optužbe o Božjoj samovoljnoj vladavini." (Isto, str. 29)

F. Izvorna pravednost

"Adam i Eva su u vrijeme svog stvaranja imali spoznaju o Božjem zakonu. On je bio utisnut u njihovo srce i oni su razumjeli njegove zahtjeve vezane uz njih." (1BC 1104)

G. Pad u grijeh

"Eva je doista vjerovala Sotoninim riječima, ali je njena vjera nije spasila od kazne grijeha. Ona nije vjerovala Božjim riječima, i to je prouzročilo pad. Ljudi na sudu neće biti osuđeni jer su svjesno vjerovali laži, već stoga što nisu vjerovali istini, jer su zanemarili mogućnost da spoznaju što je istina." (Patrijarsi i proroci, str. 35)

"Nije bilo nikakvog otrova u samom plodu, i grijeh nije bio samo u popuštanju apetitu. Nepovjerenje u Božju dobrotu, nevjerovanje u njegovu riječ, odbacivanje njegova autoriteta, učinilo je naše praroditelje prijestupnicima i donijelo u svijet poznavanje zla. To je otvorilo vrata svakoj vrsti laži i zabluda." (Odgoj, str. 20)

"Adam je popustio kušanju i budući da nam je pitanje grijeha i njegovih posljjedica tako jasno razloženo, mi možemo poći od uzroka do posljedica i vidjeti da veličina djela nije ono što predstavlja grijeh, već neposlušnost Božjoj objavljenoj volji, koja je zapravo nijekanje Boga, odbacivanje zakona Njegove vladavine…

Pad naših praroditelja raskinuo je zlatni lanac poslušnosti čovjekove volje božanskoj. Poslušnost više nije smatrana apsolutnom potrebom. Ljudi slijede svoje zamisli za koje je Gospodin rekao da su kod stanovnika starog svijeta bile zle i to neprestano." (1BC 1083.1084)

H. Uvjetna besmrtnost

"Da bi živio vječno, čovjek mora nastaviti jesti s drveta života. Lišen ovoga njegova vitalnost postupno slabi, sve dok se život ne ugasi… Nikome iz Adamove obitelji nije bilo dopušteno prijeći ovu prepreku i okusiti s ovog životodavnog drveta – zato ne postoji besmrtni grješnik." (Patrijarsi i proroci, str. 40)

"Učenje o urođenoj besmrtnosti zasniva se na temeljnoj zabludi o svjesnom stanju umrlih – učenju koje se, kao i ono o vječnim mukama, suproti učenju Svetog pisma, zdravom razumu i našim osjećajima čovječnosti." (Velika borba, str. 467.468)

I. Grešne sklonosti

"Prigodom stvaranja čovjeku su darovane plemenite sposobnosti i uravnotežen um. Bio je savršeno biće, u savršenu skladu s Bogom. Misli su mu bile čiste, a ciljevi sveti. Ali neposlušnost je izopačila njegove sposobnosti, pa se umjesto ljubavi pojavila sebičnost. Prijestup je toliko oslabio njegovu prirodu da se vlastitom snagom više nije mogao oduprijeti sili zla. Postao je Sotonin rob, i to bi ostao zauvijek da se s­m Bog nije umiješao. Kušač je namjeravao osujetiti plan po kome je Bog stvorio čovjeka, i Zemlju ispuniti tugom i očajem. Sva ta zla htio je predstaviti kao posljedicu Božje pogreške pri stvaranju čovjeka…

Ne možemo se sami izbaviti iz ponora grijeha u koji smo upali. Naša su srca zla, i mi ih ne možemo promijeniti. 'Tko će čisto izvuć iz nečista? Nitko!' (Job 14,4) 'Zato je težnja tijela neprijateljstvo prema Bogu, jer se ne pokorava Božjem zakonu niti to može.' (Rim 8,7) Obrazovanje, kultura, služenje voljom, ljudski napori, sve to ima svoje područje djelovanja, ali ovdje je neučinkovito. Možda se time može postići izvanjska ispravnost u ponašanju, ali se ne može promijeniti srce; ne mogu se očistiti životni izvori. Da bi se čovjek mogao promijeniti, ostaviti grijeh i postati svet – mora postojati sila koja djeluje iznutra, novi život odozgo. Ta sila je Krist. Samo Njegova milost može pokrenuti zamrzle sposobnosti duše i privući ih Bogu, svetosti." (Koraci prema Kristu, str. 17.18)

J. Život samo u Kristu

"Biblija jasno uči da umrli ne idu neposredno u Nebo, nego spavaju do uskrsnuća… Onog trenutka kad se prekine srebrna vrpca i zlatna se svjetiljka razbije… čovjekove misli prestaju. Oni koji silaze u grob borave u tišini. Nemaju udjela ni u čemu što biva pod suncem… Blaženi odmor za umorne pravedne! Za njih je vrijeme, bilo kratko ili dugo, samo jedan trenutak. Oni spavaju, a Božja će ih truba probuditi u slavnu besmrtnost. 'Zatrubit će truba i mrtvi će uskrsnuti neraspadljivi… A kad se ovo raspadljivo tijelo obuče neraspadljivošću i ovo smrtno tijelo besmrtnošću, tada će se ispuniti pisana riječ: Pobjeda proguta smrt.'…Kad budu ustali iz dubokog sna, nastavit će misao tamo gdje su je prekinuli. Posljednji osjećaj bio je ubod žalca smrti, a posljednja misao da padaju pod vlast groba. Kad budu uskrsnuli iz groba, njihova prva radosna misao odjeknut će u pobjedonosnom uzviku: 'Gdje je, smrti, tvoja pobjeda? Gdje je, smrti, tvoj žalac?' (1 Kor 15,55)." (Velika borba, str. 471.472)

K. Uskrsnuće

" Prigodom uskrsnuća sačuvana je naša osobnost, premda ne s istim djelićima materije ili materijalne tvari kao kad smo ušli u grob. Čudesna Božja djela su tajna za čovjeka. Duh, čovjekov karakter, vraća se Bogu da ga On čuva. Prigodom uskrsnuća svaki će čovjek imati svoj karakter. Bog će u svoje vrijeme pozvati mrtve da ustanu, dati im ponovno dah života i učiniti  da suhe kosti ožive. Pojavit će se isti oblik, ali oslobođen bolesti i svakog nedostatka. Čovjek opet živi s istim osobnim značajkama, tako da će prijatelj prepoznati prijatelja. U prirodi nema Božjeg zakona koji pokazuje da Bog vraća iste djeliće materije od kojih se tijelo sastojalo prije smrti. Bog će umrlim pravednicima dati tijelo koje će Njemu odgovarati." (6BC 1093)

L. Nova zemlja

"Strah da buduća baština ne izgleda previše materijalno, naveo je mnoge na simbolično tumačenje upravo onih istina koje nas navode da u njoj vidimo svoj dom. Krist je svojim učenicima potvrdio da im ide pripremiti stanove u kući svog Oca. Oni koji prihvate učenje Božje Riječi neće biti potpuno neupućeni u vezi s nebeskom domovinom. A ipak 'što oko nije vidjelo, što uho nije čulo, na što ljudsko srce nije pomislilo: to je Bog pripravio onima koji ga ljube'… Ljudski jezik nije sposoban opisati nagradu pravednih. Ona će biti poznata samo onima koji je budu vidjeli. Nijedan ograničeni um ne može shvatiti slavu Božjeg Raja.

U Bibliji je baština spašenih nazvana domovinom… Tamo nebeski Pastir vodi svoje stado na izvore žive vode. Drvo života daje plod svakog mjeseca, a lišće stabla služi za lijek narodima. Tamo su potoci koji vječno žubore, bistri kao kristal, a uz njih lelujavo drveće baca svoje sjene na putove što ih je Gospodin pripravio za otkupljene. Tamo se prostrane ravnice protežu u prekrasne brežuljke, a Božje gore uzdižu svoje uzvišene vrhunce. Na ovim će mirnim ravnicama tih živahnih potoka Božji narod, toliko dugo tuđinci i putnici, naći dom." (Velika borba, str. 580)

VII. Literatura

Andreasen, R. S. On Being Human. Grand Rapids, Eerdmans, 1982.

Barth, K. Church Dogmatics. 4 sveska. Edinburgh, T. & T. Clark, 1936.–1962.

Brunner, E. The Divine Imperative. Philadelphia, Westminster, 1957.

Cullmann, O. Immortality of the Soul or Resurrection of the Dead? New York, Macmillan, 1958.

Dussel, E. El Dualismo en la Antropologia de la Cristiandad. Buenos Aires, Guadalupe, 1974.

Flick, M. i Z. Alszeghy. Antropologia Teologica. Salamanca, N. Y., Sigueme, 1985.

Froom, L. E. The Conditionalist Faith of Our Fathers. 2 sveska. Washington, D. C., Review and Herald, 1965.–1966.

Gulley, N. "In Every Way but One." Adventist Review, 25. siječnja 1990.

Heppenstall, Edward. The Man Who Is God. Washington, D. C., Review and Herald, 1977.

Johnsen, C. Man, the Indivisible. Oslo, Universitetsforlazet, 1971.

McDonald, H. D. The Christian View of Man. Westcheste, Ill., Crossway Books, 1981.

Myers, D. C. The Human Puzzle. San Francisco, Harper and Row, 1978.

Niebuhr, R. The Nature and Destiny of Man. New York, Charles Scribner's Sons, 1943.

Olsen, V. Norskov. Man, the Image of God. Hagerstown, Md., Review and Herald, 1988.

Rice, R. The Reign of God. Berrien Springs, Mich., Andrews University Press, 1985.

Seventh-day Adventists Answer Questions on Doctrine. Washington, D. C., Review and Herald, 1957.

Shea, W. H. "The Unity of the Creation Account." Origins 5 (1978.), str. 9-38.

– . "Literary Structural Parallels Between Genesis 1 and 2." Origins 16 (1989.), str. 49-68.

Smedes, L. B. Sex for Christians. Grand Rapids, Eerdmans, 1975.

Vaucher, A. F. L'histoire du salut. Dammarie-les-Lys, Francuska, Vie et Sant¾, 1951.

Wolff, H. W. Anthropologie des alten Testaments. Mònchen, Kaiser Verlag, 1973.

Zurcher, J. The Nature and Destiny of Man. New York, Philadelphia, Philosophical Library, 1969.

Dodatak A

Status žene u Bibliji

Tamo gdje je vladao patrijarhat, kao na drevnom Bliskom istoku, žene su se nalazile na vrlo nezahvalnom položaju. Ali čak i tamo, bar među Hebrejima, žene i djevojke su se javno pojavljivale u svakodnevnom životu i u svetim prilikama (Post 24,13; Izl 2,16; Pnz 12,12; Suci 21,21), mogle su nasljeđivati u odsutnosti braće (Bro 27,8) i bile pitane prije sklapanja braka (Post 24,39.58). Izreke 31,10-31 pokazuju različita područja otvorena ženi. Pozitivni primjeri kao što su Sara, Rebeka i Abigajila, te Izebela i Atalija na negativnoj strani, otkrivaju snagu ženskog utjecaja koji je u određenim prilikama (Debora, Suci 4. i 5. poglavlje) bio dalekosežan i odlučan za njihov narod. Pavao ističe da je muž glava ženi (1 Kor 11,3) i da je Adam stvoren prije Eve (rr. 7-9; 1 Tim 2,13). Zbog ovakve situacije apostol preporučuje ženama da se u crkvi češljaju na određen način (1 Kor 11,5-7) kao i da se ponašaju na određene načine (1 Kor 14,34-36; 1 Tim 2,11.12). S druge strane apostol kao protutežu ishođenja žene od muškarca potvrđuje međuovisnost oba spola (1 Kor 11,11.12). Pavao također prihvaća sudjelovanje prikladno obučenih žena u javnoj molitvi i proricanju (r. 5). Kako je vidljivo iz drugih novozavjetnih tekstova, žene su u zajednici bile vrlo utjecajne (Dj 9,36; 13,50; 17,4; Rim 16,6.12), služile su kao učiteljice (Dj 18,26; Rim 16,3), "đakonice" (Rim 16,1) i suradnice u Pavlovom apostolskom djelovanju (Rim 16,7; Fil 4,3).

Sam Krist bio je u postupanju sa ženama otvoreniji od svojih suvremenika: nastojao je pridobiti njihove duše (Iv 4,27), podučavao ih je u duhovnim stvarima (Lk 10,39), liječio ih subotom (Lk 13,10-13), odvažno ih branio (Mk 12,40; 14,6), ignorirao njihovu "nečistoću" (Lk 18,43-48), okupljao ih oko sebe (r. 2; Mt 27,55.56) i općenito nastojao ojačati njihov potencijal i vrijednost, kao što su to činili i Njegovi apostoli (Gal 3,28).

Dodatak B

Odnosi između muža i žene

Srodan predmet je hijerarhija unutar samoga braka. Bog je prokleo zmiju (Post 3,14) i tlo (r. 17), pretkazujući posljedice po muškarca i ženu (rr.16-19). Ona će patiti prigodom rađanja, "u mukama djecu ćeš rađati. Žudnja će te mužu tjerati, a on će gospodarit nad tobom" (r. 16). Svakako, pošto će muškarac morati naporno obrađivati škrtu i nezahvalnu zemlju, teret podizanja obitelji past će na ženu. Unatoč ovih teškoća, koje bi lako mogle obeshrabriti ženu da se ne upusti u intimni odnos s mužem, ona će za njim osjećati žudnju, što će pripomoći održavanju njihove zajednice. U promijenjenim odnosima u svijetu izloženom grijehu, ona će izgubiti dio svoje ranije samostalnosti i postati podložna mužu. Njegova vladavina, međutim, ne smije biti tiranija. Izraz "gospodarit", mašal, može ukazivati na blagoslovljeno, sućutno gospodarenje, kao što je Božje (2 Sam 23,2) i čak podrazumijevati zaštitu i ljubav kao u Izaiji 40,10.11. Ove značajke muževljeve uloge Pavao naglašava u 1. Korinćanima 11,3 i Efežanima 5,23.

Pavao je također savjetovao ženama da poštuju autoritet svojih muževa, posebno u okružju crkve (1 Kor 11,2-16; 14,34-38; 1 Tim 2,11-14). Teško je ocijeniti precizni domašaj ovih uputa, jer nam nedostaju točne informacije o situaciji koja ih je potaknula. Možda su supruge nekih katehumena postale kamen spoticanja, praveći se duhovno nadmoćnima nad svojim muževima. Ako je to bio slučaj, onda je Pavao novoobraćenika želio uputiti da "novi čovjek u Kristu" slijedi isti uzorak stvaranja prvog čovjeka – glava obitelji bila je "najprije" stvorena (1 Tim 2,12.13). Neke su se žene možda miješale kad je crkva na okupu (ekklesia) vršila svoje poslove. U tom slučaju Pavao će naglasiti potrebu da poštuju legitimne autoritete.

U svakom slučaju, u okviru ovog grešnog svijeta pokornost žena je zapravo blagoslov za dom, kao što je naporan rad i briga skriveni blagoslov za muškarca. Mi trebamo ponizno prihvatiti Božje sudove. Kršćani očekuju vrijeme kad će nestati prokletstva izgovorena u Edenu (Otk 22,3). Pavlov savjet: "Žene neka se pokoravaju sovjim muževima" (Ef 5,22) ne bi dakle, trebalo apsolutizirati ništa više od njegova savjeta: "Robovi, pokoravajte se svojim zemaljskim gospodarima" (Ef 6,5). Oba savjeta imaju trajnu vrijednost, ali ih treba primijeniti u skladu s institucijama, uvjetima i običajima u društvu u kojem živimo, ukoliko ih Sveto pismo ne osuđuje.

< 4 Poglavlje

Sadržaj

6. Poglavlje >