Grijeh

John M. Fowler

Uvod

Nigdje u literaturi problem grijeha nije tako ozbiljno obrađen kao u Bibliji. Njezine prve stranice grafički oslikavaju ulazak grijeha u povijest čovječanstva, a njene završne stranice pobjedonosno objavljuju brisanje grijeha iz svemira. Između početka i kraja opisana je stalno borba čovjeka s grijehom i Božje obećanje i sredstva za otkup od grijeha. Božji odnos prema čovječanstvu, usmjeren na uklanjanje grijeha i na izmirenje s čovječanstvom koje je dobilo oprost, jedna je od velikih tema Svetog pisma. Pavao ovu temu iskazuje bolje od ikoga: "Njega koji je bio bez ikakva grijeha Bog učini mjesto nas grijehom, da mi u njemu postanemo pravednošću Božjom." (2 Kor 5,21)

Suvremena kultura odbacuje grijeh kao zaokupljenost nekolicine lakovjernih koji Bibliju uzimaju ozbiljno. Grijeh se može promatrati kao problem ponašanja koji nema nikakve veze ni s Bogom ni s bilo kakvim božanskim pravilom za ljudski život, ili ga se može smatrati moralnim nesavršenstvom koje se pripisuje nedostatku u ljudskom razvoju ili iznenadnoj eksploziji emocionalne neuravnoteženosti ili biološkom porivu. Međutim Biblija prikazuje grijeh takvim kakav jest; onim što se ispriječilo između Stvoritelja i čovjeka i izazvalo stvaranje ponora između Boga i ljudskog roda. Ponor je toliko dubok i pomoću ljudskih sredstava nepremostiv, da je Bog morao poslati svoga Sina Isusa (Iv 3,16) da "mjesto nas [postane] grijehom" da bi Bog "u Kristu svijet sa sobom pomirio ne ubrajajući im opačina njihovih" (2 Kor 5,21.19). Kako definirati grijeh? Što ga u božansko-ljudskim odnosima čini tako ozbiljnim? Kako je nastao? U čemu leži njegova snaga? Ova i druga pitanja predstavljaju sadržaj ovog članka, u kojemu problemu grijeha pristupamo iz perspektive Biblije i kršćanske povijesti.

I. Ljudski rod prije grijeha

A. Slika Božja

B. Božanski plan za ljudski rod

C. Grijeh i Božja slika

II. Biblijska terminologija

A. U Starom zavjetu

1. Hatta't

2. 'Awon

3. Peša'

4. Reša'

5. Sažetak

B. U Novom zavjetu

1. Hamartia

2. Parakoe

3. Parabasis

4. Paraptoma

5. Anomia

6. Adikia

7. Sažetak

III. Podrijetlo grijeha

A. Podrijetlom prije ljudi i od anđela

B. Pad ljudskog roda

1. Povijesni čin

2. Odgovoran čin

3. Duhovni i moralni čin

4. Kušanje i pad

IV. Narav i suština grijeha

A. Grijeh kao pobuna protiv Boga

B. Grijeh kao raskinut odnos

C. Grijeh kao stanje

D. Grijeh kao specifična vrsta zla

E. Grijeh kao neispunjenje očekivanja

F. Grijeh kao prijestup

G. Grijeh kao sebičnost i oholost

H. Grijeh kao sila koja zarobljava

I. Grijeh kao krivnja i okaljanost

J. Grijeh kao zanemarivanje dužnosti

K. Sažetak

V. Posljedice grijeha

A. Posljedice po ljudska bića

1. Za Adama i Evu

2. Za ljudsku rasu

3. Za fizički svijet

B. Posljedice po Boga

VI. Proširenost i uklanjanje grijeha

A. Proširenost grijeha

1. Kozmičke posljedice grijeha

2. Univerzalnost grijeha

B. Prenošenje grijeha

C. Smrt, kazna za grijeh

1. Božja srdžba

2. Božja pravda

D. Uništenje grijeha

VII. Povijesni pregled

A. Prva crkva

B. Pelagije i Augustin

1. Pelagije

2. Augustin

C. Srednji vijek

1. Anzelm

2. Toma Akvinski

D. Reformacija

1. Martin Luther

2. Jean Calvin

3. Ulrich Zwingli

4. Anapabtistički reformatori

E. Postreformacija

1. Jacob Arminius

2. Tridentski sabor

F. Od sedamnaestog do devetnaestog stoljeća

1. Federalna teologija

2. Posredničko okrivljavanje

3. John Wesley

4. Teologija nove škole

5. Realistička škola

G. Dvadeseto stoljeće

1. Neoortodoksnost

2. Socijalno evanđelje

3. Teologija oslobođenja

H. Adventističko razumijevanje

VIII. Implikacije za kršćanski život

A. Božja narav

B. Čovjekova narav i dostojanstvo

C. Veličina Božje ljubavi

D. Savlađivanje kušanja

E. Moralna odgovornost

F. Značenje i svrha života

IX. Komentari Ellen G. White

A. Ljudski rod prije grijeha

B. Podrijetlo grijeha

C. Narav i suština grijeha

D. Posljedice grijeha

E. Domet i eliminacija grijeha

F. Posljedice po kršćanski život

X. Literatura

I. Ljudski rod prije grijeha

Biblijski izvještaj o ljudskom rodu prije grijeha prikazuje čovjeka i ženu u stanju dobrote. Svaki je dan stvaranja završio božanskom izjavom da je bilo "dobro" (Post 1,4.10.12.18.25). Ali šestog dana, poslije stvaranja Adama i Eve, Bog je objavio da "bijaše veoma dobro" (r. 31). Razlog za takvu izjavu ne nalazimo samo u činjenici da je stvaranje Adama i Eve okrunilo Božju stvaralačku aktivnost, već i u činjenici da je stvaranje ljudskog roda uključivalo elemente božanske ekskluzivnosti. Stvaranju čovjeka prethodio je svečani božanski savjet. Članovi Trojstva ujedinjeno su odlučili: "Načinimo čovjeka na svoju sliku, sebi slična." (r. 26). Božanskim dekretom Adamu i Evi je predana "vlast" nad stvorenjem na zemlji. S ovim dvjema blagoslovima – Božjom slikom i vlašću – koji nisu bili dostupni ostalim stvorenjima na zemlji, Bog je okrunio Adama i Evu "slavom i sjajem" (Ps 8,6-9). Premda su "vladali" nad svime što je bilo na kopnu, u zraku ili u vodi (rr. 7-9), Adam i Eva su trebali živjeti u moralnoj i duhovnoj zajednici sa Stvoriteljem. Bog ih je učinio jednostavnima (Prop 7,29), s najvećim mogućim potencijalom u razumu, u moralnoj i duhovnoj dobroti i u savršenom i skladom odnosu sa Stvoriteljem i unutar same rase. Bili su stvoreni kao slobodna moralna bića bez sklonosti prema zlu. Ali nisu bili automati. Njihovo odnos i poslušnost prema Stvoritelju bili su posljedica slobodnog izbora, potekli iz bezuvjetne ljubavi i vrhunskog poštovanja Stvoriteljeve volje za njih, otkrivene u moralnim načelima i pravilima ponašanja. Davanje slobode izbora nije podrazumijevalo popuštanje grijehu, već je Adama i Evu učinilo odgovornim stvorenjima.

A. Slika Božja

Jedinstvenost Adama i Eve nad svim drugim stvorenjima definirana je u Stvoriteljevoj objavi: ""Načinimo čovjeka na svoju sliku, sebi slična." (Post 1,26) Neki su teolozi napravili razliku između "slike" i "sličnosti": prva ukazuje na prirodne osobine s racionalnim umom i slobodnom voljom, zadržane poslije pada; a druga predstavlja izvornu pravednost sa životom Duha, izgubljenu poslije pada, ali vraćenu milošću.

Međutim, motiv "Božje slike", tako središnji biblijskom izvještaju o stvaranju, predstavlja najsnažniji opis dostojanstva i jedinstvenosti ljudskog bića. On ljudskom biću daje jedinstveni dignitet i vrijednost. Ljudi su materija, ali iznad materije; stvorenja, ali iznad drugih stvorenja; oni nose Božju sliku, a ipak nisu Bog.

Ono što predstavlja Božju sliku bilo je tijekom povijesti predmet teološke rasprave, pa su učinjene brojne identifikacije: fizička sličnost, razboritost, individualnost, slobodna volja, razumijevanje, sloboda izbora, vladanje, odnos osobe prema osobi, jedinstvo u raznolikosti ("muško i žensko", r. 27), i druge.

Unatoč različitih stajališta, nismo ostavljeni bez nagovještaja što bi to moglo predstavljati "Božju sliku". Novi zavjet iznosi Radosnu vijest o spasenju u Kristu Isusu, kojim je omogućeno oproštenje grijeha i izmirenje grešnika s Bogom (2 Kor 5,19). Ovaj proces spasenja i izmirenja uklanja "staro " i stvara "novo ja" – novo stvorenje, što je istaknuta tema u Novom zavjetu, a posebice u Pavlovim spisima. Pavao govori o ovoj novoj osobi kao obnovljenoj u znanju, svetosti i pravednosti (Kol 3,10; Ef 4,21-24). Ako ove karakteristike predstavljaju sliku otkupljenog, obnovljenog ljudskog bića, onda možemo ustvrditi da je Božja slika morala sadržavati znanje, svetost i pravednost, koje u svom konačnom i najčišćem smislu djelomično definiraju Božju narav.

Zato Božju sliku treba razumjeti u onim karakteristikama postojanja i odnosa koja je Bog odlučio dati kao dio sebe. Da bude svet, moralno čestit, da ljubi pravednost, da živi i djeluje na osnovi ljubavi, da bude pravedan i pošten, da izabere sklad sa svime što je dobro i lijepo, da bude kreativan i sluša Stvoriteljeve zakone, da razumije što je božansko i da se čuva svega što nije u skladu s Božjom voljom, da bude kao pojedinac jedinstven, ali usklađen s kolektivom – ove i druge karakteristike dolaze na um kad razmišljamo o Bogu i onome što je uključeno u Božju sliku.

U krajnjoj liniji Božja slika je suprotna slici grijeha. Stoga objava Trojedinog Boga: "Načinimo… na svoju sliku", pokazuje da čovjek kao grešnik nije potekao iz božanskog uma, nego je posljedica čovjekova izbora. Božja slika definira ljudsko biće kao Božje dijete – što je položaj ţopline, prisnosti i rastenja u Njemu, koji ne može uživati nijedno drugo stvorenje. Suština Božje slike je zajednica Boga i čovjeka – puna ljubavi, uzajamna, trajna i ispunjavajuća. Ova zajednica čini ulazak grijeha ozbiljnim, jer je ulazak grijeha u Eden ne samo prekinuo zajedništvo Boga i čovjeka, već se čovjek svojim izborom pobunio protiv Stvoritelja. Ova pobuna izazvala je stanje izgubljenosti. No ono ne mora biti trajna, jer je Bog koji je stvorio čovjeka, još prije no što su položeni temelji zemlje (Ef 3,9-11), načinio plan da izbavi čovječanstvo od takvog stanja i da smrću svog vlastitog Sina u potpunosti obnovi svoju sliku. (Vidi Stvaranje, I. A. 12; Čovjek, I. B.)

B. Božanski plan za ljudski rod

Kad ih je stvorio na svoju sliku, Bog je za Adama i Evu, i njihovo potomstvo, planirao dvojaku budućnost. Prije svega, priznavanjem Boga za vladara svemira oni će samo Njemu ukazivati svoju punu odanost i štovanje. Vječna Božja zapovijed je uvijek glasila: "Bojte se Boga i zahvalite mu…Poklonite se Stvoritelju neba i zemlje." (Otk 14,7) Biblija je prožeta ekskluzivnim štovanjem i potpunom odanošću Bogu, a njih Bog ljubomorno čuva za sebe. Štovanje je jednostavno dati Bogu ono što Mu pripada: bezrezervnu hvalu, bezuvjetnu poslušnost i apsolutnu zahvalnost. U ovome On ne dopušta konkurenciju: "Nemoj immti drugih bogova uz mene." (Izl 20,3) Prva zapovijed nije ograničena samo na bogove izvan čovjeka, već uključuje i samog čovjeka. Priznati Boga vrhunskim vladarem i jedinim predmetom štovanja i klanjanja, zahtijeva da se bez odlaganja oslobodimo oholosti, uobraženosti i zastranjenja. Svjesno i radikalno odbijanje sebične želje da čovjek bude svoj bog, osnova je jedinog ispravnog i zadovoljavajućeg odnosa ljudskog roda prema Bogu. To je bio edenski uzor i Isusov opis pravog bogoštovlja: "Ljubi Gospodina Boga svoga svim srcem svojim, svom dušom svojom i svom pameti svojom. To je najveća i prva zapovijed." (Mt 22,37.38) Dati Bogu prvo mjesto u svemu što mislimo i činimo, gledati na sve iz Njegove perspektive i ne činiti ništa bez oslanjanja na Njega, usvojiti Njegove prioritete i potpuno se posvetiti njihovom ostvarenju, odbaciti sve se što može ispriječiti između nas i Boga i izabrati Njegovu volju i put bez obzira na cijenu – to je najveća i prva biblijska zapovijed. Sve što odstupa od toga suprotno je Božjem nacrtu za čovječanstvo.

Drugo, ljudski rod trebao je vladati nad stvorenim. Stavljanjem čovjeka za čuvara ove zemlje, Bog je stvorio upraviteljsku službu najvišeg reda. Obuhvaćajući neljudski dio stvaranja, ovo je imenovanje obilježilo naročiti odnos čitavog ljudskog roda koji će poteći od Adama i Eve. Božja zapovijed: "Plodite se i množite" (Post 1,28) bio je poziv ljudima da stvaralački sudjeluju u osnivanju i održavanju svoje vrste. Takav čin ukazuje na zajedništvo odgovornosti među ljudima, potiče jedinstvo među njima i predstavlja određenu sličnost s božanskim jedisntvom koje vlada između triju božanskih Osoba, na čiju sliku je čovječanstvo stvoreno.

Stoga "Božja slika" ne predstavlja samo stvaralačku sličnost sa Stvoriteljem, već i odgovornost za štovanje i zajedništvo koje proistječe iz takve sličnosti. Osim toga, ona se proteže na zajedništvo koje obuhvaća cijeli ljudski rod.

C. Grijeh i Božja slika

I povijest i iskustvo pokazuju da je ideal što ga je sadržavala Božja slika uništen. Dok ljudi, pokazujući dio Božje slike (na primjer, rasuđivanje i razum) stvaralački nastoje doseći zvijezde ili se duboko upuštaju u tajne života, oni odbijaju živjeti prema propisima koji važe za Božju sliku s obzirom na štovanje Stvoritelja i zahtjeve za ljudskim zajedništvom, jednakošću i dostojanstvom. Ljudsko biće koje cijepa atom da bi osvijetlilo čitav grad, taj isti atom koristi da ga uništi. Jedan provodi čitav život šireći granice znanja ili nalazeći lijek za nepoznatog ubojicu, dok drugi ne zastaje ni trenutak da razmisli o ozbiljnosti ubijanja milijuna samo zato da zadovolji podle snove o izgradnji trajnog imperija.

Što se to dogodilo s Božjom slikom? Nema sumnje, čovječanstvo je nije potpuno izgubilo. Premda ne možemo nijekati da je grijeh uzrokovao strahovitu degeneraciju u svakom području ljudskog života, individualno i kolektivno, ne možemo tvrditi da je grijeh potpuno uništio Božju sliku. Oštetio da, ali ne i uništio. Osim toga, kad bi ta slika bila potpuno uništena teško bi bilo shvatiti čovjekovu moć rasuđivanja i stvaranja, a slučajevi pokazivanja ljubavi i žrtvovanja za drugog, tako često prisutni u povijesti, bili bi zagonetni. Isusova prispodoba o izgubljenom novčiću (Lk 15,8-10) daje ključ koji odgovara statusu Božje slike nakon grijeha. Premda je novčić bio izgubljen i pokriven prašinom, još uvijek je zadržao natpis vladajuće sile. S ljudskim rodom je upravo onako kao što je novčić zadržao pismo premda je izgubio status. Ljudska su bića izgubljena zbog grijeha; ona vode život otuđen od Stvoritelja; oštećeni su i ranjeni snagom i utjecajem grijeha, ali u njima još uvijek nije potpuno uništena slika Božja. Ta je slika prikrivena u svakoj ljudskoj duši.

No prikrivenost slike Božje ne umanjuje veličinu naslijeđa grijeha kako pojedinca tako i cjeline. O tome svjedoče povijest i iskustvo. Čini se da je povijest čovječanstva obilježena masovnim poremećajevima, neprekidnim kaosom, stalnim društvenim nemirom i patologijom kolektivne mržnje. U samoj duši bijesni rat između idealnog i stvarnog, u kojem se natječu porivi, ambicije i strasti. Stvoren "malo manji od anđela" (Ps 8,5 – DK), čovjek se često spušta na razinu zvijeri.

Čemu možemo pripisati ovu sveopću bijedu? Nasljeđu i okolini, kako to tvrde naturalisti? Društveno-ekonomskom izrabljivanju, kako to misle marksisti? Neminovnom procesu određenosti, kako to tvrde evolucionisti? Ili se trebamo obratiti Božjoj Riječi: "Jer su svi sagriješili i lišeni su Božje slave" (Rim 3,23)? Biblija realno promatra ljude i bez oklijevanja dijagnosticira čovjekovo stanje kao stanje pada uzrokovanog grijehom. Ljudski rod je stvoren da živi na visokom položaju zajednice s Bogom i u skladnom odnosu jedan s drugim. No grijeh se pojavio kao uljez, prekinuo zajednicu čovjeka i Boga, i zatrovao odnose među članovima ljudske zajednice.

Suvremeni um možda ne vidi nikakvog značenja u riječi "grijeh", ali je njegova prisutnost neporeciva. Biblija tumači čovjeko stanje iz Božje perspektive i poziva ljudska bića da u grijehu potraže uzrok svojoj osobnoj i zajedničkoj bolesti: "Jao, grešna li naroda, puka u zlu ogrezla, roda zlikovačkog, pokvarenih sinova! Jahvu ostaviše, prezreše Sveca Izraelova, njemu su okrenuli leđa." (Iz 1,4)

II. Biblijska terminologija

Da opiše što je grijeh, Biblija rabi čitavu lepezu pojmova. Premda svaka riječ može dati određeno značenje, proučavanje najčešće rabljenih riječi u Starom i Novom zavjetu ističe temu da je grijeh zapravo stanje pobune ljudi protiv Boga koje vodi do njihove neposlušnosti Bogu. Kratki pregled nekih od ključnih riječi upotrebljenih u Bibliji da opišu grijeh pomoći će u određivanju biblijske definicije.

A. U Starom zavjetu

Stari zavjet rabi niz riječi za grijeh, ali četiri od njih se ističu svojim bogatstvom i učestalošću.

1. Hatta't

U imeničnom obliku hatta't u Starom zavjetu nalazimooko 293 puta. Osnovno je značenje "promašiti cilj" kao kod strijeljanja lukom (Suci 20,16; usp. Job 5,24). Teološka uporaba ove riječi naglašava čin, način, životni stil koji odstupa od onoga koji je Bog zacrtao. Stoga je grijeh ono što promašuje Božje mjerilo (Lev 5,5.16; Ps 51,6).

Tako hatta't označava grijeh kao čin ili stajalište koje uzrokuje da čovjek promaši bitne i očekivane ciljeve koji bi sačuvali ispravan odnos između čovjeka i Boga. Grijeh je prekid zajednice čovjeka s Bogom.

2. 'Awon

'Awon je duboko religiozni izraz. Pojavljuje se oko 229 puta i gotovo je uvijek preveden kao "opačina" pred Bogom, zajedno s idejom kažnjavanja (Post 4,13; 15,16). U korijenu riječ ima ideju nepoštenja (Tuž 3,9). Ona se odnosi i na lažno svjedočanstvo, na prijevaru (Ps 36,4) i ispraznost (Izr 22,8; Iz 41,29). Grijeh je ono što prisilno odvlači od Božje čestitosti i uključuje izopačeno ponašanje (Post 15,16; Iz 43,24). Stoga '¶won u svom teološkom značenju ide dalje od hatta't-a u tome što sadrži dodatnu misao o zloj nakani.

3. Peša'

Peša' u Starom zavjetu nalazimo oko 135 puta. Ona označava namjerno, unaprijed promišljeno, samovoljno kršenje nekog normativa ili mjerila. Ono također označava odbijanje pokornosti zakonitom autoritetu. Razlikuje se od hatta't-a u tome što čin nije nepromišljen, već namjerni revolt, pobuna ili prijestup. Ova riječ opisuje svojeglavi raskid nekog ugovora, samovoljno kršenje nekog dogovora (1 Kr 12,19; 2 Kr 1,1; 8,20.22). Element "svojeglavosti" i "revolta", prenesen u teološki rječnik, čini ovu riječ mnogo ozbiljnijim oblikom grijeha nego druge (Iz 1,2; Jer 3,13; Hoš 7,13; 8,1), tako ozbiljnim da samo nesebična i otvorena "ljubav" može pokriti pobunu koja je peša'. U Jobu 34,37 nalazimo zajedno hatta't i peša': "A svom grijehu [hatta't] još pobunu [peša'] domeće."

4. Reša'

Reša' znači "metež" i "nemir" i u Starom zavjetu javlja se trideset puta. Njome se opisuje stanje zlih koji su "poput mora uzburkanog, koje se ne može smiriti" (Iz 57,20). Ova riječ doslovce znači "iščašen", "labav". Stoga se ona može odnositi na nesigurno stanje zlih koji su bacati tamo-amo i žive u metežu. U nekim tekstovima (Izl 23,1 i Izr 25,5) upotrijebljena je reša' da opiše osjećaj opakosti i stoga krivnje za zločin. Izraz također označava krivicu za neprijateljstvo prema Bogu i Njegovom narodu (Izl 9,27).

5. Sažetak

Starozavjetni rječnik za grijeh je prvenstveno teološke naravi. Premda se ove riječi u značenju razlikuju u nijansama, postoji osnovno jedinstvo u njihovom prikazu grijeha: grijeh je promašaj, odstupanje, podlost, pobuna u odnosu na božanski propisane norme i očekivanja. Grijeh je "promašaj cilja" i propust da se ispune Božja očekivanja. On je čin izvršen protiv Božje volje, opačina protiv Njega učinjena. On je život otvorene, smišljene pobune protiv Božje volje i puta. On predstavlja iščašeni život, otkinut od svog božanskog sidra i zbog toga bacan tamo-amo u moru zloće. Osim toga grijeh je prije svega motivacija, djelo, stanje buntovnosti protiv Boga. "Tebi, samom tebi ja sam zgriješio i učinio što je zlo pred tobom", piše David (Ps 51,6) i ovim riječima daje klasičnu definiciju da je grijeh prvenstveno čin koji se protivi Božjoj volji. Premda je David sagriješio protiv Bat-Šebe i njezina supruga, on je pod utjecajem Svetog Duha priznao da njegova djela nisu bila propust u ponašanju već prijestup Božje volje i Njegovog zakona. Grijeh je upravo to: odbacivanje Boga, i iz toga proistječe jednako neprihvatljiv odnos prema drugim ljudima.

B. U Novom zavjetu

Glavna tema u Novom zavjetu je Isus – Njegov život i rad kao otkupitelja od grijeha. Zbog toga Novi zavjet snažno prikazuje ozbiljnost grijeha izrazima koji ukazuju na njegovu krajnju cijenu – život Sina Božjeg, u čijoj je smrti Božja milost i opraštanje postalo dostupno ljudskome rodu. Što god Novi zavjet kaže da bi naglasio smrtnost grijeha i njegovu golemu cijenu po Boga, rečeno je u svjetlosti veličine i slave križa koji je jednom zauvijek zadao smrtni udarac snazi grijeha.

Među mnogim grčkim riječima koje Novi zavjet koristi da opiše golemost grijeha, pet ih je posebno značajno.

1. Hamartia

U Novom zavjetu hamartia je najčešće rabljena riječ za grijeh i kao takva prevedena oko 175 puta. Ona doslovce znači "promašiti cilj" kao prigodom vježbe gađanja. U klasičnom grčkom ova riječ je gotovo uvijek rabljena da ukaže na negativni promašaj, a ne na pozitivni prijestup. Međutim, u Novom zavjetu ova riječ opisuje nešto tako ozbiljno veliko da grešnika stavlja na udaljenost, ili suprotnu stranu, od Boga. Hamartia opisuje namjerni propust pojedinca da postigne Božje mjerilo (Mt 1,21; Rim 5,12.13; 1 Iv 1,9). Osim toga hamartia označava čovjekovu odluku da bude neprijateljski nastrojen prema Bogu (Iv 9,41; 19,11; 1 Iv 1,8). Hamartia je sveopća (Rim 3,23) i njezina je moć držala čovječanstvo pod svojom vlašću (r. 9). Sila grijeha je tako gnusna i njezin dohvat tako snažan da Pavao gotovo poosobljuje hamartiju i kaže da vlada (Rim 5,21) i gospodari nama (Rim 6,14) i da smo postali njezini robovi (rr. 6.17.20).

2. Parakoe

Parakoe doslovce znači "propust da čujemo" ili "nevoljkost da čujemo". Često čovjek čuje ono što želi čuti i u krajnjem smislu grijeh znači zatvoriti uši za Boga kako čovjek ne bi slušao Njega nego sebe. Riječ se pojavljuje tri puta i u Novom zavjetu je provedena kao "nepokornost" ili "neposluh" (Rim 5,19; 2 Kor 10,6; Heb 2,2).

3. Parabasis

Novi zavjet rabi riječparabasis sedam puta. U glagolskom obliku ona znači "prijeći preko", "proći pored", i stoga ući na zabranjeno područje. Imenični oblik opisuje namjerno kršenje zakona, prijestup neke zapovijedi, ulaženje u zabranjenu zonu. Zato je i prevedena kao "prekršaj" (Rim 4,15, Gal 3,19) ili "prijestup" (Heb 2,2 – DF).

4. Paraptoma

Paraptoma, uporabljena dvadeset i tri puta, znači "pasti dok bi trebalo stajati". Ona označava posrtaj, grešku i obično se prevodi kao "pogreška" (Mt 6,14.15) ili "posrtaj" (Rim 11,11.12 – DF). Od svih riječi uzetih za grijeh, ova označava najmanje namjeran čin.

5. Anomia

Anomia se u Novom zavjetu pojavljuje četrnaest puta. Ona označuje prezir ili prekršaj nomos-a, zakona. Najčešće se prevodi kao "bezakonje" (Mt 24,12; Rim 4,7; Heb 1,9). Ova riječ opisuje stanje osobe koja živi i postupa suprotno zakonu. Dobro poznata formula u 1. Ivanovoj 3,4 definira grijeh kao "kršenje zakona" i "bezakonje" (DF, RU, ŠA).

6. Adikia

Adikia  sadrži etičku nijansu "nepravednosti" ili odsutnosti pravednosti, pa je prevedena kao "nepravednost" (Rim 1,18.19; 2 Pt 2,15) i "nepravda" (1 Iv 5,17 – DF). Novi zavjet je rabi i kao zlo naneseno bližnjemu. Prva Ivanova 3,4 i 5,17 izjednačuju hamartiju s adikijom.

7. Sažetak

Premda razmatranje biblijske termonilogije za grijeh pomaže u razumijevanju složenosti pojma grijeha, ovi izrazi sami ili zajedno ne vode nas do precizne biblijske definicije grijeha. Najosnovnija karakteristika grijeha prikazana u biblijskoj temi Božjeg postupanja s problemom grijeha jest da je on pobuna usmjerena protiv Božjeg gospodstva i suverenosti i odbijanje da čovjek prihvati Njegovu vlast u svom životu, ponašanju i budućnosti. Odricanje od Boga je zapravo korijen grijeha i ono može imati različite oblike i aktivnosti koje uključuju etičke, moralne i duhovne odnose i dimenzije.

Tako biblijska terminologija pokazuje da grijeh nije nesreća koja nenadano dolazi na ljude, već posljedica čovjekovog  aktivnog stava i izbora. Osim toga grijeh nije odsutnost dobra, već "nedostizanje" Božjih očekivanja. On je zao put što ga je čovjek namjerno izabrao. Nije slabost za koju se ljude ne može smatrati odgovornima, jer čovjek u stanju ili činu grijeha namjerno bira put pobune protiv Boga i ne sluša Božju Riječ. Grijeh pokušava prijeći ograničenja koja je Bog postavio. Ukratko, grijeh je pobuna protiv Boga.

III. Podrijetlo grijeha

Podrijetlo grijeha je zagonetka koju ne možemo potpuno riješiti. Međutim, jedno ostaje neupitno. Bog nije stvorio grijeh. Ne možemo se pozvati na Božje sveznanje niti na Njegovu odgovornost za stvaranje svemira da bismo opravdali ideju kako je Bog na neki način odgovoran za grijeh. Jakov upozorava: "Neka nitko, kad je napastovan, ne kaže: 'Bog me napastuje.' Bog naime ne može biti napastovan na zlo, a niti s­m nikoga ne napastuje. Naprotiv, svakoga napastuje njegova vlastita požuda. Ona ga izvlači i mami." (Jak 1,13.14) Tekst je jasan. S jedne strane Bog "ne može biti napastovan" i On " nikoga ne napastuje". Time želimo reći da nijedno ljudsko biće koje poznaje biblijski prikaz Božjeg karaktera i zajedništvo koje teži njegovati s čovječanstvom, ne može nikada reći: "Bog me je napastovao i stoga je Bog odgovoran za moj grijeh." S druge strane, tekst ukazuje na središte iz kojega dolazi napastovanje i grijeh: "Svakoga napastuje njegova vlastita požuda. Ona ga izvlači i mami." Zbog toga je savjet: " Neka nitko… ne kaže" upozorenje da izvorom grijeha nikada ne smatramo Boga. To pomisliti znači zanemariti biblijske dokaze. Biblija je odlučna u tome da Bog ni na koji način nije odgovoran za grijeh. Bog je "svet, svet, svet" (Iz 6,3). Kako bi mogao On, koji je toliko svet, biti odgovoran za bilo što nesveto? Bog je toliko daleko od grijeha i Njegov je karakter toliko suprotan bezakonju da Habakuk moli Božji narod da u Njemu ne gleda izvor zla, premda je njegova prisutnost toliko očita i okrutna: "Nisi li od davnih vremena, Jahve, Bože moj, Sveče moj?… Prečiste su oči tvoje da bi zloću gledale." (Hab 1,12.13)

Ova vijest o Božjoj savršenoj svetosti, dobroti i istini prožima Sveto pismo. "Bog je on vjeran i bez zloće, pravedan je on i pravičan." (Pnz 32,4) Ljubi istinu i "nije čovjek da bi slagao, nije sin Adama da bi se kajao" (Bro 23,19). Gnuša se zla (Ps 5,6; Izr 6,16) i žali što je grijeh odvojio čovječanstvo od Njega (Iz 58,2). Njegov je karakter savršen: "On je Stijena, djelo mu je savršeno, jer pravi su svi njegovi putovi." (Pnz 32,4) Kako takav Bog može biti izvor grijeha?

Osim toga, Novi zavjet slikovito opisuje razdaljinu između Boga i grijeha: "Bog je svjetlo i nikakve tame nema u njemu." (1 Iv 1,5) Da premosti ponor koji razdvaja čovjeka od Boga i osigura izbavljenje iz kraljevstva tame, Bog je učinio najveću žrtvu svoje ljubavi kad je poslao svog "jedinorođenog Sina" da ne bismo propali u grijehu (Iv 3,16). Stanimo pred križi i postavimo pitanje: Može li Bog biti odgovoran za grijeh? Ono što vidimo na križu je Božji vječni odgovor na problem grijeha, jer grijeh u svojoj srži ostaje u protivljenju Bogu. Bog traži i spasava izgubljene; grijeh napastuje i vodi u propast. Bog je ljubav i mrzi grijeh; grijeh rađa mržnju, zavist i uništenje. Pripisati podrijetlo grijeha Bogu je stoga ne samo nebiblijski, nego, prema Svetom pismu, bogohulenje. Zato moramo odbaciti filozofske i determinističke ideje koje zastupaju neminovnost grijeha, s tim da je Bog nekako njegov začetnik.

No ostaje pitanje: Kako je grijeh nastao? Premda Biblija ne raspravlja izravno i iscrpno o nastanku grijeha u svemiru, imamo dovoljno dokaza za zaključak da je grijeh nastao prije pojave čovjeka i da je prijestupom Adama i Eve ušao u naš svijet.

A. Podrijetlom prije ljudi i od anđela

Premda su biblijski podaci o podrijetlu grijeha u prethistoriji oskudni, dovoljno je poznato da podrijetlo grijeha potražimo u Sotoni. Prema Ivanu "đavao [je] grešnik od početka" (1 Iv 3,8). Biblija uči da je davno prije stvaranja ljudskog roda Bog stvorio mnoštvo anđela koji nastavaju u nebeski dvorovima i kojima je dužnost da vrše Božje zahtjeve. Oni se neprekidno klanjaju Bogu i služe kao Njegovi vjesnici, vršeći i otkrivajući Njegovu volju na nebu i na zemlji. U svemu što čine nastoje slaviti i obožavati Stvoritelja (Otk 5,11.12).

Kao i ljudska bića, anđeli su stvoreni dobri, ali je među njima došlo do pada. Vođa ovih palih anđela bio je Sotona, koga Isus opisuje kao ubojicu "ljudi od početka" i "oca laži" (Iv 8,44). Kad je optužio farizeje: "Vama je otac đavao" ( r. 44, DF), Isus je ukazao na Sotonu kao krajnji izvor grijeha. Uz to je rekao: "Gledao sam Sotonu gdje pade kao munja s neba!" (Lk 10,18); a Apokalipsa prikazuje rat na nebu u kojem je "zavodnik cijeloga svijeta" bio izbačen s neba i pao na ovu zemlju (Otk 12,7-9). Rat između Krista i Sotone, između dobra i zla, koji završava Kristovim apokaliptičkim trijumfom nad Sotonom, tema je koju nalazimo u čitavom Svetom pismu. O tome kada je ovaj rat počeo i kad su Sotona i njegovi anđeli bili izbačeni s neba, Biblija šuti, ali imamo dovoljno podataka da se to dogodilo prije stvaranja Adama i Eve. (Vidi Velika borba, I. B; II. A-C.)

Nijedna doktrina o grijehu ne može biti potpuna bez razumijevanja ove teme velike borbe između Krista i Sotone, između dobra i zla. U njezinu središtu su Božji suverenitet i karakter. Kad je Lucifer na nebu podigao bunu protiv Boga (Otk 12,7-9) i kad je ona dostigla vrhunac, Bog nije imao drugog izbora nego da pale anđele izbaci s neba. U čemu se sastojao grijeh koji je uzrokovao pad anđela? Pavlovo upozorenje da nitko od nedavno obraćenih ne treba biti imenovan nadglednikom, "da se ne bi uzoholio i upao u istu osudu kao i đavao" (1 Tim 3,6) nagoviješta da su oholost i uobrazilja bili taj grijeh. Juda 6 tvrdi da pali anđeli "nisu čuvali svoje dostojanstvo, nego su ostavili svoje boravište". Iz ova dva teksta zaključujemo da je grijeh palih anđela bio nezadovoljstvo s njihovim položajem i želja da budu kao Bog. Grijeh anđela je stoga želja za prijelazom granica koje su postavljene stvorenjima i težnja da postanu slični Stvoritelju. U samoj suštini odnosa Stvoritelj-stvorenje postoji ugrađena granica. Dok Stvoritelj stvorenju pruža život, ljubav i zajednicu, stvorenje mu za uzvrat odgovara ljubavlju, poslušnošću i slavi Onoga koji je omogućio život stvorenjima. Prelaženje preko ove crte, prekid odnosa Stvoritelj-stvorenje, želja da postane kao Bog, pobuna je stvorenja protiv Stvoritelja. Ovo je bio problem u kojemu anđeli "nisu čuvali svoje dostojanstvo" pa su bili izbačeni iz svoga boravišta. Ako je želja da postanu bogovi izazvala pad anđela, onda nije teško razumjeti zašto je đavao ponudio ovu mogućnost Evi kad ju je napastovao da jede zabranjeno voće.

Neposluh Božjem pravu da postavlja ograničenja svojim stvorenjima, zajedno s oholom željom da se uzdigne kao Bog (vidi Iz 14,12-14), bio je grijeh koji je uzrokovao rat između Krista i Lucifera, prvoga među anđelima. U tom je ratu Sotona bio spreman dovesti pobunu do vrhunca, pa je tako naveo Boga da buntovnike zbaci s neba.

B. Pad ljudskog roda

U odnosu na ljudsku rasu grijeh svoje podrijetlo ima u Edenskom vrtu, u činu pobune Adama i Eve. Postanak 3. poglavlje prikazuje kako je grijeh ušao u ovaj svijet. Prvi grijeh naših praroditelja ukazuje na četiri značajna čimbenika koji pojedini ili u kombinaciji utječu na djelovanje grijeha u ljudskom životu.

1. Povijesni čin

 Tijekom vremena neki su teolozi definirali izvještaj o padu u grijeh u Postanku 3 kao alegoriju, odbacujući ga kao mit bez povijesne osnove. Neki od njih ga smatraju nadpovijesnim događajem, nerazumljivim onima koji žive u povijesti. No za pravilno razumijevanje suštine, naravi i budućnosti grijeha, ne može se odbaciti ili podcijeniti njegova povijesnost. Njegov početak, njegov utjecaj na dramu ljudske povijesti, njegov poraz na križu i njegovo konačno brisanje na posljednjem sudu u Svetom pismu su prikazani kao povijesni međaši koji sežu od pobune do obnove. Nijekati bilo koji od ovih događaja znači nijekati autoritet i vjerodostojnost Svetog pisma kao Riječi živoga Boga i nijekati suverenitet samog Gospodara povijesti.

Podržavanje Postanka 3 u Novom zavjetu kao povijesnog izvještaja znači da ga ne možemo odbaciti kao mit ili zanemariti njegovu važnost za naše razumijevanje naravi grijeha. Novi zavjet potvrđuje povijesnu istinitost Adama na pet (Rim 5,14; 1 Kor 15,22.45; 1 Tim 2,13.14), a zmije na dva mjesta (2 Kor 11,3; Otk 12,9). Pavao je pisao: "Jer kao što u Adamu svi umiru, tako će u Kristu svi oživjeti." Ovaj ulomak potvrđuje da će svi vjernici koji su se predali Kristu, iskusiti uskrsnuće od mrtvih u vrijeme Njegovog drugog dolaska. Pavlovi čitatelji nisu trebali sumnjati u uskrsnuće. On tvrdi da je ono isto tako stvarno kao Isus Krist koji je živio, umro i uskrsnuo – što su sve bili povijesni događaji koji su se zbili nekoliko godina prije pisanja Poslanice. A onda apostol uzima dva dokaza: Adam je donio smrt, a Isus donosi život. Ovim Pavao priznaje povijesnu stvarnost Adama, Isusa, drugog dolaska, smrti i uskrsnuća. Za Pavla i novozavjetnu Crkvu grijeh Adama i Eve, i smrt koja je iz njega proizašla, nisu alegorije već povijesne činjencie. Grijeh je stvaran; nije iluzija.

Povijesnost izvještaja u Postanju Pavao ponovno zastupa u 2. Korinćanima 11,3: "Ali se bojim da se slučajno ne bi, kao što je zmija zavela Evu svojim lukavstvom, vaše misli pokvarile te se udaljile od Kristu dužne iskrenosti i čistoće." On zmiju ne vidi kao mit, već kao povijesno oruđe preko kojega je Sotona prevario Evu. Pavao ne pravi povijesne razlike između Krista, Eve i zmije. Tako i u Rimljanima 5,12-19 Pavao tvrdi da je ulazak grijeha u ovaj svijet povijesni čin do kojeg je došlo neposluhom stvarnih ljudi; isto tako je spasenje od grijeha u povijesti postignuto osobom Isusa. Za Pavla ništa u Postanku ili u Novom zavjetu nije mit – ni grijeh, ni zmija, ni pravednost. Adam, Eva, Krist, Sotona, spasenje i uskrsnuće su stvarni. Dodajmo ovome dramatičnu sliku u Apokalipsi, u kojoj je zmija isto što i "đavao – sotona, zavodnik cijeloga svijeta" (Otk 12,9). Nemamo razloga nijekati povijesnost događaja koji su ljudski rod bacili u grijeh. Niti ove događaje možemo proglasiti mitovima niti predpovijesnom beznačajnosti.

2. Odgovoran čin

To što su Adam i Eva jeli od zabranjenog voća bio je voljan čin i odgovorno izvršen. Adamu i Evi je bilo jasno rečeno da ne jedu sa stablja spoznaje dobra i zla, jer "u onaj dan u koji s njega okusiš, zacijelo ćeš umrijeti" (Post 2,17). Izbor je bio jasno izložen: odanost njihovom Stvoritelju ili nekome drugome. Bitno je razumjeti da se ispit nije sastojao u jedenju određenog ploda već u odluci da poslušaju ili ne poslušaju Boga. Kušanje Adama i Eve bilo je potrebno da bi se ispitala njihova ljubav i vjernost Bogu, a i da omogući napredovanje i sazrijevanje karaktera. Da su se uspješno oduprli napasti, posljedice bi bile vječni život i sreća. No kad su naši praroditelji izabrali plod, oni su svakako bili odgovorni, jer su se poslužili svojim slobodnim izborom koji je sam bio dar od Boga. Nitko, pa ni Sotona, nije ih prisiljavao što će izabrati. Oni su svojom slobodnom voljom izabrali neposluh Bogu i stali uz Sotonu. Kao takav njihov čin bio je djelo za koje su oni bili odgovorni. Ne možemo Boga smatrati odgovornim za njihov neposluh i njihovu odluku da Ga odbace. Njihov je postupak bio voljna, promišljena pobuna. U tome je bio njihov grijeh.

3. Duhovni i moralni čin

Jedenje ploda od strane naših praroditelja bilo je više od nedužnog pokusa potaknutog znatiželjom. Ono je bilo pad na duhovnom i moralnom ispitu. Božja stvaralačka namjera u stvaranju Adama i Eve bila je da se očituje Božja slava (Iz 43,7) i ostvari božansko-ljudska zajednica. Ova se slava ne može utvrditi i ova zajednica ne može postojati i sazrijevati bez zdravog, prokušanog moralnog i duhovnog odnosa. Pod "moralnim i duhovnim" odnosom mislimo na odnos dvije ili više osoba koje njeguju zajedništvo na najvišoj mogućoj razini, u kojem svi sudionici pokazuju nesebičnost u odnosu na drugoga. To možemo nazvati savezom zajedništva. Bog je već pokazao svoju nesebičnost kad je Adama i Evu stvorio na svoju sliku i povjerio im vladanje onim što je On stvorio. Na nesreću, Adam i Eva su pali na ispitu: odlučili su ne živjeti u nesebičnom poretku božanskog zahtjeva i prvom prilikom su jedenjem zabranjenog ploda pretvorili unutarnju pobudu prema pobuni u vanjski čin neposlušnosti. Popustili su najvećoj kušnji svoga bića – da budu kao Bog, da budu svoj gospodar na moralnom i duhovnom području. Eva je raskinula zajednicu s Bogom čak i prije nego što je dotaknula plod. Njezin je grijeh ležao u samovoljnom izboru koji je učinila: stavljanjem svoje volje i želje iznad volje i želje svog Stvoritelja. U njezinu grijehu vidimo suštinu grijeha: učiniti svoju volju, a ne Božju, vrhovnim zakonom života. Zato grijeh ne možemo smatrati samo moralnim nedostatkom, duhovnim propustom, trenutnom izdajom, uskraćivanjem ili činom neposluha. Grijeh je sve to, ali on u svojoj srži navodi ljudska bića da za svog boga biraju nekoga ili nešto drugo od Stvoritelja. Grijeh je duhovni nadomjestak.

4. Kušanje i pad

Kušanje Adama i Eve ima vanjsku i unutarnju komponentu. Vanjska komponenta je bila stablo spoznaje dobra i zla. Adamu i Evi je bilo zabranjeno da pristupe tom drvetu i uberu njegov plod. U samom stablu i njegovu plodu nije bilo ničeg opasnog ili zlog. Ono je trebalo biti ispit njihove ljubavi i vjernosti Bogu. Unutarnja komponenta je bila mnogo složenija. Ona je predstavljala iskušavanje moralnog tkiva i duhovne odluke naših praroditelja: Morali su izabrati između Gospodnje i uzurpatorove vladavine, između samozaborava i samoustoličenja, između života ljubavi, povjerenja i poslušnosti Bogu i života sebičnosti i pobune.

Grijeh Adama i Eve ne trebamo tražiti u činjenici što su stvorena bića, već u njihovom pokušaju da prijeđu granice stvorenih bića i postignu jednakost sa Stvoriteljem, mogućnost koju im je zmija predložila. Premda Adama i Evu nije stvorio s naklonošću prema grijehu, Bog ih je obdario slobodom izbora. Bog ih je stvorio "vrlo dobre" i od njih kao odgovor očekivao voljnu, radosnu i ljubavlju prožetu poslušnost. Ta poslušnost nije smjela proizaći iz prisile, već iz slobodnog izbora.

Sama kušnja nije bila iznenađenje za Adama i Evu. Bog im je govorio o zabranjenom stablu, zabranjenom plodu i posljedicama neposlušnosti. Ozračje otvorene komunikacije između Boga i Adama i Eve besumnje je pružilo priliku za šire i češće razgovore između Boga i naših praroditelja o Božjem planu za njih i ovu zemlju. Budući da je pad Lucifera, tog moćnog anđela, prethodio stvaranju Adama i Eve, nezamislivo je da ih Bog ne bi upozorio na lukavu narav palog anđela i njegov mogući napad na novostvorenu Božju rukotvorinu. Budući da Bog ne dopušta da Njegova stvorenja budu kušana iznad snage kojom bi se mogli oduprijeti (1 Kor 10,13), On Sotoni nije dopustio da Adamu i Evi pristupi u svom zasljepljujućem sjaju, pa je Sotona kao medija izabrao zmiju.

Kušnja sama po sebi nije izgovor za grijeh. Bog, koji je s ljudskim bićima podijelio svoju sliku i sličnost, dao im je dovoljno snage i moći da se odupru kušanju i pobjegnu od njega (Jak 1,12-14). Bog je čovjeku dao slobodu da izabere ono što neće uniziti ili uništiti ovu slobodu, već da izabere uzvišeni način kojim će uzveličati ovu slobodu na slavu Bogu i napredovanje ljudskog bića. Stoga popuštanje kušnji i odgovornost za grijeh počiva na pojedincu (Izr 4,23).

Sotona napastuje na mnogo načina, ali njegov cilj ostaje uvijek isti: nepokornost Bogu. Evi je Sotona pristupio u obliku lažljive zmije (vidi Iv 8,44; 1 Iv 3,8; Otk 12,9) s pitanjem: "Zar vam je Bog rekao da ne smijete jesti ni s jednog drveta u vrtu?" (Post 3,1)

Pitanje je bilo poziv na izražavanje sumnje i prosuđivanje Božje zapovijedi. Kad se to dogodi, grijeh je već uhvatio korijena, jer grijeh, prije nego što postane činom, nalazi svoj izraz u sumnji i nevjerovanju. Analiza razgovora između Eve i zmije i posljedice koje su iz njega proizašle, time što je jela od ploda i podijelila ga s Adamom, otkrivaju sve osnovne elemente grijeha – nepovjerenje u Božju Riječ, neposlušnost, nevjerstvo, nelojalnost, buntovnost, zaokupljenost sobom, davanje prednosti ljudskim vezama a ne božanskoj zajednici, nijekanje moralne odgovornosti za učinjeno djelo, prikrivanje, sram, krivnja, bježanje od posljedica i strah.

Izvještaj o padu u grijeh pokazujeda je nepovjerenje u Boga prethodilo samom činu grijeha. Na zmijino pitanje Eva je mogla izravno odgovoriti ili ga potpuno ignorirati, pokazujući da joj je na prvom mjestu odanost Tvorcu. Umjesto toga u svom opširnom odgovoru čak je spomenula mogućnost smrti kao kaznu za jedenje ili doticanje ploda. To je kušaču pružilo priliku na koju je čekao: da posije sjeme sumnje u Božju Riječ, da sugerira kako je Bog samovoljan, da je uvjeri kako ne postoji tako nešto kao što je smrt i da u nju usadi misao kako je Bog sebičan kad tako ograničava njezinu slobodu. Nakon što je posijao sjeme u prijemljivo tlo, kušač je bio spreman žnjeti žetvu. Razgovor je prešao sa zabranjenog stabla na razlog božanske zabrane, i na poticaj zmije zabranjeno se činilo "dobro", "zamaljivo" i "poželjno" (Post 3,6).

Adam i Eva su uzeli plod i pojeli ga. "Tada se obadvoma otvore oči, i upoznaju da su goli." (r. 7) Tako je pad otkrio paradoks grijeha. Oči su im se otvorile, ali ne zato da vide svoju nedužnost već svoju golotinju. Spoznali su razliku između dobra i zla, ali su izgubili moć da ostanu uz dobro. Stekli su vječnu težnju da postanu kao bogovi, ali nisu mogli živjeti potpuno ni kao ljudska bića. Spopao ih je duboki osjećaj krivnje (r. 7), otuđenosti od Boga (rr. 8-10), izopačenosti i pada (rr. 11-13) te smrti (rr. 19-24). Bolno ali neminovno, Adam i Eva su naučili da je grijeh okrutan gospodar, ali da vjerno plaća . "Jer je plaća grijeha smrt." (Rim 6,23; vidi Velika borba, II. C. 5).

IV. Narav i suština grijeha

Vezano uz narav i suštinu grijeha, u Bibliji preovlađuje gledište da je on osobno otuđenje od Boga. Zbog toga je u svojoj srži vezan uz odnošaj, a u svom je iskazivanju buntovan. On je zlo, ali posebne vrste. On je čin, ali i stanje. On je sebičnost koja se u oholosti diže protiv Stvoritelja.

A. Grijeh kao pobuna protiv Boga

Analiza podrijetla grijeha na nebu i u Edenu pokazuje da je grijeh počeo kao pobuna protiv Boga i Njegove volje. Luciferova tvrdnja: "Bit ću jednak Višnjemu" (Iz 14,14) i kušačeva ponuda Evi da će u svojoj samosvijeti "postati kao Bog" (Post 3,5 – ŠA) pokazuju da je grijeh pobuna protiv Boga i Njegove iskazane volje. Izvještaj u Postanku pruža upečatljiv dokaz da grijeh nije toliko vanjski postupak koliko unutarnje, Bogu protivno stajalište koje se očituje u vanjskom činu jedenja zabranjenog ploda. Činjenica što je Eva znala što je Bog rekao, a ipak postupila suprotno Božjoj riječi, čini njezino djelo neposlušnosti namjernom pobunom. Izaija je kasnije izrazio sličnu misao: "Sinove sam ti odgojio, podigao, ali se oni od mene odvrgoše." (Iz 1,2) U svojoj veličanstvenoj molitvi Daniel je priznao Izraelov grijeh riječima: "Mi zgriješismo, mi bezakonje počinismo, zlo učinismo, odmetnusmo se i udaljismo od zapovijedi i naredaba tvojih." (Dn 9,5) Suština grijeha je u pobuni protiv Boga, odbijanju da mu se pokorimo (Rim 6,7), u neprijateljstvu prema Bogu (Rim 5,10; Kol 1,21).

Ovo je načelo u Petoknjižju jasno prikazano događajem sa zlatnim teletom. Za Boga ovaj čin nije bio pogreška već pobuna za koju je i optužio Izraela: "Sjećaj se i ne zaboravljaj kako si u pustinji ljutio Jahvu, Boga svoga… Jahvi ste se opirali." (Pnz 9,7) Kao što smo već ranije spomenuli, i Davidov uzvik pokazuje da je grijeh djelo učinjeno protiv Boga: "Tebi, samom tebi ja sam zgriješio." (Ps 51,6) U takvoj pobuni hamartia (grijeh kao propust) i anomia (grijeh kao bezakonje) zajedno dovode do neposluha i kršenja Božje volje (1 Iv 3,4). Posljedica tome je što prekršitelj želi biti svoj vlastiti Bog i tako je pobuna zaokružena.

B. Grijeh kao raskinut odnos

Prvi prizor u Postanku poslije pada jest slika Adama i Eve kako se skrivaju od Boga (Post 3,8-10). Budući da je pobuna, grijeh je prekinuo zajednicu između Boga i Adama i Eve. Svetost i grijeh ne mogu opstati jedno pored drugoga. "Nego su opačine vaše jaz otvorile između vas i Boga vašega. Vaši su grijesi lice njegovo zastrli." (Iz 59,2) Razdvajanje Boga i čovjeka stvara stanje krivnje (Iz 53,6; Jr 2,22; Ez 22,4). Kao emotivno iskustvo krivnja izaziva gubitak mira (Iz 48,22), unutarnju muku (Mih 7,1) i samosažaljenje (Ez 20,43). Osnovni simptom ovog raskinutog zajedništva s Bogom je unutarnji nemir, kako to kaže Izaija: "Ali opaki [raša'] su poput mora uzburkanog, koje se ne može smiriti, valovi mu mulj i blato izmeću. Nema mira grešnicima! govori Bog moj." (Iz 57,20.21)

Pavao ovom odnosu dodaje još jednu dimenziju, tvrdeći da zajednica s Bogom poziva na život življen u vjeri. U Rimljanima 14,13-23 apostol ukazuje na dvije vrste življenja: život u okružju vjere iz kojeg proistječu djela vjere, i život odvojen od vjere. Zatim Pavao daje definiciju grijeha koja je značajna za dimenziju grijeha vezanu uz odnošaj: "A sve što ne biva po vjeri, jest grijeh." (Rim 14,23 – ŠA)

No prekid u zajedništvu nije ograničen samo na okomitu, već se proteže i na vodoravnu vezu. Nakon što su Adam i Eva istjerani iz Edena, prekid vodoravne veze postao je vidljiv kad je Kain ubio svog brata Abela i prkosno odbio preuzeti odgovornost za svoj čin (Post 4,8-10). Sukob između Boga i Kaina zbog Abelova umorstva je dvojak: S jedne strane potvrđuje da je čovjek moralno odgovoran za drugoga; a s druge tu odgovornost povezuje s polaganjem računa koji mora uvijek polagati Bogu. Grijeh nastoji prekinuti ovu odgovornost i izbjeći polaganje računa. Zbog toga poremećaj okomite veze neminovno vodi do poremećaja vodoravne veze. Koliko god se čovjek trudio da popravi ovu posljednju i uspostavi sklad u ljudskom društvu, svaki će takav pokušaj na kraju propasti zbog nedostatka božanske dimenzije; zato povijest čovjeka postaje priča o grijehu i raskinutim odnosima.

Gdje god vladaju poremećeni odnosi – bilo između roditelja i djeteta, muža i žene, pastora i vjernika, susjeda i susjeda – tu je grijeh visoko podigao zastavu sebičnosti u nakani da za sebe prigrabi vlast, gazi prava drugih i usprotivi se pravednim Božjim planovima.

Osim toga, grijehom raskinuti odnosi vrše ne samo okomiti i vodoravni utjecaj, već djeluju i u samome čovjeku. Ljudsko je srce u svojoj nutrini bolesno od grijeha, pa pojedinci zbog grijeha ne mogu uspostaviti odgovarajući odnos sa sobom i sa sredinom u kojoj žive.

Izaija 53,6 potvrđuje univerzalnost grijeha ("poput ovaca svi smo lutali") i njegovu individualnost ("svaki svojim putem je hodio"). Za proroka je grijeh kolektivan ("Jao, grešna li naroda, puka u zlu ogrezla" [Iz 1,4]) i individualan ("Jao meni, propadoh!" [Iz 6,5]). Grijeh je razorno djelovao na razini pojedinca tako da Biblija opisuje ljudsko biće kao "lukavo… više nego sve, i podmuklo" (Jr 17,9 – ŠA); čovjek je "odmetnički… lažljiv(i)" (Iz 30,9) i moralno "nečisti" (Iz 64,5). Pavao opet tvrdi da je grijeh pomračio um i pojedinca naveo na neprirodne postupke koji unizuju ljudsko biće tako da to ono više i nije (Rim 1,12-28).

Moralno stanje pojedinca je puno svakovrsne zloće: "nepravde, pakosti, lakomosti… zavisti, ubojstva, svađe, prijevare, zlonamjernosti; [ljudi su] došaptavači, klevetnici, mrzitelji Boga, drznici, oholice, preuzetnici, izmišljači zala, roditeljima neposlušni, nerazumni, nevjerni, bešćutni, nemilosrdni" (rr. 29-31, DF).

Ovom poražavajućem stanju pojedinog grešnika Pavao u Rimljanima 7 dodaje moralnu dilemu s kojom se svatko suočava: "Ja zbilja ne razumijem što činim, jer ne činim ono što hoću, nego činim ono što mrzim… Zaista, htjeti dobro jest u mojoj moći, ali nije učiniti ga, budući da ne činim dobro koje hoću, nego činim zlo što neću." (rr. 15-19)

Raskidan u svojoj nutrini, grešnik nalazi da u sebi nosi proturječje odnosa. Moć grijeha je tako snažna da je čovjek nemoćan prekinuti snažan pritisak koji ono što je stvarno vrši na ideal. Stoga uzvikuje: "Jadan ti sam ja čovjek! Tko će me izbaviti od ovog smrtonosnoga tijela?" (r. 24) Ova bespomoćna bijeda konačna je posljedica raskinute zajednice.

C. Grijeh kao stanje

Biblijsko razumijevanje grijeha dalje prikazuje njegovu složenost opisujući ga kao stanje. Ne samo što prožima cijelu osobu, već se grijeh nastanjuje u čovjekovu srcu (Rim 7,20). Kao neprijatelj koji upada u zemlju i postaje okupatorskom silom, tako grijeh osvaja čovjekov um i tijelo da njima zavlada. Osvajanje je tako potpuno, izopačenost toliko cjelovita da "nikakvo dobro ne stanuje" u grešniku (r. 18). Tako Pavao pokazuje da grijeh nije samo čin, moralni propust ili čak abnormalna snaga. Grijeh je demonska sila koja osvaja ljudsko srce i u njemu uspostavlja vlast. On postaje silom koja nadzire misli, osjećaje i postupke pojedinca. Pavao se služi izrazima kao što su "tijelo" (Rim 8,6) i "zakon grijeha" (3. 2) da pokaže kako je grijeh stanje kojemu je sjedište u čovjekovom srcu iz kojega nadzire vanjske aktivnosti pojedinca. Tijelo nije samo meso; zakon grijeha nije samo niz pravila. Tijelo je ljudska narav odvojena od Boga; zakon grijeha je stanje buntovnosti protiv Boga. Upravo je ova narav i stanje, u stalnoj pobuni protiv Boga i nastojanju da Boga izbaci iz svog života, ono što predstavlja grijeh kao stanje.

Što su posljedice tako cjelovitog osvajanja? Tragedija podijeljene, zbunjen osobe: "Jer tijelo žudi protiv duha, a duh protiv tijela. Da, to se dvoje međusobno protivi tako da ne činite što biste htjeli." (Gal 5,17)

Grijeh unizuje čovjeka kao osobu, krunu Božjeg stvaranja, nositelja Božje slike. Grijeh više nije ograničen na pojedinačna djela, već je prikazan kao stanje bića, nadzirući sve čovjekove udove (Rim 7,20.23). Značajni darovi što ih čovjek uživa kao biće – sposobnost razmišljanja, izbora, stvaranja, uvjeravanja – postali su plijenom grijeha tako su "trebalo bi" i "jeste", "idealno" i "stvarno" u stalnom sukobu u čovjekovim mislima i postupcima.

Pavao je i te kako svjestan rata u sebi, dihotomije tragičnih razmjera u kojoj se u unutrašnjosti čovjek s užitkom slaže s Božjim zakonom, ali je istodobno zarobljen zakonom grijeha (rr. 22.23). On ne čini ono što želi činiti, a ono što želi činiti nije u stanju učiniti. Iskvarena i grešna narav vodi do grešnih djela. Kao što je Isus rekao: "Jer iz srca dolaze zle misli, ubojstva, preljubi, bludnost, krađe, lažna svjedočanstva, psovke." (Mt 15,19)

D. Grijeh kao specifična vrsta zla

No grijeh nije samo zlo već posebna vrsta zla. Nije sve zlo grijeh. Bolest i prirodne katastrofe, kao što su potresi, tornada i poplave, mogu se smatrati zlom s obzirom da ozljeđuju i utječu na normalan život. Grijeh nije takva vrsta zla. Osim toga grijeh nije usamljeni čin, već vanjski izražaj unutarnje pobune. Ljudi nisu grešnici zato što učine grijeh, već griješe zato što su grešnici. Grijeh je zlo koje djeluje na okomite odnose s Bogom, na vodoravne odnose s ljudskim bićima i na unutarnji odnos prema samome čovjeku. Biblijski izrazi, koje smo već proučili, pokazuju specifičnost grijeha. Hatta't nije oznaka samo za zlo, već za čin kojim je promašeno Božje mjerilo (Lev 5,5.16; Ps 51,6).

'Awon sadrži ideju "bezakonja" pred Bogom (Post 4,13; 15,16) i pokazuje da je grijeh nepoštenje (Tuž 3,9), lažno svjedočenje, prijevara (Ps 36,4) i ispraznost (Izr 22,8; Iz 41,29). Tako i riječi u Novom zavjetu – hamartia, parabasis, anomia, adikia i druge – definiraju grijeh kao poseban čin počinjen ljudskom voljom u kršenju Božje volje i zakona.

Grijeh nije samo pasivna katastrofa koja je zadesila nepripremljeno čovječanstvo. On je aktivna pobuna protiv Boga od strane Adama i Eve, kad su izabrali slobodno, ali pogrešno. Posebna narav grijeha kod naših praroditelja bila je u nepovjerenju prema Božjoj riječi, odbacivanju Njegove vlasti, stavljanjem svoje volje nasuprot Božjoj volji i težnjom za položajem koji im nije pripadao. Usmjerenost na sebe, oholost, buntovnost, protivljenje Bogu i lakomstvo pokazali su koliko je poseban bio grijeh naših praroditelja. Dodajmo tome moralnu i duhovnu dimenziju koja je pratila odbacivanje Božje vlasti i svojevoljni izbor druge vlasti kad su odlučili poslušati varalicu, pa naročita narav grijeha kao odbacivanja Boga postaje savršeno jasna i neoboriva.

Posebna djela grijeha očituju se u različitim postupcima i propustima (za ovo posljednje vidi u nastavku J). Popis je neiscrpan kao i ljudsko iskustvo i isto tako prožimajuć i opak kao ljudsko ponašanje. Kao primjer bit će dostatan Pavlov popis: "Poznata su djela tijela. To su: bludnost, nečistoća, raspuštenost, idolopoklonstvo, vračanje, neprijateljstva, svađa, ljubomornost, srdžba, sebičnosti, razdori, strančarenja, zavisti, pijanke, razuzdane gozbe i ovima slična." (Gal 5,19-21) Za druge popise grijeha vidi Matej 15,19; Marko 7,21.22; 1. Korinćanima 5,9-11; 6,9.10; Efežanima 4,25-31; 5,3-5; 1. Timoteju 1,9.10. Matej 12,31.32 govori o jednom grijehu koji je neoprostiv: grijehu protiv Svetog Duha. (Vidi Bog, VII. C. 5.)

E. Grijeh kao neispunjenje očekivanja

Primarne riječi za grijeh u Starom (hatta't) i Novom zavjetu (hamartia) znače promašiti cilj ili ne dostići očekivano mjerilo. Moralna dimenzija značenja ovih riječi, kad se primijeni na grijeh, pokazuje da je pojedinac promašio ostvariti Božje mjerilo ponašanja ili je izgubio Božji način življenja. Ova ideja ne dostizanja mjerila nije samo prekršaj nekog određenog zakona ili skupine zakona, već mentalno stanje otuđenosti od Boga. Međutim, novozavjetna ideja hamartie pokazuje da grijeh nije pogreška, kako su Grci zamišljali zlo, učinjena zbog ljudske nesposobnosti i neznanja, već moralni i duhovni nedostatak u odnosu na Boga pred kojim grešnik polaže račun. Biblijsko razumijevanje grijeha dakle jasno pokazuje da grijeh nije posljedica neznanja, ljudske nesposobnosti, nedostatka rasuđivanja ili tjelesne spremnosti, većčin izbora kojim čovjek prezire, ne sluša i ne vrši Božji zakon za svoj život. Ako ozbiljno pristupamo padu u grijeh ne možemo zanemariti ovu činjenicu, jer u Edenu ne vidimo nesavršeni par, već dva ljudska bića, tek izašla iz Stvoriteljevih ruku, obdarena svakom dobrotom, okrunjena moralnom i duhovnom puninom, bez ikakvih sklonosti prema zlu. Adam i Eva su bili djeca Božja (Iz 1,2), ali djeca koja su svojim namjernim, buntovnim izborom izigrala Božja očekivanja.

Pavao piše: "Jer su svi sagriješili [hamartano]" i svi su "lišeni… Božje slave" (Rim 3,23). Radi se o nedostizanju cilja kojeg je Bog u svojoj ljubavi postavio za svoja stvorenja, a taj je cilj bio vječna zajednica i slava s Bogom (1 Kor 11,7). Bog nije postavio cilj koji se nije mogao doseći. Njegova očekivanja nisu bila nerazumna. Ali kad odbacujemo Njegove ciljeve a biramo svoje, kad ostavljamo po strani Njegovu volju za nas i biramo ono što mi želimo, onda postavljamo svoja vlastita mjerila a Božja odbacujemo. Svaki pokušaj zamjene Božje volje i zakona našima, znači nepostizanje Božjih očekivanja pa je stoga grijeh.

F. Grijeh kao prijestup

"Tko god počinja grijeh, krši zakon; grijeh je kršenje zakona." (1 Iv 3,4) Ivan uzima srž biblijske ideje da je grijeh (hamartia) "kršenje zakona [anomia]", ili "bezakonje" (DF). Povezivanjem hamartije i anomije apostol podvlači središnju ulogu zakona u definiranju grijeha. Grijeh nije jednostavno čin čovjekova propusta, većčin pobune protiv Božjeg zakona. Božji Zakon je prijepis Njegovog karaktera. On određuje tko je Bog i što očekuje od svojih stvorenja. Božji karakter ljubavi, pravednosti i svetosti, napisan u obliku Deset zapovijedi, predstavlja posebno pravilo po kojem čovjek treba živjeti i biti suđen. Živjeti u skladu s ovim zakonom znači živjeti u savršenoj zajednici s Davateljem zakona. Upravo ovo načelo otkriva ozbiljnost Božjeg zahtjeva Adamu i Evi. Premda zakon nije bio izgovoren u obliku Deset zapovijedi, zahtjevi koje je Bog postavio pred Adama i Evu predstavljali su Božju normu za čovjekov život. Grijeh naših praroditelja bio je pobuna protiv tog zakona. Bio je bezakonje.

Pavao također povezuje grijeh sa zakonom i tvrdi da tamo gdje nema zakona ne može biti ni grijeha (Rim 5,13). Mi ne možemo razumijeti što je grijeh ako ga ne stavimo u okvir moralnog svemira kojim upravlja Stvoriteljev zakon. Otuda težina i specifičnost grijeha leži u čovjekovoj odluci da ide suprot Božjem zakonu, da uživa u "bezakonju", da tvrdi kako se može živjeti nezavisno od Boga. Veličina grijeha kao "bezakonja" istaknuta je u 2. Solunjanima 2,7.8 gdje ga Pavao poosobljuje (personificira) opisujući antikrista kao "Bezakonika" (DF). Stoga oni koji griješe, u svom životu nemaju mjesta za Onoga koji je dao zakon. Grijeh, samim tim što je bezakonje, postaje bezbožnost.

Zakon nije samovoljna obveza nametnuta čovječanstvu, već svoju ulogu izvodi iz Božje naravi kad se Bog obraća ljudskom rodu. Kad je upozorio Adama i Evu da je razlika između života i smrti u njihovoj bezuvjetnoj poslušnosti objavljenom zakonu, Bog nije bio samovoljan. Zapovijed da ne jedu zabranjeni plod nije potekla od strogog gospodara, već od milostivog Stvoritelja punog ljubavi koji je sa svojim stvorenjima htio uspostaviti zajednicu utemeljenu na ljubavi koja je odlučila odgovoriti ljubavlju.

Stvorenje ne može pitati: "Zašto uopće neki zakon?" Stvorenje će uvijek biti stvorenje, a Stvoritelj uvijek Stvoritelj. Razlika između njih je Božja suverenost i prolaznost stvorenja. Zakon odražava tu suverenost, a prolaznost prikazuje ograničenjima unutar kojih će stvorenje postojati i djelovati. Izvan tih granica dolazi do prekida odnosa između Stvoritelja i stvorenja. Propisi koji određuju ova ograničenja ne znače samovolju, već očuvanje reda i zajednice.

Kodificiranje Zakona na gori Sinaju i činjenica da je Bog napisao Zakon svojim prstom na kamene ploče, dodatno potvrđuje da su načela Zakona vječna kao i sam Bog. Isus je osvijetlio zakon i ukazao na njegov vječni značaj u zajednici koja je utemeljena na ljubavi prema Bogu i bližnjima (Lk 10,27).

Budući da je odraz Božjeg karaktera, zakon je "svet, pravedan i dobar" (Rim 7,12); dan je da bi ljudi mogli biti sretni, čak i onda kad ga nisu svjesni ili ga ne razumiju. Njegova moralna i duhovna načela nisu obične zabrane, već sažete, univerzalne smjernice koje jamče, kad ih se posluša, radosnu zajednicu s Bogom i u samom ljudskom društvu. No prijestup tog zakona stavlja čovjeka u stanje bezakonja, buntovnosti i neposlušnosti. Zato grijeh nije samo prijestup nekog pravila, već odbijanje da živimo u zdravoj zajednici s Bogom.

G. Grijeh kao sebičnost i oholost

Bitan dio naravi grijeha je samousmjerenost i sebičnost. Uostalom grijeh je i nastao usmjerenošću na sebe Lucifera i naših praroditelja. Ako je ljubav prema Bogu srž svemu, a odricanje od sebe da izaberemo Boga i ostanemo u Njemu krajnji cilj života, iz toga slijedi da je ljubav prema sebi, koja u životu daje drugo mjesto Bogu, grijeh. Pad na nebu i u Edenu  pokazuje kako je sebična želja da stvoreno biće prijeđe preko svojih ograničenja u težnji da postane kao Bog, završila u tragediji grijeha. Besumnje se usredotočenost na sebe može smatrati korijenom iz kojega izlaze mnoga druga zla djela. Pohlepa, nemoral, zavist, arogantnost i ljubomora posljedica su neopravdane ljubavi prema sebi. Isus je stalno pozivao na samoodricanje; za Njega je usredotočenost na sebe bila suprotnost onome što je prema Bogu trebao biti čovjekov život (Lk 17,33). Tako i Pavao vidi da je "težnja tijela neprijateljstvo prema Bogu, jer se ne pokorava Božjem zakonu niti to može" (Rim 8,7).

Usredotočenost na sebe je u biti neprijateljstvo prema Bogu; stoga njemu nema mjesta u moralnom i duhovnom životu kršćanina. Tako Pavao savjetuje: "Ne činite ništa iz sebičnosti ili tašte slave, nego u poniznosti smatrajte jedan drugoga većim od sebe." (Fil 2,3) U Rimljanima 7 Pavao tvrdi da je težnja da svoje ja zadržimo na prijestolju, glavna prepreka da slijedimo dobro, pa samo Isus može ukloniti ovu prepreku. Nema sumnje da je sebičnost za Pavlovo razumijevanje grijeha bila toliko važna da se poslužio najsnažnijim mogućim teološkim jezikom i pozvao na razapinjanje samoga sebe do te mjere da kršćanin može reći: "Živim, ali ne više ja, nego Krist koji živi u meni." (Gal 2,20) Ne možemo ne zamijetiti snagu ovog dokaza: usredotočenost na sebe je suprotno usredotočenosti na Krista. Stoga je spasenje radikalan prijelaz sa smoga sebe na Krista. Za kršćanski život bitno je svakodnevno uzimanje križa, razapinjanja samog sebe i preobličavanje "obnovom svoga uma da mognete uočavati što je volja Božja: što je dobro, ugodno i savršeno" (Rim 12,2).

Uz usredotočenost na sebe ide oholost. Zapravo je suština oholosti iskrivljen i nesrazmjeran pogled na sebe, koji tjera čovjeka da položaj ovisnosti zamjeni s katastrofalnim pokušajem sticanja nezavisnosti. Nije li to bio uzrok Luciferova pada (Iz 14,12-15)? Sotona je pak u Adama i Evu ulio ovu neumjerenu težnju da budu gospodari sami sebe i od tog vremena je ljudska narav zaražena ohološću (Rim 1,21-23). Ako je oholost izazvala Luciferovu propast, ona još uvijek može upropastiti ljude i žene koji se lako mogu uzoholiti i pasti "pod osudu đavolovu" (1 Tim 3,6 – DF; usp. 2 Tim 2,26).

Oholost priprema put za uništenje (Izr 11,2; 16,18; 29,23). Ona je nešto što Bog mrzi (Izr 8,13) i uključena je u popis poroka koji izlaze "iznutra i onečiste čovjeka" (Mk 7,23). Za Pavla su oholost i samopravednost bili korijen nevjerstva. On tvrdi da evanđelje nema mjesta za "hvalisanje" (Rim 3,27), da nitko nema razloga ponositi se postizanjem spasenja (1 Kor 1,26-31; Ef 2,9) i da je prava ljubav oslobođena arogantnosti i uobraženosti (1 Kor 13,4). Nema sumnje da je oholost koliko grešna da se Bog protivi oholima i rasipa ponosite, a uzvisuje neznatne i poniznima daje milost (vidi Izr 3,34; Lk 1,51-55; Jak 4,6; 1 Pt 5,5).

S obzirom na ovu osudu oholosti kao grijeha, ne smijemo smatrati da u kršćanskom učenju nema mjesta odgovarajućoj osobnoj vrijednosti i imidžu. Naprotiv, Isusova zapovijed: "Ljubi svoga bližnje kao samoga sebe" (Mt 19,19) i Pavlovo razumijevanje: "Milošću sam Božjom ono što jesam" (1 Kor 15,10) potvrda je zdravog samopouzdanja i osobne vrijednosti. Čovjekovo ja treba težiti savršenosti, ispunjenju i postizanju najvišeg mogućeg cilja. Bog ne želi da Njegova stvorenja budu osrednja. Ali kad se čovjek želi tako potvrđivati da teži za nezavisnošću od Boga i gazi po svojim bližnjima da postigne svoj cilj, onda je prešao granice i upao u grijeh. Razlika između usredotočenosti na sebe i samozaborava je razlika između grešne oholosti i pobožne skrušenosti.

H. Grijeh kao sila koja zarobljava

Grijeh nije samo čin i načelo, već i sila koja zarobljava. Isus je rekao da "tko god čini grijeh, rob je grijeha" (Iv 8,34). Kao što vrsta ploda ovisi o vrsti drveta, tako su i naši postupci određeni onim što je u srcu (Mt 12,33-35). Grešna djela su samo vanjski i vidljiv izražaj unutarnje bolesti koja drži u šaci naše osjećaje, misli, volju i moć djelovanja. "Podmuklije od svega je srce. Jedva popravljivo, tko da ga pronikne?" (Jr 17,9) Upravo je ova unutarnja pokvarenost, unutarnja sklonost prema grijehu koja nas zarobljava.

U svojoj poslanici Rimljanima Pavao živo opisuje snagu i zahvat grijeha. On govori o vladavini grijeha (Rim 5,21). Riječ "vladati" dolazi od imenice basileus, "kralj". Grijeh je kralj, a ljudi su njegovi nesretni podanici. Pavao također kaže da smo bez Krista robovi grijehu (Rim 6,6.7). Kao gospodar grijeh pokazuje svoju moć i vlasništvo vladajući u "vašem smrtnom tijelu, tako da vas podvrgne njegovim požudama" (r. 12). Zarobljavajuća snaga grijeha je tako smrtonosna i jaka, i grijeh tako vjerno plaća – njegova "je plaća" smrt – da Pavao molećivo upozorava da je jedino rješenje za grešnika da prihvati "dar Božji… život vječni u Kristu Isusu, Gospodinu našemu" (r. 23).

Pavao u ljudskom životu smatra od najveće važnosti karakteristiku grijeha da zarobljava. Pritom mu u poosobljavanju sile grijeha pomaže slika robovlasnika, uobičajena u Pavlovo vrijeme. Kao grešnici mi smo robovi u vlasti grijeha. U Rimljanima 6 Pavao grijeh vidi kao silu, kao vladara. Grijeh nije nešto što možemo kontrolirati tako da u jednom trenutku možemo zgriješiti, a da drugome ne. Apostol zapravo smatra grijeh gospodarem, a nas robovima. Grijeh je vlast koja gospodari nama, pa prema tome ne vladamo mi grijehom, nego on vlada nama. Kako da se oslobodimo tog ropstva? Slobodu ne možemo ostvariti sami. Odgovor je Isus, jer Sin Čovječji "nije došao da mu služe, nego da on služi i (da) dadne svoj život kao otkup [lytron] umjesto svih" (Mt 20,28; usp. Mk 10,45).

Lytron je novac kojim se plaća otkup roba. Osnovna ideja je jasna: zarobljavajuća snaga grijeha tako drži ljudski rod u svojim šakama da je Sin Čovječji došao "da dadne svoj život kao otkup mjesto svih". Ovdje nije rečeno kome je otkup plaćen, ali Isus pokazuje strahovitu veličinu zarobljavajuće snage grijeha i cijenu otkupa. Pavao istu misao razrađuje u svome tumačenju otkupljenja ( Rim 3,24-31; 1 Kor 1,30; Ef 1,7.14; Kol 1,14). Njemu je stalo do toga da pokaže kako je Kristovom smrću plaćena cijena otkupa za grijeh, pa je novo kraljevstvo pravednosti nadomjestilo staro kraljevstva grijeha. Oni koji su prihvatili Isusovu smrt "više ne… [robuju] grijehu" (Rim 6,6). Zahvaljujući Kristu prestala je vladavina grijeha (3. 12), slomljena je zarobljavajuća moć grijeha. Oni koji su nekoć bili robovi grijehu, sada su postali "oružje pravednosti" i grijeh više "neće gospodariti nad" njima (rr. 13.14).

I. Grijeh kao krivnja i okaljanost

Budući da je grijeh individualni čin, nepokoravanje Božjem zakonu, on predstavlja krivicu i zaslužuje kaznu. No ako je grijeh načelo koje živi u čovjekovoj naravi, onda predstavlja okaljanost. Biblija govori o individualnim grešnim djelima za koja je čovjek kriv i treba biti kažnjen (Mt 6,12; Rim 3,9; Ef 2,3). Ona govori i o okaljanosti koja je iskvarila čovjekovu narav (Job 14,4; Ps 51,4.9; Iz 1,5; Ef 4,20-22). Ova okaljanost izopačuje srce i dovodi do toga da "podmuklije od svega je srce" (Jr 17,9), zamračuje razum (Ef 4,18), čini svaku pomisao zloćom i ispraznom (Post 6,5; Rim 1,21), rađa "ružne riječi" (Ef 4,29), kalja razum i savjest (Tit 1,15) i čini da čovjek bude mrtav "zbog svojih prekršaja i grijeha" (Ef 2,1). Ovo je slika prirodnog čovjeka. No to ne znači da on ne može imati zdravu maštu, dobre osjećaje, uzvišene riječi i inteligentno razumijevanje. To samo znači da neobnovljena osoba u sebi nema sposobnosti shvaćanja spasiteljske spoznaje o Bogu.

Pojmu grijeha kao krivnji i ukaljanosti Biblija dodaje i nečistoću. Jeruzalemskim stanovnicima Bog nudi oslobođenje od "grijeha i nečistoće" (Zah 13,1). Cijela služba u starozavjetnom Svetištu bila je usmjerena na rješavanje individualnog i kolektivnog bezakonja i nečistoće u Izraelu. U Novom zavjetu Pavao govori o Bogu koji je ljude "preko pohota njihovih srdaca predao nečistoći, tako da sami obeščašćuju svoja tjelesa" (Rim 1,24). Nešto kasnije apostol govori o seksualnim  grijesima kao "nečistoći i bezakonju – do bezakonja" i poziva novokrštenje vjernike da se odvrate od te nečistoće i bezakonja i okrenu "pravednosti – do posvećenja" (Rim 6,19 – DF). U 1. Solunjanima 4,7.8 piše da nas Bog "nije pozvao k nečistoći, nego k posvećenju" i svatko tko to zanemari i nastavlja živjeti u djelima nečistoće ne samo što griješi protiv ljudskih bića, već i protiv Boga i Svetoga Duha. Riječi prljavština, bezakonje i nečistoća, koje ukazuju na ozbiljnost grijeha koji kalja pojedinca i cjelokupnu zajednicu, naglašavaju da grijeh podrazumijeva veliku cijenu ne samo u odvajanju što ga uzrokuje između Boga i ljudi, već i u procesu pomirenja i otkupljenja: "I krv nas njegova Sina, Isusa, čisti od svakoga grijeha." (1 Iv 1,7)

J. Grijeh kao zanemarivanje dužnosti

Biblijski prikaz grijeha obuhvaća učinjena djela kao i ono što je bilo propušteno učiniti. Prvu vrst grijeha vidimo u Postanku 3, kad su Adam i Eva promišljeno prekršili izričitu Božju zapovijed i pobunili se protiv Njegove volje. Većina je grijeha takva: prijestup Božjeg zakona, čin neprijateljstva prema Bogu ili bližnjemu, ili stanje prekinutih odnosa. Druga vrst grijeha – propuštanje da izvršimo dužnost – prikazana je u Postanku 4. poglavlju. U ovom poglavlju počinjen grijeh je umorstvo Abela, ali i grijeh propuštanja. Kainovo nijekanje da je on čuvar svog brata (Post 4,9) pokazuje grijeh propusta koji je vrlo čest u povijesti čovječanstva.

Ljudski je rod stvoren za međusobnu zajednicu i tamo gdje je ona prekinuta učinjenim djelom ili je zanemareno njezino održavanje, tamo vlada grijeh. Stoga božanska zapovijed glasi: "Objavljeno ti je, čovječe, što je dobro, što Jahve traži od tebe: samo činiti pravicu, milosrđe ljubiti i smjerno sa svojim Bogom hoditi." (Mih 6,8) Isus izriče slične misli u Mateju 25 kad govori o moralnoj i duhovnoj dužnosti prema bližnjima, pa upozorava da zanemarivanje ovih dužnosti može čovjeka isključiti iz kraljevstva. "Tko dakle može dobro činiti", piše Jakov, "a ne čini, počinja grijeh." (Jak 4,17)

K. Sažetak

Prema onome što otkriva Biblija, grijeh treba definirati i razumjeti kao stanje izvan odnosa u koji je Bog stavio ljudska bića prema sebi. Od izvještaja o stvaranju i padu u grijeh do jednostavne definicije da je grijeh "kršenje zakona" Božjeg (1 Iv 3,4), svi biblijski podaci prikazuju grijeh kao posebno ljudsko stanje i čin protiv Boga. Iz ove osnovne ideje proistječe nekoliko preciznih definicija.

1. Grijeh je pobuna protiv Boga. Premda je Bog stvorio ljudska bića slobodnima, ona nisu potpuno nezavisna; niti je bilo zamišljeno da ona svoju budućnost oblikuju odvojeno od Boga. Ljudi su bili stvoreni tako da ovise o svom Stvoritelju i s Njim budu u zajedništvu, podložni normama koje je On uspostavio. Kad su se Adam i Eva pobunili protiv ove otkrivene Božje volje, u svijet je ušao grijeh. Tako je grijeh u prvom redu stavljanje svoje volje nasuprot Božjoj volji (Pnz 9,7; Iz 1,2; Rim 8,7).

2. Grijeh je raskinut odnos. Grijeh kao stanje i čin odvaja ljude od Boga i izaziva prekid osnovnih zajednica u kojima je Bog želio da Njegova stvorenja uživaju. U ove zajednice računa se zajedništvo u ljudskom društvu i pravilno i radosno razumijevanje vlaastite uloge. Grijeh je prekid zajednice u svim njenim dimenzijama – okomitoj, vodoravnoj i unutarnjoj ( Post 4,8-10; Iz 53,6; 59,2; Jr 17,9; Rim 7,5-10).

3. Grijeh je stanje koje prožima cijelo ljudsko biće. On se nastanio u čovjekovom srcu i nadzire kognitivne, emocionalne, tjelesne i duhovne dimenzije ljudskog života. Značajni darovi s kojima je Stvoritelj obdario ljudska bića došli su pod udar grijeha pa je on kralj koji vlada u ljudskom srcu. On je odgovoran za grešne postupke (Mt 15,19; Rim 7,15-20; 8,2.6).

4. Grijeh je posebno zlodjelo. On je čin koji promašuje Božje mjerilo. U njega ubrajamo posebna djela koja su posljedica voljnog kršenja Božje volje i zakona. Ova djela mogu biti učinjena protiv Boga kao osobe i protiv bližnjih; to su djela kojima je izvor i pobuda grijeh kao vladar srca, a koja se pokazuju izvan čovjeka (Lev 5,5.16; Ps 51,6; Gal 5,19-21).

5. Grijeh je ne izvršiti Božja očekivanja. Ljudi su stvoreni da budu Božja djeca, a taj položaj uključuje život u skladu s Božjim idealom. No ljudski rod je grijehom propustio postići moralni, duhovni i odnošajni cilj što ga je Bog postavio (Iz 1,2; Rim 3,23; 1 Kor 11,7).

6. Grijeh je bezakonje. On je prekršaj Božjeg zakona, objavljen Adamu i Evi jasnim izrazima, a čovječanstvu u cjelini u obliku Deset zapovijedi koje čine temeljni dio moralnog zakona, prijepisa Božjeg karaktera (Lk 10,27; Rim 5,13; 2 Sol 2,7.8; 1 Iv 3,4).

7. Grijeh je sebičnost i oholost. Grijeh je bio rezultat sebične težnje Lucifera i naših praroditelja da budu kao Bog. Svaka čovjekova težnja kojom niječe svoju stvorenost i ovisnost da bi se usporedio s Bogom, jest grijeh. Usredotočenost na sebe je neprijateljstvo prema Bogu i ono se iskazuje u oholosti i uobraženosti (Izr 11,2; 16,18; Lk 17,33; Rim 1,21-23; 3,27; 8,7; Gal 2,20; Fil 2,3; 1 Tim 3,6; Jak 4,6).

8. Grijeh je zarobljavajuća sila. "Tko god čini grijeh, rob je grijeha." (Iv 8,34) Ropstvo i sila grijeha čini grešnike tako bespomoćnima i udaljenima od pravednosti, da se ne mogu sami osloboditi vladavine i gospodarenja grijeha dok ne dođu Kristu koji je skršio zarobljavajuću moć grijeha i nudi otkupljenje onima koji su pod njegovom vlašću (Mt 20,28; Mk 10,45; Rim 3,24-31; 6,6.7; 1 Kor 1,30; Ef 1,7.14).

9. Grijeh je krivnja i okaljanost. Kao individualni čin, grijeh stvara krivnju i zaslužuje kaznu. No kao načelo koje nastava u srcu, grijeh predstavlja i ukaljanost. Budući da je prljav i nečist, grijeh kalja cijelo čovjekovo biće i samo nas Isusova krv čisti od svih grijeha (Post 6,5; Ps 51,4.9; Iz 1,5; Zah 13,1; Mt 6,12; Rim 1,21.24; 3,9; Ef 2,3; 4,20-22; 1 Iv 1,7; vidi Čovjek, II. B. 3-5; Spasenje, I, E).

V. Posljedice grijeha

Posljedice grijeha su brojne. Premda ih sve ne možemo nabrojiti, možemo se na njih osvrnuti i vidjeti kako djeluju na ljudska bića, na Boga i na životnu sredinu.

A. Posljedice po ljudska bića

1. Za Adama i Evu

Iz izvještaja o padu u grijeh saznajemo da se posljedice Adamova i Evina grijeha bile trenutne. Izgubili su nedužnost. Zahvatio ih je osjećaj straha, stida i krivnje tako da nisu mogli uživati u ranijoj prednosti – da razgovaraju s Bogom licem u lice (Post 3,8-10). Adam i Eva su spoznali golemu cijenu grijeha: grijeh ih je odvojio od Boga i izazvao stanje otuđenosti koje su prenijeli na svoje potomstvo. Po prvi put u povijesti (r. 21) prolivena je nedužna krv za oprost grijeha, pa je tako za njih i njihovo potomstvi bila utvrđena istina da "bez prolijevanja krvi nema oproštenja" (Heb 9,22). Stradao je i odnos između Adama i Eve, koji je trebao biti čist i skladan, pa je počelo nicati sjeme kriticizma i nalaženja pogrešaka (Post 3,12). Rad je umjesto radosti trebao postati mukotrpan (r. 19). Rađanje djece i njihovo odgajanje, koje je trebalo biti radosno sudjelovanje u Božjem stvaralačkom djelovanju, postalo je izvorom porođajnih muka (r. 16) i žalosti kad je brat ustao na brata (Post 4,8-10). Oboje stvoreni da zauvijek žive u poslušnosti, morali su umrijeti (Post 5,5) i tako je smrt prešla na cijeli ljudski rod.

2. Za ljudsku rasu

Zbog neposlušnosti Adama i Eve grijeh je ušao u svijet i s njime sve tragične posljedice koje ga prate (Rim 512-19). U Noino vrijeme Bog je vidio "kako je čovjekova pokvarenost na zemlji velika i kako je svaka pomisao u njegovoj pameti uvijek samo zloća. Jahve se pokaja i u svom srcu ražalosti što je načinio čovjeka na zemlji" (Post 6,5.6).

Grijeh nije imao opravdanja (Rim 1,20) i njegova je priroda tako neprijateljska Bogu da su njegove posljedica po grešnika strašne. "Postali su isprazni u mislima svojim i njihovo je nerazumno srce potamnjelo." (r. 21) Srce im se zaprljalo i oni su sami obeščastili svoja tijelesa i "istinu Božju zamijenili lažju" (rr. 24.25). Muškarci i žene postali su žrtve protunaravne izopačenosti, pa su se ispunili svakovrsnom "nepravednosti, pokvarenosti, lakomosti, zloće". Bili su obuzeti "zavišću, ubojstvom, svađom, lukavštinom, podmuklošću" i još mnogo čime (rr. 26-31).

Možda je najporaznija posljedica grijeha za ljudski rod njegova moć da ga otuđi od Boga (Iz 59,1.2; Mih 3,4) i izloži fizičkoj, moralnoj, mentalnoj i duhovnoj slabosti (Rim 5,6.10.12-14-18-19: 6,20). Grijeh je ne samo poremetio Božju zajednicu s ljudskim bićima, već je zatrovao i odnose među ljudima. Problemi s kojima se čovječanstvo danas bori – elementi koji dijele ljude kao što su ekonomsko izrabljivanje, rasne predrasude, oholost, pohlepa, bogatstvo i licemjerstvo, mržnja i diskriminacija zasnovani na spolu, nacionalnosti, jeziku, etničkom podrijetlu i svim drugim otuđujućim i nasilnim čimbenicima unutar ljudskog društva – posljedica su grijeha (Pnz 15,7.8; 25,13-15; Iz 32,6.7; Mih 2,1.2; Jak 5,1-6).

Krajnja posljedica grijeha za ljudski rod je smrt. "Kao što je ljudima određeno samo jedanput umrijeti." (Heb 9,27) Za Adama i Evu smrt nije predstavljala iznenađenje, jer ih je Bog na nju upozorio (Post 2,7). Pavao piše o njezinoj univerzalnosti: "Kao što po jednom čovjeku uđe grijeh u svijet a po grijehu smrt, tako smrt prijeđe na sve ljude jer svi sagriješiše." (Rim 5,12) Smrt je prirodna posljedica grijeha, ali i konačna kazna za sve nepokajane grešnike u obliku druge smrti ili konačnog uništenja (Mt 25,41; Rim 6,23; Jd 12; Otk 2,11; vidi Čovjek, II. C. 1; Smrt, I. B. 3; F. 3-5).

3. Za fizički svijet

Jedan od posebnih načina na koji grijeh utječe na svijet jest prisutnost zla. Biblija jasno razlikuje između dobra i zla (Iz 5,20; Am 5,14.15) i ukazuje na stvarnost zla. No zlo nije vječno, niti mu je podrijetlo u materiji ili tijelu, kako bi to neki htjeli objasniti. Zlo je počelo s grijehom, a grijeh je počeo pobunom protiv Boga i zloporabom volje stvorenja (Rim 5,12-18; 2 Kor 11,3). Kao što Bog nije odgovoran za nastanak grijeha, tako nije odgovoran ni za prisutnost zla u fizičkom i moralnom svijetu. No stvarnost zla nije moguće nijekati; ono je istinska sila, užasna izopačenost dobra. U trenutku kad su Adam i Eva sagriješili, u fizičkom i moralnom svijetu pojavilo se zlo.

Od tog trenutka nastale su goleme promjene u fizičkom svijetu. Trnje i korov (Post 3,17.18), posljedice potopa (Post 7,12), pustinja i divljina, uzdisanje zemlje za oslobođenjem (Rim 8,19-22) neke su od slika kojima Biblija opisuje posljedice grijeha na svijetu. U Božjem prvotnom planu za zemlju nije bilo uzburkanog mora, zemlje koja se trese, poplava i suše, gladi i epidemija.

Ne mora sve zlo biti grijeh, ali je svaki grijeh zlo. Prirodne katastrofe – poplave, tornada, potresi i rat – su zlo zato što čovječanstvu donose patnju. Ponekad ih Bog u povijesti dopušta kao djela suda. Kad zlo u povijesti diže svoju glavu bilo u individualnim postupcima nanošenja patnje ili u društvenom genocidu, mi smo često skloni pitati: Zašto ovo zlo? Gdje je Bog? Premda takva pitanja mogu biti odraz ljudskih osjećaja u trenutku čovjekove isrcpljenosti ili nesposobnosti da razumije napredovanje i nazadovanje u povijesti, kršćani mogu biti sigurni u jedno: Bog nije začetnik zla. Grešno ljudsko srce krivo je za sve zlo i kao takvo će se otkriti na posljednjem božanskom sudu. Čak ni tjelesno stradanje kršćanina ne treba pripisivati grijehu nego ga razumjeti kao duhovni blagoslov  (Jak 1,2-4; 1 Pt 1,7); ono je karanje, a ne kazna, i ne treba nas odvojiti od Božje ljubavi (Rim 8,38.39).

Moralno zlo potječe od čovjekovih grešnih sklonosti (Jak 1,13-15). Sklonost prema grijehu i zlu je samo po sebi posljedica edenskog grijeha i ljudsko srce je stalno sklono grijehu (Ps 51,7; Rim 7,23; Jak 1,15), čekajući prigodu da ga počini.

Posljedice grijeha trajat će na zemlji do oblikovanja novog neba i nove zemlje u konačnom činu Božjeg suda i čišćenja zemlje i svega što je u njoj (2 Pt 3,10-13, usp. Otk 21,1-4).

B. Posljedice po Boga

Premda Biblija ne govori izravno o posljedicama grijeha za Božanstvo, postoje nagovještaji o tome što grijeh znači za Boga. Prvi je Adamova optužba da je sagriješio zbog žene "koju si stavio uza me", a onda Evino pristajanje uz Adama tvrdnjom da je sagriješila, jer "zmija me prevarila" (Post 3,12.13). Jedan od razloga što Biblija pokazuje da Bog strahovito mrzi grijeh je upravo to: grijeh drsko optužuje Boga da je On razlog njegovu postojanju.

Ozbiljnost prirode grijeha i potreba da ga se Bog jednom zauvijek riješi, prikazana je svemiru u koraku koji je učinio da uništi začetnika grijeha, slanjem svoga Sina (r.15; Iv 3,16). Božja ljubav prema grešniku koštala Ga je života Njegova Sina. "Njega koji je bio bez ikakva grijeha Bog učini mjesto nas grijehom, da mi u njemu postanemo pravednošću Božjom." (2 Kor 5,21)

Božja zajednica s Adamom i Evom je bila otvorena i slobodna, licem u lice. Grijeh je poremetio ovu zajednicu (Post 3,8.10; Iz 59,1.2), ali je Božja ljubav prema ljudskom rodu bila toliko velika da je ostavio otvorenima različita sredstva komuniciranja sa svojim zabludjelim stvorenjima: prirodu (Ps 19,2), ljudske odnose (Ps 103,13; Iz 54,5), Sveto pismo (2 Tim 3,16.17), Isusa (Iv 1,1.14.18; Heb 1,1-3) i Svetog Duha (Iv 7,37-39; 16,8-14). Stvoriteljev prvotni plan vječne zajednice s Adamom i Evom bio je zasnovan na ljubavi, povjerenju i poslušnosti Njemu, a ovo isto je planirao za Adamovo potomstvo poslije pada u grijeh. Nacrt je bio isti: zajednica zasnovana ljubavi, povjerenju i poslušnosti. Odmah poslije pada Bog je odlučio izraziti ova načela u obliku moralnog zakona i nakon oslobođenja iz egipatskog ropstva objaviti ih u obliku zapovijedi (Izl 20,1-17).

Poslije pada u grijeh za Boga je od najveće važnosti postalo spasenje ljudskog roda, ali i sud. Konačna posljedica grijeha za Boga jest presuditi uzurpatoru, Zlome. Tog će posljednjeg dana suda Sotona i njegovi sljedbenici, zajedno s grešnicima koji su odbacili Božju milost, biti zauvijek uništeni, a Bog će stvoriti novu zemlju i novo nebo (Otk 21,1-4). Ono što je bilo izgubljeno u Edenu, sada je obnovljeno.

VI. Proširenost i uklanjanje grijeha

Ljudsko iskustvo i Sveto pismo otkrivaju domet grijeha. Za grijeh nema favorita. On je ostavio traga na svakom narodu, jeziku, plemenu i puku. Njegove su posljedice na sve strane vidljive u moralnim i duhovnim nedostacima. Za moralne, društvene, sociološke i bihevijorističke prevrate u svijetu ne moramo okrivljavati prihološku neprilagodljivost ili ekonomsku nedostatnost, već grijeh. Ovaj domet grijeha ne nagovještava i njegovu trajnost. U Božjem planu spasenja uključeno je i eliminiranje grijeha. Sad ćemo se pozabaviti dometom grijeha, njegovim prijenosom i kaznom, Božjom srdžbom i pravdom te uništenjem grijeha.

A. Proširenost grijeha

1. Kozmičke posljedice grijeha

Kakav je bio naš Sunčev sustav prije pada u grijeh? Kakve su bile klimatske prilike na Zemlji? Takva nam se pitanja javljaju kad shvatimo golemost grijeha i njegove posljedice po stvoreni poredak. Biblija o ovim pitanjima uglavnom šuti.

Međutim Pavlova tvrdnja da smo "postali… prizorom svijetu, anđelima i ljudima" (1 Kor 4,9) pokazuje da smo izložba svemiru, izložba koja prikazuje borbu između pravednosti i grijeha, Krista i Sotone. Borba za izgubljeni ljudski rod je stvarna. Oboje, Bog i Sotona imaju u njoj ulog. Biblijski primjer toga je Job za kojega se Sotona toliko zainteresirao da je izazvao Boga da mu dopusti ispitati Jobovu vjernost Bogu. Sotona je tvrdio da će Job pasti ako mu dopusti da ga udari bolešću. Kod Adama i Eve Sotonino oruđe je bio apetit. U Jobovu slučaju Sotona je izabrao bolest i progonstvo. Sotona je dirnuo Joba u samo srce – njegovu djecu – i s njima mu uzeo sav imetak i zdravlje. "Uza sve to, nije sagriješio Job." (Job 1,22; 2,10) Biblijski prikaz Jobovog karaktera kao primjera pred nebom pokazuje da je cijelo nebo zainteresirano za ono što se zbiva na zemlji poslije pada u grijeh. Nebo je zamijetilo grijeh i njegovu povijest i anđeoski svijet je stalno prati. Ovo je vidljivo iz Isusove izjave da "biva veselje među Božjim anđelima zbog jednog jedinog grešnika koji se obrati" (Lk 15,10). Ovu radost izražavaju stalnom hvalom i bogoštovljem na nebu, uz "glas anđela mnogih uokolo prijestolja… Bijaše ih mirijade mirijada i tisuće tisuća. Klicahu iza glasa: 'Dostojan je zaklani Jaganjac'" (Otk 5,11.12 – DF).

Samo Bog zna sve posljedice Adamova pada. Međutim Biblija tvrdi da će zahvaljujući Kristovoj žrtvi sve što je izgubljeno po Adamu biti vraćeno.

2. Univerzalnost grijeha

Opća proširenost grijeha činjenica je našeg svakodnevnog iskustva. Cijeli ljudski rod živi u trostrukoj pobuni grijeha u odnosima: pobuni protiv Boga, pobuni među bližnjima i pobuni u samome sebi. Univerzalnost ove pobune ukazuje na univerzalnost grijeha.

Drugi dokaz sveopće zloće je ljudska težnja da se oslobodi krivnje i spozna unutarnju smirenost i mir. Znanstvenici koji proučavaju ponašanje (behavioristi) mogu ovoj težnji dati bilo koje ime, ali kršćanska antropologija se mora sučeliti sa sveopćom stvarnošću grijeha, nazvanom njenim pravim imenom: pobunom protiv Boga i otuđenjem od Boga. Evanđelja priznaju sveopću prirodu ove otuđenosti i naviještaju isto tako sveopći lijek (Iv 3,16).

Stari zavjet jasno uči da "nema čovjeka koji ne griješi" (1 Kr 8,46). U Noino vrijeme grijeh se toliko proširio i ljudska je misao postala toliko izopačena da je Gospodin prikazan kako žali što je stvorio ljude (Post 6,6). Premda je priznao da je začet u grijehu i da je osobno bio kriv za grijeh (Ps 51,6.7), psalmist je bio prisiljen požaliti se da "nitko živ nije pravedan pred tobom" (Ps 143,2). A i mudri čovjek je postavio povijesno pitanje: "Tko može reći: Očistih srce svoje, oprah se od grijeha svoga?" (Izr 20,9)

Da, stvarno, tko to može? "Poput ovaca svi smo lutali, i svaki svojim putem je hodio." (Iz 53,6) Zloća grijeha tako je okaljala ljudsko biće da "od pete do glave nigdje zdrava mjesta, već ozljede, modrice, otvorene rane" (Iz 1,6). Cijeli ljudski rod je bespomoćan i bez nade pred tiranskom moći grijeha: "Tako svi postasmo nečisti, a sva pravda naša ko haljine okaljane. Svi mi kao lišće otpadosmo, i opačine naše ko vjetar nas odnose." (Iz 64,5)

Poslanica Rimljanima jedinstvena je u prikazivanju sile i univerzalnosti grijeha. Grijeh je tako zao i sveopći da je Bog predao ljudski rod preko pohota srdaca "nečistoći", "sramotnim strastima" i "pokvarenom shvaćanju da bi činili što ne dolikuje" (Rim 1,24.26.28). Nitko ne može izbjeći ovoj ukaljanosti i teretu grijeha, jer su svi "u vlasti grijeha" (Rim 3,9). "Nema pravedna ni samo jednoga", "nema ni jednog jedinoga koji čini dobro" (rr.10.12).

Pavlov bolni uzvik prožet je univerzalnošću grijeha: "Jer su svi sagriješili i lišeni su Božje slave." (Rim 3,23) Ako bi se itko usudio reći da to nije tako, Biblija ga osuđuje kao lašca (1 Iv 1,8-10).

Svjestan univerzalnosti grijeha, Bog se postarao za spasenje cijelog ljudskog roda, Židova i neznabožaca, bogatih i siromašnih, muškoga i ženskoga. "Da, Bog je tako ljubio svijet da je dao svoga jedinorođenog Sina da ne pogine ni jedan koji u nj vjeruje, već da ima život vječni." (Iv 3,16)

B. Prenošenje grijeha

Razmotrili smo podrijetlo grijeha i njegove posljedice. Grijeh se javlja kao čin i kao stanje. Istražili smo njegovu prirodi i suštinu, uključujući njegovu kozmičku narav i univerzalnost. Svako ljudsko biće u jednom trenutku postaje svjesno moralne nedostatnosti, duhovne manjkavosti koju Biblija naziva grijehom. No pitanje glasi: Kako je nastao? Adam je sagriješio. Jesam li ja grešnik zbog njegova grijeha? Ili sam grešnik zato što sam ja sagriješio?

Važan ulomak koji raspravlja pitanje povezanosti između Adamova grijeha i grijeha njegovog potomstva nalazimo u Rimljanima 5,12-19. Pavao ovdje ukazuje na izvor grijeha i smrti koji su uslijedili nakon Adamova pada. Pavlov krajnji cilj je pokazati da unatoč svoje baštine Adamovi potomci imaju razloga radovati se "po našemu Gospodinu Isusu Kristu, po kome smo sada postigli izmirenje" (r. 11).

Kako je takvo izmirenje moguće? Čin Isusa Krista je individualni čin. Njegova smrt može biti Božja žrtva za grijeh, ali kako ovaj individualni čin može druge izbaviti od grijeha? Ako bi njegovi čitatelji postavili ovo pitanje, Pavao njihovu pozornost odmah usmjerava na Adama i unosi usporedbu s Kristom. "Kao što po jednom čovjeku uđe grijeh u svijet a po grijehu smrt, tako smrt prijeđe na sve ljude jer svi sagriješiše" (r. 12), "tako i pravednost Jednoga – svim ljudima na opravdanje, na život" (r. 18, DF). Pavao ne zastaje da iznese teološku lekciju o tome kako je grijeh prešao s Adama na ljudski rod. On govori samo o stvarnosti situacije u kojoj se čovjek nalazi: da je Adam sagriješio i da sav svijet leži u grijehu. Kako "grijehom jednoga [Adama] smrt zakraljeva", tako će oni koji primaju milost i "dar(a) pravednosti kraljevati u životu – po Jednome, Isusu Kristu" (r. 17, DF). Isto tako "kao što su neposluhom jednoga čovjeka mnogi postali grešnici, tako će i posluhom Jednoga mnogi postati pravednici" (r. 19, DF). Pavao ponavlja ovo uspoređenje u 1. Korinćanima 15,21.22: "Budući da je po čovjeku došla smrt, po Čovjeku dolazi i uskrsnuće mrtvih. Jer kao što u Adamu svi umiru, tako će u Kristu svi oživjeti."

Ako čitamo Rimljanima 5,12-19 s namjerom da ustanovimo kako je grijeh prenesen preko Adama ili kako dobivamo pravednost po Isusu, nećemo nigdje stići. To i nije bila Pavlova namjera. Ali ako ovaj ulomak čitamo s namjerom da pokažemo kako je grijeh u ljudskom životu stvaran, i da je spasenje u Isusu Kristu isto tako stvarno, onda ćemo doći do radosnog otkrića da je grijeh poraženi neprijatelj i da po Isusu Kristu možemo nadvladati problem grijeha u ljudskom životu.

Sve što iz Rimljanima 5,12-19 možemo reći jeste da je grijeh počeo s Adamom. Grijeh je univerzalan u tome što su svi sagriješili. Grijeh dovodi do odvajanja Boga i čovječanstva. Zbog Adamova grijeha svi smo naslijedili to odvajanje od Boga, i još više – sklonost prema grijehu, pogrešna usmjerenja, izopačen apetit, unižene moralne osobine kao i tjelesnu degeneraciju. Sklonost prema grijehu ili kušnja grijehom nije grijeh. Nijedno od toga nije pobuna protiv Boga. Popuštanje grijehu i vršenje djela grijeha, što predstavlja kršenje Božjeg zakona, otuđuje nas od Boga i čini krivima pred Njim. Mi smo odgovorni za svoje vlastite grijehe, ali hvala Bogu, za te grijehe nam je ponuđeno oproštenje i Bog nas prihvaća zato što milost vlada "po pravednosti… za vječni život po našemu Gospodinu Isusu Kristu" (r. 21).

C. Smrt, kazna za grijeh

Pravda i razum zahtijevaju da osobna pobuna protiv Boga i kršenje Njegove izražene volje budu kažnjeni. Grijehu nije dopušteno da prođe bez pravedne i potrebne kazne. Bog je upozorio Adama i Evu da će prekršaju Njegove zapovijedi sigurno slijediti kazna (Post 2,16.17). Cilj kazne nije popravljanje krivca ili sprečavanje novih prekršaja, premda u životu grešnika to tako može izgledati. Kaznu moramo razumjeti kao Božju srdžbu i pravdu.

1. Božja srdžba

Božja srdžba proistječe iz Njegove svetosti i pravednosti, i Njegov je odgovor na odvratnost prema grijehu. Budući da je grijeh i univerzalan, i Njegova je srdžba univerzalna. U biblijskom prikazu Božja srdžba ne izgleda toliko emocija ili gnjev koliko posljedica dubokog protivljenja Njegove svetosti zlu. Božansku srdžbu ne smijemo tumačiti pomoću ljudskih izraza kao što su zavist, osveta i zadovoljština. Božja srdžba je prirodna reakcija Božje svete ljubavi protiv grijeha. Ona je Božja snažna moralna reakcija na čovjekovu pobunu. Bez takve strašne srdžbe, koja se na kraju očitovala u tome što je pustio da Njegov Sin umre na križu za grijehe svijeta, Bog ne bi mogao ostati Bogom. Najjasnija slika Božje srdžbe protiv grijeha vidi se u Božjem Janjetu na križu. Božja je ljubav natjerala Isusa na križ i Njegova se ljubav očituje u srdžbi prema grijehu.

Prema Pavlu Božja srdžba ima sadašnju i buduću stranu. Danas Bog prepušta grešnike posljedicama njihovih grijeha i oni potpadaju pod silu i zahvat grijeha i na kraju smrti (Rim 1,18-22; 6,23). Nasuprot ove potpune čovjekove bespomoćnosti, Bog otkriva svoju milost i pravednost u Isusu Kristu i "Njega [Krista] koji je bio bez ikakva grijeha Bog učini mjesto nas grijehom, da mi u njemu postanemo pravednošću Božjom" (2 Kor 5,21). Zato je na križu "Božji gnjev prema grijehu, strašni izraz Njegovog nezadovoljstva zbog nepravde" ispunio "užasom dušu Njegovog Sina" (Čežnja vjekova, str. 647).

Buduća strana Božje srdžbe je eshatološka i očitovat će se u posljednjem suđenju svemu što je povezano s grijehom (Rim 2,6-8; Otk 20,9).

2. Božja pravda

Božja pravda zahijeva izvođenje smrtne kazne predviđene za neposlušnost (Post 2,17). Kakvo god značenje dali smrti, ona je posljedica grijeha. Ljudska se bića rađaju u stanju odvojenosti od Boga, izvora života. Zbog toga njihovo tijelo i um nemaju optimalni kapacitet koji je Bog za njih predvidio. Postoji prva smrt, posljedica Adamova grijeha, zajednička svima. Osim toga postoji i druga smrt, koja predstavlja kraj života grijeha. Biblija je naziva da drugom smrti (Otk 20,6) koja je "plaća grijeha" (Rim 6,23). Druga je smrt vječna; njome umiru svi nepokajani kad grešnici budu zauvijek uništeni (Mt 10,28; vidi Sud, III, IV; Čovjek, II. C. 3; Smrt, I. G. 1).

Ovu drugu smrt mi biramo. Rimljanima 6,23 pred nas jasno stavlja dvije mogućnosti izbora: plaću grijeha onima koji odbiju prihvatiti Isusa i dar vječnog života onima koji su Ga prihvatili.

D. Uništenje grijeha

Uništenje grijeha omogućeno je Isusovom smrću pomirenja; Njega "je Otac poslao… kao Spasitelja svijeta" (1 Iv 4,14). Biblija je usredotočena na Božju otkupiteljsku aktivnost koja je kulminirala na Golgoti, gdje je Krist "umro u pravo vrijeme za nas bezbožnike" (Rim 5,6). Križ, na kojem je prinesena vrhunska žrtva (Heb 9,26), bio je Božji način postupanja s grijehom. Tamo "za naše grijehe probodoše njega [Isusa], za opačine naše njega satriješe. Na njega pade kazna – radi našeg mira, njegove nas rane iscijeliše" (Iz 53,5).

Središnja misao ovih i drugih ulomaka u kojima je riječ o Božjoj spasiteljskoj aktivnosti, usmjerava na Kristovu zamjeničku smrt za naše grijehe. Pavao kaže "da je Krist, suglasno Pismima, umro za naše grijehe" (1 Kor 15,3). Ivan piše: "A znate da se on pojavio da uzme grijehe." (1 Iv 3,5) Petar dodaje: "On koji osobno u svom tijelu naše grijehe uznese na križ da mi, umrijevši svojim grijesima, živimo pravednosti." (1 Pt 2,24) Isusova smrt bila je vrhunac cjelokupnog žrtvenog sustava Starog zavjeta, vrhunska žrtva za grijehe čovječanstva (vidi Iv 1,29.36, Heb 9,28; 10,4). Pavao dodaje: "Njega koji je bio bez ikakva grijeha Bog učini mjesto nas grijehom, da mi u njemu postanemo pravednošću Božjom." (2 Kor 5,21)

Na taj je način Isusova zamjenička smrt na križu – umiranje bezgrešnoga za grijehe sviju – skršila snagu zla i moć njezinog začetnika, i omogućila otkupljenje sviju nas.

Konačno uklanjanje grijeha iz svemira sačuvano je za budućnost, za Gospodnji dan kad će "nebesa iščeznuti s velikom lomljavom, poč¾la se u ognju rastopiti, a zemlja se sa svojim ostvarenjima neće više naći" (2 Pt 3,10). Konačno uništenje grijeha je eshatološki događaj, kad će Bog izvršiti presudu nad Sotonom i svim njegovim sljedbenicima, jer "njihova je sudbina u jezeru koje gori ognjem i sumporom. To je druga smrt" (Otk 21,8; vidi Krist, II. C-E; Milenij, I. C. 3).

VII. Povijesni pregled

A. Prva crkva

Crkva poslije apostola nije odmah sistematizirala formalno učenje o grijehu. U gotovo svim slučajevima formuliranje doktrine razvilo se kao reakcija na ono što se smatralo idejama i stajalištima suprotnim jednostavnim izjavama Svetog pisma. Na primjer, tek kad su gnostici prikazali grijeh kao nužno zlo koje ima izvor u nečemu što je nezavisno od Boga i nadilazi čovjekovu kontrolu, Crkva je ustala da ispravi zabludu govoreći da grijeh nije nužno zlo i da je ušao u svijet činom slobodne volje naših praroditelja. Prva crkva se zadovoljavala tvrdnjom da su svi ljudi grešnici, da je grijeh ušao u naš svijet putem Adamove neposlušnosti, da je univerzalan u tome što su svi sagriješili i da je Krist omogućio otkupljenje od grijeha.

Irenej (oko 115.–202.) je razlikovao "Božju sliku" od "sličnosti Bogu". Prvo je smatrao darom uma koji rasuđuje, slobodne volje, koju je Adam sačuvao nakon pada u grijeh. Drugo je bio život Duha koji su izgubili nakon pada, ali je obnovljen milošću koja se očitovala u utjelovljenju. Bog je sišao do grešnih ljudskih bića da bi se ona mogao uspeti Bogu. Slijedeći Platonovu teoriju o preegzistenciji, Origen (oko 185.– oko 254.) je smatrao da su duše ljudi sagriješile u prethodnom životu, pa su zato svi u ovaj svijet ušli u grešnom stanju. Utamničene u ljudskom tijelu, duše počinju hodočašće vraćanja Bogu kad prihvate evanđelje – što je proces spasenja i obnove.

U svojoj polemici s gnosticizmom istočne i zapadne crkve su različito pristupale problemu grijeha. Na istoku su ljudi gledali optimističnije, držaći da pad u grijeh nije doveo do gubitka slobodne volje niti je pad prenio krivnju na buduće naraštaje. Premda su priznavali da je grijeh izazvao gubitak čistoće, taj gubitak nije značio naklonost prema zlu. Zapadne crkve su imale pesimističnije gledište o ljudskoj naravi: Svi su u Adamu sagriješili i naslijedili zle sklonosti.

B. Pelagije i Augustin

Kad su prvi put iznijeli svoja gledišta, Pelagije i Augustin su pokazali dvije vrste razumijevanja. Njihov utjecaj na kršćansku misao ostao je prisutan kroz stoljeća.

1. Pelagije

Pelagije (oko 350.–425.), britanski redovnik, naučavao je u Rimu u posljednjem dijelu svog života. Njegova je teologija proizlazila iz pretpostavke da ljudi, ako su stvarno ljudskog podrijetla, moraju imati slobodu da bi mogli odgovorno birati. Zbog toga je svaki čovjek rođen na ovaj svijet u istom stanju kao i Adam prije pada, nedužan i slobodan od naslijeđenih ili izopačenih naklonosti. Zato su ljudska bića savršeno kadra poslušati Boga, kao što je to bio Adam kad ga je Bog stvorio. No, činjenica je da ljudi griješe. Pelagije je priznao ovu činjenicu, ali je nije objasnio na osnovi uračunanja ili nasljeđivanja, već kao snagu loših primjera koje čovjek nastoji oponašati. Pojedinci su odgovorni samo za grijehe koje osobno i svjesno počine. Pelagije je smatrao da tjelesna smrt nije kazna za grijeh. Adam bi, sagriješio ili ne, na kraju umro. On je bio stvoren tjelesan i zbog toga smrtan – kao što su svi njegovi potomci. Zato nekrštena novorođenčad ulazi u vječni život, jer im nije potrebno čišćenje od prvotnog (istočnog) grijeha.

Sinod u Kartagi (418) osudio je pelagijanizam.

2. Augustin

Augustin (354.–430.), biskup iz Hippoa, veoma je mnogo pisao o grijehu. Odbacio je Pelagijevo učenje da su ljudska bića dužna težiti ka savršenstvu. Tvrdio je da se savršenstvo ne može postići ljudskim naporom, jer su ljudska bića bila kriva i odvratna Bogu, i nisu imala snage – pa čak ni želje –  da promijene svoju moralnu narav.

Augustin je učio da je Adam prije pada u grijeh posjedovao ograničenu slobodnu volju – sposobnost da slobodno izabere između dvije unaprijed određene alternative, dobra i zla. Kad je Adam izabrao iskoristiti sposobnost da griješi, izgubio je sposobnost da se uzdrži od grešenja. Više nije imao slobodu izbora; mogao je samo odlučiti da čini zlo. Kad god je učinio zlo, učinio je to uporabom svoje volje koja je sada bila tako potpuno izopačena da je težila samo za zlom.

Augustin je učio da je "prvotni grijeh" grijeh cijelog ljudskog roda, a ne samo Adamov. To je bilo zato što su svi ljudi u Adamu bili "sjemenom prisutni". Kad je Adam sagriješio, u njemu i s njim je sagriješio čitav ljudski rod. Svi su ljudi začeti u grijehu (Ps 51,7).  Umnožavanje ljudi je istovremeno umnožavanje i prvotnog grijeha. Seksualne želje što ih doživljuju pala ljudska bića u suštini su zle i grešne.

Čovjek će neminovno podleći strasti, jer više nije slobodan da izabere moralnu čistoću ili djevičanstvo. Zbog toga se ljudska bića ne mogu spasiti svojim naporima ili zaslugama, već samo Božjom ljubavlju i milošću. Do obnove pojedinca može doći samo natprirodnim djelom Svetoga Duha. Grešnik nije u stanju ni surađivati u ovom djelu. Spasenje je potpuno Božji dar koji daje u svom suverenom milosrđu i predznanju.

C. Srednji vijek

Tijekom srednjeg vijeka nastavljena je rasprava o grijehu. Posebno je važna bila pojava klasificiranja grijeha na smrtne i oprostive. Prvi su bili namjerno odvraćanje od Boga s jasnim pristankom volje; predstavljali su gubitak posvećujuće milosti i moralo ih se priznati svećeniku. Drugi nisu u potpunosti lišavali dušu od posvećujuće milosti. Pokora – post, bičevanje, hodočašća i drugi oblici asketizma – smatrana je načinom da čovjek okaje učinjeno zlo i nadzire strasti koje vode u grijeh. Budući da je pokora oduzimala puno vremena od svakodnevnih životnih poslova, nadomještena je "zamjenom" – često je to bilo plaćanje u novcu – što je bila prethodnica "oproštajnica" koje su u najgrubljem obliku dopuštale ljudima da unaprijed plate kaznu za još nepočinjene grijehe.

1. Anzelm

Anzelm iz Cantenburya (1033.–1109.) definirao je istočni grijeh kao "odsutnost dobrote", dobrote koju treba imati svaka osoba. Skolastici trinaestog stoljeća slijedili su ga i dodali da u padu čovjek nije doživio potpuno izopačenje duhovne naravi, već je samo izgubio neke darove kao što su svetost, besmrtnost, mudrost i vladavinu. Grijeh je, govorili su, beskrajna uvreda za Boga i zahtijeva beskrajno zadovoljenje.

2. Toma Akvinski

Toma Akvinski (1225.–1274.) je razlikovao između "slike" i "sličnosti". Prema njemu slika se sastojala uglavnom od čovjekove intelektualne naravi, kojoj su svojstvene racionalnost, nadarenost za vrline i sposobnost za razumijevanje Boga i za ljubav prema Njemu. Prigodom pada Adam nije izgubio ovu sliku. "Sličnost" predstavlja "nadnaravni dar milosti" koji se sastoji od ljubavi i poslušnosti Bogu. Ona je izgubljena padom u grijeh, a obnovljena krštenjem.

Prema Akvincu postoje dvije vrste grijeha: smrtni i oprostiv. Kad je ljudska duša toliko buntovna da se okreće od Boga, počinila je smrtni grijeh. No kad u duši dođe do poremećaja, ali ne i do odvraćanja od Boga, onda je to oprostiv grijeh. Akvinac je razlikova oba grijeha tvrdeći da je odbojnost prema Bogu u smrtnom grijehu slična smrti, a poremećaj u oprostivom grijehu sličan bolesti. Kod smrtnog grijeha gubi se načelo života; sam grijeh je ozbiljan voljni prekršaj kao što su otpad, ubojstvo, preljub. Ovi se grijesi mogu oprostiti samo sakramentom pokore, što uključuje priznanje, svećenikovo odrešenje, a može čak zahtijevati i plaćanje oproštajnica. U slučaju oprostivog grijeha šteta se može popraviti djelima molitve, posta i davanjem milostinje.

D. Reformacija

1. Martin Luther

Martin Luther (1483.–1546.) je učio da je Adam prije pada u grijeh bio naklonjen dobru. Nakon pada on i njegovi potomci postali su podložni grijehu. Ljudski je rod postao massa perditionis (hrpa propasti). Ljudska narav je grešna i puna požude. Svi su grijesi smrtni. S drugim je reformatorima nijekao razlikovanje između smrtnih i oprostivih grijeha.

Premda uključuje vanjska djela i ponašanje, kao što su preziranje Boga, nečistoća srca i neposlušnost, grijeh je prije svega nedostatak vjere. Nevjerstvo, odvraćanje od Boga je bit ljudskoga grijeha.

U svojim spisima o prvotnom grijehu Luther se usprotivio skolasticima koji su prihvatili neke Pelagijeve poglede; on opisuje prvotni grijeh kao pokvarenost cijele osobe, uključujući nižu prirodu (požudu) i više snage (razumijevanje i volju). Zbog toga osoba po prirodi niti voli Boga niti čezne za Njim, već se zadovoljava nalaženjem potpunog zadovoljstva za um i duh u onome što je stvoreno. Kao što je volja nemoćna da čini dobro, tako su ljudska bića nesposobna da se kako valja pripreme za primanje milosti. Zbog toga je ljudska volja u ropstvu i slobodna da čini samo zlo. Bez slobodne volje ljudi za obraćenje u potpunosti ovise o milosti.

2. Jean Calvin

Jean Calvin (1509.–1564.) je smatrao da se ljudska narav nakon pada u grijeh temeljito promijenila tako da su ljudi u stanju činiti civilno, ali ne moralno dobro. Odnosno, ljudi mogu činiti dobro samo kako su ga definirala i odredila druga ljudska bića, ali ne onako kako to Bog traži. Pala ljudska bića ne mogu nadići svoje palo stanje.

Grijeh nije samo vršenje grešnih djela; on je i "naslijeđena izopačenost i pokvarenost". Grijeh je okuženo stanje u kojem čovječanstvo živi od pada na ovamo. On je doveo od bijednog robovanja volje. Stoga je sve u ljudskim bićima izopačeno, uključujući razum, srce i volju. Čak su i dobra djela kršćana nesavršena, ukaljana grijehom, jer su učinjena od strane suštinski zlih bića.

Budući da je ljudska volja mrtva u odnosu na bilo kakvo duhovno dobro, potrebno je Božje djelo da pobudi duhovnu voljnost u ljudskim bićima. Calvinovo naglašavanje Božje svemoći dovelo ga je do formuliranja učenja o predestinaciji, prema kojem je Bog čak i prije pada ili stvaranja, u svom vječnom savjetu i mudrosti predodredio neka od svojih stvorenja za spasenje, a druga za propast.

3. Ulrich Zwingli

Zwingli (1484.–1531.) je vjerovao u apsolutni autoritet Biblije i religiji ili vjerskoj praksi nije dopuštao u ništa što se nije moglo podržati Svetim pismom. Prvi je grijeh smatrao moralnom bolešću, ali joj nije pridavao krivnju. Vjerovao je da je vjera bitna za spasenje i da je središte te vjere Kristova smrt. Premda je grijeh smatrao činom individualne pobune protiv Boga, prihvatio je bezuvjetnu predodređenost na spasenje, ali je učio da su samo oni koji su čuli i odbacili evanđelje predodređeni za propast.

4. Anapabtistički reformatori

Osim glavnih reformatora kao što su bili Luther, Calvin i Zwingli, reformatorski pokret doveo je do pojave anabapista, čiji utjecaj ostaje do danas. Oni su učili da je grijeh prekršaj Božjeg zakona i individualna pobuna protiv Božje volje. Zbog toga su tvrdili da je grijeh individualni, a ne zajednički čin. Stoga je oproštenje grijeha zasnovano na pokajanju i priznanju grijeha pojedinca Bogu, koje prati vjera u Isusovu žrtvu pomirenja. Iz tog razloga su se protivili krštavanju male djece, tvrdeći da ona ne razumiju što je grijeh niti im je potrebno oproštenje.

E. Postreformacija

1. Jacob Arminius

Jacob Arminius (1560.–1609.), nizozemski teolog, reagirao je na cjelokupni soteriološki sistem kalvinizma, posebice na njegovo učenje o predestinaciji. Prema Arminiusu Adam je u svom savršenom stanju bio sposoban za potpunu i dragovoljnu poslušnost Bogu. Zbog grijeha izgubio je svoju prvotnu pravednost i bio izložen bijedi i smrti. Ovu je slabost prenio na svoje potomke. Zato su ljudska bića bez Božje pomoći potpuno nesposobna da poslušaju Boga ili steknu vječni život. Pad je doveo do potpune izopačenosti. Međutim, od prvog tračka savjesti Bog svakom pojedincu daje "prethodnu milost", poseban utjecaj Svetog Duha koji obnavlja slobodan izbor i osposobljuje slušatelja evanđelja da dragovoljno odgovori na Kristov poziv.

Zle sklonosti i grešno stanje može se nazvati grijehom, ali one same po sebi nisu i ne uključuju krivnju ili kaznu. Urođene naklonosti prema zlu uzimaju se kao grijeh samo kad ih čovjek svjesno i dragovoljno primijeni i potvrdi osobnim, stvarnim grijehom, unatoč Božjoj milosti i snazi da postupi suprotno. Odgovornost za grijeh i vječni gubitak u potpunosti ovisi o odrednicama čovjekove volje.

2. Tridentski sabor

Sabor u Tridentu (1545.–1563.) smatrao je da je Adam kao posljedicu grijeha izgubio posebno dodan dar pravednosti. Sabor je također zaključio da je Adamov grijeh, više razmnožavanjem nego primjerom, oštetio ljudski rod, osim Marije. Premda sabor nije posebno ustvrdio što je to s Adama preneseno na ljudski rod, rečeno je da je ljudski rod primio narav oslobođenu od pravednosti, s naklonošću prema grijehu. Sabor je držao da je u duhovnom životu slobodna volja oslabljena ali ne i izgubljena. Sabor je također zapovijedio da se novorođena djeca krštavaju kako bi se očistila od okaljanosti koju su naslijedila od svojih roditelja.

F. Od sedamnaestog do devetnaestog stoljeća

1. Federalna teologija

Federalna teologija svoj početak ima u nizozemskom teologu Johannesu Cocceiusu (1603.–1669.). Prema njoj Adam nije bio samo prirodna glava ljudskog roda, već i njegov federalni predstavnik. Adamov grijeh je odmah prešao na sve njegove potomke. Westminstersko priznanje vjere (1647.) potvrdilo je ovo stajalište.

Federalna teologija smatra da je Adam suverenim Božjim imenovanjem bio postavljen za predstavnika čitavog ljudog roda. Božji savez s Adamom uključivao je sva ljudska bića. Pod uvjetom poslušnosti Bog se obvezao da će Adamu dati vječni život – a time i svim ljudskim bićima. Kazna za grijeh bila je izopačenost i smrt za Adama i sve njegove potomke. Svi se rađaju izopačeni jer su bili zajedno predstavljeni u Adamovom grijehu i krivici. Ovo predstavničko zajedništvo je korijen urođene naklonosti prema grijehu svake osobe, federalni odnos koji svi potvrđuju svojim vlastitim grešnim djelima.

2. Posredničko okrivljavanje

Posredničko okrivljavanje je tijesno povezano s Josuaom Placaeusom iz sedamnaestog stoljeća. Placaeus je učio da naša izopačena narav potječe od Adama i da je ona, a ne Adamova, osnova za osudu ljudskog roda. Sinod u Charetonu (1644.) odbacio je ovo stajalište. Placaeus je odgovorio da je prvotni grijeh bio više od naslijeđene izopačenosti, ali je njegovo prenošenje krivnje bilo posredno jer je slijedilo nakon stvarnih grijeha koje su počinila ljudska bića rođena tjelesno i moralno izopačena. Tako je razlikovao neposredno od posrednog prenošenja krivnje i nijekao da je prijenos bio trenutan.

3. John Wesley

John Wesley (1703.–1791.), utemeljitelj metodizma, tvrdio je da Bog ljudskim bićima daje prethodnu milost, iskru božanstva koja je Božji protuotrov za prvotni grijeh kojega definira kao izopačenu narav duše pred Bogom. Svojom sposobnošću samoodređivanja ljudska bića su u stanju izabrati između dobra i zla. Pa kad se navijesti evanđelje, ljudska bića su u stanju na spasiteljsku vijest odgovoriti pozitivno ili je odbaciti.

Wesley je učio da su u postupanju s grijehom bitni oboje, opravdanje i posvećenje. Opravdanje je Kristova javna objava da smo pravedni; posvećenje je obnova ljudske volje da može dragovoljno surađivati s Bogom. Nakon što prihvate spasenje ponuđeno u Kristu, ljudska bića mogu krenuti prema kršćanskom savršenstvu, koje je prema Wesleyju bilo srž evanđelja. Pod savršenstvom podrazumijevao je stanje u kojem ljubav prema Bogu i našim bližnjima vlada našim ćudima, riječima i postupcima. Urođena i neizbježna prisutnost tjelesnog nesavršenstva, koje svi ljudi nasljeđuju od palog Adama, onemogućava postizanje bezgrešne savršenosti tijela dok pri uskrsnuću ne nastupi konačna i potpuna preobrazba.

Wesley je razlikovao prave i neprave grijehe. Pravi je grijeh poznat i dragovoljan, dok se nepravi grijesi sastoje od zabluda, neznanja i slabosti u govoru ili ponašanju.

4. Teologija nove škole

Teologiju nove škole – tako nazvana zato što se usprotivila tradicionalnom kalvinističkom učenju o grijehu i predesetinaciji – formulirao je Nathanael Taylor, teolog Nove Engleske u prvom dijelu devetnaestog stoljeća. Ova je škola odbacila federalnu teologiju i nijekala uračunavanje Adamova grijeha. Tvrdila je da neobnovljena ljudska bića mogu odgovoriti na Kristovu žrtvu ne čekajući da Sveti Duh učini prvi korak. Sredinom devetnaestog stoljeća ovo su mišljenje popularizirali propovjednici buđenja kao Charles G. Finney i Lyman Beecher.

5. Realistička škola

Filozofija ove škole bila je poluagustinska. Cvala je sredinom devetnaestog stoljeća. William G. T. Shedd, jedan od njezinih glavnih zagovornika, tvrdio je da je Bog svakome od Adamovih potomaka uračunao krivnju, opakost i kaznu smrti, jer je ljudski rod u Adamu posredstvom sjemena bio u nedirnutom obliku. Ljudska narav je neindividualizirano jedinstvo koje je u cijelosti postojalo u Adamu. Kad je Adam sagriješio, nije sagriješio samo on već i svaka osoba koja dolazi na svijet, zbog tog neindividualiziranog jedinstva kakvo je Adam bio. Budući da su svi ljudi krivi zajedno s Adamom, naši praroditelji za svoj prvi čin nisu bili krivi više od njihovih potomaka. Adamov grijeh nije naš jer nam je pripisan, a nama je pripisan zato jer je zapravao naš vlastiti. Prema realističkoj školi grijeh je počeo sa sebičnošću, pa je oholost bila majka svakog grijeha. Izopačenost je nasljedna i istovjetna s krivnjom. Posljedice grijeha su zala kao neprijateljstvo, mržnja i tvrdokornost.

G. Dvadeseto stoljeće

Od osamnaestog stoljeća na dalje pojavio se racionalizam koji je tradicionalno učenje o grijehu i kazni učinio upitnim. Neki kao Rousseau (1712.–1778.) smatrali su da se ljudi mogu prevariti, ali da ih se ne može zavesti. Za druge koji su odbacili doslovno tumačenje Postanka grijeh je postao odupiranje univerzalnom Bogu-svijesti (Schleiermacher, 1768.–1834.) i proizvod sebičnosti i neznanja (Ritschl, 1882.–1889.). No u dvadesetom stoljeću pojavili su se neoortodoksnost, socijalno evanđelje i liberalne teologije, a sve su one isticale različita gledišta o grijehu.

1. Neoortodoksnost

Neoortodoksnost je nastojala podržati ozbiljnost ljudske otuđenosti od Boga, dok je istodobno zanemarivala posljedice pada i grijeha koje je podržavala tradicionalna teologija. Proglašavajući svoju ovisnost od Reformacije i Biblije, Karl Barth (1886—1968.) je grijeh definirao kao "ništavost", "protuslovlje Božjoj pozitivnoj volji i kršenje božanskog saveza". Svaka osoba ponavlja priču iz Edena i nalazi iskvarenost i opačinu. Ništa vezano uz čovjeka ne ostaje netaknuto grijehom: u ljudskom biću ne prebiva ništa dobro. U čovjekovoj naravi nema mjesta za Boga; stoga Duh mora uspostaviti točku dodira prije no što ljudska bića mogu povjerovati.

Emil Brunner (1889.–1966.) je tvrdio da je ideja prvotnog (istočnog) grijeha potpuno strana biblijskoj misli. Smatrao je da svaka osoba individualno griješi i da u njoj samoj postoji sposobnost koja joj omogućuje da shvati i odgovori na evanđelje; inače ne bi imalo svrhe propovijedati.

Reinhold Niebuhr (1892.–1971.) je smatrao da se ljudi nalaze u paradoksalnom odnosu slobode i konačnosti, slobodni a vezani. Zbog toga doživljavaju zabrinutost – unutarnji preduvjet za grijeh. Niebuhr se odrekao augustinskog shvaćanja prvotnog grijeha, ali je osporavao liberalno gledište prema kojemu je grijeh slabost. Prema njemu prvotni grijeh se ne nasljeđuje; on je životna činjenica. Niebuhr je naglašavao da je korijen grijeha u stalnim pokušajima da potvrdimo svoju nezavisnost i budemo kao Bog.

2. Socijalno evanđelje

Promicatelji socijalnog evanđelja su na drukčije načine odbacili tradicionalno gledište o grijehu. Ritschel grijeh smatra individualnim djelima koja proistječu iz neznanja ili propusta da shvatimo etičke vrijednosti i traganje za onim što je drugorazredno. Premda je Krist otkrio opravdanje, ono postaje djelotvorno samo u izmirenju koje je čovjekovo djelo. Drugi zagovornici socijalnog evanđelja nalaze korijen grijeha u ekonomskom izrabljivanju i klasnom ugnjetavanju.

3. Teologija oslobođenja

Teologija oslobođenja definira grijeh izrazima ugnjetavanja, izrabljivanja i socijalne nepravde. Grijeh oholosti dehumanizira ljude i čini da postaju pohlepni. On je više društvene nego individualne naravi. Grijeh ne bi trebalo prvenstveno razumjeti kao religijski pojam, već kao izraz društvnog, političkog i ekonomskog ugnjetavanja siromašnih. On je izrabljivanje siromašnih od strane bogatih, onih koji nemaju od strane onih koji imaju. On obuhvaća ne samo društvenu nepravdu već i nasilje nad okolišem. Zbog toga se grijeh prenosi izopačenom mrežom institucija, odnosa, stajališta i društvenom sebičnošću, posebno sebičnošću zajednice.

H. Adventističko razumijevanje

Dvadeset stoljeća nakon Isusove smrti na križu za grijehe ljudskog roda, povijest učenja o grijehu poprimila je mnogo oblika – od potpunog nijekanja njegove stvarnosti do ravnodušnosti prema njegovoj izopačenosti i smrtonosnom zahvatu. Između ovih krajnosti nalazimo veliku raznolikost učenja od doslovnih biblijskih gledišta do mješavine filozofskih nagađanja i socijalnih preokupacija.

Imajući ovo stanje u vidu, okrećemo se adventističkom učenju doktrine o grijehu. Još i prije službene organiziranosti 1860-tih, adventisti sedmog dana su se ozbiljno pozabavili problemom grijeha.Većina njih su bili mileriti koji su očekivali da će se Isus vratiti oko 1844. U očekivanju ovog događaja za adventiste je bila karakteristična moralna i duhovna priprema u smislu poslušnosti Božjem zakonu. Kad se Isus 1844. nije vratio, jedna skupina je nastavila s proučavanjem Božje Riječi, otkrila istine o suboti i Svetištu, i kasnije službeno uzela ime Adventisti sedmog dana. Otkriće istina, kao što su subota i predadventni sud koji je počeo 1844. godine, zajedno s nastavljenim objavljivanjem uvjerenosti u blizinu Kristovog drugog dolaska, potaknula je prve adventiste na pripremu za ovaj povijesni vrhunac. Dok su ovaj duh spremnosti iskazivali u praktičnom pristupanju problemu grijeha i životu poslušnosti Dekalogu, njihovi metodistički korijeni i te kako su održavali živim zanimanje za savršenstvo.

Adventističko razumijevanje grijeha ima svoj korijen u biblijskom konceptu velike borbe, kozmičkom sukobu u koji su uključene nadljudske sile dobra i zla. Sukob je počeo Luciferovom pobunom na nebu, koja je dovela do njegova izbacivanja s neba zajedno s trećinom anđela koji su mu se pridružili (Iz 14,12-14; Otk 12,3-9). Središnji problem sukoba je Božji karakter: Je li On Bog ljubavi ili tiranin koji svoja stvorenja prisiljava na odanost? Izbacivanjem Sotone, sukob s neba se preselio na zemlju i otad postao dijelom naše povijesti. Adventisti vjeruju da je Isusov križ ne samo omogućio spasenje, već je i osigurao Božju pobjedu nad Sotonom. Grijeh i Sotona i njihovi sljedbenici na kraju će biti uklonjeni iz ovog svemira kad će po završetku milenija doći kraj velikoj borbi. (Vidi Velika borba, V. D. 1-3.)

Adventističko razumijevanje grijeha, njegova podrijetla i načina na koji je Bog odlučio s njim postupiti, najbolje je opisano u spisima Ellen G. White. Njezino je razumijevanje prikazano u prvih nekoliko poglavlja njezine knjige Patrijarsi i proroci. Čitav ovaj dio je izlaganje biblijskih podataka o grijehu i predstavlja adventističko razumijevanje biblijskog koncepta o grijehu. Ovo se izlaganje može svrstati u devet glavnih teza: (1) Bog je ljubav i On od svojih stvorenja očekuje da Ga kao takvog priznaju i da Mu iz ljubavi iskažu odanost. (2) Lucifer, vrhovnik anđela, pokušao je oholim postupcima i obmanom zadobiti štovanje koje pripada samo Stvoritelju. (3) Posljedica toga bila je razbijanje savršenog sklada koji je postojao na nebu, pa su Lucifer i njegovi sljedbenici bili zbačeni s neba. Grijeh je otpočeo s Luciferom. (4) Nakon stvaranja ovog svijeta Bog je Adama i Evu, stvorene na Njegovu sliku, postavio za upravitelje stvaranja, uz uvjet da njihova prisna zajednica s Bogom ovisi o njihovoj poslušnosti Božjoj otkrivenoj volji. (5) Izloženi snazi Sotonine kušnje, Adam i Eva su se pobunili protiv Boga i proglasili svoju neovisnost. (6) Tako je počeo grijeh, sa svim posljedicama, uključujući izopačenost i smrt. (7) Bog je odmah objavio plan, koji je načinio davno prije postavljanja temelja zemlji, da će Njegov Sin otkupiti pali ljudski rod prinošenjem sebe na žrtvu kao otkup za grijeh. (8) Oni koji prihvate Sina, primit će oproštenje i vječni život. (9) Bog će poslije milenija konačno ukloniti grijeh na eshatološkom sudu vezanom uz Isusov povratak i uspostavu novih nebesa i nove zemlje.

Ovo su glavna učenja oko kojih je izgrađeno adventističko razumijevanje grijeha. Adventisti ne ističu ideju prvog grijeha u smislu da "osobna, individualna moralna krivica prianja uz Adamove potomke zbog njegova [Adamova] grijeha. Namjesto toga ističu da je njegov grijeh doveo do otuđenosti od Boga u kojoj se rađa svako ljudsko biće. Ova otuđenost uključuje naslijeđenu sklonost da počinimo grijeh." (Neufeld 1351)

Godina 1888. označuje važno pojašnjavanje adventističkog razumijevanja grijeha i pravednosti. Dotad se u adventističkim knjigama i časopisima malo raspravljalo o  pravednosti po vjeri. Naglašavana je poslušnost zakonu, i to u tolikoj mjeri da, kad su E. J. Waggoner i A. T. Jones na svjetskom zasjedanju Crkve u Minneapolisu 1888. inzistirali na doktrini o pravednosti samo po vjeri, to učenje mnogi, uključujući crkveno vodstvo, isprva nisu htjeli prihvatiti.

Među adventistima povijest ove doktrine se uglavnom bavila predmetom savršenstva. Usmjerenost na savršenstvo proistekla je iz najranijeg adventističkog poistovjećivanja sa 144 000 iz Otkrivenja 14,1 i 7,4 – posebne skupine za koju je rečeno da je bez nedostatka i mane. Ovo je, u kombinaciji s novozavjetnim eshatološkim ciljem da će Bog pri kraju vremena imati Crkvu "bez ljage, bez bore, bez ičega tomu slična" (Ef 5,27), navelo neke adventiste da zastupaju savršenstvo ovdje na zemlji. Drugi se s tim nisu složili pa su tvrdili da je bezgrešno savršenstvo moguće samo kao dar Božje milosti, koji će u vrijeme drugog dolaska primiti oni koji Mu ostanu vjerni. Međutim to ne znači da adventisti smatraju kako pobjeda nad grijehom nije moguća u sadašnjem životu. Njihovo je stajalište isto što i apostola Ivana: "Dječice moja, ovo vam pišem da ne počinite grijeha. Ali ako tko i počini grijeh, imamo zagovornika kod Oca: Isusa Krista, pravednika. On je žrtva pomirnica za naše grijehe; ne samo za naše grijehe nego za grijehe svega svijeta." (1 Iv 2,1.2)

Adventistička potvrda konačnog Božjeg trijumfa u eshatološkom uništenju grijeha izražena je ovim snažnim riječima: "Veliki je sukob završen. Grijeha i grešnika više nema. Cijeli je svemir čist. Bilo neizmjerna svemira kuca istim otkucajem sklada i radosti. Od Njega koji je sve stvorio teče život, svjetlost i radost kroz prostranstva beskrajnog svemira. Od najmanjeg atoma do najvećeg svijeta, sve, živo i neživo, u svojoj nepomućenoj ljepoti i savršenoj radosti objavljuje da je Bog ljubav." (Velika borba, str. 583)

VIII. Implikacije za kršćanski život

Doktrina o grijehu je značajno učenje Biblije. Bez pravilnog razumijevanja njegove stvarnosti i odgovarajuće svijesti o njegovoj ozbiljnosti ne možemo cjelovito i duboko spoznati Božju narav ili narav ljudskog roda i njegove budućnosti. Također ne možemo razumjeti složenost života i njegovog okoliša.

A. Božja narav

Dokrina o grijehu nam otkriva Božju narav. Ona pokazuje da Bog nije osvetoljubiv tiranin ni samovoljni diktator svemira koji od svojih stvorenja zahtijeva apsolutnu poslušnost. Ako nas ičemu uči, podrijetlo grijeha pokazuje da je Bog odlučio svojim stvorenjima povjeriti moć izbora i da je s ljudima podijelio dio svoje stvaralačke sile. Osim toga, doktrina o grijehu nas uči da je Bog ljubav i pravda. Premda je Njegova pravda zahtijevala da Adam i Eva budu odmah uništeni zato što su u svijet unijeli okaljanost grijehom, Božja ljubav se umiješala i zadovoljila zahtjeve Njegove pravde u skladu s planom koji je učinio za slučaj pojave grijeha. Grijeh nam otkriva: "Da, Bog je tako ljubio svijet da je dao svoga jedinorođenog Sina da ne pogine ni jedan koji u nj vjeruje, već da ima život vječni." (Iv 3,16)

B. Čovjekova narav i dostojanstvo

Doktrina o grijehu pokazuje da čovjek nije evoluirao iz nižeg u viši stupanj, kako to drži evolucija. Namjesto toga ona uči da smo stvoreni na Božju sliku, Njemu slični, malo manji od anđela. Bog nas je obdario jedinstvenim dostojanstvom i povjerio nam vladanje nad ovom zemljom. Ideja slike i sličnosti potvrđuje da je Bog s nama podijelio dio samoga sebe i obdario nas sposobnošću maštanja, razumom i stvaralaštvom.

C. Veličina Božje ljubavi

Doktrina o grijehu utječe na naše razumijevanje veličine i bogatstva Božje ljubavi. Ne samo što nas je ljubio i osigurao spasenje, već je omogućio da možemo s drugima dijeliti ljubav. Nema sumnje da je stvaranje i funkcioniranje idealne ljudske obitelji jedan od Božjih veličanstvenih darova koji možemo razumjeti samo kad upoznamo i vidimo alternative prisutne u razornoj naravi grijeha. Osim toga, funkcioniranje kršćanskog zajedništva bez obzira na otuđujuće elemente kao što su rasa, boja kože, etničko podrijetlo, jezik, moguće je samo zahvaljujući Božjoj otkupiteljskoj ljubavi. Ako nje nema, ostaje samo prisutnost kaosa grijeha.

D. Savlađivanje kušanja

Dokrina o grijehu uči nas stvarnosti i snazi kušanja. Ne samo u Edenskom vrtu već i u čovjekovom životu i borbi mi se nastavljamo susretati s kušačem s njegovim domišljatostima i opasnoj prepredenosti. No povijest grijeha pokazuje da ne moramo biti žrtve kušanja: zahvaljuljući milosti dobroga Boga možemo postati pobjednici.

E. Moralna odgovornost

Doktrina grijeha jasno pokazuje da čovjek ne može živjeti u neodređenoj ravnodušnosti. Grijeh moramo nazvati njegovim pravim imenom i povući moralnu granicu između onoga što je zlo i dobro. Zato se vanjski moralni zakon i unutarnji zakon savjesti udružuju da nas podsjete da nismo i ne možemo biti kao Bog. Mi nismo životinje koje nisu odgovorne za svoje postupke. Budući da smo zajednica ljudskih bića, opredjeljujemo se za zajedničke vrijednosti, a one nešto znače samo ako im je cilj Božja slava.

F. Značenje i svrha života

Doktrina o grijehu isto tako pokazuje da povijest ima značenje i život svrhu. Razumijevanje grijeha pokazuje da je u povijesti, "kada dođe punina vremena" (Gal 4,4), Isus riješio problem grijeha, i da će se On, kad ponovno dođe vrijeme, vratiti da uništi grijeh i uspostavi Božje kraljevstvo pravednosti. Tako nas kršćanska eshatologija uvjerava da će grijeh na kraju biti uništen.

No proučavanje grijeha otkriva i narav Božje ljubavi i zajedništva. Ona se očitovala u prvom Božjem postupku nakon što je Adam sagriješio, kad je Bog pošao da ga traži u želji da uspostavi veze prisnog zajedništva.

IX. Komentari Ellen G. White

A. Ljudski rod prije grijeha

"Od čega se sastojala snaga napada na Adama, koja je uzrokovala njegov pad? Uzrok pada nije bio grijeh u čovjeku, jer Bog je Adama stvorio slična svom karakteru, čista i poštena. U prvom Adamu nije bilo izopačenih načela, niti izopačenih sklonosti prema grijehu. Adam je bio bez mane kao što su to anđeli pred Božjim prijestoljem." (1BC 1083)

"Božja namjera svakako nije bila da čovjek postane grešan. On je Adama načinio čista i plemenita, bez sklonosti prema zlu. Smjestio ga je u Eden, u kome je imao sve uvjete da ostane odan i poslušan. Oko njega je stavio zakon kao zaštitu." (Isto, 1084)

B. Podrijetlo grijeha

"Nama je potrebna izvorna povijest nastanka zemlje, Luciferova pada i ulaženja grijeha u svijet. Bez Biblije bili bismo zbunjeni lažnim teorijama. Razum bi bio podložan tiraniji praznovjerja i obmana. Budući da imamo autentičnu povijest nastanka svijeta, ne trebamo se dati omesti ljudskim nagađanjima i nepouzdanim teorijama." (2MCP 742)

"Nemoguće je objasniti podrijetlo grijeha kako bi se našao razlog za njegovo postojanje… Sveto pismo ništa ne uči jasnije od toga da Bog ni u čemu nije odgovoran za pojavu grijeha, da nije bilo samovoljnog uskraćivanja božanske milosti niti kakve nesavršenosti u božanskoj vladavini, koji bi dali povoda za podizanje pobune." (Velika borba, str. 422)

"Adam je podlegao kušanju i budući da su nam jasno izloženi predmet grijeha i njegove posljedice, mi možemo zaključivati od uzroka do posljedica i vidjeti da veličina djela nije ono što predstavlja grijeh, već neposlušnost Božjoj izričitoj volji, što je u biti odricanje od Boga, odbacivanje zakona Njegove vladavine." (1BC 1083)

C. Narav i suština grijeha

"Kad je čovjek sagriješio cijelo je nebo ispunila tuga, jer popuštanjem kušnji čovjek je postao Božji neprijatelj, dionik Sotonine naravi." (ST, 13. veljače 1893)

"Za nas nije sigurno raspravljati sa Sotonom ili zastati i razmišljati o prednostima koje možemo imati ako prihvatimo njegove prijedloge. Grijeh po svojoj naravi zasljepljuje i obmanjuje. Suviše je strašno i za jedan trenutak razmišljati o neposlušnosti Božjim zapovijedima. Za svaku dušu koja istraje u kršenju nepromjenljivog Božjeg svetog zakona grijeh znači sramotu i katastrofu." (RH, 9. listopada 1894)

"Strahoviti karakter grijeha protiv takvog Boga nije moguće procijeniti kao što ni nebesa ne možemo izmjeriti pedljom. Bog je moralni upravljač kao i Otac. On je Zakonodavac. On stvara i izvršava svoje zakone. Zakon koji ne predviđa kaznu nema snage." (LDE 214)

"Svaki grijeh je sebičnost. Sotonin prvi grijeh bio je očitovanje sebičnosti. Želio se domoći sile, da sebe uzvisi. Neka vrst ludila vodila ga je da se nastoji uzdignuti iznad Boga. I kušanje kojim je Adama naveo na grijeh bila je Sotonina tvrdnja da čovjek može postići nešto više od onoga što je već imao – da postane sam Bog. Sijanje sjemena sebičnosti u ljudsko srce bio je prvi rezultat ulaska grijeha u svijet." (7MR 232.233)

"Prigodom stvaranja čovjeku su darovane plemenite sposobnosti i uravnotežen um. Bio je savršeno biće, u savršenu skladu s Bogom. Misli su mu bile čiste, a ciljevi sveti. Ali neposlušnost je izopačila njegove sposobnosti, pa se umjesto ljubavi pojavila sebičnost. Prijestup je toliko oslabio njegovu prirodu da se vlastitom snagom više nije mogao oduprijeti sili zla. Postao je Sotonin rob, i to bi ostao zauvijek da se sam Bog nije umiješao." (Koraci prema Kristu, str. 16)

D. Posljedice grijeha

"Grijeh ne samo što odvaja od Boga, nego u ljudskoj duši razara i želju i sposobnost da Ga upoznamo. Grijeh je izazvao poremećaj cijelog čovjekovog organizma, iskrivio razum, izopačio maštu i unizio sposobnosti duše. Više nema čiste religije, svetosti srca. Božja preobražavajuća snaga nije izvršila preobrazbu karaktera. Duša je slaba i ukaljana i izopačena zbog nedostatka moralne snage da nadvlada." (PK 233)

"Svaki prijestup, svako zanemarivanje ili odbacivanje Kristove milosti ostavlja svoje posljedice na nama – ono otvrdnjuje srce, oslabljuje volju, otupljuje um – i ne samo što nas čini manje spremnima, već i manje sposobnima da poslušamo nježne pozive Božjeg Svetoga Duha." (Koraci prema Kristu, str. 33)

"[Grijeh] unakazuje božansku sliku, osujećuje Božju namjeru u čovjekovom životu, umanjuje njegove Bogom dane snage, smanjuje njegovu sposobnost primanja, izaziva nesveta maštanja i daje slobodne uzde neposvećenim strastima. Grijeh! Kako je mrzak Božjim očima! Sveti anđeli se s gnušanjem okreću od njega." (RH, 3. lipnja 1880)

"Čovjek je zbog grijeha odvojen od Božjeg života. Njegova je duša paralizirana spletkama Sotone, uzročnika grijeha. Čovjek sam po sebi nije u stanju osjetiti što je grijeh, nesposoban je da cijeni i u životu primijeni božansku narav. Kad bi mu ona bila stavljena na dohvat ruke, u njoj ne bi bilo ničega što bi njegovo prirodno srce poželjelo. Sotonina snaga ga je potpuno začarala. Sve izlike koje može smisliti đavao prikazuje njegovom umu da bi spriječio svaki dobri poticaj. Svaka sposobnost i snaga koju mu je Bog dao, uporabljena je kao oružje protiv božanskog Dobročinitelja. Zbog toga, premda ga ljubi, Bog mu ne može bez opasnosti dati darove i blagoslove kojima ga želi obdariti." (6BC 1099)

"Čovjekov grijeh je donio neizbježne posljedice – raspadanje, deformitet i smrt. Danas je cijeli svijet ukaljan, izopačen, na smrt bolestan. Zemlja uzdiše pod stalnim prijestupima njezinih stanovnika." (1BC 1085)

"Anđelima se činilo da nema načina za izbavljenje prijestupnika. Njihove su pjesme hvale umuknule i u nebeskim dvorovima odjeknule su tužaljke zbog propasti koju je donio grijeh. Budući da je bio neusklađen s Božjom naravi, nepokoran zahtjevima Njegovog zakona, ljudski rod je očekivalo samo uništenje. Budući da je Božji zakon nepromjenljiv kao i sam Bog, za čovjeka nije moglo biti nade ukoliko se ne nađe neki način da mu se prekršaj oprosti, narav obnovi a duh vrati da opet odražava Božju sliku. Božanska ljubav smislila je takav plan." (ST, 13. veljače 1893)

E. Domet i eliminacija grijeha

"Pravda ne zahtijeva samo oproštenje grijeha, nego i izvršenje kazne. Bog je u svom daru jedinorođenog Sina zadovoljio oba zahtjeva. Umiranjem umjesto čovjeka Krist je platio kaznu i osigurao oprost." (AG 139)

"Kristova smrt na križu osigurala je uništenje onoga koji ima moć smrti, onoga tko je bio uzročnik grijehu. Kad Sotona bude uništen, više neće biti nikoga koji bi kušao zlom; nikad više neće biti ponovljena žrtva pomirenja i više neće postojati opasnost da bi u Božjem svemiru mogla izbiti nova pobuna. Samo Onaj koji djelotvorno može obuzdati grijeh u ovom mračnome svijetu, spriječit će ga na nebu. Sveti i anđeli vidjet će značaj Kristove smrti. Bez Janjeta zaklanog od postanja svijeta za pale ljude ne bi bilo doma u Božjem raju." (5BC 1132)

"Promatrajmo križ na Golgoti. Tu je Isus koji je dao svoj život, ne zato da ljudi nastave živjeti u grijehu, ne zato da im bude dozvoljeno kršiti Božji zakon, nego da se Njegovom beskrajnom žrtvom mogu spasiti od svakoga grijeha." (TM 161.162)

"Moramo razumjeti da vjerom u Njega imamo prednost postati dionicima božanske naravi i tako umaći pokvarenosti koja je zbog opake požude u svijetu. Tada ćemo biti očišćeni od svakoga grijeha, svih nedostataka karaktera. Ne moramo zadržati ni jednu grešnu sklonost… Kad postanemo dionicima božanske naravi, nasljeđene i stečene sklonosti prema zlu odvojene su od karaktera i mi postajemo živa sila za dobro." (7BC 943)

F. Posljedice po kršćanski život

"Bez obzira na našu bezvrijednost, moramo držati na umu da je tu Onaj koji može uzeti grijeh, koji je spreman i voljan da spasi grešnika. On je svojoj vlastitom krvlju platio kaznu za sve koji čine zlo. On će ukloniti svaki grijeh koji je skrušenim srcem priznat pred Bogom." (Isto, 970)

"Vjerujete li da je Krist, kao vaša zamjena, platio dug za vaš prijestup? No On to nije učinio zato da bismo mogli nastaviti živjeti u grijehu, već da budemo izbavljeni od svojih grijeha, da zahvaljujući zaslugama Njegove pravednosti, ponovno steknemo Božju naklonost. Znate li da će sveti i pravedni Bog, zahvaljujući zaslugama Njegovog dragog Sina koji je umro zbog vaše pobune i grijeha, primiti vaše napore da vršite Njegov zakon?" (RH, 24. srpnja 1888)

"Slijediti Gospodnju riječ i prigrliti istinu uključuje nošenje križa i samoodricanje. Nije mudro ne ponijeti križa. Kako vidite svjetlo, tako u njemu hodite. Neka vas prožme svečana, nepromjenljiva odluka; odlučite da ćete Božjom snagom i milošću odsad živjeti za Njega i da vas nikakva zemaljska razmišljanja neće navesti da prezrete božanski zakon deset zapovijedi i tako se odrečete svog Spasitelja i Boga. Tražite Božji savjet i ustanovit ćete da je put poslušnosti Njegovim zapovijedima put pravde 'koja svijetli u tamnome mjestu dok ne osvane dan'." (RH, 9. listopada 1894)

"Kršćanski život je borba… Samo nam božanska pomoć može osigurati pobjedu u ovoj borbi pravednosti protiv nepravednosti. Moramo svoju ograničenu volju pokoriti volji Beskonačnoga; ljudska volja mora se stopiti s božanskom. To će nam osigurati pomoć Svetog Duha i svaka pobjeda pridonijet će obnovi Božje baštine za otkupljenje, obnovi Njegove slike u duši." (MYP 55; usp. Poruka mladim kršćanima, str. 30)

X. Literatura

Berkhof, L. Systematic Theology. Grand Rapids, Eerdmans, 1941.

– . The History of Christian Doctrines. Grand Rapids, Eerdmans, 1971.

Berkouwer, Geoffrey W. i drugi, urednici. International Standard Bible Encyclopedia. Grand Rapids, Eerdmans, 1979.

Brunner, Emil. Man in Revolt: A Christian Anthropology. Prijevod Olive Wyon. Philadelphia, Westminster, 1947.

Evangelical Dictionary of Bible Theology. Urednik Walter A. Elwell. Grand Rapids, Baker, 1990.

Guthrie, Donald. New Testament Theology. Downers Grove, Ill., InterVarsity, 1981.

Kittel, G. i G. Friedrich, urednici. Theological Dictionary of the New Testament. 9 svezaka. Grand Rapids, Eerdmans, 1964.–1974.

Ladd, George E. A Theology of the New Testament. Grand Rapids, Eerdmans, 1974.

The New International Dictionary of the Bible. Urednik Merril C. Tenney. Grand Rapids, Zondervan, 1963.

Neufeld, Don F., urednik. The Seventh-day Adventist Encyclopedia. Washington, D. C., Review and Herald, 1976.

Neibuhr, Reinhold. The Nature and Destiny of Man. 2 sveska. New York, Charles Scribner's Sons, 1964.

Schaff, Phillip. The Nicene and Post-Nicene Fathers. Prva serija, 14 svezaka. Grand Rapids, Eerdmans, 1971.

"Sin." Interpreter's Dictionary of the Bible. Nashville, Abingdon Press, 1962.

Strong, Augustus H. Systematic Theology. 3 sveska. Valley Forge, Pa., Judson, 1961.

Whidden II, Whoodrow W. The Soteriology of Ellen G. White. Doktorska disertacija. Drew University, 1989.

Wilson, William. New Wilson's Old Testament Word Studies. Grand Rapids, Kregel Publications, 1987.

Zachrison, Edwin Harry. Seventh-day Adventists and Original Sin: A Study of Early Development of the Seventh-day Adventist Understanding of the Effect of Adam's Sin on His Posterity. Doktorska disertacija, Andrews University, 1984.

< 5 Poglavlje

Sadržaj

7. Poglavlje >