| < 6 Poglavlje | Sadržaj | 8. Poglavlje > |
Ivan T. Blazen
Uvod
Spasenje je univerzalna tema Svetog pisma.
Sve su druge velike teme njezine podvrste ili pojašnjenja. Oblik spasenja
varira, ali temeljna struktura je ista: Bog posjećuje svoj narod i izbavlja ga od problema ili
sila koje ugrožavaju njegov opstanak. Od samog početka, kad je Bog odjenuo krive i posramljene
roditelje ljudskog roda, do dana kad će Božji narod ući u Novi Jeruzalem, vidljivo je da je Bog
aktivno uključen u izbavljenje ljudskog roda. To je toliko
točno da je riječ "Spasitelj" ne samo uspoređena s imenom
"Bog", već da postaje njegovom
definicijom, imenom za Boga. Budući da je Bog "Bog našega spasenja" (usp. 1
Ljet 16,35; Ps 79,9; Hab 3,18), ponekad je oslovljen i kao "Spasitelj" (2 Sam
22,3; Iz 43,3; 45,15; Jr 14,8; Lk 1,47; 1 Tim 1,1; 2,3; Tit 1,3; 2,10; Jd 25).
Bog se može poslužiti različitim ljudskim oruđima da ostvari svoje
nakane, ali je On jedini koji spašava (Iz 43,11; 45,21). "U Jahve je spasenje"
(Ps 3,9); On je svoj narod izbavio, izbavlja i izbavit će "iz svih tjeskoba" (Ps 34,18). On
neće da se itko izgubi (2 Pt 3,9),
već da se svi spasu (1 Tim 2,4) po Isusovom
imenu (Mt 1,21; Dj 4,12; 1 Sol 5,9; Rim 10,13). Dijeleći ljudske patnje, Isus je postao pionirom i
uzrokom vječnog spasenja svih koji Ga slijede (Heb 2,10;
5,9).
I. Biblijske
riječi i temeljni
koncepti
B.
Povijesni karakter spasenja
E.
Potreba ljudskog roda za božanskim spasenjem
1.
Stvarnost i posljedice grijeha
3.
Spasiteljske potrebe zbog grijeha
B.
Božji savezi u protoku vremena
1.
Bit i jedinstvo Božjih saveza
2. Savez s Adamom,
Noom i vječni savezi
3.
Savezi s Abrahamom, sinajski i s Davidom
III.
Sastavni dijelovi spasenja
1. Prisutna
sigurnost u konačno spasenje
2. Vječni život sada u Božjem daru Njegova
Sina
3.
Sigurnost po vjeri i sud po djelima
IV.
Praktični odjeci doktrine o
spasenju
V.
Povijest doktrine o spasenju
B.
Od apostolskih otaca do Augustina
4.
Teolozi na istoku i Atanazije
5.
Augustin i sukob s Pelagijem
C.
Srednjovjekovni skolasticizam
D. Učenje Reformacije i katolička reakcija
E.
Posvećenje, doživotno
djelo
I. Biblijske
riječi i temeljni
koncepti
Rječnik Svetog pisma bogat je riječima koje odgovaraju riječi "spasenje". U hebrejskoj Bibliji nalazimo
niz značajnih izraza koji su, premda imaju
određene nijanse,
često
sinonimi.
Izraz nasal, a znači vući ili izvući, prikazuje spasavanje ili izbavljenje neke
osobe. Bog je zaklon i utvrda jer oslobađa od smrtnih
opasnosti (Ps 91,2.3) i izbavlja svoj narod za dug život (rr. 14-16). Druga dva
izraza za oslobođenje su malas i palas. Oni sadrže ideje bijega i
odlaska u sigurnost. Najpoznatiji primjer uporabe riječi malas je u Joelu 3,5 (u nekim
prijevodima 2,32), gdje se odnosi na eshatološko spasenje za vrijeme užasa
Gospodnjeg dana. Druge nijanse koncepta izbavljenja nalazimo u riječima ga'al i padah, koje, kad ih
se uzima u smislu spasenja, sadrže misao o Božjem naročitom naporu spašavanja ili plaćanja otkupa (Izl 6,6; 15,13; Ps 77,15.16; Iz
43,3.4; Jr 50,34).
Riječhayah dodaje dimenziju Božje milosti i
providnosti, koja u povijesti djeluje da spasi ili očuva život. To je prikazano kod Lota, kojemu
je Bog u svom milosrđu prigodom uništenja
Sodome poštedio život (Post 19,16.19), i Josipa, preko kojega je Bog,
unatoč zlim nakanama njegove
braće, spasio mnoge živote (Post 45,5.7.8;
50,20).
U Starom zavjetu najčešće upotrijebljene i najznačajnije riječi za spasenje su yaša' i njezine
izvedenice. Njihovo osnovno značenje je prenošenje čovjeka iz skučenog prostora ili ugnjetavačke sredine na prostrano mjesto, iz loših u
dobre prilike gdje život buja i gdje je zaštićen od neprijatelja (Ps 18,19.20). Spasenje
koje podrazumijeva skup riječi oko izraza yaša'
utemeljeno je u
povijesti i odnosi se na prošlost, sadašnjost i budućnost. Božje spasenje u prošlosti vidljivo je
u Njegovom izbavljenju hebrejskih robova iz Egipta. U sadašnjosti ono se
očituje u Božjem oslobađanju Njegovog naroda
od svake vrste negativnih situacija u kojima je sputan ili ograničen. U odnosu na budućnost, Bog će ponovno djelovati u prilog svom narodu, jer
Njegovu spasenju nema kraja (Iz 51,6). Božje spasenje će biti tako djelotvorno da će narod radije govoriti o spasu i slavi nego
nasilju i pustošenju (Iz 60,18). Buduće spasenje vidljivo je i iz tekstova kao što
su Izaija 43,11-21; 51,1-6; 62,12; Jeremija 46,27; Ezekiel 36,24-30.33-38;
Zaharija 8,7,8.13; 9,14-17; 10,6.7.
U LXX, grčkom prijevodu Starog zavjeta koji su se
služili prvi kršćani, i u Novom zavjetu, grčka riječ koja se najčešće koristi za prijevod hebrejskih
riječi za spasenje jest sozo i njezine
izvedenice. One naglašavaju duhovno, moralno i eshatološko izbavljenje. Bog
svojim djelovanjem izbavlja ljudska bića od grijeha i Sotone, patnji i smrti.
Sukladno Starom zavjetu, u kojem je spasenje prošlo, sadašnje i buduće, osoba koja doživi Božje spasenje bila je
spašena (Rim 8,24; Ef 2,5.8), jeste spašena (1 Kor 1,18; 15,2) i bit
će spašena (Mt 24,13; Rim 5.9.10). Nasuprot
onima koji drže da je suština spasenja u prošlosti ("ostvarena eshatologija")
ili sadašnjosti (egzistencijalistička gledišta), moramo naglasiti i
buduće spasenje, jer se u Novom zavjetu približno
jedna petina tekstova s riječima iz skupine sozo odnosi na spasenje
na kraju vremena.
Osim skupine sozo Novi zavjet koristi
i riječlytroo i njezine izvedenice lytron,
lytroomai, antilytron, lytrosis, lytrotes i
apolytrosis (izraz od najveće važnosti). Ova skupina riječi govori o slobodi koja je omogućena Božjim djelovanjem u Isusu Kristu.
Ponekad, kao u određenoj uporabi
riječi lytroo u LXX (Ps
31,6; 103,4; Iz 43,1) ili nekim novozavjetnim tekstovima nema nagovještaja
plaćanja ili otkupa (Lk 24,21; 21,28; Rim 8,23;
Ef 4,30). U drugim je slučajevima jasno prisutna cijena (Rim 3,24.25;
Ef 1,7; 1 Pt 1,18.19). Zbog toga puno značenje ove riječi obuhvaća tri ideje: ropstvo, slobodu i (često) cijenu. Slična skupini riječi lytroo je riječrhyomai u značenju izbaviti, osloboditi, spasiti ili
sačuvati.
Prema Starom zavjetu spasenje se zbiva u
povijesti; ono nije mit ni obred kako je to slučaj u drevnim religijama na Bliskom istoku.
Božje spašavanje Izraela iz Egipta vrhunska je demonstracija Njegovog
spasiteljskog djelovanja i slika je Njegova spasenja u budućnosti. Tvrdnja u Izaiji 43,11 da postoji samo
jedan Bog i Spasitelj. primijenjena je u Hošei 13,4 na izlazak iz Egipta. Božja
skrb za Izraela očitovala se u spasavanju iz egipatskog
ropstva, izbavljanju kod Crvenog mora, skrbi u pustinji i uvođenju u Kanaan
(Pnz 6,21-23; 11,3-5; 26,8.9). Izlazak iz Egipta, izveden Božjom snagom (Pnz
7,19), bio je središte vjere
Izraela. Ovu su spasiteljsku povijest recitirali u izjavama vjere (6,20-24;
26,5-9; Još 24,2-13), ponavljali u preambuli Zakona (Izl 20,2; Pnz 5,6),
povezivali s glavnim blagdanima (Pnz 16,1-3.9-12; Lev 23,39-43), proslavljali u
psalmima hvale (Ps 66, 2-8; 78,11-16; 105; 106; 135,8.9; 136,10-16) i rabili kao
ključ tumačenja za razumijevanje posebnih obreda u
životu Izraela (Izl 13,3-16; posebno rr. 8.14).
Da bi spasio svoj narod iz Egipta, Bog je
ubio Levijatana, simbol protubožanskih sila. U Psalmu 74,12-14 piše da je Bog
smrskao glave zmaju Levijatanu. U Psalmu 89,9-11 Levijatan se ponovno pojavljuje
pod imenom Rahab (usp. Iz 51,9); u njemu se ponavlja spomen na Božju pobjedu
prigodom izlaska iz Egipta, jer Bog suši more, satire Rahaba i rasipa svoje
neprijatelje. Ono što je Bog učinio prigodom izlaska iz Egipta On
će učiniti za Izraelovo spasenje u
budućnosti. Izaija 27,1 proriče da će Bog ubiti Levijatana, zmiju hitru ili zmaja
morskoga. Povijest budućeg spasenja, kojega je izlazak iz Egipta
prototip, dolazi kraju kad Zmaj, zbačen s neba (Otk 12,7-9), u pokušaju da uništi
Crkvu (rr. 13-17), kao što je to učinio faraon u Egiptu, bude poražen zajedno sa
Zvijeri kojoj je Zmaj predao svoju moć (Otk 13,1.2; 19,20;
20,10).
Božja spasiteljska sila koja se očitovala prigodom izlaska iz Egipta ponovno se
otkrila u izbavljenju Božjeg naroda iz progonstva u Babilonu i Perziji (Iz
49,8-26; 44,28–45,17). Ovaj je povratak opisan jezikom koji snažno
podsjeća na izlazak iz Egipta (Iz 43,16.17; 48,21;
52,12).
Štoviše, u Novom zavjetu je spasenje u Isusu
prikazano prema uzoru na izbavljenje iz Egipta. Paralale uključuju otkupljenje krvlju (Izl 12,1-13; Rim
3,24.25; Ef 1,7), izlazak iz Egipta (Hoš 11,1; Mt 2,15), "Izrael je sin moj"
(Izl 4,22 – DK; Mt 3,17), broj četrdeset i motiv pustinje (Izl 16,35; 34,28;
Bro14,33; Mt 4,2; Lk 4,2). Osim toga, Isusova je smrt opisana pojmom pashalnog
janjeta (1 Kor 5,7; 1 Pt 1,19), a krštenje i Gospodnja večera poistovjećuju se s Izraelovim doživljajima s Mojsijem u
moru te dobijanjem mane s neba i vode iz stijene (1 Kor 10). Tako je izlazak iz
Egipta, najveći događaj izbavljenja prije
Kristova dolaska, utkan u tkivo biblijskog prikaza povijesti spasenja.
Zaključimo da je Božje
izbavljenje prigodom izlaska iz Egipta objasnilo prošlost Izraela, dalo
značenje njegovoj sadašnjosti, nadahnulo nadu u
njegovu budućnost, osvijetlilo događaje o Kristu i
najranijim kršćanima, i da je
ono obećanje konačne pobjede Crkve nad zlom. U svemu tome Bog
je bio, jeste i bit će Spasitelj. Dio ljudskih bića, kao i prigodom izlaska, treba stati i
vidjeti Gospodnje spasenje (Izl 14,13.14; usp. 2 Ljet 20,17). Ono što je izlazak
za Stari zavjet, to je Isusov život, smrt i uskrsnuće za Novi.
U biblijskom prikazu spasenja Bog spašava od
mnogih negativnih stvarnosti. Prvo, Bog spašava od onih koje su opasnost za
narod. U njih ubraja zlotvore (Ps 37,40), nasilnike (Ps 140,2.5.6), krvoloke (Ps
59,3), progonitelje (Ps 7,2), opake (Ps 43,2; 144,7.8.11), mrzitelje (2 Sam
22,18), neprijatelje (Bro 10,9; 2 Sam 22,4; Ps 18,4.32; Lk 1,69.71) i narode
koji donose ropstvo i izazivaju sukobe (Suci 15,18; 2 Kr 13,5; 2 Ljet 20,17; Mih
6,4).
Drugo, Bog spašava od teških i opasnih
situacija ili problema. U njih ubrajamo općenite teškoće (Ps 7.18; 54,8; 81,8), zala (1 Sam 10,19;
Ps 107,13.19), nevolje (1 Sam 26,24), nasilje (2 Sam 22,3; Ps 22,21), bolesti
(Mt 9,21; Lk 8,36), strah (Ps 34,5), (čak i strah od same smrti, Heb 2,15) te samu
smrt (Ps 6.5.6; 56,13; 68,20.21; 116,8; Heb 5,7).
Treće, Bog izbavlja od grešnog stanja u kojem se
čovjek nalazi i od posljedica grijeha. U tom
smislu Sveto pismo govori o izgubljenosti (Lk 19,10), bezakonju ili prijestupima
(Ps 39,9; 51,3-11; 79,10; Mt 1,21), krivici za prolivenu krv (Ps 51,16),
pokvarenom naraštaju (Dj 2,40), sadašnjem pokvarenom svijetu (Gal 1,4), vlasti
tame (Kol 1,13), podložnosti gospodaru
zračnog kraljevstva (Ef 2,1-5) i Božjoj srdžbi
(Rim 5,9).
Prema Svetom pismu primatelji Božjeg spasenja
su oni koji, potaknuti Božjim savezom ljubavi i milosti, uvide svoju potrebu i
pokažu skrušenu ovisnost o Bogu. Oni su Ga spremni primiti. To su u Novom
zavjetu ljudi vjere. Nasuprot prigovora da zasnivanje spasenja na vjeri
čovjekov odgovor svodi na intelektualno
vjerovanje ili pristanak, biblijska vjera prihvaća sve što Bog daje i Bogu predaje sve što
čovjek jeste i ima. Zbog toga ostvarivanje
otkupljenja pojedinca zahtijeva pokajanje (Mk 1,14.15; Lk 3,3; Dj 2,37.38; 3,19;
Rim 2,4; 2 Kor 7,10) i njegove plodove (Mt 5,1-11; Lk 3,7-14). U skladu s ovim
hebrejska Sveta pisma vide Boga kako spasavalački djeluje u prilog onih koji Ga se boje
(koji Ga štuju) i koji Mu se nadaju (Ps 33,18-22), koji se uzdaju u Njega (Ps
22,5.6; 86,2), koji Ga prizivaju (Ps 55,17; 107,13), koji su ponizni i skrušeni
(Ps 34,19; Job 22,29), koji čekaju Boga (Iz 25,9) i u Njemu traže okrilje
(Ps 37,40), koji su vjerni zavjetu (Hab 2,4), koji su čestita srca (Ps 7,11) i ištu Božje naredbe
(Ps 119,94). Dakle, u svjetlosti cjelokupnosti biblijskog učenja, vjera koja prihvaća spasenje jest kretanje srca, uma i života
prema Bogu. Vjera i vjernost su dvije strane iste kovanice odnosa s
Bogom.
1. Stvarnost i posljedice
grijeha
Grijeh je suštini ljudski problem za koji je
jedino rješenje božansko spasenje. (Za temeljitu obradu grijeha vidi Grijeh.)
Započet u oholosti i želji da bude kao Bog (Post
3,4; Iz 14,1-20; Ez 28,1-19), grijeh je sveopća stvarnost (1 Kr 8,46; 2 Ljet 6,36; Job
4,17; Ps 141-3; Prop 7,20; Iz 9,17;
Dn 9,11; Rim 3,9-11-23; 5.12-19; 1 Iv 1,8-10). On je uzročnik sveopće osude i smrti (Rim 5,14-18; 6,23; Jak
1,15).
Budući da je spasenje tako izravno povezano s
postojanjem grijeha, trebamo objasniti značenje grijeha da bismo jasnije razumjeli
prirodu spasenja.
a. Grijeh je djelo. Prvi i najneposredniji način na koji se grijeh očituje jest zlodjelo. Biblijski prikaz grešnih
postupaka čovječanstva opisan je u Rimljanima 1,18–3,20.
Čak su i navodno pravedna djela
slična okaljanoj haljini (Iz
64,5).
b. Grijeh kao pokvarenost
srca. Međutim grijeh je više
od zlodjela. On može završiti kao djelo, ali počinje u sklonosti srca. Sveto pismo
svjedoči da je grijeh iskvarenost čovjekova srca i volje, moralne naravi i
untuarnjeg bića. Veličina čovjekove okaljanosti rječito je opisana u Postanku 6,5; Izaiji 1,5.6;
29,13; Jeremiji 11,8; 16,12; Mateju 7,18-23 i Jakovu 1,14.15;
4,1.2.
c. Grijeh kao zarobljavajuća sila. Biblija opisuje grešne postupke kao
posljedicu življenja pod vladavinom tuđinske, zle i
zarobljavajuće sile opisane u
Rimljanima 5–8. Uvijek u jednini, osim u Rimljanima 7,5., grijeh je prikazan kao
kralj ili gospodar (Rim 5,12-14.21) kojemu se ljudi pokoravaju u poslušnoj
službi (Rim 6,6.12.13). Kao nemilosrdni tiranin ili zao nadglednik, grijeh drži
ljude u ropstvu (rr. 6.16-18-20; 7,14) i daje im plaću (Rim 6,23). Kao demon može nastavati u
čovjeku (Rim 7,17.20), zavesti ga (r. 11), kao
što je zmija zavela Evu (Post 3,13), pa čak i prouzročiti njegovu smrt (Rim 6,16.23; 7,11.14).
Njegovo tlačenje čovječanstva uzrokovano je nametanjem vlastitih
zakona (Rim 7,23; 8,2) ili podmuklim provođenjem vlastite
razorne nakane preko Božjeg zakona (Rim 7,8.11.13; usp. 1 Kor 15,56). On može
drijemati i odjednom oživjeti, potičući grešne strasti na djelo (Rim 7,5-9). Grijeh
je sila koja se protivi Bogu (Rim 6,23) i, slično zločincu, potpada pod Božji sud (Rim 8,3).
Govoriti o grijehu kao sili izraz je paradoksa da je grijeh nešto što
činimo, a ipak prethodi našim postupcima i
njih predodređuje. Kad sagriješimo,
onda smo to učinili mi, a ipak
ne mi sami (Rim 7,17.20). Zbog toga u onome što činimo mi ustvari djelujemo silom grijeha koja
gospodari nama.
3. Spasiteljske potrebe zbog
grijeha
Kad grijeh smatramo učinjenim zlodjelom, grešnik je pozvan da se
pokaje, prizna grijeh, krsti se i primi oproštenje grijeha i očišćenje od krivice (Dj 2,38; 2 Pt 3,9; 1 Iv
1,9). To je doživljaj opravdanja.
Kad grijeh smatramo zlom naklonosti srca ili
volje, grešniku je potrebno novo srce i postojan duh (Ps 51,12). Bog
obećava dati ove darove (Ez 11,19; 36,26). U ovom
slučaju je riječ o obnovi, obraćenju i posvećenju.
Kad grijeh smatramo zarobljavajućom, smrtonosnom silom – što je radikalizacija
koncepta grijeha kao zlog srca – ono što je potrebno više je od pokajanja,
oproštenja i promjene srca. Potrebno je promijeniti gospodare; umjesto grijeha i
smrti za gospodara prihvatiti Krista i život (Rim 6). Prava sloboda postoji samo
pod Kristovom vladavinom.
Sažeto rečeno, grešnikove potrebe u odnosu na tri vida
grijeha su oproštenje, obnova i sloboda pod novim Gospodarem. Ovo je u srži
biblijske poruke o spasenju i time ćemo se pozabaviti u III.
odsjeku.
Spasenje čovjeka nije posljedica neke božanske primisli
ili improvizacije koja je proistekla iz potrebe zbog neočekivanih događaja poslije pojave
grijeha. Naprotiv, ono proistječe iz božanskog plana za čovjekovo otkupljenje, načinjenog prije postanka ovog svijeta (1 Kor
2,7; Ef 1,3.14; 2 Sol 2,13.14) i utemeljenog na Božjoj vječnoj ljubavi prema čovječanstvu (Jr 31,3).
Božji plan obuhvaća vječnu prošlost, povijesnu sadašnjost i
vječnu budućnost. U njemu su sadržane stvarnosti i
blagoslovi kao što su izbor i predestinacija da čovječanstvo bude Božji sveti narod,
sličan Kristu, otkupljenje i oproštenje,
jedinstvo svega u Kristu, zapečaćenje Svetim Duhom, primanje vječne baštine i proslavljenje (Ef 1,3-14).
Središnje u ovom planu je Isusovo stradanje i smrt, što nije slučajan događaj u povijesti,
već zasnovan na Božjoj
otkupiteljskoj nakani (Dj 4,27.28). Isus je doista bio "Janje(ta), koje je
žrtvovano od postanja svijeta" (Otk 13,8 – ŠA).
Sukladne sa stvarnošću plana spasenja su Isusove izjave o razlogu
zbog kojeg je došao na svijet. Došao je da ostvari zakon (Mt 5,17), da pozove
grešnike (Mt 9,13), da bude prijatelj odbačenima (Mt 11,19), da potraži i spasi
izgubljene (Lk 19,10; usp. 1 Tim 1,15), da služi drugima i da dadne svoj život
kao otkup za mnoge (Mk 10,45). Sve što čini jest u ime svog Oca (Iv 5,43) i po
Njegovoj volji (r. 30). Budući da je došao otkriti Boga ljudima (Iv
1,14.18; 14,7-10), On dovodi ljude Bogu (r. 6) i vječnom životu i spasenju koje Bog daje svakome
tko povjeruje u Njega (Iv 3,15.17; vidi Velika borba, I.
A).
B. Božji savezi u protoku
vremena
1. Bit i jedinstvo Božjih
saveza
Božja se vječna namjera za čovjekovo spasenje ostvaruje preko Njegovih
saveza učinjenih u protoku vremena. Premda Biblija o
savezu govori u množini (Rim 9,4; Gal 4,24; Ef 2,12), u Svetom pismu postoji
samo jedan osnovni savez spasenja. On je po svom karakteru obećanje – Bog daje blagoslove i spasenje, a oni
nisu zasluge ljudska bića –
ali od ljudi očekuje vjeru i poslušnost. Srž ovog saveza je
Božja nepokolebljiva ljubav o kojoj je riječ u cijelom Svetom pismu i koja je ponekad
izjednačena sa savezom (Pnz 7,9; 1 Kr 8,23; Neh 9,32;
Dn 9,4). Oblik množine, savezi, znači da je Bog svoje spasiteljske nakane objavio
ponavljanjem svog saveza na različite načine kako bi zadovoljio potrebe svog naroda u
različitim vremenima i situacijama. Svaki oblik
saveza ima određenu ulogu u Njegovoj
jedinstvenoj nakani spasenja.
2. Savez s Adamom, Noom i
vječni savezi
Savez s Adamom odnosi se na Božje
obećanje u Postanku 3,15, nazvanom
protoevanđelje (prva najava
evanđelja), prema kojem će, u
svom krajnjem značenju, Krist sjeme nadvladati Zloga (Rim
16,20). Savez s Noom je obećanje milosti i života. Bog se zakleo da
će sačuvati stvoreni život na zemlji (Post 6,18-20;
9,9-11). Budući da je obećanje milosrđa za sve, ovaj je
savez nazvan vječnim (r. 16).
Pojam "vječni" nalazimo i u savezu s Abrahamom (Post
17,7.13.19; 1 Ljet 16,17; Ps 105,10), sinajskom savezu s naglašavanjem subote
(Izl 31,16) i u savezu s Davidom (2 Sam 23,5; Iz 55,3; Ez 37,26.27), novom
zavjetu obećanja obnove Izraela (Jr 32,40., koji je
ponavljanje teksta u 31,33; Ez 16,60) te u Isusuvoj žrtvi (Heb
13,20).
3. Savezi s Abrahamom,
sinajski i s Davidom
Savez milosti s Abrahamom (Post 12,1-3:
15,1-5; 17,1-14) temelj je cjelokupnom usmjerenju povijesti spasenja (Gal
3,6-9.15-18). Bog će preko Abrahamova sjemena, a to se odnosilo
ne samo na njegove bezbrojne potomke, nego posebno na jednoga, na Krista (r.
16), blagosloviti svijet. Svi koji budu dio Abrahamova sjemena ustanovit
će da je Bog njihov Bog, a oni Njegov narod.
Obrezanje će biti znak (Post 17,11) već postojećeg pravog odnosa s Bogom uspostavljenog
vjerom (Post 15,6; Rim 4,9-12).
Sinajski savez, objavljen u kontekstu otkupa
od ropstva (Izl 19,4; 20,2; Pnz 1–3), zajedno s Božjim žrtvenim odredbama za
pomirenje i oproštenje grijeha, bio je isto tako savez milosti i ponavljanje
najvažnijih elemenata saveza s Abrahamom (poseban odnos Boga prema svom narodu:
Post 17,7.8 s Izl 19,5.6; velik narod: Post 12,2 s Izl 19,6 i 32,10; i
poslušnost: Post 17,9-14; 22,16-18 s Izl 19,5 i drugi tekstovi u Pnz). Kad je
narod raskinuo sinajski savez, Mojsije se moli Bogu da se sjeti obećanja danih u savezu s Abrahamom (Izl 32,13).
Posebno isticanje zakona na Sinaju pokazuje da je ispunjenje saveza s Abrahamom
pretpostavljalo postojanje naroda koji će poslušnošću pokazati stvarnost Božje milosti. Izrael
nije mogao postati blagoslovom za svijet dok prvo nije živio kao narod Božji i
"narod svet" (Izl 19,6).
Savez s Davidom povezan je kako s abrahamskim
(Ez 37,24-27) tako i s mojsijevskim savezom (2 Sam 7,22-24). Prema njemu David
će biti knez i kralj nad Izraelom (r. 8; Jr
30,9; Ez 37,24.25); on će sagraditi Božji dom ili Svetište (2 Sam
7,7-13; Ez 37,26-28). Na tom mjestu bi Bog, koji je u savezima s Abrahamom i na
Sinaju želio biti njihov Bog a oni Njegov narod, mogao nastavati među
njima.
Obećanje novog saveza javlja se prvi put u
Jeremiji 31,31-33 u okviru Izraelova povratka iz progonstva i blagoslova koje
će Bog dati. Kao što je raskid saveza
učinjenog na Sinaju (r. 32) uzrokovao odlazak
Izraela u progonstvo, tako će ih obnavljanje tog saveza sačuvati i postati nadom za budućnost. Sadržaj ovog saveza bio je isti kao i
onoga pod Sinajem. Radilo se o istom odnosu između Boga i naroda i o
istome Zakonu (r. 33). Savez sa Sinaja nije bio staromodan ili zastario,
već raskinut. Obnavljanje ovog
saveza ovisit će o oproštenju narodnih grijeha (r. 34) i
jamstvu da će Bog svoj zakon saveza (i štovanje Njega, Jr
32,40) staviti u srce svog naroda (Jr 31,33). Ovo će dovesti do prisnog poznavanja Boga u
cijelom Božjem narodu (r. 34) i do punog i trajnog ostvarenja sinajskog saveza.
U Ezekielu 36,25-28 do unutarnjeg usvajanja Božjeg zakona dolazi zbog toga što
Bog obnavlja srce i u njega, kao pokretačku snagu nove poslušnosti, stavlja svoj Duh.
U skladu s isticanjem oproštenja (Jr 31,34) i
Duha (Ez 36,37), Novi zavjet proširuje razumijevanje novog saveza na Kristovu
krv koja donosi oproštenje grijeha (Mt 26,28; Lk 22,20; 1 Kor 11,25; Heb 9,15;
12,24), i na službu Duha koja donosi život (2 Kor 3,6).
"Stari Zavjet" nalazimo izrijekom spomenut
samo u 2. Korinćanima 3,14 ali se podrazumijeva i u Pavlovoj
uporabi "dva zavjeta" u Galaćanima 4,24 i u spominjanju "prvog saveza"
(8,7.13; 9,1.15.18), "drugog saveza" (8,7) i "boljeg Saveza" (7,22; 8,6) u
poslanici Hebrejima.
Pavlove izjave o savezima u 2.
Korinćanima i Galaćanima poslanici mogu se ispravno razumjeti
samo u okviru njegove rasprave protiv judaističkih protivnika koji su središtem činili zakon, a ne Krista. Unutar takvog
polemičkog konteksta stari zavjet u 2.
Korinćanima 3,14 predstavlja mojsijevski kodeks sa
Sinaja (r. 15) koji se čita s pokrivalom na očima, odnosno, čita se nekristološki kao slovo. Kao takav on
ubija (r. 6). Kad se u Kristu uzme pokrivalo (rr. 15.16), čovjek shvaća pravi sadržaj i značenje zakona, što se vidi u
preobražavajućoj slavi Gospodnjoj (r. 18), a ne u slavi
zakona. A povezanost s Gospodnjim Duhom, nasuprot slovu, donosi slobodu (r. 17)
i život (r. 6; usp. Rim 7,6).
Na osnovu izraza iz Galaćanima poslanice jasno je da se isticanje
poslušnosti zakonu nikad ne smije odvajati od prvenstvenosti zajednice s Bogom
uspostavljene vjerom. Ukoliko se to
dogodi, zakon ne postiže svoj cilj da vodi životu (kako je prvotno namijenjeno,
Pnz 6,24; Rim 7,10), već osudi (Gal 3,10 navode Pnz 27,26). Iz ove
perspektive trebamo razumijeti Pavlovo izjednačavanje sinajskog saveza s ropstvom u
Galaćanima 4,24.25. Savez učinjen na Sinaju, koji je počivao na Božjem otkupljenju Izraela od
ropstva, Njegovo obećanje da će biti njihov Bog a oni Njegov narod, i
prateći žrtveni sustav koji je učio o pomirenju i oproštenju, nije bio ropski
sustav. Međutim kad se zakon
odvoji od obećanja a vjera od
djela, savez je izopačen, a posljedica je ropstvo a ne sloboda.
Pravi odnos između obećanja i zakona nalazimo u Galaćanima 3,15–4,7. Ovdje Pavao tvrdi da je
jedini način sticanja opravdanja putem Abrahamovog
saveza milosti, prihvaćenog vjerom. Sinajski zakon nije bio protivan
obećanju danom Abrahamu (Gal 3,21),
već ga je čuvao vodeći Kristu (r. 24) "da se, po vjeri u Isusa
Krista, obećano dade onima koji vjeruju" (r. 22, DF).
Funkcija zakona kao "čuvara" prestaje kad se uspostavi zrela
zajednica s Kristom (r. 25; 4,1-5).
Za Židove je razlog za uspostavu drugog ili
boljeg saveza u tome što je Bog ustanovio da su obećanja naroda pod Sinajem bila manjkava, jer su
ih oni prekršili (Heb 8,8.9). Postojala je potreba za boljim obećanjima (r. 6), a poslanica Hebrejima to
objašnjava izrazima novozavjetnih obećanja iz Jeremije 31,33., gdje Bog
potvrđuje sinajski savez i
obećava božansku snagu za
njegovo držanje. Osim toga, postojala je potreba za boljom žrtvom (Heb 9,23)
koja je stvarno mogla očistiti od grijeha (Heb 10,2-4). Žrtveni
zakoni sinajskog saveza bili su sjena budućih dobara, a ne "sam lik zbiljnosti" (r. 11,
DF). Tako je motiv prvog/drugog saveza u Hebrejima poslanici povezan s
načinom razmišljanja o obećanju-ispunjenju i
tipu-antitipu.
Kako je prikazano u I. E. 3, neophodno je
pozabaviti se trima rješenjima problema grijeha. Rješenje problema je u novom
odnosu s Bogom, novoj sigurnosti pred Bogom i novom životu od
Boga.
Prema biblijskom učenju, posebno kako ga je formulirao apostol
Pavao, elemente spasenja možemo naći samo "u Kristu" (na pr. Ef 1,1-14). Ova
fraza, ili njezine istoznačice koja se u Pavlovim spisima pojavljuje 164
puta, odnosi se na osobnu zajednicu s Kristom, a ne samo na pravni položaj.
Ispitivanje njezine uporabe pokazuje da se radi o doživljenoj stvarnosti koja
obuhvaća najprisniju moguću zajednicu između uskrslog Krista i
vjernika. Budući da je vjernik
sjedinjen s uskrslim Gospodinom preko Njegova Duha koji nastava u njemu, on
postaje dijelom spasiteljskih događaja Kristove smrti i
uskrsnuća, i uključen u Kristovo tijelo, Crkvu. Kao rezultat
toga vjernik osobno prima sve blagoslove spasenja koji teku od Krista i žive u
zajedništvu vjernik.
Novi odnos s Bogom obuhvaća opravdanje, izmirenje i
posinjenje.
a. Terminologija. Glagol "opravdati" zasniva se na hebrejskoj
riječi sadaq, koja znači biti pravedan i, u uzročnom (hiphil) obliku, presuditi u
prilog nečega, postupati pravedno ili proglasiti
pravednim, osloboditi, opravdati, vratiti pravo. Hebrejske imenice sedeq i sedaqah znače pravda ili pravednost u smislu suglasja s
odnosima koje je Bog propisao u svom zavjetnom zakonu. Pridjev saddsq
znači prav, zakonit ili pravedan.
Riječi koje odgovaraju ovim hebrejskim pojmovima,
s bitno istim značenjima, su grčki glagol dikaioo, pridjev
dikaios i imenica dikaiosyne. Imenice dikaiosis i
dikaioma znače opravdanje, premda ova posljednja može
značiti i pravedni zahtjev.
b. Pravna pozadina
opravdanja. Hebrejski i
grčki glagoli potječu iz sudske prakse, što znači da ih treba razumjeti u smislu presuda koje
sudac donosi u određenom slučaju. Ako sudac ustanovi nedužnost optuženog,
onda donosi oslobađajuću ili opravdavajuću presudu; ako ustanovi njegovu krivnju,
presuda je osuđivanje.
Ova sudska praksa, zajedno sa zavjetnim
kontekstom koji određuje odnos između Boga
i Izraela, primarna je pozadina novozavjetnog učenja o opravdanju vjerom. Međutim,
pozadina, premda od velike važnosti za biblijsko učenje, nije sve. Sudske presude i odnosi
prenose se na višu razinu opraštajuće milosti i osobnog odnosa između ljudi i
Boga. Pojam Boga kao suca nadilazi, premda ne nadomještava, pojam Boga kao Oca.
Pravni jezik opravdanja ulazi u teologiju neiscrpnih i preobilnih bogatstava
Božjeg dara milosti u Kristu.
c. Primjeri iz prošlosti. U Svetom pismu učenje o opravdanju najpotpunije objašnjava
apostol Pavao. Međutim, u svom
izlaganju apostol za nj nalazi podlogu u Starom zavjetu i posebice u Isusovom
učenju. Stari zavjet, koji
naglašava uračunavanje pravde ili neuračunavanje grijeha (Post 15,6),
izjednačavanje pravednosti s Božjim otkupiteljskim
djelovanjem (Ps 31,2; 143,11.12), oproštenje najstrašnijih grijeha i
najvećim grešnicima (2 Ljet 33,1-13; Ps 51) i
nadomještanje prljave odjeće čistom ili dragocjenom (Zah 3,1-5), pruža
osnovne pojmove za novozavjetno razmatranje opravdanja.
Slika odjeće u Zahariji jako podsjeća na Isusovo učenje o svadbenom ruhu u Mateju 22,1-14. Da bi
gost za kraljevu svadbenu gozbu (zemaljska ilustracija koja se odnosi na ulazak
u nebesko kraljevstvo) bio prikladno odjeven, potrebno mu je svadbeno ruho. Bez
njega nema mjesta unatoč primljenom milostivom pozivu. Usporedba ne
govori o tome što ovo ruho znači ili kako ga se može dobiti, no Sveto pismo
na to odgovara na drugim mjestima. U Izaiji 61,10 čuje se radostan poklič: "Jer me [Bog] odjenu haljinom spasenja,
zaogrnu me plaštem pravednosti." Ista je radost vidljiva u prispodobi o
izgubljenom sinu, kad otac, koji predstavlja Boga, s radošću odijeva sina najboljom haljinom (Lk 15,22).
Govoreći o onima koji su vjerom i krštenjem u Krista
postali Božjom opravdanom djecom, u Galaćanima 3,26.27 Pavao za njih kaže: "Krista ste
obukli." Prema tome, u širem kontekstu Svetog pisma ruho u prispodobi o
svadbenoj gozbi može se s pravom smatrati Božjom pravednošću danom u Kristu.
U priči o farizeju i cariniku (Lk 178,9-14). Božja
presuda opravdanja nije uvjetovana hvalisanjem svojom dobrotom ili ispunjavanjem
zakonskih propisa, već pokajničkim duhom i ozbiljnim prizivanjem Božjeg
milosrđa. Čak i kad bi ispunili svaku dužnost, ljudi bi
i dalje bili beskorisne sluge (Lk 17,10). Zato je uvijek potrebna Božja
opravdavajuća milost.
Isusovo učenje o pomirenju s Bogom vidi se u Njegovim
postupcima, jer je Isus primao grešnike i jeo s njima (Mk 2,15-17; Lk 15,2). Ovo
se slaže s Isusovim prispodobama o traženju Boga, obnavljanju milosti,
čak i za one koji su od Njega daleko odlutali
(Lk 15,3-32). Isus nije rabio izraz "pravednost po vjeri" kao Pavao, ali je ovo
učenje bilo veoma važan dio Njegove
zadaće i vijesti.
d. Božja pravednost. Poslanica Rimljanima, uz značajnu podršku iz Galaćanima i Filipljanima poslanice,
najistaknutiji je biblijski izvor za razumijevanje opravdanja vjerom. Tekst u
Rimljanima 1,16.17 uspostavlja tezu za čitavu poslanicu. Redak 16. objavljuje da je
evanđelje, naviještanje
Božjeg Sina kao Krista i Gospodina (rr. 3.4), sila koja će bezuvjetno voditi svakoga tko ima
spasonosnu vjeru. Redak 17. objašnjava da evanđelje vodi k spasenju
jer se u njemu otkriva Božja pravednost. Povezanost misli iz šesnaestog i
sedamnaestog retka, kao i kontrast sa srdžbom u retku 18 (usp. Rim 3,19.20 s
21), pokazuje da je Božja pravednost spasavajuća stvarnost. U Rimljanima 1,18–3,20 opisana
je nepravednost i srdžba od koje spašava Božja pravednost. Ovdje je oslikana
strašna stvarnost ljudskog grijeha, a srdžba koja s pravom pada na grešnike
prikazana je kao prošla (Bog ih je predao [Rim 1,24.26.28]), sadašnja (r. 18) i
buduća (Rim 2,2-5-8-9). Zaključak ovog predmeta postignut je u sudskom
prizoru u Rimljanima 3,19.20 u kojem je cijeli svijet kriv i stoga ne vrijedi
nikakvo pozivanje na djela. Izgubljeno čovječanstvo očekuje smrtnu presudu, plaću koju grijeh plaća (Rim 6,23). Nasuprot ove slike grijeha i
srdžbe, tekst u Rimljanima 3,21 opet preuzima temu o Božjoj pravednosti kojom je
započeo u Rimljanima 1,16.17. Fraza "a sada"
predstavlja uvod za poništenje izgubljenosti pod grijehom i srdžbom
očitovanjem Božje pravednosti koja pruža
mogućnost za novi početak onima koji je prihvate vjerom (Rim
3,22).
Viđenje Božje
pravednosti kao spasiteljske aktivnosti slaže se sa značajnim nizom tekstova u Starom zavjetu,
posebice u Izaiji i Psalmima. U njima je Božja pravednost povezana ili
poistovjećena s Njegovim spasenjem ili izbavljenjem. U
Izaiji 46,13 piše: "Približio sam spasenje [pravednost] svoje, ono nije više
daleko, neće zakasniti spasenje moje. Sionu donosim
pomoć." (ŠA) Tekstovi s istim značenjem su Izaija 51,5; 56,1; 59,16; 61;10.
Poistovjećivanje je očito, jer Bog je Onaj koji najavljuje
"pravednost, koji ima(m) moć da spasi(m)" (Iz 63,1 – ŠA). Doista, osim
Boga nema "Boga pravednog i Spasitelja" (Iz 45,21; vidi i Ps 24,5; 31,2; 40,11;
51,16; 71,15; 143,11). U nekim je tekstovima Božja pravednost stavljena uz
Njegovu nepokolebljivu ljubav ili milosrđe (Ps 36,6.7.11;
89,15).
Ovo izjednačavanje pravednosti sa spasenjem ili
milosrđem u Izaiji i
Psalmima biblijski je temelj za ono što je već jasno iz povezanosti konteksta pravednosti u
Rimljanima 1–3. Možemo zaključiti da Božja pravednost ne ukazuje toliko na
neku Božju karakteristiku koliko, u dinamičnom načinu hebrejskog razmišljanja, na božansku
otkupiteljsku aktivnost, koja ljudima omogućava da prijeđu iz neispravnog u
pravi odnos s Bogom. Ona je pojam vezan uz savez.
e. Strane
opravdanja
(1) Opravdanje je ispravan odnos s
Bogom. Opravdanjem osoba
koja je u pogrešnom (prekinutom) odnosu prema Bogu, s Njim uspostavlja pravilan
odnos. Ovo se bolje vidi u riječima "opravdati" ili "opravdanje". Oba izraza
počinju u grčkom s korijenom dik koji
omogućuje da opravdanje povežemo s
pravednošću. Da su to dvoje sinonimi (osim tamo gdje su
riječi vezane uz pravednost rabljene u striktno
etičkom smislu kao u Rim 5,7; 6,13) vidi se na
dva načina. Prvo, premda Pavao svoj predmet za
Rimljane najavljuje kao Božju pravednost (1,17, 3,21), on najviše nastavlja
govoriti o opravdanju. Drugo, u Rimljanima 4,5 izjednačuje opravdanje i
pravednost.
(2) Opravdanje je oslobođenje. Značenje opravdanja je izravno povezano sa
sudskom ili pravnom praksom "oslobađanja" optuženog,
nasuprot "osuđivanja". Ovaj suprotstavljeni par nalazimo u Ponovljenom zakonu
25,1; Izrekama 17,15; Mateju 12,37; Rimljanima 5,16.18; 8,33.34 i 2.
Korinćanima 3,9. Stoga u
opravdanju Bog spasava grešnike od osude za njihove grijehe (Rim 8,1) time što
ih oslobađa od svih
optužbi.
(3) Opravdanje je uračunavanje pravednosti. Najvažniji tekst za razumijevanje
opravdanja je Rimljanima 4. Ovdje apostol uzima Abrahama, koga su Židovi
smatrali savršenim primjerom vrline, da bi pokazao što je praotac Božjeg naroda
našao i što mogu naći i njegovi potomci (rr.1-5.22-24). Kad je i
najboljem bila potrebna Božja pravednost, onda je ona potrebna svima. Da se
Abraham opravdao dobrim djelima Pavao niječe u drugom retku izjavom da se Abraham nije
imao razloga ponositi pred Bogom. Ovdje apostol ističe misao: ako se netko ne može ponositi pred
Stvoriteljem, onda nema opravdanja djelima. Prema tome drugi redak pokazuje što
Abraham nije našao. Treći redak, citirajući Postanak 15,6., opisuje što je to našao,
naime božanski uračunanu pravednost kad je povjerovao Bogu.
Nizanje dokaza u retcima 1-6 pokazuje tri glavne faze: božansko obećanje blagoslova, čovjekov odgovor vjerom i božansko
proglašavanje pravednosti. Drugim riječima, ovdje je vjera proglašena pravim
dogovorom na Božju milost i pokazateljem pravog odnosa s Njim. Pravednost ili
pravo stanje pred Bogom ne proistječe iz obećanja ili vjere, samih za sebe, već iz uzajamnog djelovanja uzroka i posljedice
između jednog i drugog.
Obećanje potiče vjeru, a vjera prima obećanje. Argument upotrijebljen u Rimljanima 4,3
je ovaj: ako je božanska pravednost uračunana, ona se nikada ne može smatrati
čovjekovim dostignućem, već samo rezultatom Božje milosti. Četvrti redak pokazuje kako to funkcionira kod
čovjeka: ljudi rade i zato dobijaju
plaću, a ne milost. Peti redak, naprotiv,
pokazuje kako stvari funkcioniraju kod Boga: kad čovjek, u prilog pouzdanja (imati vjeru) u
Boga koji opravdava bezbožnika, prestane ulagati trud da bi dosegao pravednost,
ovo mu se povjerenje, odnosno vjera uračunava u pravednost.
Govoriti o opravdavanju bezbožnih ili
računati ih kao pravedne bilo je revolucionarno.
Za Pavlove židovske suvremenike time kao da je podupirao bezbožnost – otuda i
optužbe protiv Pavla u 3,8 i 6,1.15 – i izravno se sukobio s hebrejskim Pismima
u kojima piše da Bog ne prašta zlikovcu (Izl 23,7) i da su mrski Bogu oni koji
opravdavaju krivoga (Izr 17,15). Prema ovom svjetovnom razmišljanju Bog
pravednog proglašava pravednim (usp. 1 Kr 8,32). Što možemo reći na prividnu etičku dilemu koju postavljaju Pavlove
riječi? Prema Psalmima, sam Bog se opravdava
osuđivanjem zla (Ps
51,6). Što, dakle, jamči da On
opravdava bezbožnika a ne pobožnoga? U Psalmu 143,2 čitamo: "Ne idi na sud sa slugom svojim, jer
nitko živ nije pravedan pred tobom!" S obzirom na ovu izjavu, Božja presuda nad
nepravednikom može samo glasiti: "Kriv je!" Međutim, Pavao
uči da se Bog sudi sa svojim
nepravednim narodom i da presuda, što je nevjerojatno, ne glasi: "Kriv je."
Čime podupire ovu naizgled
proturječnu tvrdnju? Prvo, moramo držati na umu da je
Pavao, u skladu s drugim retkom, učio da su svi pod silom grijeha i lišeni Božje
slave (Rim 3,9.23). Prema tome, ako je itko mogao biti opravdan, onda je to
moralo biti između bezbožnih. Drugo,
Pavao ne uči samo da Bog
opravdava bezbožnika, nego da opravdava bezbožnika koji se pouzdao u Njega, koji
Mu vjeruje. To su oni koji su pokajnički odgovorili s "Da" na Božju osudu nad
grijehom i jednostavno se predali na milost Njemu. To je sad novo poravnanje s
Bogom, odgovor "Amen" Bogu. Hebrejski glagol 'aman, iz koje
potječe naša riječ "amen", je riječ u Postanku 15,6., tekstu kojim Pavao u
Rimljanima 4,3 tvrdi da je Abraham povjerovao Bogu. Nema sumnje da je imati
vjeru pravilan odgovor Bogu. Treće, vjera što opravdava je vjera u žrtvu
pomirenja koju je Bog osigurao (r. 25). Ovo se slaže s izraelskim žrtvenim
sustavom, prema kojemu se Božje prihvaćanje moglo osigurati žrtvom, i s onim brojnim
starozavjetnim ulomcima u kojima je pokajniku zajamčeno oproštenje (na pr. Ps
51).
(4) Opravdanje kao božanski
oprost. U Rimljanima 4,6-8
Pavao ulazi u samu srž predmeta. Nakon što je malo prije raspravljao oAbrahamu i
jednom značajnom tekstu, Postanku 15,6., Pavao sada
prelazi na raspravu o Davidu i još jednom značajnom tekstu, Psalmu 32,1.2. Budući da je Stari zavjet propisao da važno
svjedočanstvo moraju potvrditi dva svjedoka (Pnz
17,6), Pavao uzima Abrahama i Davida kao svjedoke iz Zakona i Proroka u prilog
opravdanja vjerom (Rim 3,21). U biti on uzima Davidovo svjedočanstvo da potpunije objasni uračunavanje pravednosti Abrahamu. Čini se da ovdje primjenjuje drugo pravilo
biblijskog tumačenja rabina Hillela, gezerah
shawah,
"ekvivalentnost izražaja" (usp. Strack, 93.94). Prema ovom načelu se neka riječ ili fraza koju nalazimo u jednom biblijskom
tekstu, može objasniti značenjem koje ima u nekom drugom tekstu.
Budući da se riječ "uračuna" pojavljuje ne samo u Postanku 15,6
već i u Psalmu 32,1.2., Pavao uzima ovaj drugi
iz Psalama, s njegovim trostrukim paralelizmom, da osvijetli prvi tekst iz
Postanka. Opravdanje ovdje znači oproštaj grijeha, pokrivanje grijeha ili
neuračunavanje grijeha vjerniku (Rim 4,7.8). Drugim
riječima, krivice više nema, grijeh se na sudu
više ne javlja i zato su sve optužbe odbačene. Da Bog ne uračunava grijeh nalazi značajnu potvrdu u 2. Korinćanima 5,19: "Bog bijaše onaj koji je u Kristu
[na križu] pomirio svijet sa sobom, koji nije uračunao ljudima njihovih prekršaja." Kao što
vidimo u srcu opravdanja je oproštenje.
Pojam oproštenja je osim toga istaknut drugim
značajnim izrazima i pojmovima koje Sveto pismo
rabi da bi ga definiralo i objasnilo. Kao terminologija, stvarnost oproštenja
prikazana je u hebrejskoj Bibliji slikovitim jezikom pokrivanja (kap???ar
[Izl 29,36; Lev, 8,15]; kasah [Neh 4,5; Ps 32,11]), brisanja
(mahah [Ps 51,3] te uzimanja ili uklanjanja (Post 50,17). Pojam pomirenja
posebno je povezan s kapar ali i s nasa'.
U grčkom Novog zavjeta oproštenje je prikazano kao
otpuštanje (glagol aphiemi [Mt 6,12.14.15; Rim 4,7] i imenica
aphesis [Mt 26,28; Dj 5,31; Kol 1,14]), biti milostiv (charizomai
[Lk 7,43; 2 Kor 2,7; Kol 2,13]) ili smilovati se (hilaskomai [Lk 18,13 i
hileos, Heb 8,12], pokriti (kalypto [Jak 5,20; 1 Pt 4,8] i
epikalypto [Rim 4,7], otkloniti
(apolyo [Lk 6,37] ili izbrisati (exaleipho [Kol 2,14 povezano s
oproštenjem u r. 13]). Ideja pomirenja nalazi se u skupini riječi hilaskomai.
Oproštenje grijeha, kao uklanjanja prepreka
izmirenju i zajedništvu s Bogom, od najveće je važnosti za hebrejsko-kršćansku vjeru. U biblijskoj nadi ono je bilo
izuzetan blagoslov mesijanskog doba (Iz 43,25; Jr 31,34; 33,8; 50,20; Mih
7,18.19). Njegovo značenje treba promatrati kako s ljudske tako i s
Božje strane. Gledano s ljudske strane, čovjekovo stanje odvojenosti od Boga i
izvrgnutosti Božjoj srdžbi zbog grijeha (Iz 59,2, Rim 1,18; 2,3.5.8.9), bez
Božjeg oproštenja može završiti samo vječnom smrću (Rim 6,23). Ako grešnik ne primi Božji
oprost, Božja ljubav koja traži grešnike, ostat će neostvarena i na nebu neće biti radosti (misao iz Luke
15,6.7.9.10.23.24). Velika Božja želja za opraštanjem prisutna je u Isusovoj
posljednjoj molitvi, kad na križu, unatoč užasnom zločinu protiv Njega, On moli: "Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine!" (Lk 23,34) Poruka Svetog pisma glasi:
kao u priči o izgubljenom sinu (Lk 15,11.24), Bog, kao
taj otac koji čeka, želi oprostiti raskajanom grešniku. Kad
prizna: "Oče, sagriješih Bogu i tebi" (r. 18), Bog mu
ukazuje sućut i prima ga (r. 20), oprašta mu i
čisti srce (Ps 51,3.4.9.11; 1 Iv
1,9).
Što se tiče dometa oproštenja, Sveto pismo prikazuje
Boga kao Onoga koji je od nas uklonio naše grijeha tako daleko kao što je istok
daleko od zapada (Ps 103,12), koji ih je bacio u morske dubine (Mih 7,19) ili za
leđa (Iz 38,17), koji ih
je izbrisao (Ps 51,3.11; Iz 43,25; 44,22) i više ih neće spominjati (Jr 33,34). Kad dovrši svoje
djelo, svi su grijesi oprošteni (Lk 7,47; Kol 2,13). Zapravo je Krist za grijehe
cijelog svijeta umro kao žrtva pomirnica, koja zahvaljujući vjeri postaje djelotvorna (Rim
3,25).
Preduvjeti za osobno primanje oproštenja su
pokajanje, priznanje i krštenje (Mk 1,4; Dj 2,38; 3,19; 1 Iv 1,9), vjera (Dj
10,43; Jak 5,15) te zajednica s Kristom (Ef 1,7; 4,32).
Premda je oproštenje svima dostupno, svi
neće primiti oprost. Nema oproštenja za one koji
Isusovo čudotvorno djelo iscjeljivanja silom Svetog
Duha pripisuju Sotoni (Mt 12,31.32), što je neoprostiv grijeh. Kad čovjek odbaci božansku silu, onda Bog više
ništa ne može učiniti za njegovo spasenje (Heb 6,4-6). Zato
nas Biblija poziva da ne odbijemo upute "Onoga koji ih daje s nebesa" (Heb 12,25
– DF) i pogazimo "Duha milosti" (Heb 10,29).
Osim toga, ako oni kojima je Bog oprostio ne
opraštaju drugima (Kol 3,13), ni njima neće biti oprošteno na posljednjem sudu (Mt
6,12.14.15; Lk 6,37). Takvom oproštenju nema ograničenja. Isusovi sljedbenici trebaju praštati ne
sedam već "sedamdeset i sedam puta" (Post 4,23.24). Da
oni, koji su primili neiskazano Božje oproštenje, trebaju i drugima oprostiti,
dramatično je prikazano prispodobom o nemilosrdnom
sluzi (Mt 18,23-35). Oprostiti drugima od srca (r. 35) nazvano je potrebom
(dei, "trebalo je" [r. 33]). Ova prispodoba snažno potkrepljuje središnju
istinu Isusova učenja: "Budite milosrdni kao što je milosrdan
Otac vaš!" (Lk 6,37)
(5) Opravdanje je eshatološki život i novo
stvaranje. Opravdanje
obuhvaća i dar novog života. Rimljanima 5,18
uči da Isusov čin poslušnosti na križu vodi "opravdanju, na
život" (DF, doslovni prijevod dikaiosis zoes). Riječi "na život" (genitiv u grčkom) mogu se prevesti kao "životodavno
opravdanje" ili "opravdanje koje se prikazuje u životu". U skladu s ovim
Rimljanima 4,17 uzima dvije velike stvarnosti da objasni puninu opravdanja:
stvaranje (Bog "iz ničega stvara bića") i uskrsnuće (Bog "oživljuje mrtve"). Drugim
riječima, opravdanje je novo stvaranje u kojem Bog
oživljuje one koji su duhovno mrtvi (usp. Ef 2,1.5). "Ako je tko u Kristu, on je
novi stvor; staro je nestalo, novo je, evo, nastalo." (2 Kor 5,17) U poslanici
Galaćanima, u kojoj je opravdanje glavna tema,
Pavao tvrdi da je ono što stvarno vrijedi pred Bogom novi stvor (Gal 6,15). Ovo
se slaže s Pavlovim rabinskim učenjem, prema kojem se neznabošca koji se
obratio na judaizam, smatralo novim stvorom zahvaljujući oproštenju svih njegovih grijeha.
Rimljanima 6,4 govori o čovjeku koji se ujedinio s Kristom kao onome
koji hodi u novosti života (DF; "u novosti Duha" [Rim 7,6 – DF]),
misleći pod tim na eshatološki život
budućeg doba. Ovaj novi život, dostupan po Duhu,
novi je temelj za etičku preobrazbu, jer se život što ga Duh daje
živi pod vodstvom Duha pa donosi plod (Gal 5,22-25).
(6) Opravdanje je promjena
gospodara. Element bez
kojega ne možemo zapaziti pun značaj opravdanja nalazimo u Rimljanima 6.
Prigoda za pisanje ovog poglavlja bilo je nerazumijevanje Pavlova učenja o opravdanju vjerom, odvojeno od zakona
(Rim 3,1–4,25). Ovo je učenje pogrešno protumačeno kao da vjernici mogu bez brige
činiti zlo kako bi se moglo pojaviti dobro
(Rim 3,8) ili da mogu nastaviti život u grijehu kako bi se umnožila milost (Rim
6,1). Oboje bilo pogrešno zaključivanje izvedeno iz Pavlova učenja: kad se na Sinaju otkrio zakon, umjesto
da nestane grijeha – što je bilo židovsko stajalište – prekršaji su se
povećali, da bi im se suprotstavila preizobilna
milost (Rim 5,20). Pavlovi židovski kritičari su smatrali da je takva konstrukcija ne
samo opravdanje bezbožnih nego isto što i opravdanje bezbožnosti. Pavao je
napisao šesto pgolavlje da objasni kako opravdanje to ne znači. Njegov primarni argument jeste da je u
životu vjernika došlo do prijenosa ovlasti ili promjene gospodara. Grijeh je
inače bio gospodar (rr. 17.20), ali
zahvaljujući krštenju u Kristu i Njegovoj smrti (rr.
3.4), vladavina grijeha je umrla a otpočela je Kristova vladavina. Prema pravnom jeziku u Rimljanima 8,3
Krist je osudio grijeh u tijelu; tako je grijeh izgubio parnicu. Time mu je
uzeta vlast, ili skrbništvo, nad životom onoga koji se pridružio
Kristu.
Vrlo je značajno što je grčka riječ u Rimljanima 6,7., koja pokazuje da je došlo
do oslobođenja od vladavine
grijeha, dikaioo, riječ koja obično znači "opravdati". Kad se uzima u pasivu s
prijedlogom "od" (apo), ova riječ znači oslobođen (usp. Dj 13,39), s
tim što uz oproštenje ide oslobađanje. Paralela tomu je pasiv u eleutheroo (osloboditi) u kombinaciji s "od"
(apo) u Rimljanima 6,18.22. Nema nikakve sumnje da je za Pavla
opravdanje, uz oproštenje grijeha, oslobođenje od starog
vladanja grijeha. Kad se ova sloboda ostvari, ona je korijen iz kojeg
niče plod posvećenja. Opravdanje je daleko snažnija stvarnost
od pravne prilagodbe u nebeskim knjigama. Ono predstavlja svrgavanje nezakonite
vlasti koja sprečava razvitak posvećenog života, i uspostavu božanske vlasti koja
ga omogućuje. Možda je ovo razlog što Pavao dvaput
može prijeći s opravdanja na proslavljanje a da pritom
ne spominje posvećenje (Rim 5,2; 8,30). Opravdanje u punom
Pavlovom smislu podrazumijeva ideju posvećenja kao moralnog rasta uvjetovanog
vjernikovim prijelazom pod Kristovo gospodstvo.
(7) Opravdanje kao zajednica. Opravdanje ima zajedničku kao i individualnu dimenziju. Ovo stvara
Božji narod. Kad se ljudi pomire s Bogom, oni stupaju u pravi odnos jedan s
drugim i postaju jedno tijelo (Rim 12,4; 15,7; 1 Kor 12,12.13; Ef 4,4.5). Tako
nastaje zajednica u kojoj staleži, etničko podrijetlo, rasa i spol više ne
predstavljaju prepreke za zajedništvo, budući da su svi Božja djeca po vjeri, jedno u
Kristu Isusu i članovi Božjeg domaćinstva (Lk 15,1.2; Gal 2,12; 3,26.28; Ef
2,13-19).
(8) Opravdanje je stvarnost
pravednosti.
Uobičajeno je reći da se zahvaljujući opravdanju s vjernicima postupa kao da su
pravedni, odnosno, kao da nisu ni sagriješili. Ovo je ispravno iz dva razloga.
Prvo, kad se opravdanje definira u moralnom smislu kao savršena poslušnost
Božjem svetom zakonu (Koraci prema Kristu, str. 65), ono mora
značiti da se s grešnicima postupa kao da su
pravedni. A budući da im je, zahvaljujući Kristu, umjesto smrti zajamčen život, s njima se postupa kao da nisu ni
sagriješili. Drugo, fraza "kao da su pravedni" ima svoje mjesto u
polemičkoj situaciji s rimokatoličkim gledištem da u opravdanju nismo
proglašeni pravednima, već smo takvi zahvaljujući unošenju milosti i pravednosti u
dušu.
Međutim, kad se
pravednost ili opravdanje promatra u njegovom primarnom smislu uspostavljanja
pravog odnosa s Bogom, sa svim spasiteljskim blagoslovima koji ga prate, onda se
ne može reći "kao da su". Kad
Bog kažu da su vjernici s Njim sredili odnose, da ih je kao naš Gospodin
prihvatio, da im je oprostio, da su se s Njim izmirili, da ih je usvojio i
zajamčio im život, onda je to stvarno tako (usp. 1
Iv 3,2). Zato u smislu odnosa možemo s pravom reći da "smo već opravdani", kako je to prevedeno u
Rimljanima 5,9.
f. Osnova za opravdanje. "Koliko će nas sigurnije spasiti od srdžbe sada kad
smo već opravdani njegovom krvi." (Rim 5,9) Ono što
omogućuje i ističe opravdanje grešnog čovjeka jest Kristov križ, koji smatramo
pobjedonosnom žrtvom pomirenja kojom je ljudskom rodu oprošten grijeh i
izbjegnuta Božja srdžba.
Žrtveni karakter Kristove smrti prisutan je u
nizu ulomaka. Jedan od najvažnijih nalazimo u Rimljanima 3,25.26. Ovdje je
opisan način na koji Bog opravdava grešnika, kao i
priroda otkupiteljskog čina kojim se to ostvaruje (r. 24). Prema ovom
tekstu Bog je poslao Krista kao žrtvu pomirnicu. Njezinu djelotvornost primamo
vjerom, a njezin je cilj pokazati Božju pravednost vis-´-vis Njegove
strpljivosti da prijeđe preko prošlih
grijeha (r. 25). Kad dođe do pokazivanja božanske pravednosti, vidjet
će se da je Bog bio pravedan i
da opravdava onoga koji vjeruje u Isusa (r. 26). Da bismo mogli razumjeti misao
u ovom ulomku, moramo se vratiti u Rimljanima 1,16.17. Ovdje je rečeno da je naviještanje evanđelja sredstvo
pomoću kojeg Bog vodi narod
vjere u spasenje, jer se u evanđelju otkriva Božja
pravednost. Otkrivenje Božje spasiteljske pravednosti, izražene u sadašnjem
vremenu u sedamnaestom retku, ponovno je spomenuto u Rimljanima 3,21., gdje je
stavljena u prošlo vrijeme, odvojena od zakona kao sredstva (jer zakon može
roditi samo gnjevom, Rim 4,15) i povezana s križem (Rim 3,25). Upravo se na
križu pokazuje Božja opravdavajuća milost koja oslobađa od grijeha (r. 24).
Drugim riječima, spasiteljska
Božja pravednost, koja je danas aktivno otkrivena i ponuđena evanđeljem (Rim
1,17), ista je ona pravednost koja se prvo očitovala u povijesnom događaju Isusove smrti
(Rim 3,25). Kad je Bog predao Isusa kao hilasterion (žrtva pomirenja), u potpunosti se
očitovala Božja spasiteljska pravednost.
Uporabiti riječhilasterion u smislu biblijskog i izvanbiblijskog
dokaza, znači ukazati na žrtvu. Pravilno tumačenje pojma hilasterion
mora voditi računa o tri glavne komponente Pavlove misli u
Rimljanima 1,16–3,25. Drugim riječima, činjenica da je Bog dao Krista kao žrtvu,
pokazuje da križ, premda povijesni događaj, nije događaj
izvan Boga koji Ga potiče da
bude milosrdan prema nama, već događaj u samome Bogu
kojim On izražava svoju žrtvenu ljubav prema nama (usp. Rim 5,8; Ef 5,2; 1 Iv
4,10). Bog pri žrtvovanju samog sebe nosi bol i krivnju grijeha u samome sebi i
daje nam oprost. U skladu s tim, Bog nas ne voli zbog pomirenja, nego je
pomirenje osigurao zato što nas voli. Drugo, Pavao naglašava još dvije
komponente: činjenicu grijeha i
stvarnost srdžbe. Prijevod i značenje pojma hilasterion
mora se, dakle,
pozabaviti s predmetima koji su u uzročno-posljedičnom odnosu jedan s drugim. Zbog grijeha nužno
je da Bog pokaže gnjev.
Dva važnija prijevoda pojma hilasterion
su pomirenje i okajanje; prva ističe uklanjanje srdžbe, a druga čišćenje ili brisanje grijeha. Svaka od ovih
riječi ima svoje mjesto, premda ova druga pokazuje
da najveći problem nije srdžba, već grijeh koji uzrokuje srdžbu. Ako se neki
grijeh može okajati, onda se može izbjeći gnjev. Odličan i manje apstraktni pojam, kojim izbjegavmo
sukob koji je plamtio između pristaša pomirenja
ili okajanja, a na najbolji način izražava središnji element starozavjetne
službe u Svetištu, jest vizualno snažan prijevod "žrtva pomirenja"
("pomirilište" u KS). Takav prijevod lako povezuje sva tri neophodna elementa
pojma hilasterion u Rimljanima 1,16–3,25 i riječi "svojom krvi" u Rimljanima 3,25. Ovu frazu
treba izravno povezati s pojmom hilasterion, a ne s izrazom "po vjeri".
Stoga bi prva polovica retka trebala glasiti: "Njega je Bog izložio da svojom
krvi bude žrtva za pomirenje, djelotvorna po vjeri." Pravilno razumijevanje
pojma hilasterion pokazuje da je krvnu žrtvu prinio Bog (a nije prinesena
Bogu), koji okajava grijeh i zbog toga odvraća svoj gnjev od grešnika koji
prihvaća ovu žrtvu. (Vidi Krist, II. D.
3.)
Prema drugoj polovici teksta u Rimljanima
3,25 funkcija križa je da pokaže Božju spasiteljsku pravednost postupanjem s
problemom "prošlih grijeha". To su grijesi cijeloga svijeta prije križa. a
podrazumijevaju i grijehe za sve vrijeme poslije križa. Rješenje prošlih grijeha
dolazi zahvaljujući Božjoj spasiteljskoj pravednosti prema
kojoj Krist, kao božanska žrtva za grijeh, podnosi Božju punu osudu grijeha i
nudi Božje puno milosrđe
grešnicima.
Prva polovica Rimljanima 3,26 paralelna je
posljednjem dijelu dvadeset petog retka – obje govore o očitovanju Božje pravednosti u okviru
prikazivanjaa Krista kao hilasterion-a. Žrtveni dar Njegova Sina – kojim
je prikazana bezuvjetna Božja ljubav, plaćen buntovni grijeh čovječanstva i izbjegnut Božji gnjev – pokazuje da je Bog pravedan
(dikaios) Bog koji "opravdava" (dikaiounta) vjernike. Ista
grčka riječ, u drugim oblicima, upotrijebljena je u ovom
retku da opiše Božju narav i djelo. Iz toga proizlazi značenje da je žrtvom pomirenja Bog prikazan kao
Onaj koji postupa dosljedno svom vlastitom pravednom karakteru, koji grijeh
uzima ozbiljno, ali milostivo postupa s grešnicima. Pružanjem milosti nije
ugrozio svoju pravdu. Stajalište da je Kristova smrt bila pobjednička žrtva, potvrđeno je nizom ulomaka.
Rimljanima 8,3 objavljuje da je Krist, nakon što je uzeo obličje našeg grešnog tijela, došao "radi
grijeha"", u značenju "kao žrtva za grijeh". Fraza "radi
grijeha" (peri hamartias) uzeta je u grčkoj LXX za žrtvu naknadnicu ili okajnicu, kao
u Levitskom zakoniku 5,6.7 i Izaiji 53,10. Najvjerojatnije se ova misao krije
iza tvrdnje da je Bog "njega… učini[o] mjesto nas grijehom" u 2.
Korinćanima 5,21. Bog je Krista učinio žrtvom za grijeh, i to je učinio zbog nas. Ovo znači, kako to piše u Galaćanima 3,13: "Krist nas je otkupio od
prokletstva Zakona postavši mjesto nas proklet." Ovo je opet u skladu s 1.
Petrovom 2,24: "On… osobno u svom tijelu naše grijehe uznese na
križ."
Isus, kao izvor novozavjetnog razumijevanja
svoje žrtvene smrti, rekao je da je došao "da dadne život svoj kao otkup mjesto
svih" (Mk 10,45) i da su kruh i vino na Posljednjoj večeri prikazali Njegovo slomljeno tijelo i krv
"koja se proljeva za sve za oproštenje grijeha" (Mt 26,26-28). Potpuno je jasno
da je Isus prihvatio starozavjetnu tvrdnju da "je život živoga bića u krvi" i da je zato "krv… ono što ispašta
za život" (Lev 17,11; usp. Heb 9,32: "I bez prolijevanja krvi nema oproštenja").
Kao što Ivan Krstitelj Isusa naziva Božjim Jaganjcem "koji uzima grijeh svijeta"
(Iv 1,29), a Pavao kaže da je "žrtvovano naše pashalno janje – Krist" (1 Kor
5,7), tako Petar objašnjava da smo otkupljeni "skupocjenom krvi Krista kao
nevina i bez mane Janjeta" (1 Pt 1,18.19). Ideja krvi koju ovdje nalazimo
očito podrazumijeva žrtvu, kao u Rimljanima
5,9; Efežanima 1,7; 2,13; Kol 1,20; Heb 9,12-14; 13,12 i Otk 5,9. Motiv krvi je
veoma snažan u poslanici Hebrejima, gdje apostol savršeno jasnim izrazima
Isusovu smrt naziva žrtvom (9,26.28; 10,11.12.14). I u Efežanima Pavao ovu smrt
vidi kao žrtvu i povezuje je s Kristovom ljubavlju kojom je dao sebe za nas
(5,2).
Osim ovoga, mnogi tekstovi potvrđuju da je
Krist umro za (hyper) naše grijehe (Rim 5,6.8; 1 Kor 15,3; 2 Kor
5,14.15.21; Gal 1,4; 2,20; Ef 5,2; 1 Sol 5,9.10). S druge strane Rimljanima 4,25
rabi prijedlog dia, "zbog", s glagolom paradidomi, "predati". Ova
konstrukcija paralela je Izaiji 53,12 u LXX, gdje je Gospodnji Sluga
"ponuđen" za naše grijehe.
Isto tako Petar uzima niz fraza iz Izaije 53 i primjenjuje ih na okolnosti
Isusove smrti (1 Pt 2,22 potječe
iz Iz 53,9; fraze u 1 Pt 2,24 iz Iz 53,4.5.12, a 1 Pt 2,25 odraz je Iz 53,6).
Ova uporaba Izaije 53. poglavlja, gdje je jasno da Sluga umire pobjedonosnom
smrću za grešnike, pojašnjava prirodu Kristove
smrti.
Ovo pokazuje da Isusova smrt ne predstavlja
samo smrt grešnika (2 Kor 5,14.15) već je i zamjenjuje, jer Isus njome podnosi
krivnju i kaznu, osudu i gnjev, koje bi grešnici osobno morali ponijeti. (Vidi
Krist, II. D. 1, 2.)
g. Prihvaćanje opravdanja. Sveto pismo je nedvosmisleno u pogledu
načina na koji čovjek prima opravdanje. Ono je
moguće samo vjerom, jer dolazi od Boga kroz
Isusovu žrtvu. Budući da je ono Božje djelo, ono ne može biti
ljudsko, jer onda bi Krist umro bez razloga (Gal 2,21). Novi zavjet ne
uči krajnosti opravdanja djelima ili opravdanja
sudbinom, već opravdanje vjerom.
Pavao se služi nizom izraza da pokaže kako je
vjera sredstvo sticanja novog položaja pred Bogom i novog odnosa s Bogom. Svi su
ovi izrazi prevedeni "vjerom" i uključuju ek pisteos
(Rim 1,17; 3,30;
5,1; 9,30; 10,6; Gal 2,16; 3,7.8.11.12.24; 5,5); dia pisteos (Rim
3,22.30; Gal 2,16 s oboje: ek i dia; 3.14; Ef 2,8); epi pistei (Fil 3,9 koji sadrži i dia pisteos) i pistei
(jednostavan dativ, Rim 3,28). Rimljanima 1,17 sadrži bogat izraz ek
pisteos eis pistin (iz vjere u vjeru), u značenju "jedino vjerom", "vjerom od
početka do kraja". No ne nalazimo dia
pistin, akuzativ, u značenju "na račun vjere". Taj bi se izraz mogao zlorabiti
tako da izgleda kao da je ljudsko djelovanje vjere temelj opravdanja, a ne
sredstvo primjene božanskog čina.
Ulomak u Galaćanima 2,15–3,18 spominjanjem niza svjedoka
naglašava da se opravdanje može primiti samo vjerom. Ono obuhvaća iskustvo Petra i Pavla (2,15-21),
Galaćana (3,1-5) i Abrahama (rr. 6-9), kao i
svjedočanstvo Zakona i Proroka (rr. 10-12), Kristovu
smrt (rr. 13.14) te savez učinjen s Abrahamom 430 godina prije davanja
zakona na Sinaju (rr. 15-18).
U sažetku potpunih i različitih biblijskih podataka o prirodi
spasavajuće vjere može se reći da se vjera pokorava Božjoj presudi, daru i
zahtjevu. Vjera se pokorava Božjoj presudi: "Jer su svi sagriješili i lišeni su
Božje slave." (Rim 3,23) Ona se pokorava Božjem daru: "A svi su opravdani darom
njegove milosti, otkupljenjem u Kristu Isusu." (r. 24) I pokorava se Božjem
zahtjevu: "A on je umro mjesto sviju, da živi više ne žive za same sebe, nego za
onoga koji je umro i uskrsnuo za njih." (2 Kor 5,15) Spasonosna vjera
uključuje vjerovanje u osnove evanđeoske vijesti
(rr. 3.4; 1 Sol 4,14), povjerenje u Boga i Njegovu riječ (Rim 4,19-21) i potpunu predaju Bogu (Lk
13,25-33; Rim 1,5: "Poslušnost vjere", DF).
a. Terminologija i osnovno
značenje. Riječ "izmirenje" u biti je novozavjetni pojam i
prijevod glagola katallasso, ponekad apokatallasso, i imenice
katallage. Glavni tekstovi u kojima se ovaj izraz javlja jesu Rimljanima
5,10; 2. Korinćanima 5,17-21; Efežanima 2,11-19 i Kološanima
1,19-22. Unutarnji smisao ove ideje cjelovitio je prikazan u posljednja dva
teksta. U Efežanima 2,11-19 Pavao o neznabošcima govori kao ljudima "bez Krista"
i "otuđenima od izraelskoga
građanstva". Zahvaljujući
Kristovoj krvi, oni koji su "nekoć bili daleko, postadoste blizu" (r. 13); oni
su primili vijest mira (rr.14.15.17) što je dovelo do prekida neprijateljstva
(rr. 14.16) i ostvarenja jedinstva s Božjim zavjetnim narodom (r. 14). U
Kološanima 1,19-22 Pavao naglašava pomirenje onih koji su bili "neprijatelji
svojim mišljenjem" (r. 21). I ponavlja da je mir moguć zahvaljujući krvi prolivenoj na križu (r. 20). Ovi
tekstovi pokazuju da je pomirenje proces kojim se ukida neprijateljstvo i
obnavlja zajednica. Kad se dvije strane izmire, rat je završen, otuđenosti više
nema. Zbog toga je pomirenje sinonim za mir, što govori o ponovnom povezivanju
dviju strana koje su bile u ratu. To se može vidjeti iz Rimljanima 5,1-11 gdje
tekst počinje s mirom a završava
pomirenjem.
b. Odnos prema opravdanju. Pomirenje je još jedan način da se govori o opravdanju, kako to
pokazuje paralelizam između Rimljanima 5,9
(opravdani Njegovom krvi) i 5,10 (izmireni Njegovim životom). Suština sinonima
ova dva izraza vidi se u 2. Korinćanima 5,19.21. U devetnaestom retku pomirenje
je prispodobljeno Božjem neuračunavanju grijeha, što je fraza koju nalazimo
u Pavlovoj raspravi o opravdanju u Rimljanima 4,8. U 2. Korinćanima 5,21 pomirenje, predmet redaka 18-20,
izmjenjuje se s riječju "pravednost", što je riječ tijesno povezana s opravdanjem.
Reći "da mi u njemu postanemo
pravednošću Božjom" isto je što reći "da mi u njemu postanemo pomireni s
Bogom".
c. Izmirenje kao cilj. Premda izmirenje uključuje obnavljanje odnosa s Bogom, ono je prije
svega objektivni, a tek onda subjektivni događaj. Prema 2.
Korinćanima 5,18.19.21 pomirenje
je ostvareno onim što se dogodilo na križu. Ovaj objektivni događaj u prošloj
povijesti spasenja preduvjet je za objavu izmirenja, dok je mogućnost pomirenja ljudi s Bogom danas dostupno
zahvaljujući apostolskom pozivu: "Pomirite se s Bogom!"
(r. 20) U apostolskom propovijedanju već ostvareno izmirenje namijenjeno je svakome i
samo čeka da zaživi u onima koji
vjeruju.
U Rimljanima 5 Isus umire za ljude dok su još
grešni. Ovaj spasiteljski događaj im nije dostupan
dokle god se ne javi vjera. Ustvari, zahvaljujući propovijedanju evanđelja, Isusova smrt
postaje pokretačem vjere. Tako
piše i u poslanici Efežanima. Zahvaljujući Isusovoj smrti, koja u načelu ruši zid neprijateljstva između Židova i
neznabožaca, ovi se različiti
ljudi mire s Bogom. Evanđelje stoga objavljuje
da ljudi ulaze u novo stanje izmirenja koje već postoji "u Kristu Isusu" (Ef 2,13) koji je
"naš jedini mir" (r. 14).
d. Ciljevi izmirenja. Novom zavjetu je strana ideja da se Bog
pridobija za izmirenje događajem izvan Njega,
koji utječe na Njega ili Ga
ponovno osposobljuje za zajedništvo s ljudskim rodom. Ispitivanje tekstova koji
govore o tome tko je izmiren ostavlja neodređen odgovor. Dok
koncept Božje srdžbe logično
upućuje na to da se Bog miri s čovjekom, kao i čovjek s Bogom smrću Njegova Sina, to Novi zavjet posebno ne
naglašava. Unatoččinjenici da se Božji gnjev javlja protiv
grešnog čovječanstva, upravo je On taj koji prikazom svog
razapetog Sina stvara uvjete pod kojima je izmirenje moguće. Ustvari On je prisutan u toj žrtvi,
pozivajući zabludjelo čovječanstvo da dođe k Njemu. Biblijski
podaci jasno pokazuju da je pomiritelj Bog ili Krist, a mi smo pomireni (2 Kor 5,19; Rim
5,10; Ef 2,16; Kol 1,21.22).
Posljedica Božjeg pomiriteljskog djelovanja
jeste ne samo mir s Bogom (Ef 2,17.18; usp. Rim 5,1), već i mir jedan s drugim koji Krist
omogućuje (Ef 2,14-16) i zahtijeva (Mt
5,23.24).
a. Odnos prema opravdanju i
posvećenju. Posinjenje je usko vezano uz opravdanje.
Pravilan odnos prema Bogu i biti Božje dijete idu zajedno. Kao opravdanje i
posinjenje ima osnovu u zakonu i odnosi se na pravnu proceduru "postavljanja kao
sina" (doslovni prijevod grčkog izraza huiothesia). Ono je
povezano i s primarnim smislom posvećenja, prema kojem Bog odvaja ljude da Mu
pripadaju kao narod.
b. Biblijska uporaba. U Starom zavjetu posinjenje nije jasno
određen niti redovno
prakticiran običaj. Razlog tome
je možda prihvaćanje poligamije u životu Izraela, pa nije
bilo mogućnosti da tko ostane bez nasljednika, i
leviratskog braka, kojim je u slučaju muževljeve smrti, drugi član obitelji jamčio obiteljsko naslijeđe. U Starom zavjetu
ne nalazimo posinjenje ni kao tehnički izraz ni kao dio zakona. Najbliži nekoj
formuli bio bi izraz u Psalmu 2,7., gdje u vezi s krunidbom Božjeg kralja na
Sionu (r. 6) Bog kaže: "Ti si sin moj, danas te rodih." Ono što je važilo za
pravog Božjeg kralja kad je stupio na izraelsko prijestolje, važilo je i za
Božji narod kad ga je Bog izbavio iz Egipta: "Dok Izrael bijaše dijete, ja ga
ljubljah, iz Egipta dozvah sina svoga." (Hoš 11,1) Nema sumnje da Pavao misli na
ovaj događaj kad kaže da je
Izrael, između drugih velikih prednosti, dobio pravo na "posinjenje" (Rim
9,4).
Stoga je za novi Božji Izrael, Crkvu (Gal
6,16), bilo prirodno smatrati da u sebi okuplja usvojene članove Božje obitelji (Rim 8,15; Gal 4,5; Ef
1,5). Stvarnost usvajanja je vrlo jasna kad u Efežanima 1,5 piše da je cilj
Božje predestinacije našeg posinjenja bio "sebi" (eis auton).
Nevjerojatno je, ali Bog je želio da Njemu pripadamo kao Njegova djeca. Doista
vjernici mogu uskliknuti: "Gledajte koliku nam je ljubav Otac iskazao, da se
zovemo djeca Božja. A to i jesmo!" (1 Iv 3,1) Ovo je ostvarivo zato što je,
prihvaćanjem Isusa Krista i vjerom u Njegovo ime,
Bog vjernicima dao pravo da se nazovu Božjom djecom, "koji nisu rođeni… od volje
muževljeve, nego – od Boga" (Iv 1,12.13).
c. Usvajanje kod Rimljana i njegovo teološko
značenje. Premda teološko podrijetlo Pavlove uporabe
ideje usvajanja izlazi iz činjenice da Bog Izraela naziva sinom,
nesumnjivo je rimski običaj usvajanja dopustio donošenje
određenih
zaključaka koji su se odnosili
na položaj kršćanina prije Boga i kasnije s Bogom. Putem
složene simbolične kupoprodaje, otac koji je usvajao kupio je
svog novog sina od njegovog pravog oca. Čim je kupoprodaja zaključena, sin je došao pod potpunu vlast svog
novog oca. Ovo je mogla biti vrlo ozbiljna stvarnost, ovisno o karakteru i
namjeri oca koji je dijete posinio. Međutim, usvajanje je
donosilo i neke značajne
koristi. Potpuno odvojen od veze sa starom obitelji, sin je stekao sva prava u
novoj obitelji. Na vrlo stvaran način je otac usvojitelj postao njegov novi
otac. Usvojenikovi dugovi su bili poništeni i on je postao punopravni baštinik
bogatstva svog novog oca, kao što bi to bio i njegov rođeni sin. Život koji
ga je očekivao bio je potpuno
nov život, i ako je imao obitelj, njegova djeca su također postala dijelom
nove obitelji. Na sličan
način vjernici postaju stvarna djeca nebeskog
Oca, pa stoga oni ili Božji Duh uzvikuju: "Abba – Oče!" (Rim 8,15; Gal 4,6) Njihov dug grijehu je
poništen i oni postaju Božji nasljednici a sunasljednici Kristovi (Rim 8,17; Gal
4,7). Oni više nisu zločinci koji odgovaraju sucu ili robovi koji
pripadaju gospodaru, već djeca Oca koji ih voli. Osim toga, njihovo
sadašnje usvajanje (ono "već") jamstvo je eshatološke punine
budućeg usvajanja (onog "ne još") kad će primiti nova tijela primjerena Božjem
novom, budućem svijetu (Rim 8,23).
1. Prisutna sigurnost u
konačno spasenje
Premda možemo oklijevati da uporabimo izraz
"spašen sam" zbog pogrešnog shvaćanja milosti (zastupanja "jeftine milosti") i
učeništva ("jednom spašen, zauvijek spašen, bez
obzira što činim"; usp. 1SM 314.315.373; COL 155) koje
može proisteći iz ove u biti ispravne tvrdnje, mi s
radošću možemo potvrditi sigurnost u spasenje i
osvjedočenje "da će onaj koji je počeo dobro djelo među vama dovršiti ga do
Dana Krista Isusa" (Fil 1,6). Ovaj je predmet obrađen u Rimljanima 5.
poglavlju.
Izvodeći zaključke na osnovu činjenice da su oni koji vjeruju opravdani,
Pavao tvrdi da sada imaju mir s Bogom, pristup milosti, radosti i nadi u Božju
slavu u budućnosti (Rim 5,1-3). Ova nada neće razočarati, jer je utemeljena na već postojećoj stvarnosti Božje ljubavi koja se darom
Duha izlila u srce (r. 5). Smisao ove ljubavi jest da nasuprot ljudskim
bićima, koja bi možda mogla biti voljna sebe
predati za dobrog ili pravednog čovjeka (r. 7), Krist umrije za nas dok smo
još bili moralno slabi, bezbožni, grešnici i neprijatelji Božji (rr. 6-8). Iz
toga proistječe zaključak: ako je Bog bio spreman učiniti najteže – dati svog Sina da opravda ili
izmiri neprijatelje, koliko će više uskrsli Krist biti spreman spasiti
svoje nove prijatelje od konačne Božje srdžbe (rr. 9.10). Zato se vjernici
mogu radovati izmirenju (r. 11), jer ono obećava buduće proslavljanje. Kako tvrdi u Rimljanima 8.
poglavlju, apsolutno ništa ne može Božji narod odvojiti od Njegove ljubavi (rr.
38.39). Prema tome stvarnost opravdanja uključuje i stvarnost potpune i trajne
sigurnosti.
2. Vječni život sada u Božjem daru Njegova
Sina
Dopuna Pavlovom jeziku o opravdanju vjerom su
Ivanove riječi o vječnom životu proisteklom iz vjerovanja.
Događaji iz Isusova
života, koje Ivan naziva znacima, ukazuju na Isusa kao Mesiju i Božjeg Sina, i
na stvarnost vječnog života po
vjeri u Njega (Iv 20,31). Vjerovanjem u Njegovo ime, primanjem Njega, mi
stičemo pravo da postanemo Božja djeca (Iv 1,12),
s vječnim životom, životom Sina (Iv 14,6), kao
sadašnjom stvarnosti (Iv 3,36; 4,14; 5,24; 6,40.47-51.57.58; 10,27-30; 1 Iv
5,9-13). Naglasimo tri teksta. Prema Ivanu 5,24 vjernik ne dolazi na sud,
već je prešao iz smrti u život. U Ivanu 10,27-30
Otac i Sin su ujedinjeni u zaštiti onih koji čuju glas i slijede pravog pastira. Oni tako
čvrsto drže ovce da ih nitko ne može istrgnuti
iz njihove ruke i uzeti im vječni život koji Pastir daje svojim ovcama. Osim
toga, 1. Ivanova 5,9-13 napisana je zato da bi vjernici "znali" da imaju
vječni život, jer onaj koji ima Sina (s Njim je
sjedinjen vjerom), ima život (r. 11). Ova sigurnost kršćanina, o kojoj govori Ivan, nalazi odjeka kod
Pavla koji, govoreći o slavi koju je Bog od vječnosti odredio za vjerne (1 Kor 2,7),
objavljuje da je vjernicima darovan Božji Duh kako bi "upoznali" darove koje im
je Bog darovao (r. 12).
3. Sigurnost po vjeri i sud po
djelima
a. Ulomci o sudu: Njihova svrha i
značaj. Sveto pismo uči: premda je opravdanje dovršeno bez djela
(Gal 2,16; Rim 3,20; Tit 3,5), vjernicima preostaje sud prema djelima (vidi Mt
7,21-23; 18,23-35; 25,31-46; Rim 14,10.12; 1 Kor 3,13; 4,5; 6,9; 2 Kor 5,10; Gal
6,7.8; Ef 5,5.6; 1 Sol 4,6; Heb 10,26-31). Ovi tekstovi nas ne samo upozoravaju
da ne živimo životom koji bi izazvao osudu, nego i da se ne damo prevariti
mišlju da nema suda.
Premda se oni, koji održe zajednicu s Kristom
osnovanu na vjeri, ne trebaju plašiti Božjeg suda niti biti zabrinuti za
spasenje, iz različitih tekstova o sudu jasno je troje: (1)
kršćani, točnije oni koji su opravdani vjerom, dolaze na
sud, (2) sudi se prema učinjenim djelima i (3) one koji su priznali
Krista očekuju dvije moguće sudbine: vječni život ili smrt. Međutim, nitko ne mora
biti izgubljen. Pravi razlog za postojanje tekstova o sudu jeste
spriječiti takvu
mogućnost poticanjem ljudi na vjernost Bogu koji
je bio njima vjeran.
Kao što biblijski tekstovi o Božjoj ljubavi i
milosti ne dopuštaju stvaranje pogrešnog zaključka: "Nikad potpuno spašen, bez obzira što
Krist učinio", tako tekstovi o sudu ne dopuštaju ni
zabludu: "Jednom spašen, zauvijek spašen, bez obzira što činio." Spasenje je uvijek dar, ali dar ne
ostaje ako odbacimo Darodavca kao gospodara svog života.
b. Kristološka premisa suda. Odnos između opravdanja vjerom i
suda prema djelima najbolje ćemo
razumjeti u kristološkom okružju odnosa između Isusa kao
Spasitelja (isticanjem Božjeg dara) i Isusa kao Gospodina (isticanjem Božjih
zahtjeva). Veličati Njegov dar
znači veličati Njegove zahtjeve. Što temeljitije
čovjek razumije i prihvaća Božju ljubav danu u Spasitelju, to više se
u njemu rađa život ljubavi,
učeništva i službe Gospodinu.
Samopožrtvovna Kristova ljubav, otkrivena u
Njegovom životu i smrti, srž je Njegove vladavine i osnova moralnog
razumijevanja. Ono što trebamo uraditi za Njega možemo odrediti prema onome što
je On učinio za nas. Pozvani samo da ljubimo jedan
drugoga kao što je Krist nas ljubio (Iv 13,34; Ef 5,25), da opraštamo kao što je
Krist oprostio nama (Mt 18,32.33, Ef 4,32) i da živimo novim životom u skladu s
Duhom koji nam je dao život (Gal 5,25). Tako je u Kristovom činu samožrtvovanja ostvareno otkupljenje i
otkriven poziv na učeništvo.
Živjeti u skladu s Božjim zahtjevima nije
pokušaj da sebe spasimo vlastitim djelima. To znači oblikovati život sukladno izbavljenju koje
Krist donosi. Nespremnost da živimo u skladu s Njegovim zahtjevima
znači odbaciti Njega kao Mesiju i Njegovo
kraljevstvo.
Sve ovo znači da sigurnost Kristove ljubavi i spasenja
ima ključnu ulogu u življenju za Krista i oponašanju
Njegove ljubavi. Ova sigurnost nas neće navesti na grijeh (Rim 3,8; 6,1.15); ona je
neophodan temelj za novi moralni život (rr. 3,4; 7,4;
8,2-4).
c. Rješenje napetosti. Napetost koja vlada između opravdanja vjerom i
suda prema djelima ostaje neriješena bez obzira na više ponuđenih rješenja.
Prema prvom neki smatraju najvažnijim opravdanje vjerom, a sud prema djelima
ostatkom židovske apokaliptičke
misli. Ovakvo gledište ne vodi računa o učestalosti i povezanosti tekstova o sudu u
Novom zavjetu i njihovoj primjeni na vjernike. Prema drugoj zamisli, umjesto da
predstavljaju poziv na pokajanje i vršenje Božje volje, tekstovi o sudu su
svedeni na prikaz onoga što ljudi ne mogu učiniti pa im je zbog toga potreban božanski
oproštaj. Ovim se zanemaruje biblijsko učenje prema kojemu oni kojima je oprošteno
trebaju vršiti Božju volju, a to ne čine samo nerazumni koji nisu utemeljeni na
Isusovim riječima (Mt 7,21.24-27; 18,32.33; Iv 8,11). Prema
trećoj zamisli neki razlikuju između
početnog opravdanja vjerom i
konačnog opravdanja savršenim djelima. Ovakvo
gledište zaboravlja da će Božja milost biti potrebna i na sudu (Mt
5,7). Prema četvrtom mišljenju, budući da je već izrečena Božja presuda opravdanja, posljednji sud
nad vjernicima ne može raspravljati o spasenju ili propasti već samo o stupnjevima blaženosti na nebu. Takvo
se razumijevanje ne slaže s opisom izgubljenosti nekih koji tvrde da su vjernici
(Mt 7,21-23; 18,32-35; Iv 15,6; Rim 8,13; 1 Kor 3,17; 6,9; 10,6-12; Gal 5,19-21;
Ef 5,5.6; 1 Sol 4,6; Otk 21,8.27; 22,15), niti sa šutnjom Svetog pisma o
nekakvoj hijerarhiji na nebu.
Boljim gledištem, koje ozbiljno uzima u obzir
sve biblijske podatke, možemo smatrati dinamično, povijesno gledište spasenja. Prema njemu
postoje dva pola biblijskog učenja, o početku spasenja ("već") i dovršenju spasenja ("još ne").
Činjenica je da postoji samo jedno opravdanje
i to samo vjerom (Rim 1,17), koje prati vjernika od začetka vjere do konačnog suda; ono svoje postojanje
potvrđuje plodovima. Na
sudu Bog traži opravdanje s njegovim plodom, ne u smislu "vjera plus djela
spašava", već opravdanja kao
izvora posvećenog života. Propust da čovjek posveti dužnu pozornost sudu po
djelima, zanemaruje element povijesti spasenja"ne još", koji ukazuje na sve veći značaj križa dok ne bude uništen svaki
neprijatelj i Krist ne postane Gospodin u svemu (usp. 1 Kor 15,24.25). Sud prema
djelima uči da križ stavlja vjernike pod Kristovu
vladavinu u kojoj je On Gospodin, ali i Spasitelj. On ispituje jesmo li Njegovo
djelo, stvoreni za dobra djela koja je On planirao za nas (Ef 2,10 – DF). Tajna
posljednjeg suda u odnosu na djela sadržana je u Isusovoj tvrdnji: "Blago
milosrdnima, jer će postići milosrđe!" (Mt 5,7) i
prikazana prispodobom o nemilosrdnom sluzi (Mt 18,23-35). Paradoksalna je istina
da je milosrđe za milosrdne. Nasuprot židovskom učenju da će mjerilo po kojemu će se suditi na posljednjem sudu biti pravda
bez milosrđa (2. Ezdrina 7,33),
Isus je učio da će milosrđe biti ukazano onima
koji su bili milosrdni drugima. Milosrdnima je potrebno milosrđe jer, premda
možemo oponašati Kristov karakter i jako mu se približiti, mi ga nikad ne možemo
dostići (2T 549.628). Zato je na
sudu potrebno dvoje: (1) moraju se vidjeti plodovi opravdanja i (2) opravdanje
mora nastaviti s opraštanjem.
d. Posljedica sigurnosti. Na osnovi svega možemo zaključiti: ako opravdanje jamči sigurnost, sud ga čuva od opasne iluzije da je sigurnost
moguća bez prisne zajednice s Kristom i hodanja za
Krista. Dobra djela ne daju sigurnost, ali je daje Onaj koji na njih
potiče. Prema 1. Korinćanima 10,1-12 sve je bilo dobro dok je Izrael
slijedio Krista Stijenu, ali kad su poželjeli zlo, uslijedila je propast. Ovaj
sud nad duhovno privilegiranim Izraelom pokazuje da oni, koji misle da im je
spasenje sigurno a preziru Kristovu vlast, trebaju paziti da ne padnu (rr.
11.12). Unatoč svojoj sigurnosti moraju shvatiti da su kao
Božja djeca sigurna samo kao ljudi koji ostaju izloženi kušnji. Biblijsko
učenje o suđenju
podsjeća vjernike na to i daje
odgovarajući temelj pravoj sigurnosti, odnosno da žive
za Onoga koji je za njih umro i uskrsnuo (2 Kor 5,15; vidi Sud, II.
D).
Postoji niz procesa koji mijenjaju život, a
Krist kao Spasitelj ih snagom Duha omogućuje, a Krist kao Gospodin čini potrebnim.
a. Temeljni koncept. Obnova se odnosi na Božji
stvaralački proces kojim osoba, po svojoj naravi
nesposobna da shvati i ostvari ono što je duhovno (1 Kor 2,14–3,3), postaje
duhovnom osobom koja cijeni Božju Riječ i počinje živjeti u skladu s njenim propisima.
Zato obnova podrazumijeva buđenje na duhovni život
i njegov napredak. Grijeh je čovjeka osudio na ropstvo; samo Božja
intervencija može donijeti slobodu. Budući da su navikli na zlo, ljudi nisu u stanju
činiti dobro (Jr 13,23). Oni to mogu željeti,
ali u tome neće uspjeti jer je zlo uvijek nadohvat ruke
(Rim 7,18.21). U takvoj situaciji (rr. 5.9.11.12; Ef 2,1) čovjek može oživjeti i postati pripravljen za
dobra djela samo zahvaljujući Božjoj ljubavi bogatoj milosrđem (Ef
5,4.5.10).
b. Uporaba u Bibliji. Stari zavjet ne poznaje posebnu
riječ za obnovu, ali o njoj govori kao obrezanju
srca: "Jahve, Bog tvoj, obrezat će tvoje srce, srce tvoga potomstva, tako da
ljubiš Jahvu, Boga svoga, iz svega srca svoga… i da živiš." (Pnz 30,6; usp.
10,16; Jr 4,4). Zato Pavao pravo obrezanje opisuje kao "ono koje je u srcu – po
duhu, a ne po slovu" (Rim 2,29). Zatim dodaje da se vjernici obrezuju
"obrezanjem Kristovim: odlaganjem tijela" (Kol 2,11) i pritom misli na lomljenje
Kristova tijela na križu.
Jedna varijanta obrezanja srca je ideja da
Bog svom narodu daje novo srce i nov duh koji im omogućuju da hode Njegovim putovima (Ez 11,119.20;
18,31; 36,26.27). Stoga je obnova prije svega promjena srca kojoj slijedi
promjena života. To je u suglasju s obećanjem novog saveza u Jeremiji 31,33: "Zakon
ću svoj staviti u dušu njihovu i upisati ga u
njihovo srce." (usp. Jr 24,7; 32,39.40) Psalmist moli da ovo doživi:
"Čisto srce stvori mi, Bože, i duh postojan
obnovi u meni." (Ps 51,12)
Novi zavjet ima i druge načine da izrazi stvarnost obnove. Ivanovo
Evanđelje
ističe da su oni, koji su stekli
pravo da vjerujući u Njega postanu Božja djeca (1,12),
rođeni ne ljudskim
postupkom ili namjerom već
voljom Božjom (r. 13). Činjenica je da bez rođenja odozgo, odnosno
bez krštenja vodom i Duhom, nitko ne može ući u Božje kraljevstvo (Iv 3,3.5). Samo Duhom
može doći do promjene u kojoj tijelo i prirodne
osobine prelaze u duh i duhovne osobine (r. 6). Djelovanje Duha slično je vjetru koji puše gdje hoće, a što čovjek ne može predvidjeti. Zato je proces
obnove Božje djelo, izvršeno nedokučivom mudrosti Njegove
sile.
Tekst u Titu 3,5 koji sadrži slične misli kao i tekst u Ivanu 3,5., govori o
"kupelji ponovnog rađanja"
(palingenesia, od palin, "ponovno", i
genesia, "rođenje" ili "postanak")
i obnovi (anakainosis, doslovce "biti ponovno nov") u Svetome
Duhu. Ovdje je vidljiva povezanost krštenja i Duha. Kao što se kod teksta u
Ivanu 3,5 moramo podsjetiti na Isusovo krštenje, kad je Duhom ovlašten za
službu. Ideja obnove u Titu 3,5 slaže se s njenom uporabom u Kološanima 3,9.10
prema kojoj su vjernici "svukli starog čovjeka s njegovim djelima, a obukli novoga
koji se uvijek obnavlja [ anakainoo] za stanje prave spoznaje prema slici
svoga Stvoritelja". Sličnu misao nalazimo u Efežanim 4,22-24. I ovdje
su vjernici pozvani da svuku starog čovjeka i obuku novoga, pa postoji usporedba
između starog
čovjeka, iskvarenog varavim
požudama, i novoga, koji se obnavlja duhom (ananeoo). Osim toga Pavao
kaže da je novi čovjek "stvoren" (ktizo) na sliku
Božju. Time podsjeća na stvaranje Adama u početku vremena. Spomen na Božju
stvaralačku silu prisutan je i u Efežanima 2,10 gdje
piše da su vjernici Božje djelo, stvoreni za dobra djela.
U Prvoj Petrovoj se ideja novorođenja javlja u
složenom glagolu anagenao
(1,3.23), koji je u
trećem retku povezan s Kristovim
uskrsnućem, i u pridjevskoj frazi "tek rođena
dječica" u 2,2
("novorođenčad", DF). Petar želi reći: budući da su kršćani novorođene bebe, od njih se
očekuje da
zahvaljujući duhovnoj prehrani rastu u spasenju. Zbog
toga se obnova ponovno odnosi na Božju silu koja rađa novi život i
potiče rastenje koje mu slijedi.
Sveto pismo uči da je obnova moguća Božjom voljom (Iv 1,13), Duhom Božjim (Iv
3,5; Tit 3,5) i Božjom riječi, koja je prikazana kao propovijedanje
riječi evanđelja (Jak 1,18.21; 1
Pt 1,23.25).
Kao što vjernici danas doživljuju obnovu,
tako će na kraju vremena svijet biti nanovo stvoren
(palingenesia, Mt 19,28) istom silom koja danas radi na duhovnoj obnovi
(Rim 8,21).
a. Izrazi kojima je opisano
pokajanje. "Pokajanje" je
još jedna riječ koja ukazuje na promjenu. Ona je izvedena iz
niza hebrejskih i grčkih riječi. U hebrejskom postoje dvije osnovne
riječi. Jedna je glagol naham, koji se
obično odnosi na promjenu Božjeg ponašanja i
postupanja prema narodu (Post 6,6; Izl 32,14). Ono prije svega ovisi o
spremnosti ljudi da se pokaju (Jr 18,8). U tom slučaju Božja srdžba se mijenja u milostivost (Jl
2,13). U drugom slučaju Bog se predomislio s obzirom na dobro
koje im je namislio učiniti (Jr 18,10). Osim ovoga riječju naham
izraženo je žaljenje ili
kajanje zbog stvaranja ljudi koji su se okrenuli zlu (Post 6,6). (Njome se može
izraziti i ljudsko žaljenje zbog zla, Suci 21,6.15; Jr 31,19.) Još jedan
čimbenik u Božjem mijenjanju odluke jeste
prisutnost posredovanja za Njegov narod, kao kad je Mojsije molio Boga da
odustane od kažnjavanja naroda (Izl 32,12) i da se sjeti svog Saveza prema kojem
će ih umnožiti i dati im zemlju (r. 13). Bog
je odgovorio zaustavljanjem svoga gnjeva (r. 14).
Drugi hebrejski izraz je glagol šub
kojim Bog moli svoj nevjerni narod da se odvrati od grijeha (1 Kr 8,35; Neh
9,35; Iz 59,20; Ez 3,19) i vrati Njemu vjeran Savezu (Pnz 4,30; Neh 1,9; Jr
3,14; 4,1). Ponekad šub i naham postaju sinonimi (Izl 32,12 s
prijevodom "povrati" i "žao", ŠA).
U grčkome Novog zavjeta glavna riječ za pokajanje je glagol metanoeo ili
imenica metanoia; oni sadrže primisao nove procjene koja dovodi do
"pokajanja" (Mt 3,8 – ŠA). Glagol metamelomai, kao hebrejski
naham, izražava kajanje ili žaljenje zbog grijeha (Mt 21,29.32), ali može
značiti i promjenu misli (2 Kor 7,8).
Grčke riječi tijesno povezane s idejom pokajanja su
glagol epistrepho, "vratiti", "obratiti" (Lk 1,16.17; Dj 11,21) ili
"vratiti se", "obratiti se" (Lk 22,32; Dj 3,19; Jak 5,20) i imenica
epistrophe, "obraćenje" (Dj 15,3).
b. Značenje i sadržaj pokajanja. Pokajanje, tako prisutno s idejom suda kod
proroka (Hoš 6,1; Jl 2,1-14), bilo je suština vijesti Ivana Krstitelja (Mt 3,2;
Mk 1,4), važan dio Isusova učenja (Mk 1,14.15); njime se služio apostol
Pavao (Dj 26,20; Rim 2,4), a Ivan ga zahtijevao u Otkrivenju (2,5.15.21.22;
3,3.19); ono je bilo u srži judaizma kao i monoteizma. U Svetom pismu ovaj je
pojam osnova za temu spasenja. U njemu nalazimo niz važnih
sastojaka.
Dva su
elementa nužni preduvjeti za pokajanje. Prvi je priznanje čovjeka da je grešnik (Ps 51,5.6; Lk
15,18.19), a drugi žaljenje slomljenog srca (Jl 2,12.13), jer "žalost, koja je
po Bogu, rađa stalno spasonosno
pokajanje" (2 Kor 7,10 – ŠA).
Kod pokajanja je bitna promjena uma. Grešnik
iz potpuno novog ugla vidi svoj položaj, odnose, pobude, vrijednosti i grijehe.
Isus je za izgubljenog sina rekao: "Tada dođe k sebi" (Lk 15,17);
ovim je želio reći da ranije
nije bio pri sebi, odnosno zdravog razuma. Grijeh uključuje bezumlje i ludost. Pokajati se
znači uvidjeti da smo bili u krivu.
Međutim, pokajanje je
više od promjene uma, što je inače bio tipičan način grčkog razmišljanja. Prema praktičnom hebrejskom shvaćanju, ono je promjena smjera, okretanje i
vraćanje izvoru života i moralnom razumijevanju.
To je bio razlog što se izgubljeni sin, kad je došao k sebi, odlučio vratiti ocu (r. 18). Kao što iz ovog
događaja vidimo, pokajanje
obuhvaća oboje, okretanje od
grijeha i povratak Bogu (Dj 9,35; 11,21; 15,19; 26,20; 2 Kor 3,16; 1 Sol 1,9; 1
Pt 2,25) te pravednost koju On zahtijeva i daje. Okretanje je ključna ideja. U vrlo rječitom pozivu Bog kaže Ezekielu: "Nije meni do
smrti bezbožnikove, nego da se odvrati od zloga puta svojega i da živi! Obratite
se, dakle, obratite se od zloga puta svojega! Zašto da mrete, dome Izraelov!"
(Ez 33,11; usp. 18,30-32). Kad se bude vratio, narod će ustanoviti da je Bog "nježnost sama i
milosrđe… bogat dobrotom"
(Jl 2,12.13).
Rezultat odvraćanja od grijeha k Bogu je ono što Biblija
naziva plodovima "koji odgovaraju" pokajanju (Lk 3,8). U njih ubrajamo
sućut, darežljivost, poštenje i nenasilje ili
miroljubivost (rr. 10.14; usp. popis u Ez 33,14.15).
Prema tome, pokajanje predstavlja potpunu i
radikalnu preobrazbu života. Ono nije samo preduvjet za obraćenje, nego promjena na najdubljoj razini. Kao
takvo vodi k spasenju (2 Kor 7,10) i životu (Dj 11,18).
c. Pobuda za pokajanje. Postoje dva glavna poticaja na pokajanje.
Prvi je stvarnost suda i njegovo naviještanje. Ovo vidimo u spisima proroka, u
vijesti Ivana Krstitelja (Lk 3,7.9), Isusa (Lk 13,1-5), Pavla (Rim 2,3.5) i
Ivana (Otk 2,16.22). Upozorenja na sud su pozitivna a ne negativna, jer njihov
je cilj sačuvati narod od suda. Božje opomene
namijenjene su spasavanju, a ne uništenju života.
Najsnažniji poticaj na pokajanje je Božja
ljubav i dobrota. Pavao izjavljuje: "Ne znaš li da te dobrota Božja dovodi
pokajanju?" (Rim 2,4 – ŠA) Petar se slaže u tome da Bogu nije do toga "da se tko
izgubi, nego svi da se pokaju" (2 Pt 3,9 – ŠA). Kad u Svetom pismu čitamo o Božjim ozbiljnim pozivima grešnicima
da se Njemu vrate i prime život namjesto smrti (Ez 33,11; Jl 2,12), pozivima
koji su izričito povezani s Božjom milošću, milosrđem i nepokolebljivom
ljubavlju (J. 2,13), jasno je da je Božja ljubav prema grešnicima osnovni temelj
za pokajanje. Kad Sveto pismo dramatično prikazuje radost na nebu za grešnika koji
se kaje (Lk 15,6.9.23.32), time snažno pokazuje da Božja ljubav potiče na pokajanje. A kad izgubljeni sin postaje
svjestan dobra što ga je ostavio u očevoj kući, dobra koje se sada očituje u očevoj sućuti kad se vratio, postaje očito da je Božja ljubav uzrokovala pokajanja,
koje je, pak, čovjekov odgovor na
ljubav.
Božja ljubav postaje djelotvorna na srcu kad
Njegov Duh usmjeri grešnika na Kristov križ (Rim 5,5-8). Kad Isus bude podignut
sa zemlje, sve će ljude privući k sebi (Iv 12,32.33). On je bio Jaganjac
Božji "koji uzima grijeh svijeta" (Iv 1,29). Mogućnost za pokajanje nastaje samo onda kad se
propovijeda ova vijest. Pokajanje je dar (Dj 5,31; 11,18; KS umjesto "pokajanje"
stalno prevodi "obraćenje") jer ono je božanski potaknuta reakcija
na obećanje spasenja koje je ponudio Bog ljubavi i
milosti.
Posvećenje ili svetost, jedan je od najčešćih, najvažnijih i najsveobuhvatnijih pojmova
u Svetom pismu. Ono je povezano s Bogom i s čovjekom; s odnosima, bogoslužjem i moralnim
zasadama; sa svakim životnim razdobljem, bilo u prošlosti, sadašnjosti ili
budućnosti; i sa svakim elementom vezanim uz
svijet, uključujući vrijeme i prostor, predmete i rituale.
Toliko je važno da se vjernicima savjetuje da teže "za posvećenjem bez kojega nitko neće vidjeti Gospodina" (Heb
12,14).
U hebrejskim Pismima ovaj pojam nalazimo kao
glagol, qadaš, "odvojiti, posvetiti" ili "učiniti svetim" (približno 170 puta); kao
imenicu, qodeš, "svetost" (oko 470 puta) i kao pridjev, qadoš,
(svet" (gotovo 120 puta). U grčkome Novoga zavjeta ovaj se pojam pojavljuje
u obliku glagola hagaizo, "posvetiti", "učiniti svetim" ili "osvetiti" (28 puta);
imenice hagiasmos, "svetost" ili "posvećenje" (deset puta); hagiosyne,
"svetost" (tri puta) i hagiotes, "svetost" (jedan put) te pridjeva
hagios, u značenju "svet" ili uzet kao imenica, "svetac"
ili "sveti" (233 puta).
a. Značenje posvećenja.
(1) Posvećenje kao novi odnos i položaj. Opravdanje, izmirenje i posinjenje nisu
jedini odnosni pojmovi. I posvećenje je u svom primarnom smislu
riječ koja označava odnos. Osnovno je značenje biti stavljen na stranu ili odvojen,
kako je to prikazano sedmim danom stvaranja, kojega je Bog odvojio ili posvetio
da bude Njegov naročiti dan (Post 2,3; Izl 20,8-11). U tom smislu
riječ "posvećenje" nema moralni smisao, ali podrazumijeva
da ima moralni cilj. Ovo se može vidjeti u Levitskom zakoniku 19,2 gdje Bog kaže
Izraelu: "Sveti budite! Jer sam svet ja, Jahve, Bog vaš!" Bog je svet u smislu
da je odvojen od svih drugih nazovi bogova, od stvorenog svijeta prirode i živih
stvorenja, od svake nepravde i nepravednosti. On je drukčiji, jedinstven, transcedentan. Zato što je
svet u sebi i po sebi, On može biti "Svetac" (Iz 10,17; Hoš 11,9; i drugi) ili
"Svetac Izraelov" (2 Kr 19,22; Ps 71,22; Iz 1,4; usp. 6,3). Njegov je narod svet
samo u smislu da svetost potiče od povezanosti s Njim. Svojim ga je
postupkom posvetio sebi. Ovu svetost, svojstvenu novom odnosu što ga je Bog
uspostavio, treba konkretno i vidljivo pokazati vršenjem Božje volje u svakom
životnom području (Lev 19,3-37). Njegov narod svojim
postupcima potvrđuje da ga priznaje za
Gospoda Boga (rr. 4.10.12.14.16.18.25.30-32.34.37). Ovaj niz tvrdnji o Božjoj
vladavini nad Njegovim narodom podsjeća na novouspostavljen odnos i novu vjernost
koju zbog toga očekuje. Trajnost kraljevstva svećenika i svetog naroda uvjetovana je
poslušanjem Njegova glasa i držanju Njegova saveza (Izl
19,5.6).
Korijen posvećenja, iz kojeg raste moralni plod, nalazimo u
1. Korinćanima 1,2. Bez obzira na mnoge ozbiljne
etičke i teološke probleme Korinćana, Pavao ih još uvijek smatra
"posvećenima u Kristu Isusu, pozvanicima, svetima"
(DF). Prošlo vrijeme u grčkom, uporabljeno u riječi "posvećenima", ukazuje na postupak dovršen u
prošlosti, a koji u sadašnjosti nastavlja davati rezultate.
Zahvaljujući Božjem pozivu, Korinćani su već bili posvećeni ili odvojeni kao Njegov narod. Ovo je
posvećenje vezano uz odnos, a ne moralnost. Dok je
posvećenje u moralnom smislu djelo cijelog života
(AA 560), posvećenje u smislu odnosa, kojim postajemo Božje
vlasništvo i narod, je kao i opravdanje djelo trenutka. Ovo potvrđuje tekst u
1. Korinćanima 6,11 u kome je
pranje, posvećenje i opravdanje stavljeno u prošlost, kao
rezultat djelovanja Krista i Duha. Činjenica da se posvećenje kao prošli događaj može povezati s
opravdanjem, i staviti ga čak
prije opravdanja, pokazuje da su oboje: posvećenje u smislu odnosa, kao i opravdanje,
korijeni blizanci moralnog rasta. Ovo posvećenje, s jedne strane shvaćeno kao definitivni događaj u prošlosti,
vidljivo je i u poslanici Hebrejima gdje se odnosi na čišćenje vjernika Isusovom žrtvom (10,10.29; usp.
13,12). Drugi tekstovi koji ukazuju na definitivno posvećenje u prošlosti su Efežanima 5,25.26; Djela
20,32 i 26,18. Oba prva teksta koriste particip perfekta, a treći kaže da je ovo prošlo posvećenje postignuto vjerom. U 2. Solunjanima 2,13
nalazimo jedno uz drugo posvećenje Duhom i vjerovanje (vjera) u istinu.
Podršku postignutom posvećenju nalazimo u 1. Petrovoj 1,2 gdje za
vjernike kaže da su "po predznanju Boga Oca, posvećenjem Duha izabrani(ma) da budu poslušni"
Isusu Kristu (DF). Činjenica da fraza "izabrani(m) po predznanju"
dolazi prije riječi "posvećenje" (sve prema KS), a u prošlom je vremenu,
pokazuje da je i "posvećenje" bilo u prošlosti. Kao takvo,
posvećenje je preduvjet za buduću poslušnost Isusu
Kristu.
U dosad razmatranom smislu posvećenje se odnosi na Božje odvajanje naroda koji
će Njemu pripadati i Njemu služiti. Ovu ideju
nalazimo i u 1. Korinćanima 1,2 gdje su vjernici bili
posvećeni i "pozvani(ma) da budu sveti". U
grčkom tekstu nema riječi "da budu", pa tekst i ne treba razumjeti
kao da će položaj o kojemu je riječ biti postignut u neodređenoj
budućnosti (otuda DF prevodi
"posvećenima u Kristu Isusu, pozvanicima, svetima").
Činjenica je bila da su Korinćani već bili posvećeni, već su bili sveci. Isti grčki korijen rabljen je za posvećenje i sveca. Zato što pripada Isusu Kristu,
narod možemo nazvati svetima (Rim 1,6.7 – DF). Zato Pavao svoje poslanice i
naslovljuje na svete. Oni takvi postaju Božjim djelom kojim ih posvećuje ili odvaja. Riječ "sveti", koja se gotovo uvijek javlja u
množini, znači "Božji narod" ili "narod koji pripada
Bogu".
(2) Posvećenje kao moralno napredovanje u
dobroti. Prema 1. Ivanovoj
3,2 mi kao vjernici ne znamo što ćemo biti, ali znamo da ćemo, kad se Krist pojavi, biti Njemu
slični. Do tog vremena prolazimo proces
čišćenja, s Kristom kao mjerilom čistoće (r. 3). Ono što se događa od vremena kad smo
odvojeni za Krista do vremena kad ćemo biti slični Kristu jest posvećenje kao progresivni proces moralne promjene
snagom Svetog Duha, uz suradnju čovjekove volje. Iz korijena posvećenja koje označava pripadanje, javlja se posvećenje koje označava nastajanje. Ono prvo "već" Božje aktivnosti posvećenja, vodi do "ne još" Božje aktivnosti
prilagođavanja. I u samome
nebu ćemo zauvijek prilaziti
Bogu.
Jedan od najvažnijih ulomaka Svetog pisma o
posvećenju kao moralnoj promjeni nalazimo u
Rimljanima 6. U ovom poglavlju Pavao potvrđuje da
kršćanin koji je umro grijehu
kao gospodaru svog života više ne živi pod njegovom vlašću (rr. 2.14). Razapećem svoga staroga ja slomljena je
moć grijeha nad tijelom i potreba da se služi
grijehu (r. 6). Do ove je stvarne smrti došlo krštenjem kojim se kršćanin ne samo sjedinjuje s Kristom kao novim
gospodarem, već i s temeljnim događajima spasenja,
Kristovom smrti i uskrsnućem
(rr. 3.4). U prva četiri retka Pavao osam puta stavlja smrt i
život jedno pored drugoga (rr. 2.4.5.8.9.10.11.13), time ukazujući na njihovu nerazrješivu vezu. Ovim je
pokazao da smrt sama po sebi nije kraj, već preduvjet za novi život. Budući da je Kristova smrt bila umiranje vlasti
grijeha (ne u Njegovom životu, već one koja je napala Njegov život), a Njegovo
uskrsnuće život Bogu (r. 10), to se ujedinjeni s
Kristom treba smatrati mrtvim grijehu a živim Bogu (r.
11).
U ovom stanju jedinstva s Kristom, u kojem je
grijeh izgubio svoju vlast a život Bogu postao nova stvarnost, za vjernika
nastaju tri glavne posljedice. Prva je život novim životom (r. 4, hod u novosti
života, DF). Novi život je nagovještaj eshatološkog života u budućnosti. Kršćani su pod utjecajem ovog života pa se on
preobražava u novi život u ovome svijetu. Ono što Pavao ovdje ističe pojasnio je paralelom u Galaćanima 5,22 gdje kaže da dar života od Duha
potiče življenje u skladu s Duhom. Ovaj je hod
obilježen plodom Duha, opisanim u retcima 23.24.26, a ne djelima tijela opisanim
u retcima 19-21. U Kološanima 3,1.2 Pavao dodaje kako kršćanin kao posljedicu uskrišavanja s Kristom
traži ono što je gore, gdje se nalazi Krist (Kol 3,12–4,6), namjesto onoga što
je grešno, zemaljsko (Kol 3,5-9). Tako se vjernikovo sudjelovanje u
budućim stvarnostima očituje i potvrđuje načinom na koji on živi moralni
život.
Ideju hodanja u Novom zavjetu nalazimo 95
puta. Više puta je nalazimo u Ivanovim ulomcima koji govore o vjernikovu hodu u
svjetlu ili u tami, hodanju putem kojim je Krist hodio ili u istini (Iv 8,12;
11,9.10; 12,35; 1 Iv 1,6.7; 2,6.11; KS hod često prevodi kao "život"). Međutim upravo
Pavlovi spisi pridaju najveću
pozornost i daju najrazličitije opise naravi kršćaninova etičkog hoda (življenja). Kad govori o onome što
treba izbjegavati, Pavao govori o ponašanju koje nosi pečat starog eona (Ef 1,1.2 – DF). Dokle god
kršćani žive u ovome svijetu, oni moraju živjeti
"u tijelu", odnosno u ljudskom okružju (Gal 2,20), ali ne smiju živjeti "po
tijelu", što znači u skladu sa svijetom, nego prema Božjim
pravilima ponašanja. Za Pavla "po tijelu" u suprotnosti je "po Duhu" (Rim
8,4.5). U Galaćanima 5,16-25 život po Duhu je jedini
način da nadvladamo život u tijelu (usp Rim
8,13), jer nas tjelesne želje sprečavaju da činimo dobro koje bismo htjeli činiti (Rim 7,15.17-20). Osim toga
kršćani ne trebaju živjeti po ljudsku (1 Kor
3,3), bez visokih duhovnih načela, ili po duhu ovoga svijeta i sili koja
djeluje u sinovima neposlušnosti (Ef 2,2 – DF). Ovo uključuje i ispraznost mišljenja i raspušten život
(Ef 4,17.19). Kršćani će također odbiti da se služe
(hode u) "lukavim" metodama (2 Kor 4,2) ili da pristaju uz razuzdane gozbe i
pijanke, uz bludnost i raspuštenost, uz svađu i zavist (Rim 13,13).
Namjesto toga trebaju živjeti u Kristu (Kol
2,6), kako pripada evanđeoskom pozivu (Ef
4,1) koji obuhvaća ljubav (Ef
5,2) i vjeru (2 Kor 5,7). U odnosu na nekršćane trebaju se vladati mudro (Kol 4,5) da bi
svojom samostalnošću stekli njihovo poštovanje (1 Sol
4,12), a ne živjetli
dangubeći (2 Sol 3,6.11 – DF). Trebaju se vladati kao
djeca svjetla (Ef 5,8), kao mudri koji znaju iskoristiti vrijeme u ove zle dane
(rr. 15.16). Jednom riječi kršćani trebaju živjeti tako da ugode Bogu (1 Sol
4,1). Bogu je ugodan posvećen život (r. 3), a on obuhvaća čistoću u seksualnim odnosima (rr. 3-8), jer "Bog
nas, uistinu, nije pozvao k nečistoći, nego k posvećenju" (r. 7).
Druga posljedica zajedništva vjernika s
Kristom jeste da ne moraju i zato ne trebaju dopustiti grijehu da vlada u
njihovom smrtnom tijelu, da slušaju njegove stalne želje (Rim 6,12). Premda je
staro ja razapeto i vladavina grijeha nad tijelom skršena, tijelo još uvijek
pripada starom eonu – zbog toga je i nazvano "smrtnim tijelom" – pa zato i
nastavlja s požudama. One su putovi kojima grijeh nastoji ponovno zavladati
bivšim podanicima. Zbog toga, premda su oslobođeni vladavine
grijeha, kršćani s ove strane
uskrsnuća nisu oslobođeni utjecaja grijeha.
Jedino što može spriječiti
grijeh da ponovno ne uspostavi svoju vlast jeste Božja milost (r. 14).
Kršćani ostaju izloženi kušanju starim tjelesnim
težnjama, ali sila Božjeg Duha može ih spriječiti da prerastu u djela tijela (Gal
5,16-25).
Treća posljedica zajedništva vjernika s Kristom
je zahtjev vjernicima da svoje udove predaju Bogu kao oružje pravednosti umjesto
grijehu kao oružje zloće. Ovo je kršćanska borba, a njezina stvarnost pomaže
definirati posljedice umiranja grijehu, spomenute u Rimljanima 6,2. Smrt grijehu
ne znači da grijeh više nema nikakve veze s
vjernikovim životom. Namjesto toga, oslobođeni od grijeha kao
gospodara, kršćani se protiv
grijeha moraju boriti kao protiv neprijatelja. Oslobođeni od vlasti
grijeha, oni se trebaju oduprijeti njegovom mamljenju. Oni imaju mir s Bogom,
ali moraju biti agresivno neprijateljski nastrojeni prema grijehu. U ovoj borbi
vjernici trebaju biti "jaki u Gospodinu" i staviti na se "bojnu opremu Božju" da
bi se mogli oduprijeti gorućim
strijelama Zloga (Ef 6,10-17). Međutim moraju paziti da
misleći kako su
nadmoćni u borbi s kušanjem, ne padnu (1 Kor
10,12). No do toga ne mora doći, jer je Bog pripremio povoljan ishod (r.
13).
Posvećenje je za kršćanina stalno kretanje prema naprijed. Božju
volju nije moguće svesti na nekakvu određenu razinu
dostignuća (Fil 1,27; usp Ef
4,1). Razlog tomu je što je Krist mjerilo kršćaninova života (Fil 1,21), a ono što vjernici
nauče od Njega treba određivati njihovo
ponašanje (Ef 4,20). On naučava
istinu koju oni trebaju slijediti, i kao Gospodin u svom vlastitom životu
ilustrira načela ljubavi, poniznosti i službe, koja
vjernici trebaju oponašati (Fil 2,1-8). Također trebaju oponašati
Kristov primjer stradanja; oni trebaju ići "njegovim stopama" (1 Pt
2,21-23).
Gledati Krista na ovaj način znači uvidjeti da putu posvećenja nema kraja. Postoji ispunjenje, ali ne
konačno; uvijek će biti potrebno činiti novi napredak. Čovjek već može živjeti ugađajući Bogu, prikazujući samu ljubav, ali to treba činiti sve više i više (1 Sol 4,2.9.10.12).
Izrečeno riječima iz 2. Petrove 1,5-7., Božji narod treba
vjeri dodati krepost, kreposti spoznaju, spoznaji uzdržljivost, uzdržljivosti
postojanost, postojanosti pobožnost, pobožnosti bratoljublje, bratoljublju
ljubav (DF). Temeljni razlog za "više" u ovim tekstovima je neiscrpna narav i
izazov Kristove ljubavi, a ne moć grijeha da onesposobi vjernike za istinsko
ostvarenje dobra.
Osim toga, kršćanska ljubav treba obilovati spoznajom i
rasuđivanjem da
čovjek može prosuditi što je
najbolje, postići čistoću i ispuniti se plodovima pravednosti (Fil
1,9). Takvo rasuđivanje nije plod
prilagođavanja svijetu već
preobrazbe uma. Samo tako vjernik može razabrati što je Božja volja, što je
dobro, Bogu milo i savršeno (Rim 12,2). Zato posvećen život uključuje stalnu težnju za razabiranjem što je u
svim prilikama ugodno Bogu (Ef 5,8.9; 1 Sol 4,1). Ono je dinamično mjerilo koje zahtijeva sve dublje moralno
razmatranje i ostvarenje.
b. Posvećenje i savršenstvo
(1) Terminologija. U Starom zavjetu ideja savršenstva
prikazana je uglavnom riječima tamsm i šalem, koje
znače potpuno, cijelo i puno. U grčkome Novoga zavjeta savršenstvo je vezano uz
riječteleios, koja znači potpuno ili zrelo – nešto što je ostvarilo
cilj (telos na grčkom).
U Starom zavjetu nesavršeni ljudi mogu biti
nazvani savršenima; na primjer Noa (Post 6,9), Abraham (Post 17,1) i Job (Job
1,1). Zaslužne su za riječ "savršen", kako je primijenjena na ove
osobe, značajke kao što su hodanje s Bogom (Post 6,9;
17,1), bojati se Boga i kloniti se zla (Job 1,1). Savršen je čovjek, kako je prikazan u ovim i drugim
tekstovima (Pnz 18,13; Ps 101,2.6 gdje se riječ "vjernima" izmjenjuje sa savršen ili
nedužan, i Izr 11,5), onaj čije su srce i put okrenuti prema Bogu. U
njegovom posvećenju Bogu i Njegovoj volji postoji
cjelovitost. Spominjanje srca u ovome vidljivo je zbog toga što šalem
često ide uz riječ "srce" da ukaže na nepodijeljeno
posvećenje Bogu i Njegovu zakonu (1 Kr 8,61). U
Novom zavjetu teleios (savršen) je Bog, koji to očekuje i od ljudi (Mt 5,48). U Rimljanima 12,2
piše da je Božja volja savršena, a na ljudima je da je upoznaju. Međutim, ni u
jednom Zavjetu savršenstvo ili nedužnost nije izjednačena s bezgrešnošću. Na primjer, u Starom zavjetu su ljudi kao
Noa i Abraham, nazvani savršenima unatoč svojih slabosti. U Novom zavjetu, premda su
sinovi kraljevstva pozvani da budu
savršeni (Mt 5,48), oni trebaju moliti i za oproštenje svojih prestupaka (Mt
6,12.14.15). Stoga savršenstvo sadrži težnju, ali i dostignuće.
Tako je i u Prvoj Ivanovoj poslanici. Ivan
govori o usavršavanju Božje ljubavi u vjerniku (2,5; 4,12.17.18) i to povezuje s
vršenjem Božjih zapovijedi i životom kojim je Krist živio (2,4.6). Pa ipak, Ivan
izjavljuje da su oni koji tvrde da su bez grijeha lašci kojima je potrebno Božje
oproštenje (1,8-10). Stoga je ispravno reći da je "posvećeno srce u skladu s propisima Božjeg zakona"
(AA 563), ali da "posvećene usne nikada neće izreći drske riječi" kao: "Ja sam bezgrešan; ja sam svet"
(Isto, 561.562), jer bi time osramotile Boga (Isto, 561). Posvećenje je uvijek kretanje prema naprijed;
savršenstvo uvijek ostaje pred nama.
(2) Odnos savršenstva prema
posvećenju. Savršenstvo je postignuto posvećenje, a kako se odnosi na budućnost, posvećenje moramo stalno produbljivati. Kad bismo
savršenstvo kao stanje konačno dostigli, posvećenje kao napredovanje bilo bi protuslovno.
Međutim Isusovo
učenje podrazumijeva da je
savršenstvo u značajnom smislu ostvarivo, kako se vidi iz
izjava: "Budite savršeni" (Mt 5,48) i "ako želiš biti savršen" (Mt 19,21).
Čini se da je ovdje riječ o dijalektici. Za posvećenje se može reći: "Jesi, ali ipak još nisi;" za savršenstvo:
"Još nisi, ali ipak jesi." Paradoksalno, savršenstvo je prisutno u
posvećenju, a posvećenje kao budućnost je savršenstvo. Ovo znači da su obje stvarnosti istovremeno dio iste
stvarnosti – sličnosti Bogu.
Tekst u Filipljanima 3,12-16 najbolje
izražava paradoks savršenstva, sadašnjeg i budućeg. Nasuprot protivnicima koji su zastupali
realiziranu eshatologiju prema kojoj su već živjeli savršenstvom uskrslog života (usp. 2
Tim 2,17.18), Pavao tvrdi da to savršenstvo još nije postigao (Fil 3,12).
Sudjelovanjem u Kristovim patnjama, suobličen Njegovoj smrti, on se nadao
postići uskrsnuće od mrtvih (r. 11) i savršenstvo koje ono
donosi. Zbog toga se nastavio kretati prema budućem savršenstvu. To je značilo potpuno usvojiti Krista, jer Krist ga je
već učinio svojim (r. 12). Svijest o potpunom
pripadanju Kristu poticala je Pavla u sezanju za budućim savršenstvom (r. 13). U utrci ovog života
Pavao je hitao onome danu kad će ga Krist, kao na olimpijskim igrama,
pozvati da primi nagradu – savršenstvo (r. 14). Iznenađuje što odmah dodaje:
"Ovako mislimo svi koji smo savršeni!" (r. 15). Ono što je Pavao nijekao da
postoji, sada je ustvrdio da postoji. Drugim riječima, oni koji su sada savršeni, osobe su koje
shvaćaju da im savršenstvo predstoji. A ipak
paradoksalno: "Držimo se onoga do čega smo stigli." (r. 16, DF). Ono što treba
doći u punini, ovdje je djelomično (Fil 1,6).
(3) Ljubav je ključ savršenstva. Premda u 1. Solunjanima 3,13 i 5,23 ne
nalazimo riječteleios, pojam savršenstva iskazan je izrazima
besprijekornosti i potpune posvećenosti cjelokupnog čovjekova bića. Značajno je što Pavao u 3,13 savršenu svetost
povezuje s ljubavlju. Upravo sadašnje obilovanje ljubavi jedan prema drugome (r.
12) čini da naša srca o Kristovom dolasku budu
utvrđena u besprijekornoj
svetosti. Buduća svetost
utemeljena je na sadašnjoj ljubavi. Ljubav je središte značenja savršenstva, jer je najveća zapovijed (Mk 12,28-34) i ispunjenje svih
zapovijedi (Rim 13,8.10; Gal 5,14). Ljubav je način na koji se očituje vjera (r. 6), dokaz prisutnosti
vječnog života (1 Iv 3,15-18; 4,20.21) i prave
spoznaje Boga (rr. 7.8). Ta Bog je ljubav (r. 8). Po ljubavi svijet zna da smo
Kristovi učenici (Iv 13,35). Kad je učio da narod kraljevstva treba biti savršen
kao što je savršen Bog, Isus je mislio reći da trebaju voljeti i brinuti za sve kao što
to Bog čini (Mt 5,44-47). Luka ovo ispravno
shvaća kad kaže: "Budite milosrdni kao što je
milosrdan Otac vaš!" (Lk 6,36) Ovo ne slabi dubinu izazova, već je stavlja u pravi okvir. Srž savršenstva je
sućutna ljubav. Ova je ljubav veća od vjere i od nade (1 Kor 13,13), jer one
su samo ljudski izražaji. Ljubav je primarna značajka koju ljudi dijele s
Bogom.
(4) Paruzija savršenstva. Prva Korinćanima 13 ukazuje na nesavršeni karakter
mnogih vrijednosti koje kršćani danas cijene (rr. 8.9) i najavljuje
potpunu promjenu: "Kada dođe što je savršeno."
Ovo pruža novu perspektivu. Savršenstvo nije toliko nešto što dostižemo,
već nešto što dostiže nas; ne
toliko ono što postižemo, već ono što iz drugog svijeta utječe na naš život. Božja milost je došla prvi
put k nama u Njegovom Sinu rođenom na zemlji, koji
je svoj život dao za naše grijehe. On će po drugi put doći, ne zato da se bavi grijehom,
već da "onima koji ga iščekuju… dadne potpuno spasenje" (Heb 9,28).
Parousia (dolazak) Krista po svoje predstavljat će konačno ispunjenje onoga čina kad ih je na početku njihovog kršćanskog života odvojio u posvećenju. Bit će to i raskrižje između sadašnjeg moralnog
rastenja silom Božjom i vječnog
usavršavanja otkupljenih pomoću Njegove ljubavi i milosti. Do tog dana
konačnog savršenstva "mi svi, koji… gledamo slavu
Gospodnju, preobražavamo se u istu sliku iz slave u slavu, kao od Gospodnjega
Duha" (2 Kor 3,18 – ŠA).
Biblijsko učenje o spasenju je od vrhunskog
značaja za iskustvo, jer pokazuje da najdublje
potrebe ljudskog života nisu prepuštene bezglavom slučaju, sreći ili sudbini. One su pod nadzorom
Svemogućega koji nas ljubi vječnom ljubavlju. Njegovo spasiteljsko zanimanje
za nas seže od vječnosti u prošlosti do bezgranične budućnosti. Čovjekov je život postavljen u okvir Božjeg
vječnog plana za naše dobro. Stoga možemo živjeti
životom vjere, nade i ljubavi, umjesto zabrinutosti, straha i sebičnosti. Pri susretu s Bogom koji spašava mi
učimo kako svoje interese i napore možemo
udružiti u spašavanju drugih; u susretu s Božjom ljubavi učimo kako ljubiti jedan drugoga onako kako On
ljubi. Zato spasenje mijenja naš osobni život u sadašnjosti i predstavlja
poticaj za hvatanje u koštac s društvenim strukturama koje ljude drže u ropstvu.
Doživljavanjem slobode koju nam je Bog osigurao, mi dobivamo želju da s Njim
surađujemo u pomaganju
poboljšanja prilika za druge, tako da možemo živjeti zajedno kao
braća i sestre, kao djeca
dragoga Oca. Spoznaja da smo od Boga izabrani (ne u eksluzivnom već inkluzivnom smislu) može nam
pomoći u putovanju kroz ovaj svijet i život
unatoč tome što se oko nas sve raspada. Osim toga,
spasenje je za sve, svaki je grešnik brat ili sestra svima drugima. Zato
spasenje jača društvo i sve nas spaja u ljubavi i
poštovanju, bogoslužju i službi, do onoga dana kad će s Božjeg prijestolja odjeknuti jak glas:
"Evo stana Božjeg među ljudima! On
će stanovati s njima: oni
će biti njegov narod, a on sam, bit
će Bog s njima." (Otk 21,3; vidi Subota, III.
C).
V. Povijest doktrine o
spasenju
Prema Novom zavjetu milost je eshatološki
događaj ostvaren po Bogu
na ljudskom rodu prije nego što se čovjek odlučio za Boga. Bog pomiruje čovječanstvo sa sobom zahvaljujući jednom zauvijek prinesenoj Isusovoj žrtvi,
i u potpuno dragovoljnom činu proglašava grešne ljude, koji odgovore na
vijest o križu, oslobođenima od osude i u
ispravnom odnosu sa Sobom. Stoga je milost strogo transcedentna stvarnost. Ona
ni na koji način nije svojstvena
čovjeku niti prelazi u čovjekovo vlasništvo. Ona uvijek u potpunosti
ostaje dar.
Ovo osnovno razumijevanje nalazimo radikalno
izmijenjeno u spisima apostolskih otaca, kao što su Didahe, Barnabina poslanica, Prva
i Druga Klementova poslanica, Pastir Herma i
Ignacijeve poslanice. Već je u drugom stoljeću u ovim spisima Božji dar milosti postao
dopuna Božjem pozivu na novi život poslušnosti u odgovoru na prosvjetljenje što
ga je Krist donio. Tako, dok Krist, sada više učitelj etike nego spasitelj od grijeha, pruža
poznavanje istine, religija postaje usmjerena prvenstveno na čovjekova djela pred Bogom, umjesto na Božja
djela u prilog čovjeku, koja su definitivni izvor opravdanja.
Božja milost prestraje biti milost, a evanđelje postaje novim
zakonom. Isus kao osoba biva nadomješten Isusovim propisima, a vjera
nadomještena slijeđenjem primjera.
Irenej je u drugom stoljeću u svom djelu Protiv
krivovjerja
učio da se spasenje ne ostvaruje toliko
Kristovim križem već Njegovim cijelim utjelovljenim životom.
Potpunim poistovjećenjem s ljudim rodom u svakoj fazi svoj
života i poslušnošću tamo gdje je Adam bio neposlušan, Isus
obnavlja zajedništvo čovječanstva s Bogom i omogućuje obnovu Božje slike i stvaranje
sličnosti s Bogom. On postaje ono što smo mi
ljudi, da bismo mi mogli postati ono što je On kao božansko biće. U ovoj teoriji rekapitulacije, što je
ideja uzeta iz Efežanima 1,10., Krist sažima u sebi sve što je izgubljeno u
Adamu, opovrgava smrt koju je Adam donio i Sotoni satire glavu (motiv
Christus Victor).
Tertulijan, teolog zapadne Crkve u
trećem stoljeću, pripravio je put za razvitak niza
učenja vezanih uz spasenje. Jedno od njih je
bilo učenje o izvornom (istočnom) grijehu. Tertulijan je smatrao da su u
Adamu bile potencijalno prisutne sve duše, pa kad je Adam pao, svi su pali s
njim, što je teorija nazvana traducijanizam, od latinske riječi koja znači "prenijeti". Od Adama je grijeh prenesen na
sve. Tertulijan je također učio ideju zadovoljštine. Oni koji su kršteni
moraju ne samo priznati svoje grijehe, već i za njih pružiti zadovoljštinu. (Prema
Anzelmu Krist daje zadovoljštinu.) Zadovoljština se pruža pokajanjem i suzama,
postom, molitvama i davanjem milodara siromašnima. Bez ove zadovoljštine nema
oproštenja. Tako se ljudskim zaslugama osigurava Božje oproštenje, ovozemaljskim
trapljenjima isplaćuju vječne kazne. U ovom gledištu zasluge
stiču pružanje zadovoljštine i dobra djela. Time
je Tertulijan postavio osnovu za katolički sustav zasluga i za ideju i praksu pokore.
Svojim isticanjem Kristove pobjede nad svim zlim silama, podržao je ideju
Christus Victor.
Origen, aleksandrijski znanstvenik u prvoj
polovici trećeg stoljeća, bio je ne samo najveći stručnjak za Sveto pismo među piscima prve Crkve,
već je njegov teološki sustav
bio najvažnije dostignuće Crkve prije Nicene. Posebno se
ističu dva elementa njegova učenja o spasenju. Prvo, on je vrlo snažno
isticao motiv Christus Victor. Krist se cijelog života borio sa silama
zla, ali ih je svojom smrću i uskrsnućem porazio. Dva teksta u prilog tome bili su:
Kološanima 2,15., u kojem Krist svojom smrću razoružava sile zla, i 1. Korinćanima 15,24-28., u kojem je objavljena
pobjeda uskrslog Krista nad svim Njegovim neprijateljima, uključujući i smrt. Drugo, u popratnoj misli ovoj o
porazu zlih sila, Origen je isticao da je Kristova smrt bila otkupnina, kao u
Marku 10,45. Pojavilo se pitanje: Kome je plaćena otkupnina? Origen je odgovorio:
budući da nije mogla biti plaćena Bogu, morala je biti plaćena đavlu, jer nas je on
držao u zarobljeništvu dok mu nije bila plaćena Isusova duša. No đavao se prevario jer
nije shvatio da ne može izdržati muku držanja Kristove duše (Origenov
Komentar na Rim
2,13). Tu je Origen iznio
dvije misli koje će se stalno ponavljati do vremena Anzelma u
jedanaestom stoljeću: ideju da je Isusov križ bio pogodba s
đavlom da otkupi
grešni ljudski rod od njegove vlasti, i da je đavao bio izigran onim što je
Krist učinio. Vrlo slikovit
prikaz ove posljednje ideje nalazimo kod Augustina koji je smatrao da je križ,
cijena našeg spasenja, pružen đavlu kao mišolovka u
kojoj je mamac bio Kristova vlastita krv (Augustinove Propovijedi 130. 2 [NPNF-1, sv. 6, str.
499]).
4. Teolozi na istoku i
Atanazije
U četvrtom stoljeću je Atanazijev glas bio najvažniji
među teolozima na
istoku; on je potvrdio da je spasenje uključivalo neki oblik ljudske apoteoze kao
posljedice Kristova utjelovljenja. Time što je božanski Krist postao
sličan nama, On je u nama obnovio Božju sliku i
mi smo postali slični Njemu. Važni tekstovi koje su koristili
zagovornici ovog gledišta bili su Psalam 82,6., koji o Božjem narodu govori kao
"bogovima"; 2. Petrova 1,4., koji vjernike vidi kao dionike božanske naravi, i
1. Korinćanima 15,49., koji govori o nošenju slike
nebeskog čovjeka kao što smo nosili sliku
zemaljskog.
5. Augustin i sukob s
Pelagijem
Problemi koji su nastali zbog suprotnih i
konkurentnih teologija Augustina i Pelagija ostali su bitni do današnjeg dana.
Pelagijanizam je našao značajnu podršku u Istočnoj crkvi, ali je na kraju bio
osuđen i na istoku i na
zapadu. Međutim, nastavio je živjeti pa bi s vremena na vrijeme izbio na
površinu u životu Crkve.
Pelagije, vrlo cijenjen i učen čovjek, bio je britanski redovnik koji je
došao u Rim oko 380. godine. Budući da je bio čovjek velike moralne revnosti, užasnla ga je
moralna popustljivost rimskih kršćana, pa je nastojao uzdići njihova etička mjerila. Mogao je zastupati visoku
moralnost, jer je imao optimističko mišljenje o ljudskoj naravi. Ljudi su u
osnovi bili dobri i, bez obzira na Adamov grijeh, mogli su izabrati dobro.
Činjenica što je Bog čovječanstvu dao svoj zakon, pokazivala je da je
čovjek bio u stanju vršiti ga, jer, prema
Pelagijevim riječima, "On nije bio voljan zapovijediti ništa
nemoguće, jer je pravedan; on neće osuditi čovjeka za nešto gdje je bespomoćan, jer je svet" (Pelagijeva Poslanica
Demetriju 16). Pelagije nije vjerovao da je čovjek rob grijehu, pa je odbacio ideju
izvornog grijeha. "Sve dobro i sve zlo, bilo da zato zaslužujemo pohvalu ili
osudu, počinili smo mi, a nije rođeno s
nama." Mi smo rođeni bez
vrline ili poroka i prije nego što uporabimo svoju volju, u nama nema ništa osim
onoga što je Bog stavio u nas (Pelagijevo djelo O slobodnoj volji u Augustinovom O
prvotnom grijehu, 2.
13 [NPNF-1, sv. 5, str. 241]). Budući da je u skladu s istočnim pogledima na stvaranje duša svakog
čovjeka nastala neovisno i izravno u vrijeme
začeća ili rođenja (time je
odbacion traducijanizam), nema neke temeljite povezanosti s Adamom i
ničim što je putem prvotnog
grijeha moglo od njega biti preneseno na druge. Tako bez uročenog duhovnog nedostatka svaki pojedinac
izvorno čini zlo ili dobro. Bog je čovjeku dao sposobnost da bira ono što je
pravo i svatko je odgovoran za svoju slobodu izbora. Zajedno s konceptima
čovjekove slobode i odgovornosti išla je
Pelagijeva doktrina o milosti. Milost ima dvostruko značenje. S jedne je strane prirodna milost
stvaranja, koja je vezana uz Božji dar razuma i volje kojima je čovjek u stanju izbjeći zlo. S druge je vječna milost prosvjetljenja kojom Bog, putem
uputa, kao što su Deset zapovijedi i Propovijed na Gori, pokazuje kako trebamo
živjeti i tako nas potiče da vršimo Njegovu volju. Prema ovom
gledištu milost nije natprirodna sila koja mijenja čovjeka od grijeha u dobrotu. Budući da je sagriješio, posebice
zahvaljujući utjecajima okoliša, Bog mu nudi oproštenje
koje je djelotvorno u krštenju (novorođenčadi nije potrebno krštenje, jer se nalaze u
stanju u kojemu je Adam bio prije pada). Međutim nakon krštenja,
čovjek ima dužnost i sposobnost
da živi za Boga. Ako želi, može vršiti Božje zapovijedi bez da griješi. Je li
tako postupio vidjet će se na konačnom sudu, na kojem će djela koja je učinio odrediti njegovu sudbinu. Božja
predestinacija odnosi se na Njegovo predznanje, a ne odluku o tome tko
će odlučiti da živi za Njega (Kelly
360).
Augustin koji je svoja gledišta izradio prije
sukoba s Pelagijem, bio je potpuno suprotan Pelagiju. Zbog Adamova grijeha,
tvrdio je, čovječanstvo je izgubilo prvotnu sposobnost da ne
griješi. No ljudska bića u palom stanju, koje su naslijedili od
Adama, ne mogu ne griješiti. Čovjekova je volja izopačena i, bez prethodne Božje milosti koja budi
sposobnost da se odluči za Boga, ljudi će neminovno izabrati zlo. Međutim, s
prethodnom milošću ljudi
dobijaju novi natprirodni početak. Ova milost predodređuje i
potiče volju prije nego što
čovjek uopće hoće. Tako spasenje počinje Božjom izravnom inicijativom. Prethodnoj
milosti slijedi surađujuća milost, kojom Bog pomaže čovjekovoj volji nakon što je potaknuta da
slijedi Boga. Ovome slijedi dostatna milost koja čovjeka osposobljuje da ustraje u dobru.
Vrhunac Božjeg davanja milosti je djelotvorna milost, snaga koja u biti
ostvaruje dobro. U svemu ovome Božja milost je neodoljiva (Augustin, O ukoru i milosti, 34-38 [NPNF-1, sv. 5, str. 485-487]) i utemeljena na Božjoj
predestinaciji kojom je odredio tko će između mnoštva grešnih
ljudi primiti Njegovu nadnaravnu milost. Zato je spasenje samo od Boga i samo za
one koje On želi spasiti.
Kompromisno stajalište je takozvani
polupelagijanizam, kojega je najsposobniji zagovornik Jean Cassianus, redovnik
iz Marseillesa. Polupelagijanizam vjeruje da je kao posljedica pada u grijeh
ljudsko tijelo postalo smrtno, a njegova moralna priroda izopačena. No iako je njegova sposobnost slobodne
volje bila izopačena, nije potpuno izgubljena (kao u
augustinijanizmu). Nasuprot Pelagiju, milost je bila potrebna, jer je grijeh
uzrokovao moralnu nemoć. No pošto je čovjek slobodno biće, on može surađivati s Bogom. U
gledištima suprotnim od Augustina oni su potvrdili: (1) ponekad je inicijativa
za spasenje potekla od Božje milosti, a ponekad od ljudske volje; (2) milost
nije bila neodoljiva i (3) predestinacija nekih umjesto svih nije istina. Bog
želi da se svi spasu i zbog toga je predestinacija, kao kod Pelagija, vezana uz
predznanje a ne uz predodređenje. Polupelagijanizam, premda se o njemu
raspravljalo desetljećima, nije
dobio koncilsko odobrenje, ali je i dalje ostao prisutan u Crkvi zato što je
predstavljao održive alternative krajnostima pelagijanizma i
augustinijanizma.
U srednjem vijeku dvije se osobe
ističu kao pobornici gledišta o spasenju koja su
značajno utjecala na smjer kršćanske misli. Prvi je bio Anzelm, nadbiskup
Canterburyja u jedanaestom stoljeću. Anzelm se pročuo ne samo svojim ontološkim argumentom u
prilog Božjeg postojanja već posebno svojim doprinosom teologiji
pomirenja nađenom u njegovom djelu
Cur Deus Homo. Anzelm je odbacio teoriju otkupa koja je
vladala oko devet stoljeća od Origenova vremena. Vrlo sažetom logikom
Anzelm se usprotivio gledištu da je Bog kao Stvoritelj svijeta dugovao
đavlu bilo kakva
zakonska prava (Anzelm, Zašto
je Bog postao čovjekom, 1. 7). Namjesto toga ponudio je svoju
verziju ideje zadovoljštine. Njegovo novo gledište imalo je smisla u feudalnom
okruženju Anzelmova vremena. U feudalnom društvu kmet je bio dužan čuvati čast svog gospodara. Ako to nije učinio, morao je dobiti odgovarajuću kaznu, kojom bi zadovoljio čast svog gospodara. Tako je i na duhovnom
području. Grešni su ljudi osramotili Boga. To je
zahtijevalo plaćanje odgovarajuće reparacije da bi se mogla obnoviti Božja
čast. Međutim Bog je
zahtijevao zadovoljštinu koju nijedan grešni čovjek nije mogao ostvariti i nešto posebno,
što ni buduća poslušnost, koja je i onako pripadala Bogu,
nije mogla zadovoljiti. Osim toga, budući da je Bog Gospodar svemira, zadovoljština
koju Mu je trebalo dati morala je biti veća od čitavog svemira, izuzev Boga. Budući da je cijena za grijeh bila takva kakvu je
samo Bog mogao platiti, ali koju je ljudski rod bio obvezan platiti, bilo je
neophodno da Bogočovjek plati zadovoljavajuću cijenu za čovječanstvo (Isto 2. 6). Krist je, kao Bog i
bezgrešni čovjek, mogao dati ono što još nije bilo u
Božjem vlasništvu, svoj život. Tako je Njegova dragovoljna smrt predstavljala
punu zadovoljštinu za grijehe ljudskog roda.
Potpuno drukčiji odgovor dao je Abelard, francuski
redovnik i jedan od najpronicljivijih mislilaca prve polovice dvanaestog
stoljeća. Ne samo što je odbacio ideje otkupa i
okajanja, već naročito Anzelmovu teoriju zadovoljštine. Umjesto
toga je zagovarao ono što je nazvano teorijom moralnog utjecaja pomirenja. Ovo
je gledište bilo protuteža vrlo legalističkom Anzelmovom argumentu i nalazima ga u
njegovom komentaru poslanice Rimljanima i u djelu Epitome of Christian Theology. U svojim izlaganjima Abelard nije mogao koristiti tradicionalne
ideje kao što su cijena, žrtva i zasluga, ali ideja koja ga je obuzela i postala
njegovom središnjom misli bila je božanska ljubav koja u čovjeku budi odgovor ljubavi. Abelard je
postavio pitanje: kako je smrt Božjeg nedužnog Sina mogla tako zadovoljiti Oca
da Bog preko nje osigurava izmirenje. Odgovor je bio da se Krist, uzimanjem naše
naravi i ustrajanjem do same smrti u podučavanju riječju i djelom, tako tijesno povezao s nama, da
je u nama začeo pravu ljubav koja će biti spremna sve pretrpjeti za Njega.
Sukladno Isusovim riječima da nema veće ljubavi od one da tko položi život za svoje
prijatelje, naše otkupljenje je ova vrhunska ljubav koja se u nama javlja
zahvaljujući Kristovoj ljubavi, ljubavi koja nas
oslobađa od ropstva grijehu
i daje slobodu da budemo sinovi Božji. Posljedica toga je da više nemamo straha
i da smo ispunjeni ljubavlju za Krista. Jednom riječi, opravdanje je javljanje Božje ljubavi u
ljudskome srcu s obzirom na križ (Abelardov Komentar na Rimljanima poslanicu, 3. 26; 5. 5). Tako
je ljubav motiv, metoda i rezultat Božjeg otkupljenja. Abelard ne nudi teoriju o
tome kako križ pokazuje Božju ljubav, ali se zadovoljava izjavom da je ljubav
pokazana na križu centralni element vjere. No pošto Abelard naglašava
činjenicu da se Krist poistovjetio s
čovječanstvom, njegovo shvaćanje o tome kako se ljubav pokazuje može se
lijepo razumjeti ako kažemo da je Krist patio s grešnikom a ne za njega (Reid
11).
Traganje za pomirenjem s Bogom, koje je
Martina Luthera navelo na prihvaćanje strogosti redovničkog života, koje je jako pooštrio, našlo je
odjeka kad je otkrio značenje otkrivenja "pravednosti Božje" u
Rimljanima 1,17. Osjećao je da su se otvorila nebeska vrata kad je
ustanovio da ovo otkrivenje nije bilo otkrivenje Božjeg pravednog gnjeva kojim
kažnjava grešnika, već Božje spasiteljske pravednosti kojom se
grešnik može pomiriti s Bogom i osloboditi osude. Grešnik kao pasivni primatelj,
bez ikakve svoje pravednosti, prima njemu tuđu Božju pravednost,
kojom bez straha može stati pred Boga. Ova pravednost ili opravdanje, koja je
objava promjene grešnikova položaja a ne ulijevanje dobrote u njegovu dušu, kao
kod Augustina, utemeljena je na Kristovoj poslušnosti u Njegovu životu i smrti
pomirenja na križu.
Ovo znači, u skladu sa Svetim pismom, da se
čovjek može spasiti samo po vjeri, samo po
milosti i samo po Kristu. Za Luthera je Krist naša pravednost, a to se može
shvatiti samo vjerom, jer vjera povezuje čovjeka s Kristom. Pošto se izvorni grijeh ne
može izbrisati iz ovog života, a ljudska volja je izvan Krista u ropstvu, vjera
mora biti Božji dar koji On stvara u ljudima. Ovo za sobom povlači ideju predestinacije, koje je Luther bio
veliki zagovornik. On može govoriti o opravdanju kao svršenom događaju –
grešniku je oprošteno i on je pomiren s Bogom – i kao događaju koji inicira
proces koji će vjernikov
unutarnji život promijeniti da bude sličan Kristu (McKim 91. 92). Budući da se ovo posljednje neće ostvariti do preobraženja ovoga smrtnog
tijela pri uskrsnuću, grešnik ostaje simul
justus et peccator, u isto vrijeme pravedan (njegov odnos prema Bogu) i grešnik (još
uvijek s nedostacima i grešnim
djelima). Premda čovjek ostaje grešnikom, dobra djela slijede
vjeru kao njezin plod i potvrda opravdanja.
Jean Calvin je prihvatio temeljne premise
luteranske reformacije, ali je učinio bližim odnos između opravdanja i
posvećenja, tvrdeći da su obje ove stvarnosti vjernicima dane
simultano, zahvaljujući njihovom utjelovljenju u Kristu (Calvin,
Institutes, 3. 16. 1). Rezultirajuće sjedinjenje s Kristom znači da možemo razlikovati opravdanje i
posvećenje, ali da ih nikad ne možemo razdvojiti.
Ova dva dara su dijelovi jedne zajednice s Kristom. Jedan od problema s
Calvinovim učenjem bio je njegovo uporno zagovaranje
dvostruke predestinacije, što je vidljivo iz ove izjave u djelu
Institutes: "Pod predestinacijom mislimo na Božji vječni ukaz kojim je u svom umu odlučio što želi da se dogodi u slučaju svakog pojedinca. Nisu svi ljudi stvoreni
s istim položajem, jer su neki predodređeni za
vječni život, a drugi za
vječnu propast." (3. 21. 5) Jedna od posljedica
predodređenosti za spasenje
bila je što podrazumijeva apsolutnu sigurtnost u konačno spasenje. Čovjek kojega je Bog suverenim ukazom
predodredio, nije mogao biti izgubljen.
Sabor u Tridentu zasjedao je između 1545. i
1563. dvadeset i pet puta. Premda zainteresirani za reformu u svakom
području crkvenog života,
biskupi i teolozi koji su predstavljali sabor, vjerovali su da će ono što kažu o opravdanju, kao odgovor
Lutheru, biti njihovo najvažnije teološko djelo (Jedin, sv. 2, str. 171). Njihov
odgovor na učenje Reformacije o opravdanju,
isključivo vjerom uračunavanjem Kristove nama tuđe
pravednosti, nalazimo u sedmom poglavlju saborskih dekreta. U njemu sabor govori
o prethodnoj Božjoj milosti koja poziva grešnike, odvojeno od bilo kakvih
zasluga u njima samima, i omogućuje da Božjom oživljujućom milošću ostvare vlastito opravdanje pristankom uz
Božju milost i suradnjom s njome. Premda je u tome aktivan Božji Duh, ljudi nisu
pasivni (izravna suprotnost reformacijskoj misli) jer imaju mogućnost da odbace Božju milost. No da bi bili
pravedni, potrebna im je Božja milost. Poslije pripreme koju omogućuje prethodna milost, dolazi opravdanje koje
nije samo oproštenje grijeha već i posvećenje i obnova unutarnjeg bića. Ovdje je, rečeno je, opravdanje u biti posvećenje, što je bilo Augustinovo stajalište.
Formalni uzrok opravdanja je Božja pravednost kojom nas On čini stvarno pravednima u nama samima obnovom
duha našeg uma i usađivanja u srce ne samo
vjere (kao kod reformatora), nego i nade i ljubavi (Grensted 173-177; Ton 68.
69). Osim toga koncil je anatemizirao svakoga tko bi učio da je slobodna volja potpuno izgubljena
nakon Adamova pada, da opravdan čovjek mora vjerovati da je svakako pripadnik
onih koji su predodređeni za spasenje i da
takva osoba ne može sagriješiti ili izgubiti milost.
U svemu ovome nalazimo niz važnih naglasaka:
Opravdanje kao posvećenje, a ne kao ono što vodi posvećenju kao što je učila Reformacija; opravdanje kao unutarnje a
ne vanjsko, ulito a ne uračunano, učiniti pravednim a ne proglasiti pravednim;
čovjek kao čimbenik i suradnik a ne pasivni
promatrač; pomirenje vezano ne samo uz usmjerenost
prema Bogu već i prema čovjeku, ukoliko se njime ljudska
bića mijenjaju; i odbacivanje gledišta da je
jednom spašen uvijek spašen, bez obzira na počinjene grijehe.
Najjaču kritiku kalvinističkog učenja o predestinaciji dao je Jacobus
Arminius. Polazište za Arminiusovo stajalište bio je usmjerenost na redoslijed
Božjih ukaza. Je li Bog prvo odredio izbor i osuđivanje, a onda
dopustio pad da bi mu proglas stupio na snagu (supralapsarijsko stajalište) ili
je predvidio i dopustio pad čovjeka, a onda odredio izbor kako bi ostvario
spasenje (infralapsarijsko stajalište). Premda je bio pozvan da brani
supralapsarijsko stajalište, odlučio se protiv njega i počeo zastupati slobodu čovjeka, što je bilo suprotno kalvinizmu.
Arminius je tvrdio da predestinacija, kako je kalvinizam razumije, čini Boga uzročnikom grijeha. Osim toga, premda nije nijekao
izbor, nije ga temeljio na samovoljnom Božjem ukazu već na Božjem predznanju ljudske vjere.
Arminijevo gledište je formulirano u Pet članaka koji su sadržavali ove elemente
(Bettenson 376. 377): (1) Bog je u vječnosti odlučio spasiti one koji budu vjerovali i
ustrajali u vjeri, a osuditi nevjernike; (2) Isus je umro za sve i tako svima
osigurao spasenje, ali je ono djelotvorno samo za one koji vjeruju; (3) zbog
grijeha, ljudi sami po sebi ili primjenom slobodne volje nemaju sposobnost
činiti dobro; to mogu samo
obnavljajućom snagom Svetog Duha; (4) čak i obnovljeni čovjek ne može činiti dobro niti se oduprijeti kušnji bez
Božje milosti; (5) vjernici mogu milošću Božjom izvojevati pobjedu nad Sotonom,
grijehom i svojim vlastitim tijelom, a mogu li izgubiti spasenje tek treba
proučiti.
Wesley je živio u osamnaestom
stoljeću i po svom je teološkom stavu bio
arminijevac, kao i Anglikanska crkva kojoj je pripadao. Izvori njegovog
razumijevanja spasenja bili su u gledištima na pomirenje. Kao današnji
evangelikalizam, Wesley je učio da je Kristova smrt bila kazna i
zamjenička žrtva koja je ublažila Božju pravednu
srdžbu, zadovoljila Njegovu pravdu i tako omogućila Bogu da oprosti grijeh onako kako je to u
skladu s Njegovom svetosti. Kristova žrtva pomirenja omogućila je opravdanje i posvećenje. Opravdanje je pokrilo prošlost, a
posvećenje je sadržavalo novi odnos s Bogom u
sadašnjosti. Wesley nije naglašavao uračunanu pravdu jer bi mogla nagovijestiti
antinomianizam. Novorođenje, stvarna
promjena u nama, koje je pratilo opravdanje, a ipak se od njega razlikovalo,
predstavljalo je prijelaz s opravdanja na posvećenje. Posvećenjem se čovjek spašava od moći grijeha i njegova korijena, i obnavlja u
Božju sliku. Rezultat posvećenja, čak i u ovom životu, je savršenstvo vjernika,
potpuno posvećenje. U svojoj knjizi A
Plain Account of Christian Perfection, Wesley kaže što savršenstvo nije (12. 2). Ono ne
znači biti savršen u znanju, biti slobodan od
pogrešaka, slabosti i kušnji ili biti bez potrebe za stalnim rastenjem. Tako za
Wesleya savršenstvo nije bilo statična već dinamična stvarnost, ne "usavršeno " već "usavršavajuće savršenstvo" (Collins 118. 119). Za Wesleya
je savršenstvo bilo pobjeda nad oholosti, samovoljom i mislima te obnavljanje
Kristova uma (A Plain Account of Christian Perfection, 12). Za njega je
"cjelokupno savršenstvo" bila "ljubav koja isključuje grijeh, ljubav koja ispunjava srce, koja
preuzima sav kapacitet duše" (Wesley, The Scripture Way of Salvation, 1.
9).
Wesleyevo savršenstvo zahtijeva razlikovanje
između dvije vrste
grijeha: "pravog grijeha", koji uključuje namjerno kršenje Božjeg zakona, i
"nepravog grijeha", koji potječe od ljudskog neznanja i slabosti. Prvi se
može izbjeći, ali ne i drugi. Zato je savršenstvo
relativno. Tamo gdje apsolutno savršenstvo nije postignuto, pomaže Kristovo
pomirenje (Ward 472. 472; Williams 179). Zato za Wesleya nitko ne postaje toliko
savršen da mu ne bi bili potrebni oproštenje i ovisnost o Kristu (vidi Williams
177).
Adventisti sedmog dana vide sebe baštinicima
i graditeljima na mislima Reformacije veznim uz biblijsko učenje o opravdanju milošću isključivo po vjeri, i obnoviteljima i
tumačima punine, jasnoće i uravnoteženosti apostolskog
evanđelja.
Adventistička soteriologija je povezana s biblijskom
eshatologijom i stavljena u okvir sveopćeg adventističkog koncepta velike borbe između Krista i
Sotone. Prenesena na Zemlju, borba se vodi oko Božjeg karaktera, da li je
pravedan i milosrdan, i oko Božjeg zakona, može li se vršiti i kako treba
zadovoljiti njegove zahtjeve s obzirom da je grijeh ušao u
svijet.
U svom objašnjenju rješenja velike borbe,
adventisti su na temelju proučavanja, razmišljanja i božanskog vodstva
zaključili da u spasenju nema ni jedne niti ljudskog
podrijetla (1SM 396). Ono je proizvod isključivo Božje milosti, koja dovodi do novog
položaja i pravog odnosa grešnika s Bogom, a proizlazeći iz tog odnosa preobražava ih u Kristovu
sliku. U srži adventizma je kristološko razumijevanje da je Krist Spasitelj i
Gospodin. "Ako Ga prihvaćamo kao Otkupitelja, moramo Ga prihvatiti i
kao Vladara." (FW 16) Kao Spasitelj Krist nudi čovječanstvu dar spasenja, a kao Gospodin poziva da
živimo novim životom (Rim 6,4), donoseći plod Duha (Gal 5,22) i poslušnosti Božjem
zakonu (Rim 8 4; Otk 14,12), što je "služenje i odanost iz ljubavi", pravi "znak
da smo Njegovi učenici" (Koraci
prema Kristu, str. 63).
Adventisti su oba ova elementa uključili u "pravednost po vjeri". "Jedini temelj
naše nade jest Kristova pravednost koja nam je darovana, i ono što Njegov Duh
čini u nama i preko nas." (Isto, str. 67) Biti
pravedan po vjeri u punom smislu znači da smo od Boga primili oboje, naše pravo na
nebo (opravdanje) i našu podobnost za nebo (posvećenje) (Čežnja
vjekova, str. 247). Ove
se dvije velike soteriološke stvarnosti mogu javiti samo iz zajedništva vjere s
Kristom. Svakako će, kad opravdanje stvori nove ljude u
čijim je srcima Krist prisutan i upisan Njegov
zakon, doći kraj velikoj borbi i Krist će ponovno doći.
U adventističkoj misli pitanje zadovoljenja zahtjeva
Božjeg prekršenog zakona nalazi odgovor u Kristovoj smrti i njezinim
posljedicama po one koji vjerom prihvaćaju njezinu djelotvornost. Na križu je u
činu božanski prinesene, dragovoljne,
zamjeničke i predstavničke žrtve, kojom je zauvijek potvrđena važnost
Božjeg zakona i zauvijek zadovoljena kazna Božjeg zakona, Krist umro za grešnike
i umjesto njih. U ovom se događaju, kojim je osigurano i iskazano oproštenje,
pokazalo da je samoodricanje a ne sebičnost zakon života za svemir (usp. Čežnja
vjekova, str. 5. 6). Upravo je ova ljubav i zakon koji je predstavlja, u
znak ispunjenja obećanja novoga saveza (Jr 31,33; Heb 8,10),
upisana u srca vjernika. Kad ova ljubav, koja je Kristov karakter, bude savršeno
prikazana u Božjem narodu, odnosno kad preplavi dušu, zavlada životom i
pobuđuje na djela, Krist
će doći (COL 67-69). Prema adventističkoj misli Bog čeka i radi na reprodukciji Kristovog
karaktera u svom narodu. Ljupkost i "nenadmašiva ljepota Kristovog karaktera"
(4BC 1178), doživljena i iskazana u Božjem narodu, bit će odgovor na sve optužbe Zloga i dovesti do
završetka velike borbe.
Prema adventističkom razumijevanju pomirenje sadrži dvije
faze: Kristovu žrtva za grijeh na križu i Njegovu svećeničku službu u nebeskom Svetištu. U njemu On za
vjernike primjenjuje spasiteljske zasluge svoje smrti. Ovoj nebeskoj službi
opraštanja i izmirenja vrhunac je čišćenje Svetišta koje je otpočelo 1844. godine (Dan 8,14; usp. Heb 9,23).
Uz ovaj događaj ide "istražni" ili
"predadventni" sud, na kojemu se otkriva tko je Božji pravi narod kojemu se
izvještaji o grijesima mogu potpuno izbrisati. Nasuprot onima koji samo tvrde da
su Božji narod, na koje se ne može primijeniti konačna djelotvornost Kristove žrtve, zato što u
svom životu nisu otkrili odsjaj Kristova karaktera, što je križ
omogućio. Na osnovi ovog suda, kad se Krist vrati,
s Njim će doći Njegova presuda i nagrada koje će podijeliti kad se svi okupe pred Božjim
prijestoljem (Otk 20,11-15).
Kad Božja spasiteljska aktivnost
dođe kraju i obnovi
Božju sliku u čovječanstvu, onda će ne samo stanovnici ovog svijeta,
već i svemira, za koje je otkupljenje ovog
svijeta bilo zorna pouka (Čežnja vjekova, str. 5), priznati ono što je
Sveto pismo proglasilo istinom: "Bog je ljubav." (1 Iv 4,8; Velika borba,
str. 583)
Plan spasenja je "otkrivenje načela koja su od vječnosti bila temelj Božjeg prijestolja"
(Čežnja vjekova, str. 7).
1. Svatko se može
spasiti
"Svaki čovjek ima slobodu da izabere silu koja
će vladati njime." (Isto, str.
206)
2. Kako se
spašavamo
"Njegova ljubav nas privlači k Njemu. Ako se ne odupremo ovom
privlačenju, bit ćemo dovedeni do podnožja križa u
pokajanju…Tada Božji Duh kroz vjeru stvara novi život u duši. Misli i želje
postaju poslušne Kristovoj volji… Tada je Božji zakon napisan u umu i srcu."
(Isto, str. 135)
3. Bog nije ništa poštedio za naše
spasenje
"Darovanje Krista otkriva Očevo srce… To pokazuje da dok je Božja mržnja
prema grijehu jaka kao smrt, Njegova ljubav prema grešniku jača je od smrti. Budući da je na sebe uzeo naše spasenje, On
neće poštedjeti ništa – ma koliko Mu to bilo
drago – što je nužno za izvršenje Njegovog djela… Cijela nebeska riznica
otvorena je onima koje On želi spasiti." (Isto, str. 33)
4. Nesposobnost grešnika da se odupre
zlu
"Ali neposlušnost je izopačila njegove [čovjekove] sposobnosti, pa se
umjesto ljubavi pojavila sebičnost. Prijestup je toliko oslabio njegovu
prirodu da se vlastitom snagom više nije mogao oduprijeti sili zla. Postao je
Sotonin rob, i to bi ostao zauvijek da se sam Bog nije umiješao." (Koraci prema Kristu, str. 16)
5. Kristova pravednost: pravo i podobnost za
nebo
"Gordo srce teži da zasluži spasenje; ali
naše pravo na Nebo i naša podobnost za njega temelji se na Kristovoj
pravednosti." (Čežnja vjekova, str. 247)
6. Grešnici proglašeni
pravednima
"Adam je, prije pada u grijeh,
poslušnošću Božjem Zakonu mogao oblikovati pravedan
karakter. Ali on to nije uspio učiniti, i zbog njegovoga grijeha i naša je
priroda postala grešna te mi ne možemo… biti savršeno poslušni svetom Zakonu…
Međutim, Krist nam je
omogućio rješenje problema… Ako
se budete predali Njemu i prihvatili Ga za svog Spasitelja, bit ćete radi Njega proglašeni pravednima, bez
obzira na svu grešnost u starom životu. Kristov će karakter stati na mjesto vašeg karaktera, i
vi ćete biti prihvaćeni pred Bogom kao da nikada niste
griješili." (Koraci prema Kristu, str. 65)
7. Više od
oproštenja
"Oproštenje ima mnogo šire značenje nego što to mnogi misle… Oproštaj koji
Bog daje nije samo pravni čin kojim nas oslobađa osude. To nije samo
opraštanje grijeha nego oslobađanje od grijeha." (Misli
s Gore blagoslova,
str. 144) "Oproštenje znači uzimanje naših grijeha i ispunjavanje
vakuma milostima Svetog Duha." (COL 420)
"Žrtva koju je Krist prinio kao pomirnicu za
grijeh velika je istina oko koje su okupljene sve druge istine… Svaka istina u
Božjoj Riječi, od Postanka do Otkrivenja, mora se
proučavati u svjetlosti zraka koje dolaze s
golgotskog križa. Stavljam pred vas veliki, veličanstveni spomenik milosrđa i obnove, spasenja
i otkupljenja – Božjeg Sina podignutog na križ." (GW 315) "Viseći na križu, Krist je bio evanđelje." (7-A
BC 456)
Kristovo stradanje nije "počinjalo ni završavalo njegovim pojavljivanjem
u obličju čovjeka. Križ otkriva našim otupjelim
osjetilima bol koju je grijeh od samog svog začetka nanosio Božjem srcu" (Odgoj, str.
234).
1. Pomirenje nije uzrokom božanske
ljubavi
"Krist nije prinio žrtvu pomirnicu kako bi
naveo Boga da ljubi one koje je inače mrzio; ona nije prinesena zato da izazove
nepostojeću ljubav, već je bila prikaz ljubavi koja je
već postojala u Božjem srcu." (ST, 30. svibnja
1895)
"Kristova žrtva pomirnica nije
prouzročila Božju ljubav, već je bila posljedica te ljubavi. Isus je umro
zato što je Bog ljubio svijet." (RH, 2. rujna 1890)
"Otac nas voli, ali ne zbog velike Žrtve
pomirnice, već se On za Žrtvu pomirnicu i pobrinuo zato što
nas voli. Krist je bio sredstvo po kome se Božja beskonačna ljubav izlila na grešni svijet. 'Bog
bijaše Onaj koji je u Kristu pomirio svijet sa sobom…' Bog je trpio sa svojim
Sinom. Samrtna borba u Getsemaniji i smrt na Golgoti bili su cijena koju je srce
beskrajne ljubavi platilo za naš otkup." (Koraci prema Kristu, str.
12)
2. S Njim se postupalo onako kako mi
zaslužujemo
"S Kristom se postupalo onako kako mi
zaslužujemo, da bi se s nama postupalo kako On zaslužuje. On je bio
osuđen zbog naših grijeha
u kojima nije imao udjela, da bismo mi mogli biti opravdani Njegovom
pravednošću u kojoj mi nismo
imali udjela. Pretrpio je smrt koja bila nama namijenjena, da bismo mogli
primiti život koji je Njemu pripadao. 'Njegove nas rane iscijeliše.'" (DA 25;
usp. Čežnja vjekova, str. 10)
3. Križ je neophodan za
oproštenje
"Da ova žrtva pomirnica nije prinesena, ne bi
moglo biti oproštenja grijeha. Da je Bog oprostio Adamov grijeh bez žrtve
pomirnice, grijeh bi postao besmrtan, nastavio bi se širiti odvažnošću za koju ne bi postojale nikakve zapreke."
(RH, 23. travnja 1902)
4. Jedinstvo pravde i
milosrđa
"Njegov [Kristov] je cilj bio pomiriti
prednosti pravde i milosrđa, i svakoj dopustiti
da dostojanstveno stoji odvojeno, a ipak zajedno. Njegovo milosrđe nije bila
slabost već strašna sila da
kazni grijeh zato što jeste grijeh, ali i sila koja privlači ljubav ljudskog roda.
Zahvaljujući Kristu pravda je u stanju oprostiti a da ne
žrtvuje ni jednu crticu svoje uzvišene svetosti." (GCB 1899,
102).
5. Grijeh kažnjen u
Kristu
"Naši su grijesi položeni na Krista, kažnjeni
u Kristu, uklonjeni u Kristu, da bi Njegova pravednost mogla biti darovana nama
koji ne hodimo po tijelu, nego po Duhu." (ST, 30. svibnja
1895)
6. Ozračje milosti
"Nenadmašnim darom svoga Sina Bog je okružio
cijeli svijet ozračjem milosti koja je isto tako stvarna kao i
zrak koji se giba oko Zemljine kugle. Svi koji odluče udisati to životodavno ozračje živjet će." (Koraci
prema Kristu, str.
72)
"Vjerom primamo Božju milost, ali vjera nije
naš Spasitelj. Njom se ne stječe ništa. Ona je ruka kojom se hvatamo za
Krista i prisvajamo Njegove zasluge – lijek za grijeh." (Čežnja vjekova,
str. 134)
1. Vjera je…
"Ona [vjera] je pristanak razuma uz Božje
riječi koji spremnim posvećenjem i službom veže srce uz Boga koji daje
razum, koji dira srce, koji je prvi privukao um da pogleda Krista na golgotskom
križu. Vjera je predaja intelektualnih snaga Bogu, pokoravanje uma i volje
Bogu." (FW 25)
2. Svojim nevjerstvom sramotimo
Krista
"Gledamo sebe kao da je u našoj
moći da sebe spasimo, ali je Isus umro za nas
jer nismo u stanju da to sami učinimo… Upravo nas sada… poziva da ovako
bespomoćni dođemo k Njemu i
dobijemo sapsenje. Svojim nevjerstvom sramotimo Krista. Začuđuje kako postupamo
prema našem najboljem Prijatelju, kako malo povjerenja imamo u Njega koji može
zauvijek spasiti i daje tolike dokaze svoje velike ljubavi." (1SM
351)
3. Pobjeda u Kristu
"Svemoćna sila Svetoga Duha predstavlja obranu svake
ponizne duše. Nijednome koji u kajanju i vjeri potraži Njegovu zaštitu Krist
neće dopustiti da padne pod utjecaj
neprijateljeve sile. Spasitelj je kraj onih koji su u iskušenju i
teškoćama. S njim ne postoji neuspjeh, gubitak,
nemogućnost ili poraz; mi možemo sve kroz Njega koji
nam daje moć. Kad dođu iskušenja i
nedaće ne čekajte da savladate sve teškoće, već gledajte na Isusa, svog pomoćnika." (Čežnja
vjekova, str.
421)
4. Problemi s rečenicom: "Ja sam
spašen"
"Mi se nikad ne smijemo opustiti zadovoljni
stanjem i prestati napredovati govoreći: 'Ja sam spašen.' Ako njegujemo ovu misao,
prestat će pobude za bdijenje, za molitvu i za
ozbiljne napore da stremimo k višim dostignućima. Nijedan posvećeni jezik neće izgovoriti ove riječi dok Krist ne dođe." (1SM
314)
"Nikad se, s ove strane neba, ne možemo
potpuno pouzdati u sebe ili osjećati da smo sigurni od kušanja… Mi nismo izvan
dosega kušnje ni onda kad se predamo Kristu i znamo da nas On prima." (COL
155)
"Spasitelj bi prošao kroz samrtne muke na
Golgoti zato da bi i samo jedan čovjek mogao biti spašen za Njegovog
kraljevstvo. On nikada neće napusti čovjeka za koga je umro. Ako Njegovi
sljedbenici ne riješe da Ga napuste, On će ih čvrsto držati." (Čežnja
vjekova, str.
413)
1. Nedajte se obeshrabriti
nedostacima
"Mi ćemo se često morati bacati pred Isusove noge i
plakati zbog svojih nedostataka i pogrešaka, ali se ne smijemo obeshrabriti! Ako
nas je neprijatelj čak i nadvladao, Bog nas ne odbacuje, ne
zaboravlja i ne odbija! Nipošto! Krist se nalazi zdesna Bogu i osobno se zauzima
za nas." (Koraci prema Kristu, str. 67)
2. Razmišljajte o Kristu a ne o
sebi
"Kad smo zaokupljeni sobom, naš se um
okreće od Krista, izvora snage i života. Sotona se
zato stalno trudi odvratiti pozornost od Spasitelja… Svjetovna zadovoljstva,
brige, nesigurnosti i žalosti života, mane drugih ili vaše vlastite mane i
nedostaci – Sotona želi skrenuti vaše misli na jedno od toga ili na sve zajedno.
Ne dajte se zavesti njegovim lukavstvima… Ne smijemo stavljati sebe u središte i
onda se prepuštati zabrinutosti i strahu hoćemo li biti spašeni. Sve to udaljava dušu od
Izvora naše snage. Prepustite Bogu staranje o svojoj duši i imajte povjerenja u
Njega… On može sačuvati ono što ste Mu povjerili." (Isto, str.
75.76)
3. Najslabiji od svetih jači je od Sotone
"Sotona je stalno na djelu, ali malo je onih
koji imaju pojma o njegovoj aktivnosti i lukavštini. Božji narod mora biti
spreman da se odupre prepredenom neprijatelju. Upravo tog otpora se Sotona boji.
On zna bolje od nas granice svoje moći i kako lako može biti nadvladan ako mu se
odupremo i stanemo nasuprot. Zahvaljujući božanskoj snazi i najslabiji sveti može
biti dorastao njemu i njegovim anđelima, i ako bude
izložen kušnji moći će pokazati svoju nadmoć." (5T 293)
4. Sveti Duh i
preporod
"Sveti Duh bio je najveći od svih darova koje je mogao izmoliti od
svog Oca za uzdizanje svog naroda. Sveti Duh treba im biti podaren kao sila koja
preporađa, jer bez nje bi
Kristova žrtva bila beskorisna. Sila zla vjekovima je jačala i ljudi su se začudnom pokornošću potčinili sotonskom ropstvu. Čovjek se može oduprijeti i pobijediti grijeh
jedino moćnim djelovanjem treće Osobe Božanstva, koja će doći u neizmjenjenoj sili u punini božanske
moći. Duh čini djelotvornim ono što je izvojevao
Otkupitelj svijeta. Duh Sveti čisti srce. Posredstvom Duha vjernik postaje
dionikom božanske naravi. Krist je dao svog Duha kao božansku silu za
savlađivanje svih
naslijeđenih i stečenih
sklonosti ka zlu i zato da u svoju Crkvu utisne svoj karakter." (DA 671; usp.
Čežnja vjekova, str. 577)
5. Potpuno oslobođenje od
grijeha
"Plan otkupljenja podrazumijeva naše potpuno
oslobođenje od Sotonine
sile. Skrušenu dušu Krist uvijek odvaja od grijeha. On je došao da uništi
đavolja djela i postarao se da svaka duša koja se kaje dobije Svetog Duha, da bi
je sačuvao da ne griješi… Svet
karakter, Kristu sličan život dostupan je svakom Božjem djetetu
koje se kaje i vjeruje." (DA 311; usp. Čežnja vjekova, str.
256)
6. Velika promjena
"Naš će život pokazati stanuje li Božja milost u
nama. Vidjet će se promjena u karakteru, običajima, stremljenjima. Vidjet će se jasna i odlučujuća razlika između onoga što su bili i
onoga što su sada." (Koraci
prema Kristu, str.
59)
7. Ispitivanje obraćenja
"Kome pripada naše srce? Kome su
posvećene naše misli? O kome volimo razgovarati?…
Ako smo Kristovi, onda su i naše misli s Njime – najdraže nam je razmišljati o
Njemu." (Koraci prema Kristu, str. 60)
"Posvećenje nije djelo trenutka, sata, dana,
već cijelog života. Ono se ne postiže lepršavim
osjećajem sreće, već je posljedica stalnog umiranja grijehu i
stalnog življenja Kristu. Ono što je loše ne može se ispraviti, niti izvršiti
promjena karaktera slabašnim, isprekidanim naporima. Nadvladat ćemo samo dugotrajnim, ustrajnim trudom,
čvrstom disciplinom i oštrim sukobljavanjem.
Danas ne znamo koliko će veliki biti naš sutrašnji sukob. Dokle god
Sotona vlada, morat ćemo pokoravati sebe, savlađivati grijehe
koji nas opsjedaju; dokle god živimo neće biti trenutka ni točke koju možemo dosegnuti i reći: Postigao sam. Posvećenje je posljedica doživotne poslušnosti."
(AA 560.561)
1. Kako se pokoriti
Bogu
"Vi ne možete promijeniti svoje srce, ne
možete sami od sebe posvetiti Bogu osjećaje svoga srca; ali možete odlučiti i odabrati da Mu služite! Možete mu
predati svoju volju; tada će On djelovati u vama da hoćete i činiti ono što je Njemu ugodno." (Koraci
prema Kristu, str. 50)
2. Poslušnost je plod
vjere
"Premda dobra djela neće spasiti ni jednu jedinu dušu, ipak je
nemoguće i jednoj duši da se spasi bez dobrih
djela." (1SM 377)
3. Poslušnost kao provođenje
vlastitih pobuda
"Ako pristanemo, On će se tako izjednačiti s našim mislima i ciljevima, tako dovesti
naša srca i umove u sklad sa svojom voljom, da ćemo slušajući Njega ustvari postupati prema svojim
vlastitim pobudama. Očišćena i posvećena volja naći će najveće zadovoljstvo u službi Njemu. Kad upoznamo
Boga onako kako nam je to omogućeno, naš će život biti život stalne poslušnosti. Kad
budemo cijenili Kristov karakter i njegovali zajednicu s Bogom, grijeh
će nam postati mrzak." (DA 668; usp. Čežnja
vjekova, str. 574)
4. Savršenstvo duše u
Kristu
"Premda u tijelu ne možemo tvrditi da smo
savršeni, možemo imati kršćansko savršenstvo duše.
Zahvaljujući žrtvi koja je prinesena za nas, grijeh nam
može biti potpuno oprošten." (2SM 32)
5. Sveti u svome
okružju
"Svojim ograničenim snagama trebamo biti sveti u svom
okružju kao što je Bog svet u svome. Koliko to dopuštaju naše mogućnosti, trebamo pokazati istinu, ljubav i
savršenstvo božanskog karaktera." (1SM 337)
6. Božji ideal za Njegovu
djecu
"Božji ideal za Njegovu djecu uzvišeniji je
od najuzvišenije misli koju ljudski um može dosegnuti. 'Dakle: budite savršeni
kao što je savršen Otac vaš nebeski!' Ova je zapovijed obećanje. Plan otkupljenja podrazumijeva naše
potpuno oslobođenje od Sotonine
sile.. Skrušenu dušu Krist uvijek odvaja od grijeha. On je došao da uništi
đavolja djela i postarao se da svaka duša koja se kaje dobije Svetog Duha, da bi
je sačuvao da ne griješi." (DA
311; usp. Čežnja vjekova, str. 256)
7. Savršenstvo kao
pokoravanje
"Svakako je potrebno vrijeme da postignemo
savršenu pokornost Božjoj volji, ali u tome nikad ne možemo stati i osposobiti
se za nebo. Prava će religija onoga koji je posjeduje voditi u
savršenstvo." (3T 538)
8. Krist daje pobjedu nad sklonostima i
požudama
Krist je došao na ovaj svijet i svojim
životom praktično prikazao život koji je u skladu s Božjim
Zakonom, da bi čovjeku omogućio da stekne potpunu vlast nad prirodnim
sklonostima koje donose propast duši. Kao Liječnik duše i tijela, On daje pobjedu nad
željama koje ratuju protiv nas. On nam je stavio na raspolaganje sve ono što je
potrebno da bismo stekli savršenstvo karaktera." (Put u bolji život, str.
72)
9. Karakter otkriven uobičajenim riječima i postupcima
"Karakter se ne otkriva u slučajnim dobrim ili lošim djelima,
već u sklonostima koje se pokazuju
uobičajenim riječima i postupcima." (Koraci
prema Kristu, str. 59)
10. Kristovo savršenstvo za one koji se
trude
"Ako u srcu postoji težnja da posluša Boga,
kad se trudimo u tom smjeru, Isus prihvaća ovu spremnost i trud kao čovjekovu najbolju službu i nadomještava
nedostatak svojom vlastitom božanskom zaslugom." (1SM 382)
11. Savršenstvo je
progresivno
"Klijanje sjemena predstavlja početak duhovnog života; a razvitak biljke je
slika razvitka karaktera. Nema života bez rastenja. Biljka mora rasti ili
umrijeti. Kao što je njeno rastenje tiho i neprimjetno ali stalno, tako je i
rastenje karaktera. Na svakom stupnju razvitka naš život može biti savršen;
ipak, ako se Božja namjera s nama ispuni, napredovanje će biti stalno." (Odgoj, str.
94)
"Iz dana u dan vjernik izvodi pred ljudima i
anđelima uzvišen
eksperiment, pokazujući što
evanđelje može
učiniti za pala ljudska
bića." (AA 483)
12. Savršeni vidi svoje
nedostatke
"Oni koji stvarno teže za savršenstvom
kršćanskog karaktera nikad neće njegovati misao da su bezgrešni. Njihov
život može biti besprijekoran, oni mogu biti živi predstavnici istine koju su
prihvatili, ali što više discipliniraju svoj um da razmišlja o Kristovom
karakteru i što budu bliži Njegovoj božanskoj slici, to će jasnije raspoznati njezino neupitno
savršenstvo i dublje osjećati svoje vlastite nedostatke." (SL
7)
Anselm, St. Anselm. Basic
Writings.
Prijevod S. N. Deane. 2. izdanje. La salle, Ill., Open Court,
1962.
Barclay, William. The
Mind of St. Paul. New York, Harper, 1958.
Betteson, Henry, urednik. Documents
of the Christian Church. New York, Oxford University Press,
1947.
Cave Sydney. The
Doctrine of the Work of Christ. London, London University Press, 1947.
Collins, Kenneth J. Wesley
on Salvation: A Study in the Standard Sermons. Grand Rapids, Francis Asbury,
1989.
Green, E. M. B. The
Meaning of Salvation. Philadelphia, Westminster, 1965.
Grensted, L. W. A
Short History of the Atonement. Manchester, Manchester University Press,
1962.
Hengel, Martin. The
Atonement.
Prijevod John Bowden. Philadelphia, Fortress, 1981.
Heppenstall, Edward. Salvation
Unlimited. Washington, D. C., Review and Herald, 1947.
Jedin, Hubert. A
History of the Council of Trent. Dva sveska. Edinburgh, Thomas Nelson and Sons,
1961.
Johnson, Allan F. i Robert E. Webber. What
Christians Believe: A Biblical and Historical Summary. Grand Rapids,
Zondervan, 1989.
Kelly, J. N. D. Early
Christian Doctrines. 2. izdanje. London, Adam & Charles Black,
1958.
Knight, George R. The
Pharisee's Guide to Perfect Holiness: A Study of Sin and Salvation. Boise, Pacific Press,
1992.
LaRondelle, Hans K. Christ
Our Salvation. Mountain View, Calif., Pacific Press, 1980.
Landa, Paul J. "Medieval Perspectives on the
Atonoment" u The Sanctuary and the Atonement: Biblical, Historical and Theological Studies. Urednici Arnold V. Wallenkampf i W. Richard Lesher.
Washington, D. C., Biblical Research Institute, 1981.
McGrath, Alister. Justicifation
by Faith: What It Means to Us Today. Grand Rapids, Academie,
1988.
McKim, Donald K. Theological
Turning Points: Major Issues in Christian Thought. Atlanta, John Knox,
1988.
Mozley, J. K. The
Doctrine od Atonement. New York, C. Sribner's Sons, 1916; London, Duckworth,
1915.
Reid, Geoge. "Why Did Jesus Die?"
Adventist Review, 5. studenog 1992.
Rightousness by Faith Consultation. "The
Dynamics of Salvation." Adventist Review, 31. lipnja
1980.
Rodriguez, Angel Manuel. "Salvation by
Sacrifical Substitution." Journal of Adventist Theological Society 3, br.
2 (1992), str. 49-77.
Strack, Herman L. Introduction
to the Talmud and Midrash. Philadelphia, Jewish Publication Society of America,
1931.
Taylor, Vincent. Forgiveness
and Reconciliation. New York, St. Martin's Press, 1946.
Toon, Peter. Justification
and Sanctification. Westchester, Good News, 1983.
Torrance, Thomas F. The
Doctrine of Grace in the Apostolic Fathers. Grand Rapids, Eerdmans,
1960.
Ward, Cedric. "The Atonement in Wesley's
Theology" u The Sanctuary and the Atonement: Biblical, Historical and Theological Studies. Urednici Arnold V. Wallenkampf i W. Richard Lesher.
Washington, D. C., Biblical Research Institute, 1981, str.
464-477.
Wesley, John. A
Plain Account of Christian Perfection. London, Elworth, 1968.
Williams, Colin W. John Wesley's Theology Today. Nashville, Abingdon, 1960.
| < 6 Poglavlje | Sadržaj | 8. Poglavlje > |