| < 7 Poglavlje | Sadržaj | 9. Poglavlje > |
Neils-Erik A. Andreasen
Uvod
Smrt je s nama uvijek, bez obzira na dob,
položaj ili financijsku situaciju. Što god poduzeli da je odjenemo u
prihvatljivu odjeću, smrt ostaje naš konačni – i zasad nevidljivi – neprijatelj.
Unatoč cvijeću i govorima, smrt je ružna prijetnja životu
svakog čovjeka. Osim toga, smrt je ne samo svuda
prisutna i odvratna, već i neshvatljiva.
U razna vremena i na raznim mjestima smrt i
ono što slijedi objašnjavano je na razne načine, ali za problem smrti nema jasnog
odgovora osim u Svetom pismu. No čak i oni koji ozbiljno prihvaćaju Bibliju često su pogrešno razumjeli učenje o ovom predmetu.
Ovaj članak razmatra biblijsko učenje o smrti: što ona znači, odakle je došlo to što se događa onima koji
umiru, i na kraju, kako će smrt
biti uklonjena. Gledana iz biblijske perspektive, smrt, koliko god bila
odvratna, gubi svoje uporište u čovjekovu životu. Pavao je to dobro izrazio:
"Pobjeda proguta smrt." (1 Kor 15,54)
A.
Terminologija i definicija ljudi
1. Riječi za smrt u Starom
zavjetu
2. Riječi za smrt u Novom
zavjetu
4. Cjelovitost
(holizam) i čovjekova narav
B. Smrt – Njezino
podrijetlo, oruđa i
utjecaj
E.
Neobični novozavjetni ulomci koji govore o
smrti
2. 2.
Korinćanima 5,1-10 i Filipljanima
1,19-26
4.
Hebrejima 12,23 i Otkrivenje 6,9
1.
Vrijeme, trajanje i ishod božanskog suda
B. Grčke, rimske i židovske
ideje
C.
Prva i srednjovjekovna Crkva
D. Reformacija
šesnaestog stoljeća i razvoj koji je
slijedio
E.
Stajalište adventistasedmog dana
A. Terminologija i definicija
ljudi
Biblijsko razumijevanje smrti jasno je
izraženo određenom terminologijom.
Ovo ćemo pojasniti ispitivanjem
riječi i izraza za smrt, da bi potom uslijedilo
razmatranje biblijske definicije života i smrti.
1.
Riječi za smrt u Starom
zavjetu
Korijen mwt, "umro", kao i njegove
nominalne izvedenice (mawet, temutah, mamot)
nalazimo približno tisuću puta. Premda je mwt uobičajeni semitski korijen, vrlo raširen u
ugaritskoj literaturi i s egipatskom istoznačnicom, za nj nema uvjerljive etimologije.
Osnovno glagolsko značenje je jednostavno "umrijeti", posebno kad
se radi o ljudima, ponekad i o životinjama (Post 33,13), a samo rijetko kad o
biljnom svijetu (Job 14,8). Figurativna uporaba, koja se odnosi na gubitak
imetka (Post 47,19) ili mudrosti (Job 12,2), rijetka je u Bibliji.
Neobičan izraz "njemu obamrije srce u grudima" (1
Sam 25,37) može ukazivati na Nabalov gubitak hrabrosti (izgubio je
srčanost). Međutim, ono može
ukazivati i na stvaran, a ne slikovit prestanak srčanih funkcija, koji bi u starozavjetnom
simbolizmu označio moždanu smrt. Time se želi reći da je Nabal doživio moždani udar, ili, kako
to Biblija kaže, on "se skamenio". To bi objasnilo i sljedeći redak (38): "A desetak dana poslije toga
Jahve udari Nabala, te umrije."
Srodni korijen gw', "umrijeti", javlja
se paralelno s mwt (Job 3,11; 14,10), ali može prikazivati smrt kao kraj
života nakon neke oskudice ili nesreće (usp. Zah 13,8; Ps 88,16). U pilpel
i hiphil osnovama glagolskog oblika mwt je preveden kao "ubiti",
"smaknuti". Ovdje se udružuje s više drugih srodnih glagola kao što su
harag, "ubiti", "zaklati"; rasah, "ubiti" "umorstvo"; rijetki
gatal, "ubiti"; i nakah, "svađati se",
"udariti".
Nominalni oblik mawet, "smrt",
jednostavno označava smrt kao suprotnost životu i
označava njegov kraj. (Pnz 30,19; Izr 19,21; Jr
8,3). Na kraju, Stari zavjet govori o smrti i umiranju uporabom nekoliko
posebnih izraza, kao na primjer, "preminu" (Post 25,8), "pridruži se svojim
precima" (Post 49,33), "počinu… kraj otaca svojih" (1 Kr
2,10).
Također treba obratiti
pozornost na riječše'ol, "područje (kraljevstvo) smrti", koja etimološki može
biti povezana sa ša'ah, "opustjeti", "obezvrijediti", a odnosi se na
podzemni svijet (Iz 14,9; Ps 139,8), na podzemlje (Ps 18,6; Hoš 13,14), na
nezasitan grob (Izr 27,20), i teološki rečeno, na odvojenost od Boga, bogoslužja i
normalnih životnih procesa (Iz 38,18; Ps 6,6).
U cijelom Starom zavjetu riječi za smrt ukazuju na jedno jedino
razumijevanje: potpuni prestanak života, njegovih izražaja i
funkcija.
2. Riječi za smrt u Novom
zavjetu
Riječi thanatos, "smrt"; thnetos,
"smrtan"; thanatoo, "ubiti"; thnesko, "umrijeti"; i njihove
izvedenice uobičajeni su grčki izrazi s širokom uporabom u
izvanbiblijskoj literaturi. Odnose se na smrt i potpun kraj života, ali prema
uporabi u klasičnom grčkom jeziku, ne na kraj postojanju
čovjeka. Naime prema ovoj uporabi smatralo se
da smrt djeluje samo na tijelo, a ne na dušu, za koju se vjerovalo da se
smrću oslobađa i nastavlja
živjeti. Međutim, uporaba istih riječi u Novom zavjetu otkriva sasvim
drukčije značenje. U njemu one pod "umiranjem" ili "biti
mrtav" označavaju kraj života, strašan kraj i
zastrašujuću sudbu svih ljudi (1 Kor 15,54.55; Heb 2,16;
Otk 6,8). Prema tome, nasuprot uporabi u klasičnom grčkom, u Novom zavjetu umiranje nije nikad
prikazano herojskim izrazima, pa čak ni Kristova smrt (Mt 26,36-46). Umjesto
toga smrt je uvijek prikazana kao neprijatelj života i ljudi, zapravo posljednji
neprijatelj (1 Kor 15,26). Ona nikada nije prirodni prijelaz iz jednog dijela
ljudskog života u drugi (TDNT, sv. 3, str. 15).
Nekros, "mrtav" ili "mrtav čovjek ili tijelo", i nekroo, "ubijen"
ili "ubiti", potvrđuje ovakvo
značenje smrti. Biti mrtav
(nekros) znači biti bez života (Dj 28,6; Rim 7,8),
razlikovati se od živoga (Mk 12,27), pa stoga u prenesenom smislu, odvojen od
Boga, nesretan, izgubljen (Lk 15,24.32; Heb 6,1; 9,14; Otk 3,1). Umrle je, a ne
"otpuštene" od života u bolji život, zapravo pobijedila demonska sila, Božji
neprijatelj (Otk 20,11-15).
Novozavjetni posebni izrazi za smrt
uključuju ireničku riječkoimao, "spavati" (Iv 11,11), ali općenito ističu negativni pogled na smrt, na primjer,
apollymi, "pogubiti", "dovesti do kraja" (Mt 21,41); paradidomi,
"predan" (Rim 4,25); mello teleutan, "samo što ne izdahnu" (Lk 7,2 – DF);
eschatos echo, "na umoru" (Mk 5,23).
U novozavjetnoj terminologiji smrt je
prikazana kao prestanak života i kao neprijatelj Boga i ljudskog roda. Time
cijela biblijska termonilogija za smrt i umiranje predstavlja prikaz jednog
jedinog razumijevanja smrti, naime kraj postojanja za cijelo ljudsko
biće. U tom smislu biblijska terminologija
podržava biblijski opis ljudske prirode u životu i smrti.
U svjetlosti terminologije i definicija,
biblijski prikaz čovjekove prirodi u životu i smrti dobiva novo
i jasnije značenje. S gledišta funkcije, smrt je suprotnost
životu kojega je Bog stvorio: svega što život jeste, smrt nije. Ovo je jasno
izraženo u prvoj biblijskoj formuli o ljudskom postojanju: "Jahve, Bog, napravi
čovjeka od praha zemaljskog i u nosnice mu
udahne dah života. Tako postane čovjek živa duša." (Post 2,7) Čovjekov se život može shematski prikazati
ovako: zemaljski prah ('afar min ha 'adamah) + dah života
(nišmat hayyom) = živa duša (nefeš hayyah).
Svaki od ovih izraza zaslužuje malo
pozornosti. Prah zemaljski ('adamah) pokazuje da je
materijalna tvar ljudskog roda ('adamah) "prah" ili sama zemlja
('adamah). Zato je ljudski rod označen kao zemljan i smrtan, u smislu da mu život
nije svojstven. Tijelo načinjeno od praha zemaljskog nije sadržavalo
božanski materijal ili životodavne elemente koji bi ovom obličju praha omogućili neovisan život. Zatim je Bog dodao svoj
životodavni dah (nešamah), koji je ponekad nazvan duhom. On nije
predstavljao odvojenu tvar ulivenu u beživotni, prazan lik oblikovan od praha,
već jednostavno božansku životodavnu silu koja
je prah preobrazila u živo biće. Time Biblija pokazuje da životni dah ne
predstavlja drugu jedinku, dodanu tijelu kao sastojak, sposobnu da živi
odvojeno, već energizirajući silu od Boga koja zemljano tijelo pretvara
u živu dušu (nefeš hayyah). Jedno od korijenskih značenja riječi nefeš je "otvoreno grlo" kroz koje
čovjek diše, jede i govori. Ovo vodi do
izvedenog značenja "živahan", "živući", "energičan". U nekim je prijevodima nefeš
preveden kao "duša", ali se ona odnosi na cijelo živo biće. U drugima slučajevima nefeš se može dotaknuti (Lev
7,21), može biti kupljen kao rob (Lev 22,1, može jesti (Lev 17,15) ili želiti
određenu hranu (Pnz
12,20).
Kad se ova formula za čovjekov život okrene, kako je to u smrti,
živo biće izdiše životni dah koji se vraća Bogu koji ga je dao, pa ostaje samo prah
zemaljski, tako da je proces stvaranja izokrenut. Zapravo je uobičajeni način biblijskog opisa trenutka smrti ovo:
"Zatim Abraham preminu" [u biti: "Abraham je po posljednji put izdahnuo i
preminuo"] (Post 25,8). "I bolest se njegova pogoršala, tako te u njemu nije
ostalo daha." (1 Kr 17,17) "Kad bi on dah svoj u se povukao, kad bi čitav svoj duh k sebi vratio, sva
bića bi odjednom izdahnula, i u prah bi se
pretvorio čovjek." (Job 34,14.15). "Ako dah im oduzmeš,
ugibaju, i opet se u prah vraćaju." (Ps 104,29) "I vrati se prah u zemlju
kao što je iz nje i došao, a duh se vrati Bogu, koji ga je dao." (Prop 12,7) "I
jedni i drugi odlaze na isto mjesto; svi su postali od praha i u prah se
vraćaju." (Prop 3,20)
Ova biblijska formula života i smrti odbacuje
svaku mogućnost da u smrti preživljuje išta osim
sjećanja preživjelih na umrlog. Obožavanje
predaka, vjerovanje da duhovi predaka nastavljaju živjeti poslije smrti i da ih
preživjeli trebaju hraniti, udovoljavati im i slijediti njihove upute, ostaje
obmana, bez obzira kako to stvarno izgledalo u mnogim tradicionalnim društvima u
svijetu. Nakon smrti ne ostaje duh već samo sjećanje preživjelih na pretka. Ovo
sjećanje na jedan dobar život, na ostvarena
dostignuća i karakterne crte pokojnika sačuvano je i u Božjem umu i ostaje najboljom
baštinom koju netko može ostaviti nakon svoje smrti. Zato nas biblijsko
nijekanje besmrtnosti duše, štovanja predaka i slično ne ostavlja osiromašenima ili lišenima
prisutnosti naših dragih, nego obogaćenima uspomenom na njih, na ono što su
učinili, na lekcije koje su nam dali i na
karakter koji su razvili. (Vidi Stvaranje I, B. 3.)
4. Cjelovitost (holizam) i
čovjekova naravi
Formula za čovjekov život, jasno izražena u Bibliji, vodi
holističkom (cjelovitom) razumijevanju ljudske
naravi. "Za Hebreje je čovjek bio živo tijelo a ne utjelovljena
duša." (Robinson 70). Čovjekova narav, bilo u bolesti ili zdravlju,
pri rođenju ili smrti, ne
predstavlja sastavljene dijelove od kojih se svaki može smatrati odvojenim od
bilo kojeg drugog dijela i tako s njim postupati. Suvremeni izrazi kao
"psihosomatsko oboljenje" i "njega cjelokupne osobe" priznanje su ovog
razumijevanja ljudske prirode, da je ljudsko biće cjelina i da se tako prema njemu treba
ophoditi.
Biblijska terminologija dosljedno odgovara
ovom holističkom gledištu. Zato hebrejska riječbaíar, "tijelo" (Ps 38,4) i grčke riječi soma, "tijelo" (Rim 7,24) i
sarx, "meso", odnosno "tijelo" (Gal 4,14 – DF) ne prikazuju dio osobe,
naime, tijelo u suprotnosti duši, većčitavu osobu promatranu iz određene
perspektive, odnosno ljudske slabosti. Isto tako se hebrejski izraz
nefeš, "duša" ili "biće" (Post 2,7) i grčki psyche, "duša" ili "život" (Rim
16,4), odnose na čovjekov život koji smrću prestaje, tako da duša ne može postojati
bez tjelesnog života. Drugi su izrazi, koji opisuju čovjekovu prirodu – hebrejski ruah,
"duh" [Iz 19,3]; grčki pneuma, "duh" [1Kor 7,34];
hebrejski leb, "srce", "um" [Ps 90,12] – uzeti da prikažu ljudsko
postojanje u njegovoj cjelovitosti. (Vidi Čovjek, I. E. 1-3.)
Budući da Biblija njeguje holističko razumijevanje čovjekove naravi, smrt ne razdvaja tijelo od
duše da bi ova mogla nastaviti živjeti (besmrtnost duše). Naprotiv, smrt
predstavlja kraj cijelokupnog života. Nijedna funkcija ljudskog života ne
preživljuje smrt. Ovo holističko razumijevanje čovjekove naravi veoma je značajno za zdravstvenu njegu, socijalne službe,
obrazovanje i ostale službe namijenjene potrebitima. To znači da pri pokušaju liječenja ili njege kod određenog problema moramo
voditi računa o cjelovitosti
osobe. Tjelesna i psihološka oboljenja su tijesno povezana. U pravom odgoju
moramo voditi računa o umu, srcu i tijelu. Moramo obratiti
pozornost na duhovne i umne poremećaje zajedno. Ukratko, biblijsko razumijevanje
čovjekove naravi ima dalekosežne posljedice po
kritične probleme s kojima se suočava naše društvo.
Sjećanje drugih na život pokojnika jedan je od
vidova ljudskog života koje nadživljuje smrt. Smrću dolazi kraj svemu što je povezano sa
sadašnjim životom, ali će ostati sjećanje na jedan dobar život, ne u materijalnim
spomenicima umrlima, već u živom sjećanju koje neko vrijeme ostaje u mislima
preživjelih, a zauvijek pohranjeno u Božjem umu (Iz 49,15; Neh 13,14.22.31).
Zato je sjećanje na osobnost i karakter pokojnika, koji
je živio i umro vjeran Bogu, sačuvano u nadi da će smrt koja ga je pokosila i sama pasti u
Božji posljednji dan, kad će Bog vratiti život svima kojima ga je ona
oduzela (1 Kor 15,54-57). Karakter pokojnih, kako ga se sjećaju preživjeli i kako je sačuvan u Božjem umu, predstavlja vezu
između ovog i uskrslog
života.
Nitko smrću, bio svetac ili grešnik, ne prima
konačnu nagradu, spasenje ili propast. To mora
čekati uskrsnuće: "Dolazi, naime, čas kada će svi koji počivaju u grobovima čuti njegov glas, te izići iz njih: koji su činili dobro, na uskrsnuće – na život; koji su činili zlo, na uskrsnuće – na propast." (Iv 5,28.29; usp. Dn 12,2)
Smrt svakako zapečaćava sudbinu svakoga prema ono što je
činio u životu, ali sami umrli su goli i
neobučeni, odnosno nesvjesni ikakvih ljudskih
aktivnosti, kao u snu, očekujući uskrsnuće, sud i nagradu (1 Kor 5,1-4.10; Heb 9,27).
Sve što je povezano s vječnim životom ili smrću zato mora doći poslije uskrsnuća, bilo da se radi o uskrsnuću u život, koje za Božje svete vodi do
nepropadljivog tijela, besmrtnosti (1 Kor 15,52-54) i vječne Božje prisutnosti (1 Sol 4,17), ili o
uskrsnuću na smrt, koje donosi uništenje i
vječno zatiranje onih koji su odbacili Božje
spasenje (Mt 25,31-46; Otk 20).
Besmrtnost pripada samo Bogu (1 Tim 6,15.16).
Nijedno ljudsko biće ne može imati ovaj dar, osim uvjetno (Post
2,7), niti može tvrditi da ga ima dokle god smrt vlada u svijetu (Rim 5,12).
Pobjedom nad smrću Krist Isus, naš Spasitelj, obznanio je
život i besmrtnost Radosnom vijesti (2 Tim 1,10). Ukidanjem smrti na kraju ovog
sadašnjeg svijeta, kad se Krist vrati, Bog će udijeliti besmrtnost svojim svetima (1 Kor
15,51-55; vidi Uskrsnuće, I-III).
Nakon razmatranja terminologije za smrt,
definicije života i smrti, i prijelaza iz života u smrt, prelazimo na
podrijetlo, oruđa i utjecaj smrti.
Kako Biblija opisuje podrijetlo smrti, uzročnike koji su doveli do nje i prisutnost smrti
u svijetu?
Biblija pripisuje podrijetlo smrti grijehu.
"Prema tome, kao što po jednom čovjeku uđe grijeh u svijet a
po grijehu smrt, tako smrt prijeđe na sve ljude jer svi sagriješiše." (Rim 5,12)
Gledano na osobnoj razini grijeh je zlo učinjeno Bogu (Ps 51,6; Lk 15,21). On je
suprotan Bogu (Iz 1,2-6) i predstavlja odvajanje od Njegovog karaktera, "jer su
svi sagriješili i lišeni su Božja slave" (Rim 3,23). Zato uzrok smrti možemo
potražiti u osobnom sukobu između Boga i grešnika.
(Vidi Čovjek, II. A, B; Grijeh,
III. A, B.)
Prema Bibliji sm Bog je poslije
stvaranja prvi put spomenuo smrt: "Sa svakoga stabla u vrtu slobodno jedi, ali
sa stabla spoznaje dobra i zla da nisi jeo! U onaj dan u koji s njega okusiš,
zacijelo ćeš umrijeti!" (Post 2,16.17) Fraza "zacijelo
ćeš umrijeti" (hebrejski mot
tamut) naglašava da je smrt neizbježna posljedica prekršaja
neposlušnosti.
Ovaj tekst iz Postanka 2 jako približava
Boga, grešnika i smrt, iako ne nagoviješta neki uzročni odnos između Boga i smrti.
Međutim, govoreći o
mogućnosti smrti već u izvještaju o stvaranju, Biblija nas
podsjeća da smrt nikada nije daleko od života.
Premda laž kušača: "Nećete umrijeti!" (Post 3,4) sadrži primisao da
je život nepobjediv jer dolazi do Boga, Biblija uči drukčije kad kaže da smrt ima moć ići za petama samog života koji je Bog stvorio.
Stoga smrt možemo smatrati suprotnom životu. Čak je i kušač (zmija), koji je prvi čovječanstvu donio grijeh i smrt, isprva bio jedno
od stvorenja koja je sam Bog stvorio (Post 3,1), da bi kasnije postao
oruđe
smrti.
Ako želimo dalje ispitati podrijetlo smrti,
onda ga prema Bibliji ne moramo potražiti na suprotnom kraju svemira, daleko od
Božjeg prebivališta, kako to tvrde neke drevne religije, već negdje sasvim blizu Njegova prijestolja. Tu
je jedna zla sila odlučila okrenuti naopačke Božje životodavne aktivnosti. Nigdje
Biblija ne priznaje neovisno postojanje "boga" smrti, suprotnost Božjem životu,
koji vlada u podzemlju na suprotnom kraju svemira kao bog Mot (u Siriji), Nergal
(u Mezopotamiji), Oziris (u Egiptu) ili Hades (u Grčkoj). Umjesto toga iza Postanka 1–3 postoje
događaji koji su se
odigrali pred samim Bogom.
Prema 1. Ivanovoj 3,4.8 grešnici su
bezakonici, pojedinci koji ustaju protiv načela i protive se Božjem vodstvu iskazivanjem
svoje odanosti đavlu koji griješi od
"početka". To se dogodilo na
nebu (Otk 12,7-9) u ratu u kojem su Mihael, Božji arkanđeo, i Njegove
pristaše ustali protiv mračnih
đavoljih sila, Zmaja,
stare zmije, Sotone, varalice. Premda je bio poražen (bačen na zemlju [r. 9]), đavao se pojavio kao
onaj "koji ima vlast nad smrću"
(Heb 2,14), silom koja je dovela grijeh i smrt.
Elemente ove složene slike koja podrijetlo
bezakonja, grijeha i smrti pripisuje đavoljem djelovanju,
nalazimo dalje pojašnjene u Starom zavjetu. Lucifer, jednog od Božjih stvorenja,
sjajna jutarnja zvijezda (Iz 14,12), prikazan je kao arogantni babilonski kralj
(r. 4), koji je ponižen do smrti u trenutku kad se uzvisuje iznad Boga u
pokušaju da uzurpira Njegovo nebesko prijestolje (rr. 13-15). Slično tome je knez tirski (Ez 28,2),
prikazujući jedno od Božjih savršenih stvorenja, poslan
u jamu da umre sramotnom smrću (rr. 8.16-19), jer se pokazivao kao
božansko biće pred samim Bogom (rr. 6.13.14). Stoga
grijeh, i kroz njega smrt, svoje podrijetlo vodi od jednog između Božjih
stvorenja iz najveće Božje
blizine, koje je počinilo bezakonje. On je potekao iz oholosti i
arogancije stvorenog bića pred Stvoriteljem. Tako je Božje stvorenje,
Lucifer, postao đavao.
Nakon ovog izgnanstva ispred Boga,
đavao je,
djelujući kao zmija (Post 3,1) i
Sotona (Job 1,6), uspio prevariti naše praroditelje pa je pomoću grijeha prisvojio ovaj svijet. Đavao je
tvrdio da ima privremenu vlast nad životom i smrću, ali kako je to Job ispravno
zaključio, na kraju će njegov život ipak počivati u Božjim rukama (Job 1,21;
19,13-27).
Otkrivenjem da smrt vodi podrijetlo od jednog
bića u blizini samog Božjeg prijestolja, Sveto
pismo ne nagovještava da su grijeh i smrt na neki način dio božanske naravi. Sveto pismo ostaje
dosljedno monoteizmu. Nema drugog boga, zlog ili dobrog po naravi, koji bi se
natjecao s jedinim Bogom za vlast nad ovim svijetom. Ni u samom Bogu ne postoje
dvije sukobljene naravi, jedna dobra i izvor života, a druga demonska i izvor
smrti. Sveto pismo isto tako ne govori o dualizmu prema kojem se dvije božanske
sile, jedna dobra a druga zla, bore za vlast i gospodarenje svijetom. Nema
mjesta bogoslužjima koja imaju za cilj da se oslobode grijeha i smrti
ugađanjem
prijetećoj sili
zla.
Unatoč tome što su potekli iz Božje blizine, za
grijeh i smrt se nikad ne može reći da su potekli od Boga, od božanskog
bića, već uvijek od stvorenja, jednog od Božjih
stvorenja koje je zabludjelo. Stoga nitko nema pravo optuživati Boga,
životodavca, da je uzročnik smrti. A On nije zanemario grijeh koji je
uzrokovalo jedno od Njegovih stvorenja. Naprotiv, uz veliku cijenu po sebe
preuzima punu osobnu odgovornost za njega.
Nigdje borba između života i smrti u
ovom svijetu ne bijesni jače
nego pred samim Bogom. Otkrivenje 12,7-9 izvještava da je oko toga izbio pravi
rat na nebu, koji je doveo do poraza đavla i mnoštva drugih
zlih stvorenja koje je Bog istjerao ispred sebe i čuva ih utamničene do suda (2 Pt 2.4). Zbog toga borba da
nadvlada grijeh i smrt, koju je sam Bog nastavio, nije Boga ostavila nedirnuta;
On je u nju bio osobno duboko uključen i na kraju je ona izazvala smrt Njegova
Sina (Rim 5,6-11).
Zato zbacivanje đavla i njegovih
anđela s neba (Lk 10,18; 2 Pt 2,4; Jd 6; Otk 12,9) postaje obećanje konačnog uklanjanja grijeha i smrti iz cijelog
Božjeg stvaranja (Otk 12,7–20,15). Ukratko rečeno, to što je grijeh potekao iz blizine
Božjeg prijestolja ne znači da je Bog odgovoran za njegov nastanak,
već da preuzima odgovornost za njega.
Osim ovoga Biblija ne daje druge podatke o podrijetlu "tajne bezakonja" (2 Sol
2,7) ili smrti. (Vidi Velika borba, I. B; II. A–E.)
U svjetlosti biblijskog učenja o njezinu podrijetlu, smrt nikada ne
možemo smatrati prirodnom, neizbježnom posljedicom Božjeg stvaranja i normalnim
dijelom života. Biblija je prikazuje kao prekid života, neprirodnog uljeza,
neprijatelja koji je upao na tuđi teritorij. Kad je
zbog bezakonja grijeh prisvojio vlast nad ovim svijetom i cijelom ljudskom
obitelji, smrt je nad svim živim bićima počela očitovati svoju moć.
Da bi vidljivije prikazalo kako smrt pokazuje
ovu moć u svijetu, Sveto pismo u pojedinostima
govori o oruđima smrti. U trenutku
kad su grijeh i smrt ušli među ljude, na zemlji je nastavljena borba između
dobra i zla koja je otpočela na
nebu. "Jer naša borba nije protiv krvi i tijela, nego protiv Poglavarstava,
protiv Vlasti, protiv Vrhovnik ovoga mračnog svijeta: protiv zlih duhova koji borave u
nebeskim prostorima." (Ef 6,12). Demonske sile, od kojih je prva đavao, služe
se vlašću smrti i sve ljude drže
taocima u sadašnjem svijetu (Heb 2,14.15). Poraziti ih može samo Gospodnja sila
(Ef 6,10.11), a jedino nas Božja bojna oprema može zaštititi od gorućih strijela Zloga (r.
16).
U opisivanju oruđa koja se služe silom
smrti na zemlji, Sveto pismo koristi određene izraze:
a. Sotona.
Najpoznatiji biblijski
izraz za oruđe smrti je Sotona
(Job 1,6-12; 2,1-7; 1 Ljet 21,1; Zah 3,1; Mt 16,23; Mk 1,13; Dj 26,18; Otk
20,2). Kad prvi put opisuje ovog nadnaravnog neprijatelja, Stari zavjet koristi
riječhaííatan, "satan", uz član, i time ukazuje da je treba razumjeti kao
titulu u značenju "tužitelj", "opadač", "kušač". U 1. Ljetopisi 21,1 i novozavjetnim
tekstovima pojavljuje se kao imenica, Sotona, u značenju poistovjećena s izrazom diabolos, "đavao" (Mt
4,1; Mk 1,13), stara zmija (ophis) i veliki Zmaj (Otk 12,9) te varalica naroda
(20,2.3). U Starom zavjetu je ovo oruđe smrti imalo pristup
nebeskim bićima (Job 1,6; Zah
3,1), dok je prema Novome izgubilo tu prednost (Lk 10,18.19; Otk 12,9). Ovdje je
Sotona pali Božji neprijatelj, odlučan da uništi Crkvu (Otk 12,9.10.13.14), koji
čeka da bude uništen (20,2; usp. rr.
9.10).
b. Đavao
(diabolos). Ovaj izraz, koji često nalazimo u Novom zavjetu, sinonim je za
Sotonu. Đavao kuša, zavodi,
ubija, izdaje, vodi u grijeh, napada, osuđuje i zapovijeda smrću (Mt 4,1-11; 13,39; Iv 8,44; 13,2; Ef 6,11;
1 Tim 3,6; Heb 2,14; 1 Pt 5,8; 1 Iv 3,8; Otk 2,10; 12,9; 20,2.10). On
će biti uništen na kraju svijeta (Otk 12,9;
20,10). Belijar, u značenju "beskoristan" (2 Kor 6,15), još je jedno
ime za đavla, a primjenjuje
se i na antikrista.
c. Demoni. Demoni (Mt 17,18; Lk 4,41), nazvani
nečisti ili zli duhovi (Mk 1,23; 5,2) i zli
anđeli (Otk 12,7.8), su
svi oruđa uništenja i smrti, često prikazani drugostepenim oruđima
povezanima sa Sotonom i njemu odgovorni. Filistejsko božanstvo Belzebul (drugi
je oblik Belzebub), doslovce "gospodar muha/gospodar nečisti", varijacija je imena za kneza nad
demonima i, svakako, samoga đavla (Mt 12,24; Mk
3,22; Lk 11,15).
d. Zmija. Premda je tvrdila da uljepšava život, zmija
je ustvari postala oruđe smrti (Post 3,1;
Otk 20,2); nazvana je
"lukavijom" (hebrejski 'arum) od svih Božjih stvorenja. Zmija tako
podmuklo preuzima ovu ulogu da je stvorena trajna asocijacija između Sotone i
zmije kao bića koje je u svijet
prvo unijelo grijeh i smrt (Otk 12,9; Post 3,13.14). Stoga i zmija biva oštrije
kažnjena od svih drugih stvorenja time što je osuđena da puže po trbuhu
i jede prah (Post 3,14), simbol poraza i poniženja.
e. Levijatan i Rahab. Budući da su ih neki drevni narodi smatrali
pakosnim bogovima, Levijatan i Rahab pojavljuju se u Starom zavjetu (Iz 27,1;
51,9) kao simboli Božjih neprijatelja koji osujećuju Božje djelo i prijete Njegovom narodu.
Oba su simbolički povezani s morem (morska zmija, morsko
čudovište i slično) da pokažu kako su njihove aktivnosti
opasne po život. Kontekst ulomaka u kojima se oni spominju pokazuju da se njihov
poraz i uništenje podudara s Božjim otkupljenjem Njegova naroda u posljednjoj
bori između dobra i zla (Iz
27,1; 51,9-11).
f. Pošast (deber) i kuga
(rešef). Ovaj
posljednji izraz javlja se kao pakosno božanstvo u ugaritskoj literaturi
(ršp), ali u Starom zavjetu pripada samo popisu po život opasnih
nesreća
(Pnz 32,24; Ps 78,48-50). Isto se može reći za deber, riječ koja nema nikakvo sveto značenje već je samo ilustracija smrtonosne
mogućnosti božanske kazne. Zbog toga se pojavljuje
u popisu koji obuhvaća zamke (kuge, odnosno pošasti), oluje,
strijele, ljutice, zmije i zmaja (Ps 91,3-13). Nalazimo je kad je
riječ o zalima u Egiptu (Izl 9,3; usp. 5,3). U
Habakuku 3,5 oba oruđa prate Božji sud
nad Njegovim neprijateljima.
Slika koja se javlja predstavlja vojsku zlih
sila, fizičkih i duhovnih, koje udaraju na ovaj svijet i
njegove stanovnike uništenjem i prijevremenom smrti. Biblija ne prikazuje smrt
kao prirodan kraj života, vć kao stalnu prijetnju životu, neizbježnu, ali
koju moramo trpiti, prihvatiti ili prigrliti. Ona predstavlja Božjeg
neprijatelja na koga Biblija upozorava: "Budite trijezni i bdijte: vaš
protivnik, đavao, obilazi kao
ričući lav, tražeći koga da proždere!" (1 Pt
5,8)
Slično grijehu i smrt je podrijetlom iz Božje
blizine kad je u ovaj svijet ušla zahvaljujući kušanju, prijevari i uništenju. Sav život
je odjednom njome zaražen. "Prema tome, kao što po jednom čovjeku uđe grijeh u svijet a
po grijehu smrt, tako smrt prijeđe na sve ljude jer svi sagriješiše." (Rim 5,12)
Zbog toga svatko tko se rađa kao čovjek mora iskusiti zahvat grijeha na život i
djelovanje strahovite moći smrti u ovom svijetu.
Biblijski izvještaj o padu u grijeh (Post 3;
4; 6) zorno opisuje proces širenja grijeha i smrti u svijetu. Počeo je s dvije osobe, muškarcem i ženom. Prvo
iskustvo nakon pada izraženo je u Božjem pitanju, kojemu je slijedila Njegova
presuda. Pitanje: "Gdje si?" (Post 3,9) osobne je prirode i tiče se onih koji su se sakrili pred Bogom.
Presuda: "Umrijet ćeš!" (2,17) je isto tako osobne prirode –
pojedinačna smrtna osuda, od koje nema bijega,
izrečena osobi koja stoji kriva pred Bogom. No
grijeh i smrt ne mogu se zadržati u pojedincu, jer je sama čovjekova narav ukaljana grijehom i postala
"palom", odnosno oštećenom.
Postanak 4. poglavlje opisuje svakodnevni
život u prvoj ljudskoj obitelji i pokazuje kako su se grijeh i smrt vodoravno
proširili čim je brat ubio brata. Grijeh i smrt sada
otkrivaju društvenu dimenziju na koju je ukazivalo drugo pitanje, nakon kojega
je slijedila druga presuda. Pitanje: "Gdje ti je brat Abel?" društvene je naravi
i tiče se neposrednih članova male društvene skupine, obitelji.
Presuda: "Vječni ćeš skitalica na zemlji biti!" (r. 12) odnosi
se na društvo koje se raspalo na svojoj najosnovnijoj razini – najbližoj
obitelji.
Postanak 4,23 bilježi drsku pjesmu koju Lamek
pjeva pred svojim ženama, pričajući kako je mladića ubio kao odmazdu za sitan prekršaj. Život
je postao jeftin, a smrt svuda prisutna. Grijeh i smrt provalili su u
čitav ljudski rod, odnosno čitav svijet (Post 6,1-8). Mnogo kasnije
prorok je ovako objasnio prožetost smrću: "Svako je tijelo trava, ko cvijet poljski
sva mu dražest. Sahne trava, vene cvijet, kad dah Jahvin preko njih
prođe. Doista, narod je
trava." (Iz 40,6.7)
Ne zadovoljavajući se vodoravnim širenjem, grijeh se proširio
i okomito, u dubinu i visinu, i s njim je došla smrt. Život pojedinca je o
kolijevke do groba zaražen grijehom i podložan prokletstvu grijeha (Ps 51,5-7).
Društvo kao cjelina na posebno težak način strada od grijeha i smrti (Iz 1,6), a
pustoš i smrt prijete ljudima, zemlji i institucijama (rr. 7-9; vidi Grijeh, IV.
A–K).
Kad se raspitujemo za uzrok smrti, Sveto
pismo nas vraća na prvu pobunu stvorenja protiv Boga, na
prvotnu tajnu bezakonja (2 Sol 2,7), prije no što su je ljudi iskusili. No naše
ispitivanje uzroka grijeha nas isto tako upućuje na kušanje i pad prvih ljudi, kao i na
njegov utjecaj na ljudski rod i naš svijet. Odgovor na prvo pitanje je
filozofsko i povijesno. Smrt ima izvor koji se može odrediti u vremenu, prije
stvaranja, i u prostoru, u Božjoj blizini (Iz 14,12-14).
Odgovor na drugo pitanje nas
podsjeća da smrt ima izvor i u ljudskom iskustvu, u
padu u grijeh kojemu se slijedila naša stalna pobuna protiv Boga (Iz 1,2-6).
Zbog toga uzrok smrti nalazimo u Božjem drevnom protivniku koji je umjesto
svjetla odabrao tamu, ali isto tako priznajemo da je i ljudski rod postao Božjim
neprijateljem. Biblija ovo opisuje kao otpad od milosti i protjerivanje od Božje
životodavne prisutnosti, predstavljene stablom života (Post
3,22-24).
Budući da su prva ljudska bića bila stvorena bez grijeha, savršena, na
Božju sliku i Njemu slična (Post 1,26.27), iz toga slijedi da je pad
u grijeh ozbiljno oštetio ovu božansku sliku. Ovu oštećenu Božju sliku imaju sva ljudska
bića zato što su rođena u ovom svijetu,
tako da su svi sagriješili i postali dionici smrti (Rim 5,12). Pa ipak, kao što
razbijeno zrcalo još uvijek odražava neku sliku, nesavršenu ali još uvijek
prepoznatljivu, tako pala ljudska bića još uvijek odražavaju sliku Boga, svog
Stvoritelja, nesavršenu ali još uvijek prepoznatljivu. Sveto pismo
potvrđuje ovu žalosnu misao
već u izvještaju o padu (Post
3), uključivanjem prvog obećanja otkupljenja (r. 15) – obnavljanja Božje
slike u Njegovom stvorenju. U međuvremenu je svijet
postao poprištem duhovnog rata, borbe između života i smrti za nastavljanje
postojanja ljudske rase (rr. 14-19). Tako je otpad od milosti, koji je oštetio
Božju sliku, otuđio čitav
ljudski rod od Boga i doveo do osude i smrti sviju (Ef 4,18; Rim 5,12). No
zahvaljujući daru Božje milosti, besplatno
ponuđenom svakome tko
vjeruje u Isusa Krista, ova je unakažena slika obnovljena tako da vodi
vječnom životu (Rim 5,15-21;
vidi Spasenje, I–IV; Velika borba, II. E).
Proširenje grijeha i smrti na cijeli svijet
dovelo je do toga da je smrt u životu čovjeka postala prisutna i uobičajena. Kao nedobrodošli gost koji
češće dolazi u posjet, smrt smjelo ulazi u naše
obitelji da nam otme voljene. Ovo otvara pitanje o stanju umrlih i ostavlja one
koji ostaju sa žalosnom zadaćom da žale zbog gubitka i da svoje pokojnike
vrate zemlji na način koji je u skladu s biblijskim
razumijevanjem smrti.
U Bibliji nalazimo malo informacija o
sahranama i pogrebima. Od posebnih postupaka možemo zamijetiti uobičajen postupak sklapanja očiju umrlome (Post 46,4), možda zato da se
smrt prikaže sličnom spavanju (I. C. 4). Obitelj grli tijelo
(50,1) i priprema ga za ukop, vjerojatno odmah, budući da se inače nisu vršile pripreme za očuvanje tijela.
Tijelo pokojnika je bilo potpuno odjeveno ili
umotano (Mt 27,59; Iv 11,44); vojnike su mogli pokopati s njihovim oružjem (Ez
32,27), a negdje u novozavjetna vremena posmrtnoj odjeći dodavane su mirodije (Iv 19,49.50).
Balzamiranje, spomenuto samo u dva slučaja, kod Jakova i Josipa (Post 50,2.26),
čini se da je slijedilo egipatski
običaj (r. 3). Čini se da je i uporaba lijesa (r. 26) bio
egipatski običaj. Spaljivanje, kao u slučaju kralja Šaula i njegovih sinova (1 Sam
31,12), čini se da nije bilo uobičajeno (usp. 1 Ljet 10,12 gdje je izostavljeno
kremiranje Šaula i Amos 2,1 kojim se usuđuje spaljivanje
ostataka iz kraljevskih grobova).
Obično se tijelo sahranjivalo, bilo u podzemnu
jamu ili grob (Još 24,32), možda u prirodnu ili usiječenu špilju (Post 23,8.9; 50,5; Mt 27,60) ili
neku grobnu komoru (1 Kr 14,31). Uobičajena hebrejska riječ za grob (qeber) jednostavno
označava iskopanu ili usiječenu jamu u zemlji, dok grčka riječ (mnemeion) nagoviješta pojam
spomenika, pa se odnosi na oznaku, natpis i čak na građevinu koja ima
prostoriju u koju se stavlja pokojnik. U kasnijim razdobljima, a
uobičajeno u vrijeme Novog
zavjeta, prakticiralo se drugo sahranjivanje kostiju u žare (urne, male posude
od kamena ili gline).
Čini se da su siromašne ljude pokapali u
obične grobove (2 Kr 23,6; Jr 26,23), dok su si
imućni mogli priuštiti ukrašene grobnice (Iz
22,16), možda sa spomenikom (2 Sam 18,18). Neki su grobovi pripadali obitelji,
tako da je umirući mogao izraziti želju da ga pokopaju u grobu
njegovih predaka (Post 49,29-33; Suci 8,32; 2 Sam 19,38). Zato je bilo
moguće očistiti velike grobove od starih ostataka i
ponovno ih uporabiti.
Tugovanje za umrlim bilo je popraćeno pripremama za pokop, deranjem haljina
(Post 37,34), oblačenjem kostrijeti (2 Sam 3,31), sipanjem praha
po glavi (Još 7,6) i naricanjem (Lk 8,52). Ponekad je ispjevana kraća ili duža tužbalica kojom se izražavalo bol,
tugu i gubitak (2 Sam 1,17-27; Jr 22,18). Biblijsko razumijevanje smrti prirodno
pridonosi općem nedostatku propisanih pogrebnih obreda i
pokazuje zamjetnu ekonomičnost u obredu vezanim uz pokope (Post 23,2,
37,34; Pnz 34,8; 1 Sam 25,1; Jr 22,18; Mt 9,23; Lk 23,55–24,1). Drugi su obredi
u Svetom pismu, povezani s drevnim pokopima, bili zabranjeni (Lev 19,27.28; Pnz
14,1). Doticanjem pokojnika čovjek bi postao nečist (Bro 5,2; 19,11-19); za svećenike su važila dodatna ograničenja (Lev
21,1-4.10-12).
Biblija povlači jasnu crtu između života i smrti,
između živih i mrtvih. Ove su dvije strane razdvojene, među njima nema dodira
niti je dozvoljeno prijeći ovu
crtu. Sahrana i pogreb ostaju uredne, dostojanstvene i jednostavne procedure za
odlaganje tijela, dok se preživjeli prisjećaju života i žale zbog njegova
gubitka.
Biblija gotovo nema što reći o mrtvima nakon pogreba, jer biblijsko
razumijevanje ljuduske prirode drži da umrli ne mogu postojati ako u tijelu nema
života. Zato Biblija govori o pokopanima samo slikama koje ukazuju na potpuni
gubitak života.
Tako prikazuje umrle kao nedavno preminule
koji su se pridružili svojim predcima ili počivaju u grobu (Post 15,15; 1 Kr 14,31).
Izreke 2,18 i 5,5 opisuju put tamo kao spuštanje prema smrti, put u
še'ol. Na drugim mjestima prikazuje sliku odaje u kojoj vreba
smrt (7,27; 9,18), kao grad koji ima vrata kroz koja umrli mora proći (Job 38,17; Iz 38,10). Smrt je obilježena
turobnošću, mrakom i sjenama (Jo 10,21.22; Ps 143,3),
prahom (Ps 7,6; Post 3,19) i tišinom (Ps 94,17) uz prisutnost crva (Iz
14,11).
Više tehničkih izraza opisuju predio smrti.
Še'ol, koji vjerojatno označava pustoš, bezvrijedno mjesto,
simbolički je prikaz groba (Post 37,35; 1 Kr 2,6; Izr
1,12). Pred njegovim vratima (Iz 38,10) ili ustima (Ps 141,7) žive oni koji su
blizu smrti, koje će progutati njegov nezasitan apetit (Iz 5,14;
Hab 2,5) ili će biti uhvaćeni u njegove zamke (2 Sam 22,6; Ps 18,6).
Bez božanske intervencije nema povratka. Paralelni izrazi
še'ol-u su 'eres tahtot, "podzemni kraj" (Ez 31,14);
'abaddon, "mjesto propasti" (Job 26,6; Ps 88,12; Izr 15,11) i
šahat, "jama" (Iz 38,17; Ps 16,10).
Novozavjetni izraz hades, preveden kao
"predio mrtvih" ili "podzemlje" (Lk 10,15; Dj 2,27.31; Otk 1,18; 20,13.14) u
potpunosti odgovara starozavjetnom izrazu
še'ol.
Popularno vjerovanje prema kojem hades
predstavlja posredno mjesto kazne koja očekuje nepravedne kad umru, poznato je iz
popularne židovske priče koju nalazimo u palestinskom Talmudu, a
mogla je potaknuti Isusa na prispodobu o bogatašu i Lazaru (Lk 16,19-31; usp.
Jeremias 183-187). Prema toj priči neki se bogati sakupljač poreza nakon pogreba našao u hadu
tražeći vodu da ugasi žeđ, dok je siromašni
učitelj, čiju smrt gotovo nitko nije ni zapazio, stigao
u Raj. U priči je sve usmjereno na had kao prolazno mjesto
čišćenja. Međutim, prilagodivši je
za svoju nakanu, Isus je izokrenuo njezin zaključak o hadu i pretvorio je u prispodobu o
moralnoj odgovornosti u ovom životu, prije nego što smrt zapečati čovjekovu sudbinu. Isključivanjem popularnih vjerovanja koje u izvornoj
priči nalazimo o drugoj prilici da se u
hades-u, kao u čistilištu srede stvari, Isus je obnovio
izvorno biblijsko razumijevanje hades-a u smislu
še'ol-a, "groba". Za Isusa nije postojalo učenje o čistilištu.
Naglašavanje smrti kao kazne za nepravednost
dobilo je dodatan zoran prikaz u riječi gehenna (grčki geenna,; hebrejski
ge'hinnom). Opisujući dolinu južno od drevnog Jeruzalema, u koju
se bacalo smeće i koja je bila određena za štovanje
Moleka (2 Kr 23,10; Jr 7,31.32), ona je postala vezana uz smrt i kaznu i u Novom
zavjetu je uglavnom prevedena kao "pakao" (Mt 5,22.29.30; 23,15; Mk 9,43-47; Jak
3,6). Međutim ona ovdje označava
sudbinu kao i mjesto, naime, smrt koja proistječe iz nepravednosti.
Prema tome, područje smrti je različito označeno kao še'ol,
hades, geenna i pakao. Svaki od ovih izraza odnosi se jednostavno na grob u kojem
su sahranjeni umrli. Po svom karakteru pojmovi grob, predio smrti, predstavljaju
ono što je potpuno suprotno Božjoj vladavini (Ps 139,8) i mjesto iz kojeg se
smrtnici ne mogu vratiti (Job 17,11.16). Čovjek ulazi u "predio" smrt sam i ne može se
vratiti drukčije osim u uskrsnuću.
Biblija pjesničkim oblikom zorno prikazuje predio smrti. Kad
babilonski kralj ulazi u grob, še'ol "budi sjene, sve
zemaljske mogućnike… sve kraljeve narod" (Iz 14,9).
Takvi su biblijski opisi stanja mrtvih simbolični, kao i govor čempresa i cedara (r. 8) te ležaj od truleži i
pokrivač od crva (r. 11). Ovakve slike o stanju u
smrti naglašavaju zaključak da u smrti prestaju svih uobičajeni životni procesi kakve mi poznajemo. U
smrti prestaje rad, a time i nagrada (Prop 9,5). Nestaju ljubav, mržnja i
zavist, zajedno s udjelom u životnim zbivanjima (r. 6). Više nema umovanja,
spoznaje ni mudrosti (rr. 5.10). Mrtvi ne mogu stvarati planove (Ps 146,4) pa
nemaju ni sjećanja (Ps 6,5; Prop 9,5) niti hvale Boga nakon
što umru (Ps 88,11.12; Iz 38,18). Mrtvi ostaju u grobu (Dj
2,29.34).
Umjesto svih već spomenutih slikovitih opisa stanja umrlih,
Biblija se u opisu stanja u smrti najradije služi metaforom sna (Pnz 31,16; 1 Kr
2,10; Job 14,12; Dn 12,2; Mt 9,24; 27,51.52; Iv 11,11; Dj 7,60; 1 Kor 15,18.51;
1 Sol 4,13). Ova izvrsno pogođena metafora, koju
stalno nalazimo u Bibliji, privukla je posebnu Isusovu pozornost u izvještaju o
Larazevu uskrsnuću.
Izvještavanjem o najneobičnijem čudu koje je Isus ikada učinio, naime, uskrisivanjem osobe čije se tijelo počelo raspadati, ovaj je događaj posebno
poučan. Isus je prije svega
učitelj, a onda čudotvorac. On uči svoje zbunjene prijatelja o Božjoj
životodavnoj sili, o svojoj vlastitoj smrti i uskrsnuću, prirodi smrti i nadi u uskrsnuće (Iv 11,1-44).
Kako se odvija radnja događaja, Isus
prvo informira svoje učenike da
"prijatelj Lazar spava", na što oni s radošću izražavaju uvjerenje da je Lazar na putu
ozdravljenja. Kad ustanove da je Lazar zapravo mrtav, Toma mračno odgovara: "Hajdemo i mi da umremo s njim!"
(r. 16) Isus je očito prvo uporabio blagu sliku sna da bi
ublažio udarac koji će Lazarova smrt nanijeti njegovim prisnim
prijateljima, dok ih priprema za buduće čudo uskrsnuća, da bi ga razumijeli kao buđenje od sna.
Stanje sna, očito besvjesno,
dobro oslikava stanje u smrti. Osim toga, snu obično slijedi buđenje, što je zoran
prikaz uskrsnuća mrtvih (r.23).
Lazarovo uskrsnuće je ključni element Ivanova evanđelja, jer
označava bojišnicu
između Krista i Njegovih
protivnika. On je jasno ukazao na svoju misiju (rr. 40-42), dok su Njegovi
protivnici čvrsto
odlučili da Ga ubiju (r.
53).
Smrt, ta prirodna posljedica grijeha, ostaje
neizbježnom sudbinom ljudskih bića. Konačnost smrti naglašena je raspadanjem tijela
četvrtog dana. Nema života; prestalo je
postojanje. Ali Lazar spava, čeka da ga sm Bog probudi. Metafora sna
uzeta za smrt tako istodobno ukazuje na konačnost smrti i na mogućnost uskrsnuća. Ona je temelj Kristovog učenja.
Od svih biblijskih metafora stanja smrti, ova
o snu je najvažnija jer nam omogućuje da smireno i prirodno govorimo o smrti
tako da ona ne straši one koji ostaju. Ona prikazuje događaj umiranja kao
prijelaz u besvjesno stanje u kojem prestaju sve normalne umne funkcije kao što
su razmišljanje, planiranje, voljenje, nadanje i vjerovanje (usp. Prop.
9,5.6.10; Ps 88,4-8). Simbol sna odlično ilustrira biblijsko razumijevanje smrti i
njezinu ideju uskrsnuća, što je događaj sličan buđenju od sna (1 Sol
4,15-18).
U klasičnim grčkim spisima jasno je izraženo vjerovanje u
život poslije smrti; ono je bilo jako popularno na drevnom Bliskom istoku.
Događaj sa Šaulom i
vračarom u En Doru (1 Sam
28,3-19) te mnogi izraelski grobovi koji sadrže lončariju namijenjenu uporabi mrtvih, pokazuju da
ovo vjerovanje nije bilo potpuno nepoznato među drevnim Izraelcima.
No Biblija otvoreno osuđuje takvu ideju. Zato pokušaje da se putem okultizma,
spiritizma ili korištenjem medija komunicira s mrtvima osuđuje kao praznovjerje
kojemu se treba odlučno
oduprijeti (Izl 22,18; Lev 19,31; 20,6.27; Pnz 18,9-13; Iz 8,19.20 [ovaj tekst
nije ispravno preveden u KS i JB]). Neobičan događaj sa Šaulom i ženom
u En Doru opisuje kraljeve očajne pokušaje da pomoću medija uspostavi vezu s umrlim prorokom
Samuelom. Događaj jasno pokazuje da
je Šaul u to vrijeme patio od umnog poremećaja (1 Sam 19,9-17; 28,3-10), da je preko
mrtvog Samuela pokušao pitati Boga za savjet kad mu Bog nije odgovorio preko
sna, Urima ni preko živih proroka (1 Sa, 28,6). Očito je razgovarao samo sa ženom u En Doru
koja je bila medij. Na osnovi konteksta moguće je zaključiti da je samo on, a ne žena u En Doru,
tvrdio da u prikazi prepoznaje Samuela, dok je samo žena bila u stanju nešto
vidjeti. U međuvremenu "duha" koji
je izašao iz zemlje, a kojega žena opisuje kao boga nalik starcu zaogrnutom
plaštem, Samuel prepoznaje po ne baš njezinom detaljnom opisu, kao onoga koga
traži, naime Samuela (rr. 11-14). Ukratko, izvještaj o ovom događaju ne sadrži
svjedočanstvo o stvarnoj
prisutnosti mrtvog proroka.
Što je još važnije, Šaul iz ovog susreta nije
saznao ništa što već ne bi znao iz ranijih poruka koje mu je
Samuel upućivao dok je još bio živ (r. 17; usp. 1 Sam
15,23.27.28). Tih se poruka Šaul bojao i nadao se opovrći ih. Sotonski element u ovoj priči je lažna ideja da čovjek preko spiritističkog medija može od mrtvih dobiti
inače nedostupne informacije. Ovaj starozavjetni
događaj inače odlučno osuđuje personificiranje
umrle osobe kao prijevaru i nekorisnu, i kao djelo demonskih oruđa potpomognutih medijem. Od mrtvih se ne
dobija nikakva informacija, jer oni ustvari ne znaju ništa (Propo
9,5.6).
Nasuprot ovom temeljnom načelu sad možemo staviti neobične biblijske opise o stanju mrtvih, svjesni
da se radi o metaforičnom jeziku koji opisuje prestanak ljudskog
života nakon smrti. Na primjer, Biblija govori o umrlima kao sjenama
(refaim) koje nisu u stanju živjeti i komunicirati s Bogom i
ljudima (Ps 88,11; Izr 2,18.19; 21,16; Iz 26,14). Izraz
refaim, "sjene" ne označava kvalitetu postojanja, kako bi to
prikazivali duša (nefeš) ili "duh" (ruah). Zapravo ovom se
riječju nigdje ne opisuje neko biće za koje bi se moglo reći da živi na bilo koji način povezano s normalnim ljudskim životom.
Ustvari smrt, stanje refaim, ukazuje na odsutnost svake
svijesti. Umjesto da bude prikaz duhova koji navodno imaju minimum života u
smrti, refaim sadrži sve poznate značajke mrtvih. Oni ne znaju ništa (Prop 9,5).
Ne mogu govoriti ni hvaliti Boga (Ps 6,6; 88,12; 115,17), njihovo umovanje i
planiranje je prestalo (Ps 146,4), ne osjećaju Božju prisutnost (Job 7,21) i nemaju nade
(Iz 38,18).
S obzirom na biblijsko razumijevanje života i
smrti, nekoliko tekstova izazivaju neobična pitanja. Međutim, kratak pregled
težine dokaza ukazuje na temeljni sklad s biblijskim razumijevanjem da duša nije
besmrtna. Za temeljitije ispitivanje ovih ulomaka čitetelj se treba obratiti
komentarima.
Na prvi pogled ovaj kratki redak izgleda
problematičan. "Zaista, kažem ti, danas ćeš biti sa mnom u raju!" Ako ga čitamo tako kako je napisan na našem jeziku,
ovaj redak tvrdi da je Isus pozvao drugog razbojnika na križu da ga tog dana
prati u raj, što bi ukazivalo na nastavak postojanja duše poslije smrti. No
značenje se ozbiljno mijenja ako stavimo stanku
(ili zarez) poslije riječi "danas". U tom slučaju Isus obećava: "Zaista, kažem ti danas," što
predstavlja sadašnje obećanje budućeg ulaska u vječni život. Na nesreću, najstariji grčki rukopisi nemaju interpunkcije, pa ovaj
redak moramo ispitati u okviru konteksta da bismo odredili njegovo
točno značenje. Nakana retka je jasna i jednostavna:
ponuditi spasenje razbojniku koji se kaje. I drugi je razbojnik zatražio
izbavljenje, ali bez pokajanja i priznavanja Krista (r. 39). Zato ga kori
razbojnik koji se kaje (r. 41). Ovdje nema govora o vječnoj nagradi ili kazni, o odlasku na nebo ili
u pakao. Namjesto toga, predmet teksta o kojemu je riječ jeste spasenje ove trojice u dan velike
nevolje. U svom odgovoru Isus je ponudio trenutnu sigurnost spasenja razbojniku
koji se kajao.
Vrijedno je zapaziti da je razbojnik skromno
zamolio da ga se Krist sjeti kad dođe u svoje
kraljevstvo, na što mu je Isus ponudio da Ga prati u raj (spasenje). I u ovom
slučaju na prvom mjestu radi se
o samom predmetu, a ne vremenu, vezanom uz razbojnikovu molbu i Isusov odgovor.
Očito je Isus znao da sm ni tog dana ni
sljedeći dan neće ući u svoje kraljevstvo (Iv 20,17), ali je ipak
želio svom novom prijatelju "danas" dati sigurnost spasenja. Zato Luka 23,43
uči o sigurnosti spasenja, a ne o ulasku u
kraljevstvo na dan smrti.
2.
2. Korinćanima 5,1-10 i Filipljanima
1,19-26.
Ova dva Pavlova ulomka samo na prvi pogled
izgledaju problematična, jer se čini da smrt smatraju važnijom od života zato
što će smrt vjerne dovesti u posebnu, neposrednu
zajednicu s njihovim Gospodinom. No pomnije ispitivanje ovih tekstova pokazuje
drukčiju perspektivu, sukladnu s ostatkom
Biblije.
Apostol dijeli čovjekov život u tri faze. Prva, koja se
sastoji od sadašnjeg života u tijelu, prikazana je zemaljskim šatorom u kojemu
živimo i radimo ili u koji smo obučeni (2 Kor 5,1.2; Fil 1,22.24). Druga faza,
koja predstavlja smrt, prikazana je golotinjom, stanjem neodjevenosti (2 Kor
5,3.4). Apostol želi izbjeći ovu fazu doživljavanjem preobraženja (1 Kor
15,51-57; 2 Kor 5,4), jer golotinja predstavlja nezgodno stanje u kojem svojom
službom ne može koristiti crkvi (Fil 1,24). Na drugim mjestima apostol višeput
govori o smrti kao snu, i tako tvrdi da smrt predstavlja neaktivno razdoblje
čekanja, interlude tijekom kojega apostol ne
može koristiti crkvi a pritom ne uživa ni u prisutnosti svoga Gospodina (1 Kor
15,6.51; 1 Sol 4,14). Treća je faza prikazana životom
uskrsnuća i ilustrirana je zgradom, kućom koja je načinjena Božjim rukama (2 Kor 5,1). Jasno je da
ova faza predstavlja konačnu težnju apostola, jer će ga dovesti blizu Gospodina (rr. 6.8; Fil
1,23).
Budući da je treća faza odvojena od prve zemaljske faze samo
nesvjesnim snom u kome za pokojnika nema osjećaja prolaska vremena, prirodno je da su u
tekstu ove dvije faze stavljene jedna uz drugu (Fil 1,23). Samo će uskrsnuće od mrtvih ili preobraženje živih, a ne sama
smrt, apostola dovesti do posljednje faze. Iz već navedenih razloga, on radije ne bi umro (da
bude gol) ako bi mogao izabrati preobraženje, premda će, naravno, iz Božjih ruku prihvatiti bilo
život ili smrt da, bilo da živi ili umre, njegovo svjedočenje i služba time budu ojačani (2 Kor 5,9; Fil 1,20-25). Što se smrti
tiče, stanja nagosti, apostol se pridružuje
biblijskom svjedočanstvu u preziru prema njoj i nadanju da
će doći dan kad će "život progutati ono što je smrtno" (2 Kor
5,4; vidi Uskrsnuće, I. A. 2. a).
Upravo spomenuti teksovi pomažu nam
protumačiti druge koji naizgled govore o nekom
postojanju poslije smrti, a prije uskrsnuća Božjih svetih. U 1. Solunjanima 4,14
čitamo da Bog one koji su umrli dovodi
ujedinjene s Kristom. Problematično pitanje se odnosi na svete koji su umrli i
koje Bog dovodi ujedinjene s Kristom. Oni neće pratiti Krista s neba na zemlju,
većće ustati iz groba da Krista prate na nebo,
kako je to vidljivo iz kotneksta (usp. 1 Kor 6,14; 2 Kor 4,14). Pitanje u ovom
ulomku odnosi se na one koji su umrli (ili se boje umrijeti) u adventnoj nadi.
Hoće li njima biti lošije nego onima koji su
živi i čekaju povratak svoga Gospodina? Apostol
hrabri žive koji se boje umrijeti prije drugog Kristovog dolaska da ne bi ostali
(1 Sol 4,15), i kaže da će oni koji su umrli u adventnoj nadi prvi
uskrsnuti da sretnu svog Gospodina prije nego što se On postara za one koji još
žive (rr. 16.17). Zato okupljanje Njegovih svetih na kraju vremena slijedi
poslije njihova uskrsnuća od mrtvih i prethodi preobraženju živih.
(Vidi Otkrivenje, I. A. 2. a.)
4. Hebrejima 12,23 i
Otkrivenje 6,9
Dva teksta govore o "duhovima" i "dušama" kao
da su osobe koje su umrle. U prvome nalazimo izraz "dusima savršenih pravednika"
(Heb 12,23 – DF), a drugi govori o dušama pod žrtvenikom, zaklanima "zbog
riječi Božje i zbog svjedočanstva koje su držali" (Otk 6,9). Oba teksta
ilustriraju dvije različite uporabe simboličkog jezika.
U prvom slučaju apostol pravi razliku između dviju
skupina: izvornim Hebrejima koji su pristupili Sinajskoj gori (Heb 12,18.19) i
Hebrejima kršćanima, kojima je
upućena poslanica i koji su pristupili Sionskoj
gori (r. 22). Oni su pozvani da pristupe Božjem prijestolju gdje Krist služi kao
veliki svećenik (Heb 4,16). Među onima koji su se
okupili na Sinajskoj gori, simbolično predstavljajući Božju crkvu ili nebeski Jeruzalem, nalaze
se bezbrojni anđeli, prvorođenci
upisani na nebesima, Bog naš sudac i usavršeni pravednici. Kao onaj prvi skup na
Sinajskoj gori (Heb 12,18-21), ovaj drugi skup na Sionskoj gori sastavljen je od
Božjih svetih, anđela i ljudi, i hebrejskih kršćana, prvorođenaca vjerom kroz
novi zavjet posredovanom po Isusu. To nisu bestjelesni sveti već stvarni ljudi koje apostol poziva: "Pazite
da ne odbijete onoga koji vam govori!" (r. 25)
Drugi ulomak simbolički opisuje događaje pod petim
pečatom (Otk 6,9-11). On
izvješćuje o sudbini kršćanskih mučenika koje Bog još nije osvetio zbog njihove
nevino prolivene krvi. Kao krv nevinog Abela, koja viče Bogu za pomoć (Post 4,10), tako i krvi ovih mučenika, simbolično govoreći, viče Bogu da se zauzme za njih. Slika krvi koja
govori poznata je u Bibliji (usp. Heb 12,24). Riječ je o glasu života koji je predstavljen tom
krvi, životom koji je oduzet ili dan prolijevanjem krvi. On može govoriti o
pravdi i osveti (u slučaju Abela i svetih pod žrtvenikom) i o
milosti i oproštaju (u Kristovom slučaju). Upravo ova krv, život oduzet nevinim
mučenicima, a ne bestjelesne duše,
viče ispod žrtvenika da Bog donese pravdu na
zemlju. Odgovor dolazi uz dvostruku potvrdu. Prvo, oni dobivaju bijelu haljinu,
što pokazuje da ih Bog nije zaboravio, da ih je zaogrnula Kristova pravednost i
da neće biti ostavljeni prigodom
uskrsnuća (usp. 1 Sol 4,15). Drugo, rečeno im je da čekaju (jer još ostaju dva pečata koja treba otvoriti) i počinu još malo vremena u svojim grobovima (Otk
5,11). U ovom simboličkom prikazu nade u uskrsnuće koju su davno umrli njegovali, smrt ne igra
nikakvu aktivnu ulogu, već moraju strpljivo čekati na vrijeme koje je Bog odredio. To
potvrđuje biblijsko
razumijevanje da mrtvi počivaju
u grobovima dok ne budu pozvani da iziđu u vrijeme
uskrsnuća.
Dosad smo razumjeli da smrt nije neki
prirodni prijelaz u čovjekovu životu, već sila koja vlada životom, čini mu kraj i razara ga. Smrt
također donosi kaznu za
grijeh, čak i od Božje ruke. Pa
ipak, ona ostaje neprijatelj životu i Bogu. Zato konačnom nestanku smrti prethodi
uskrsnuće kojim je skršena moć smrti. To opet dovodi do kraja smrti i na
kraju do uništenja same smrti. (Vidi Drugi dolazak, I. G. 1-3;
Uskrsnuće, I, II; Nova zemlja.)
Pri opisivanju vladavine smrti Biblija
personificira smrt kao postojanje, vladavinu i silu s kojom se u ovom svijetu
mora računati. "Ali je smrt vladala od Adama do
Mojsija" (Rim 5,14) i "prekršajem jednoga i posredovanjem jednoga zavladala [je]
smrt" (r. 17). To što je smrt zavladala znači da ona vlada sadašnjim svijetom i njegovim
stanovnicima. Jeremija govori o smrti kao neprijatelju koji ima moć da u čovjekov život upadne svuda, po svojoj volji i
bez obzira prema žrtvama. "Smrt se ušulja kroz prozore naše, uđe u dvorište
naše, djecu našu pokosi nasred ulice, mladiće nasred trgova." (Jr 9,20) Smrt pokazuje
svoju moć preko grijeha (Rim 5,17) i đavla (Heb
2,14) i nameće je svim ljudima,
jer su svi sagriješili (Rim 5,12.13). Zbog toga "nitko ne može… gospodariti nad danom
smrtnim" (Prop 8,8).
Premda vladavina smrti prečesto uzrokuje neprirodan prekid života, kao u
slučaju smrtne bolesti, fatalne nesreće ili smrtne kazne, ona također
čini kraj život koji je istekao
procesom starenja – što je sam po sebi blag oblik smrti.
U starosti od 175 godina "Abraham preminu,
umrije u sretnoj dobi – star i pun godina – te bi pridružen svojim precima"
(Post 25,8). Učeći Joba o pravednom životu, Elifaz je
obećao: "U grob ti ćeš leći kada budeš zreo, kao što se žito snosi kad
dozori." (Job 5,26) Kad je ponovno sreo svog omiljenog sina, Jakov je rekao
Josipu: "Sada, pošto sam rođenim očima vidio da si još živ, mogu umrijeti."
(Post 46,30) Preporučujući se Kristu, apostol Pavao je uskliknuo: "Za
mene je uistinu život Krist, a smrt dobitak." (Fil 1,21)
Ovi drugi ulomci ukazuju na to da Biblija
smrt priznaje kao odlazak, prirodni kraj života, a u slučaju dugog i teškog života, čak i kao dobrodošlo oslobođenje.
Često Biblija izvještava o smrti
na vrlo nezainteresiran način, jednostavno kao kraju njihovog života. To
odgovara današnjem stavu "pomiriti se sa smrću", jer je neizbježna i jer preko nje moramo
prijeći na ovaj ili onaj način. Poziva li nas Biblija da se "pomirimo sa
smrću"?
S izuzetkom posebnog slučaja u Filipljanima 1,21., u kome apostol
izražava potpunu predaju Kristu u životu i smrti, navedeni primjeri mirne smrti
zapravo usmjeravaju pogled na životna dostignuća a ne na smrt i stoga ih ne treba
tumačiti kao stav prihvaćanja smrti.
Preciznije razumijevanje biblijskog gledišta
o smrti u staro doba zahtijeva da pozornost usmjerimo na pustošenje koje
starenje unosi u život. Ovdje odmah postaje jasno da čekanje na smrt, čak i nakon dobro iskorištenog života, nije ni
poželjno ni zadovoljavajuće. Zato "zbroj naše dobi sedamdeset je
godina, ako smo snažni, i osamdeset; a većina od njih muka je i ništavnost: jer prolaze
brzo, i mi letimo odavde" (Ps 60,10).
Ovaj tekst upozorava i na često problematičnu prirodu neaktivnosti pri kraju života.
Možda je najzanimljiviji ulomak iz Propovjednika 12, koji sadrži žalosno
priznanje jednog starca. "I sjećaj se svoga Stvoritelja u danima svoje
mladosti prije nego dođu zli dani i prispiju
godine, kad ćeš reći: 'Ne mile mi se.'" (r. 1) U
sljedećim recima jadikuju zbog onoga što donosi
starost, unatoč mudrosti i smirenosti koju bi zapravo
trebali donijeti. Ostaje žalosna činjenica da život ide brzom i žalosnom kraju
i ne možemo ga vratiti. "Čovjek ide u svoj vječni dom! A narikače već se kreću ulicama." (r. 5)
Možda će u ovom postupnom propadanju života
doći trenutak kad će smrt izgledati podnošljiva ili čak dobrodošlo oslobođenje, ali prema
Bibliji cijeli taj proces nije ni poželjan ni podnošljiv. Ustvari smo starenje je nametljiv oblik
prilaženja smrti, što pripada napredovanju grijeha i nikada nije poželjno (Prop
12,1-7). Ovo je vrijeme kad je posebno potrebna Božja zaštita (Ps 71,18). Tužan
je samrtni prizor kada Jakov u Egiptu, okružen svojim sinovima i unucima,
pokazuje kako starost sprečava patrijarha da se vrati u Obećanu zemlju. U biti smrt predstavlja žalostan
i neprihvatljiv kraj života – nešto što se mora nadvladati. "Poslije Izrael
reče Josipu: 'Ja ću, evo, naskoro umrijeti, no Bog će biti s vama i opet će vas dovesti u zemlju vaših otaca.'" (Post
48,21) Onda im je dao sljedeću naredbu: "Naskoro ću se pridružiti svojim precima. Sahranite me
kraj mojih otaca u špilji što se nalazi na polju Efrona, Hetita." (Post
49,29)
U Jakovljevoj molbi sinovima da ga ne ostave
u Egiptu vidimo oslikano biblijsko protivljenje smrti, jer je smatra
neprihvatljivim odgovorom životu, čak i dugom i plodnom životu, zato što
predstavlja prijetnju Božjim obećanjima. Međutim, patrijarhov
zahtjev ističe i nadu u
budućnost koju ni smrt ne može omesti – nadu
utemeljenu na Božjem obećanju da će Izrael naslijediti Obećanu zemlju.
Smrt ne dolazi uvijek kao kraj dugog života;
ona može smjelo ući u sredinu života, šireći strah i užas. Biblija prikazuje ovu
mogućnost kao zastrašujući događaj; naime i neke od
najhrabrijih osoba u Bibliji – Mojsije, David i apostol Pavao – nisu uvijek
pokazali odvažnost kad su se suočili sa smrću. Nakon jednog takvog sukoba s
neuravnoteženim kraljem Šaulom David je svom prijatelju Jonatanu rekao: "Ima
samo jedan korak između mene i smrti." (1
Sam 20,3) Mnogo kasnije i sam Krist nastoji izbjeći smrt, osim ako je po volji nebeskog Oca (Lk
22,42).
Takav strah od smrti, posebno prijevremeno
stupanje smrti u život, karakterizira cijelu Bibliju i naglašava posebno
biblijsko razumijevanje smrti: ona nije prirodni ili neizbježan kraj sadašnjeg
života zato što bi se život nastavio na drukčijoj razini pa bi se s njom odvažan
čovjek mogao hrabro sučeliti. Naprotiv, smrt bez nade u
uskrsnuće predstavlja kraj sveg života, Božju
odsutnost, potpuni mrak. Viđen iz biblijske
perspektive, strah od smrti bez nade u uskrsnuće ostaje najosnovniji strah što ga doživljuju
ljudska bića. To je strah da ne ostanemo sami, jer
umrijeti znači ostati sam; to je strah da pred Božji sud
moramo stati bez pomirenja. Umirući na ovaj način za grešnike, Krist je zajamčio da se nijedno ljudsko biće nikad više ne mora bez nade suočiti sa smrću.
Stoga ne iznenađuje da osoba pred
smrt, u vrijeme ili nevrijeme, bilo da je okružena članovima obitelji i prijateljima ili
ostavljena sama, bila vjernik ili nevjernik, često spontano priziva Boga. "Užad Podzemlja sputiše
me, smrtonosne zamke padoše na me: u nevolji zazvah Jahvu i Bogu svoje zavapih."
(Ps 18,6.7) Zato, kad je Bog blizu, nestaje straha od smrti. "Pa da mi je i
dolinom smrti proći, zla se ne bojim, jer si ti sa mnom. Tvoj
štap i palica tvoja utjeha su meni." (Ps 23,4)
U biblijskom okružju doživljaji koji prijete
smrću i izazivaju strah od smrti, slični su onima s kojima se danas
susrećemo. Najpoznatiji su bolest, rat i prirodne
katastrofe. Zbog toga je teška bolest bila povezana sa smrću i izazivala strah. Otrovana hrana koju je
pripremio jedan od Elizejevih slugu zbog na brzinu prikupljenih sastojaka,
izazvala je povik: "Čovječje Božji! Smrt je u loncu!" (2 Kr 4,40) i svi
su prestali jesti. Kad se razbolio na smrt, Ezekija se uplašio; odmah se
počeo moliti Bogu. "Ezekija se okrenu zidu i
ovako se pomoli Jahvi… I Ezekija briznu u gorak plač." (2 Kr 20,2.3)
Rat je donio preranu smrt mladićima i beskrajne patnje preživjelim udovicama,
siročadi i roditeljima. Sveto pismo je posebno
svjesno da rat ranjava borce na obje strane bojišnice u besmislenom trošenju
života (2 Sam 2,12-17). No bol je jednako tako duboka u onima koji dobijaju
izvješća s bojnog polja. "Sine Abšalome, sine moj!
Sine moj Abšalome! Oh, da sam ja umro mjesto tebe! Abšalome, sine moj, sine
moj!" (19,1)
Prirodne katastrofe, u biblijska vremena
manje shvaćene nego danas, ponekad su smatrane, a i
danas se smatraju, "Božjim djelom". Pomorci na brodu koji je s Jonom na palubi
plovio za Taršiš, bojali su se oluje (Jon 1,5). Zapravo se razbješnjelo more
često spominje kao uzrok straha od smrti (Ps
107,23-32), a isto tako i pustoš koja je u plamenu (Iz
43,1.2.16-20).
Ove prijetnje životu ukazuju na prijevremenu
smrt i izazivaju strah od smrti, čak i među najvećim biblijskim junacima. Na primjer,
suočen s nezamislivim katastrofama, Job nije
nikakvu "ludost protiv Boga izustio" (Job 1,22), ali nije ni spremno prihvatio
smrt, premda je bio u iskušenju da to učini i premda su ga njegovi prijatelji
pozivali na takvo razmišljanje (Job 15,1-6.18). Umjesto toga, u trenutku kad je
bio izložen najtežoj osobnoj patnji (19,1-22), Job je prihvatio činjenicu da Božji dar života nadilazi sve
katastrofe koje remete ovaj život. Jako se bojao smrti, ali se još
jače uzdao u Boga (rr.
23-27).
Biblija često govori o smrti kao kazni za grijeh, "jer
je plaća grijeha smrt" (Rim 6,23). Ovakvo
shvaćanje smrti podsjeća na Postanak 2,17: "U onaj dan u koji s
njega okusiš, zacijelo ćeš umrijeti." Ovu misao susrećemo još jednom u zakonima saveza koji
zastupaju smrtnu kaznu, kao na primjer: "Tko god udari čovjeka pa ga usmrti, neka se smrću kazni." (Izl 21,12) Vode općeg potopa i uništenje Sodome, Gomore i drugih
gradova u ravnici, predstavljale su božansku kaznu za grijeh (Post 6,6.7;
19,15-28; usp. 2 Pt 3,6.7; Jd 6.7).
U povijesti izraelskih osvajačkih ratova čitamo o izvršenju smrtne kazne nad onima koji
su proglašeni krivima. "Sada idi i udari na Amaleka, izvrši 'herem', kleto
uništenje, na njemu i na svemu što posjeduje; ne štedi ga, pobij muškarce i
žene, djecu i dojenčad, goveda i ovce, deve i magarce!" (1 Sam
15,3) Proroci su izricali slične kazne na pojedince koji su se ozbiljno i
ne kajući podigli na Boga (Amos 7,16.17). A apostol
Petar je spletkare Ananiju i Safiru poslao u trenutnu smrt (Dj 5,1-11).
Možda izgleda neobično da Biblija izriče kao oštru kaznu nad grešnicima i za
izvršenje kazne koristi ono što je potpuno suprotno Božjem karakteru. Točno je da Biblija na ovu božansku aktivnost
ukazuje kao na protivnu Božjem karakteru: "Da, kao na gori Perasimu, Jahve
će ustati, kao u Dolini gibeonskoj, on
će se razjariti da izvrši djelo svoje, djelo
čudnovato, da ispuni naum svoj, naum
tajnovit." (Iz 28,21) Tako smrt, koju Bog uopće ne želi vidjeti u svom svemiru, postaje
oruđe da štiti ono što On
najviše cijeni, naime, život.
Ovakvo stajalište upravlja svim biblijskim
tekstovima o smrti kao ljudskoj kazni; ona nikada neće postati simpatično rješenje. U najboljem slučaju ona može biti neophodno rješenje za
zaštitu života i očuvanje sigurnosti društva. Takva
ograničenost smrtne kazne nije lako prihvatljiva kod
ljudi koji prosuđuju u žaru trenutka,
kako se to, na primjer, vidi u događaju o Šaulovu izboru za kralja. "Tada narod
reče Samuelu: 'Tko je onaj što
je govorio: Zar će Šaul kraljevati nad nama? Dajte te ljude da
ih pogubimo!' Ali Šaul odgovori: 'Neka se ne pogubi u ovaj dan nitko, jer je
danas Jahve izvojevao pobjedu u Izraelu.'" (1 Sam 11,11.12) Na nesreću, Šaul nije bio tako plemenit u kasnijem
dijelu svoje vladavine, već se pokušao koristiti smrtnim kaznom da
ostvari svoje ciljeve (1 Sam 14,36-46). Do zlouporabe smrtne kazne može
doći vrlo lako, kao, na primjer, ako njome
želimo postići nešto drugo osim očuvanja života; možda se osvetiti (2 Sam 3,27)
ili zadovoljiti osobnu pohlepu (1 Kr 21,8-14) ili zato što smo nesposobni
razlikovati dobro od zla, istinito od lažnog (Dj 8,1).
Sve su ovo različiti vidovi plaće grijeha, koja je po Adamu pala na cijeli
ljudski rod. Ova smrt čeka svakoga, osim onih koji doživljuju
preobraženje kao što su, na primjer, Henok, Ilija i oni od Božje djece koji
će živi dočekati Krista (Post 5,24; 2 Kr 2,11; 1 Sol
4,17). Ona je posljedica zastrašujućeg razdvajanja čovjeka i Boga i đavolje nasilne
vladavine u ovome svijetu – a sve je to posljedica grijeha. Ne treba se onda
čuditi što se neki,
suočeni sa sigurnom smrću, nastoje s njom sporazumjeti,
govoreći: "Sklopismo savez sa smrću, i s Podzemljem učinismo sporazum" (Iz 28,15); ali ovaj
će savez propasti (r. 18). Ukratko,
moć i vladavina smrti su takvi da nema ljudske
mogućnosti za stvaranje kompromisa ili za
sporazumijevanje s njom. Samo Bog novim djelom stvaranja, uskrsnućem, može skršiti vladavinu smrti i
onemogućiti njezinu vlast nad životom.
Biblija govori i o drugoj smrti (Otk 20,14).
Suprotno prvoj koja zbog grijeha dolazi na sve ljude, druga smrt je Božja
konačna kazna nad nepokajanim grešnicima. (Vidi
Grijeh, VI. C. 1, 2; Čovjek, II, C. 1-3.)
U biblijskoj eshatologiji često nailazimo na božanski sud nad bezbožnima
u posljednji dan (Dn 7,11; Jl 3,2.3; Mt 24,37-39; Lk 17,26-30; 2 Kor 5,10; 2 Pt
3,5-7). Ovu kaznu ne smijemo zamijeniti sa smrću od koje umiru svi Adamovi potomci, što je
sudbina od koje će drugi Adam, Isus Krist, osloboditi pravedne
(Rim 5,18). Druga smrt je Božje izravno kažnjavanje grešnika koji se nisu
pokajali niti su potražili spasenje u Isusu Kristu. Suočavanje s ovom mogućnošću grešnike će ispuniti tolikim očajem da će ozbiljno tražiti smrt a ne život (Otk
6,15-17).
Poseban slučaj Božjeg suda nad grešnicima vezan je uz
konačno uništenje smrti. Otkrivenje pokazuje da je
sud druga smrt, za čiju kaznu nema pomilovanja, nema priznanja
grijeha niti ponuđenog oproštenja (Otk
10,6.7). Ona poslije tisuću
godina slijedi drugom uskrsnuću "na propast" (Iv 5,28.29; Otk 20,5; vidi
Milenij, I. C. 3. e) i vodi do konačne smrtne presude. U to vrijeme grešnici više
ne mogu svjedočiti Bogu, izraziti kajanje ili naći spasenje. Ostaje samo zlo, rat, mržnja,
prijevara i posljednji sud. Poslije toga slijedi Božje uništenje smrti i hada
(Otk 20,14), a nakon toga stvaranje novog neba i nove zemlje (Otk 21;
22).
U svojoj pravednosti Bog ne
ograničava uskrsnuće na svoje svete, one koji su ostali vjerni
"do smrti" (Otk 2,10), već ga omogućuje svima, uključujući i one koji ga nikad nisu tražili a
odlučili su živjeti pod vlašću smrti (Otk 20,11-13). Takve, zajedno sa
Sotonom i njegovim pomagačima, čeka druga smrt (rr.
14.15).
Nakon drugog uskrsnuća, smrt više nije sila koju treba skršiti,
već prisutnost koju treba uništiti. Ona više
nema vlasti nad Božjim svetima, niti može vladati zemljom. Stoga je njezino
uništenje jednostavno, brzo, konačno i neupitno (r. 14). Smrt je
uskrsnućem izgubila moć; sada je prisutnost smrti uklonjena,
otvarajući time put besmrtnom životu koji je ovdje
prikazan stalnim obitavanjem Boga među Njegovim svetima i
trajnom odsutnošću smrti,
sjećanja na smrt, pa čak i žalosti zbog smrti (Iz 25,8; Otk
21,3.4).
Nada u uskrsnuće, Božje djelo novog stvaranja, javlja se
već u Starom zavjetu. Job u 14,7-17 izražava
spoznaju da će bez božanske umiješanosti smrt
predstavljati konačni kraj (rr. 7-12). Vladavina smrt može biti
skršena samo kad Bog, zaželivši se svojih izgubljenih stvorenja, obnovi njihov
život (rr.14-17). Ova nada usred patnje biva sve jača do vrhunca u ulomku o Otkupitelju u Jobu
19,23-27. Ona je također jasno izražena u
eshatološkim proročanstvima (Iz
25,8.9; Dn 12,2). Nada u uskrsnuće mrtvih dobila je veće značenje u nekanonskim spisima između oba
zavjeta, da bi postala jedna od temeljnih farizejskih doktrina u Kristovo vrijeme.
U vrijeme Novog zavjeta nada u
uskrsnuće je našla sigurno mjesto u Evanđeljima i
Poslanicama (Mt 22,31.32; Lk 20,27-38; Iv 11,24; 1 Kor 15,51-53; 1 Sol 4,13-18;
Heb 11,19). Isus je tu nadu učvrstio uskrisivanjem mrtvih (Mt 9,23-25; Lk
7,11-17; Iv 11,38-44), a Bog potvrdio uskrisivanjem Krista od mrtvih da bi svi
vjerni mogli uživati vječni život (Iv 3,16; 5,15-19; 6,39.40; 1 Kor
15,20-23; 1 Pt 1,3). Ovaj će novi život, dostupan po Kristu, prerasti u
besmrtni život, ne prigodom smrti, već nakon uskrsnuća pri Kristovom drugom dolasku, kad
će oni koji spavaju biti pozvani u novi život
(1 Kor 15,51-55; 1 Sol 4,13-18; vidi Uskrsnuće, I. A, B; Drugi Kristov dolazak, I, G.
2).
Poslije uskrsnuća će Božji dar vječnog života svima koji vjeruju u Krista
označiti kraj moći grijeha i skršiti njezinu vlast nad
čovječanstvom (2 Tim1,8-10). Krist je to ostvario
svojom smrću i uskrsnućem: "Jer znamo da Krist, koji je uskrsnuo od
mrtvih, više ne umire: smrt nad njim više ne gospodari." (Rim 6,9; usp. Otk
1,18). Uskrsnuće, nasuprot ponovnom oživljavanju zamrle ili
unesrećene osobe, ne nastoji u posljednjem trenutku
prevariti silu smrti, već je djelotvorno slama. Zbog toga "smrt nad
njim više ne gospodari" (Rim 6,9).
Ključ za nestanak smrti jest Kristovo
uskrsnuće; njime se otvara tamnica koja sve ljude
drži utamničene, "jer ako smo dakle postali jedno s
Kristom smrću sličnom njegovoj, bit ćemo i uskrsnućem sličnom njegovu" (r. 5). Uskrsnuće uklanja posljednje tragove moći smrti. Zato, "kad se ovo raspadljivo tijelo
obuče neraspadljivošću i ovo smrtno tijelo besmrtnošću, tada će se ispuniti pisana riječ: 'Pobjeda proguta smrt. Gdje je, smrti,
tvoja pobjeda? Gdje je, smrti, tvoj žalac?'" (1 Kor
15,54.55).
Kristovom smrću i uskrsnućem skršena je moć smrti. Vladavina smrti u svijetu završit
će kad Krist ponovno dođe po svoje svete.
Prisutnost smrti će "drugom
smrti" biti zauvijek uništena u ognjenom jezeru. Pred svima koji su patili pod
prokletstvom grijeha i njezine plaće smrti postoje dvije jasno određene sudbine.
Tu je žalosna sudbina nevjernih koje čeka Božji posljednji sud i konačno uništenje. I radosna sudbinau svih koji su
prihvatili sigurnost vječnog života.
1. Vrijeme, trajanje i ishod
božanskog suda
Budući da Biblija jasno uči da je smrt stanje slično snu praćeno potpunom besvjesnošću, iz toga proizlazi da se sud nad mrtvima ne
vrši u razdoblju između smrti i
uskrsnuća. Prema Bibliji danas
nema paklenog ognja koji bi služio za kažnjavanje umrlih grešnika. Isto tako
nema bestjelesnih duša koje su umrle vjerujući u Krista, a koje bi danas uživale u
blagoslovima nove zemlje. Božja nagrada i kazna čekaju uskrsnuće.
Ovo postavlja pitanje kako razumjeti
biblijske ulomke koji opisuju naizgled duga razdoblja strahovitih muka za
grešnike, kao na primjer da će kažnjavanje nevjernih predstavljati
vječnu muku (Mt 25,46) i da će mučenje zlih trajati "u vijeke vjekova" (Otk
14,11; 20,10). Izraz "u vijeke vjekova"doslovan je prijevod s grčkoga: eis
tous aionas ton aionon.
Slični izrazi na drugim mjestima služe za
označavanje kontinuiteta; na primjer: "Prijestolje
je tvoje, Bože, u vijeke vjekova" (grčki
eis ton aiona tou aionos).
Paralelni starozavjetni tekst u Psalmu 45,7 (citiran u Heb 1,8.9): "Prijestolje
je tvoje, Bože, u vijeke vjekova", služi se odgovarajućim hebrejskim izrazom: 'olam, "dob" (ista je
riječ upotrijebljena u Izl 21,6 gdje
oslobođeni rob služi
"trajno", odnosno dokle god živi). Ovi izrazi sami po sebi ne označuju dužinu vremena njihove aktivnosti.
Umjesto toga izražavaju neprekinuto trajanje nekog djela, kojemu je opseg
određen samim
predmetom.
Ako, dakle, ove i slične tekstove koji govore o uništenju grešnika
čitamo zajedno sa slikovitim opisima njihova
uništenja, biblijsko razumijevanje postaje jasno. U svakom slučaju uništavatelji (spaljivanje, crvi, kuga,
truljenje, voda, poplava, vjetar, mrak, rat, ptice grabljivice, oganj i sumpor)
temeljito će dovršiti svoje razorno djelo tako da nema
mogućnosti preživljavanja (usp. Iz 66,24; Ez 38;
39; Zah 14,12; Mal 3,19 [u nekim prijevodima 4,1]; Mt 7,19.26.27; 8,12; Mk
9,43-48; Lk 17,26-30; Otk 19,17-21). U svim ovim tekstovima naglašava se potpuno
i nepovratno uništenje (usp. Jd 7). Zbog toga kažnjavanje u predjelu mrtvih,
bilo da se radi o še'ol-u ili hades-u, ne ukazuje
na beskrajno razdoblje muka (usp. Mk 9,43-47), već jednostavno na potpuno
uništenje.
Tekstovi koji označuju vrijeme konačnog uništenja ili vječnog života ("u vijeke vjekova")
određeni su predmetom
uništenja, odnosno očuvanja. Kad
govorimo o Kristovoj vladavini, izraz "od vijeka do vijeka" znači "bez prestanka", ali kad je
riječ o uništenju grešnika, isti izraz jednostavno
znači "dok grijeh i grešnici ne budu zauvijek
uklonjeni sa zemlje". Isto tako će sveti, koji pri uskrsnuću prime besmrtnost, živjeti zauvijek, kao i
sam Bog koji je besmrtan. Međutim, grešnici
neće dobiti besmrtnost, a
budući da nemaju urođenu besmrtnu dušu,
njihova kazna će trajati tako
dugo dok traje uništenje. Onda će prestati postojati. (Vidi Sud, III. B. 3;
Velika borba, V. D. 3.)
Obećanje vječnog života u Kristu svima koji vjeruju u
Njega i nada u besmrtnost kad se Krist vrati da porazi silu smrti,
utvrđuju sigurnost svih
vjernika. Nema potrebe za besmislenim spekulacijama o prirodno naslijeđenoj
besmrtnosti, o reinkarnaciji prigodom smrti ili o kratkotrajnom duhu
sličnom životu duše poslije
smrti, jer Sveto pismo uči da je nagrada pravednih, sigurnost svakog
vjernika, novo stvaranje, uskrsnuće tijela od mrtvih u novi
život.
Koliko je ovo sigurno? Prema apostolu Pavlu
ovo je zajamčeno Božjom ljubavlju: "Siguran sam da nas
neće ni smrt, ni život, ni anđeli, ni
poglavarstva, ni sadašnjost, ni budućnost, ni sile, ni visina, ni dubina, ni bilo
koje drugo stvorenje moći rastaviti od ljubavi Božje, koja je u
Kristu Isusu, Gospodinu našemu." (Rim 8,38.39) Oboružani ovom
sigurnošću kršćani se mogu hrabro suočiti s užasom smrti; premda se mogu jako
bojati smrti, oni se više uzdaju u Boga, jer su prihvatili Njegovo
obećanje vječnog života.
Kad se u um vjernika čvrsto usadi biblijsko razumijevanje smrti –
njezino podrijetlo, priroda i konačno uništenje – oni se neće bojati smrti. Prirodno je da će imati bojazan od umiranja, da će tugovati zbog gubitka voljenih i
čeznuti za uskrsnućem. Ali se nikad neće bojati čistilišta ili vječnog paklenog ognja. Njih ne plaše duhovi ili
bestjelesne duše voljenih, jer znaju da ne postoje. Odbacit će kao varljivo maštanje snove o reinkarnaciji
duše ili o ponovnom sjedinjenju čovjekove duše sa svemirom nakon smrti.
Umjesto toga, kad se suoče sa smrću, bilo svojom ili voljene osobe, oni tješe
jedan drugoga riječima: "I najprije će uskrsnuti umrli u Kristu. Zatim
ćemo mi živi, mi preostali, biti skupa s njima
odneseni u zrak na oblacima u susret Gospodinu. I tako ćemo zauvijek biti s Gospodinom!" (1 Sol
4,16.17) Oni će se radovati konačnoj pobjedi nad smrću i njezinim žalcem riječima apostola: "Hvala Bogu koji nam dade
pobjedu po našemu Gospodinu Isusu Kristu!" (1 Kor 15,57)
Zapisi sa drevnog Bliskog istoka govore o
smrti kao neizbježnoj sudbini. Prema vjerovanju starih samo su bogovi, ali ne i
ljudi, bili obdareni besmrtnošću. Priča oAdapi (možda mezopotamskom Adamu) govori
kako je najmudriji od ljudi propustio prigodu da uživa vječni život: "Dođi, Adama! Zašto ne
jedeš i ne piješ? Nećeš imati
(vječni) život!" (ANET 102) Tako je i u epu o
Gilgamešu središnja tema čovjekova besmrtnost. Mladi kralj Gilgameš, ne
mareći za smrt, krenuo je u buran život ispunjen
odvažnim, čak i opasnim pustolovinama. Ali kad mu je
smrt otela prijatelja, pošao je u potragu za vječnim životom, da bi mu bilo rečeno: "Kad su bogovi stvorili ljudski rod,
smrt za ljudski rod ostavili su, a u svojim su rukama život zadržali." (Isto,
90) No to nije ugasilo težnju drevnih ljudi za vječnim životom.
U drevnom Egiptu veličanstveni spomenici umrlima i skupi obredi
pokopa svjedoče o zaokupljenosti smrću i vjerovanju u život poslije smrti. Smrt je
sudbina cijelog ljudskog roda – sigurna kao što je neminovan zalazak sunca. "Što
znači da moram otići u pustinju kraljevstva umrlih? Tamo nema
vode, nema zraka, tako je duboko, tako mračno, tako beskonačno!" (Beyerlin 11) Međutim jedan stari
tekst iz piramide (2500.–2300. pr. Kr.) izražava nadu da će mrtvi kralj Unis i dalje živjeti: "O kralju
Unise, nisi ti uopće otišao mrtav, ti si otišao živ!" (ANET 32)
Očito su Egipćani smatrali mogućim da se čistim životom i pozivanjem na
milosrđe i pravdu pred
bogovima donjeg svijeta može izbjeći smrt, kako je to vidljivo iz knjige mrtvih
(Isto 34-36).
Izraelski narod se relativno kasno pojavio na
pozornici starog svijeta. Otuda biblijski pisci moraju biti upoznati s
popularnim mišljenjem o smrti u Mezopotamiji i Egiptu. No Sveto pismo jasno i
nedvojbeno iznosi svoje stajalište o tom predmetu. Prema Starom zavjetu
irzaelski narod je također priznavao
neminovnost smrti: "Prah si, i u prah ćeš se i vratit." (Post 3,19) No suprotno od
svojih susjeda, izraelski narod nije pokušavao različitim sredstvima izbjeći smrt, već je nastojao razumjeti njeno pravo
značenje. "Objavi mi, Jahve, moj svršetak i
kolika je mjera mojih dana, da znam koliko sam ništavan." (Ps 39,5) Jedinstveno
razumijevanje smrti u drevnom Izraelu, koje se razlikovalo od razumijevanja
drugih naroda na Bliskom istoku, potaklo ih je da prvo prihvate neminovnost
smrti, a onda se suoče s njezinom stvarnošću, ne s prkosom ili lažnom nadom u život
poslije smrti, već svjesni Božje
prisutnosti.
Suočen sa smrću, Job kaže: "Jahve dao, Jahve oduzeo!
Blagoslovljeno ime Jahvino!" (Job 1,21) Time ne mislimo reći da je drevni Izrael smrt smatrao
prijateljem ili podnošljivim završetkom života. Naprotiv, kao i njihovi susjedi,
Izrael je smrt smatrao zastrašujućim neprijateljem, koji upada i ometa život.
"Smrt se ušulja kroz prozore naše, uđe u dvorište naše,
djecu našu pokosi nasred ulice, mladiće nasred trgova." (Jr 9,20; Prop 12,1-8) Da
bi stvarnost smrti učinili razumljivom, hebrejska Sveta pisma je
objašnjavaju kao besvjesno, snu slično stanje, bez duše koja bi preživjela,
oslobođeno svih
uobičajenih ljudskih aktivnosti
i doživljaja (Ps 146,3.4; Prop 9,10).
Kao i njihovi susjedi, Izrael je težio za
porazom smrti kako bi život mogao trajati, ali ne ljudskim naporom,
hrabrošću ili spretnošću kojom bi se od smrti mogao oteti njezin
plijen. Namjesto toga, prema izraelskom narodu, aktivnosti koje su prijetnja
životu na kraju će onemogućiti sam Bog zahvaljujući trima božanskim darovima. Prvi, njegov dar
u djeci koja će nastaviti svrsishodnim životom. "Poslije
Izrael reče Josipu: 'Ja ću, evo, naskoro umrijeti; no Bog će biti s vama i opet vas dovesti u zemlju
vaših otaca." (Post 48,21)
Drugi, Njegov (rijedak) dar preobraženja u
novi život, bez doživljavanja smrti, kao što je rečeno za Henoka (Post 5,24) i Iliju (2 Kr 2,11)
i možda sadržan u riječima pjesnika: "Vodit ćeš me po naumu svojem da me zatim uzmeš u
slavu svoju." (Ps 73,24) Treći, Njegov veliki dar uskrsnuća od mrtvih. "Tada će se probuditi mnogi koji snivaju u prahu
zemljinu; jedni za vječni život, drugi za sramotu, za
vječnu gadost." (Dn 12,2)
Ovo značajno razumijevanje smrti, koje se temeljito
razlikuje od pogleda nastarijih civilizacija i izgleda tako suvremeno,
čak i moderno u naše vrijeme, nije bilo
dugovječno.
Biblijsko razumijevanje smrti, jedinstveno u
drevnome svijetu, predstavljalo je samo jedan doprinos kasnijoj
zapadnjačkoj i kršćanskoj misli o ovom predmetu. Grčka filozofija dala je drugi. Prije pojave
filozofa, u Homerovo doba (deveto stoljeće pr. Kr.), Grci su vjerovali da smrt donosi
kraj svijesti i mislima, ostavljajući samo bestjelesno, sjeni slično besvjesno "postojanje" (Ilijada,
gl. 23, str. 67-107; Odiseja, gl. 11, str. 204-223). Popularni Orfejev
mit govori o junakovom gotovo uspješnom pokušaju da svoju ženu oslobodi iz
podzemnog svijeta. Međutim, pojavom prvih
grčkih "znanstvenih" filozofa u
Maloj Aziji (od sedmog do petog stoljeća pr. Kr.), pojavila su se pitanja o prirodi
života, stvarnosti i, naravno, smrti. Na primjer, Heraklit (oko 544.–484. pr.
Kr.) je zaključio da vatra predstavlja konačnu suštinu svijeta i da je ljudska duša dio
te vatre (On the Universe, 20. 67. 77). Zato ljudska duša preživljava
smrt, dok se ljudsko tijelo smrću jednostavno mijenja u drugi
oblik.
Slično tomu, u grčkom gradu (polis) besmrtnost je došla
do izražaja sudjelovanjem u nečem većem no što je život pojedinca. Periklov
posmrtni govor za one koji su poginuli za svoj grad (o tome izvješćuje Tukidid, Peloponeski
rat, 2.35-46)
govori o onima koji su poginuli za građane, pa za svoje
djelo ostaju u sjećanju grada. U
ovim slučajevima besmrtnost ne proizilazi iz
urođene besmrtne duše,
već iz pripadnosti
vječnoj stvarnosti, bilo fizičkoj (na primjer univerzalna besmrtna vatra)
ili društvenoj (na primjer grad).
Međutim, u vrijeme
Sokrata (470.–399. pr. Kr.) i Platona (427.–347. pr. Kr.) besmrtnost duše jasno
je izražena u javnim raspravama, kako se to, na primjer, vidi u djelu
Fedon (Naklada Jurčić, Zagreb 1996), koje bilježi posljednje
trenutke Sokratova života. Sokrat je izrazio svoje uvjerenje da se
smrću duša oslobađa nečistog tijela pa živi neovisno,
oslobođena
tjelesnosti.
"Pa vidiš li… kad umre čovjek, onomu, što se u njega vidi, t.j.
tijelu, što naočigled leži – a zovemo ga mrtvacem – i mora se
rastvarati i raspadati… A duša dakle, ono nevidljivo, što otide u onakav drugi,
plemenitiji, čisti i nevidljivi svijet… zar nam se ona,
ovakva i ovako stvorena, na rastanku s tijelom odmah raspline i ugine, kako kaže
svijet? Ni izdaleka… nego kud i kamo prije je ovako: ako se čista rastane s tijelom, od tijela – ta u
životu nije s njim bila ni u kakvoj zajednici drage volje – ništa ne
vuče sa sobom, već bježi od njega… odlazi…k nevidljivomu pa
božanskomu, besmrtnomu i umnomu… Ako se pak od tijela odijeli okaljana i
nečista, a ono, jer je uvijek s tijelo bila
zajedno i milovala ga i voljela… Nego mislim, baš prožeta onim što je tjelesno…
Zato i takvu dušu, u koje ima toga, tišti i vuče natrag na vidljivi svijet… oko spomenika i
grobova, oko kojih su se i vidjele prikaze duša kao sjene. U toj se slici
prikazuju onakve duše, koje se ne rastanu čiste, već imadu u sebi nešto vidljivo pa se stoga
vide." (Fedon, 80c-81d)
Ovo snažno isticanje besmrtnosti duše nije
svuda odmah prihvaćeno. Aristotel (384.–322. pr. Kr.) je smatrao
upitnim Platonovo naglašavanje formalnog života različitog od individualnog, tvrdeći da umjesto toga misaoni oblici mogu
postojati samo u materijalnom svijetu. Stoga je nemoguće govoriti o netjelesnom životu duše, jer je
samo Bog duh bez tijela. "Ali se mi moramo vratiti od ove digresije i ponoviti
da su osjećaji duše nerazdvojni od materijalno nižeg
životinjskog života." (O duši, 1. 403b. 17).
Ovaj su skepticizam ponovili neki latinski
pisci, među kojima je Lukrecije
(98.–55. pr. Kr.) koji je zaključio: "Stoga smrt za nas nije ništa, ni jedna
crtica, jer se smatra da je priroda uma smrtna… pa kad nas neće više biti, kad bude došlo do odvajanja
tijela i duha, što nas čine cjelinom, onda se sasvim sigurno ništa
neće moći dogoditi nama kojih više neće biti." (O
prirodi stvari, 3.
830-842)
Međutim, to nije
spriječilo da Sokratove i
Platonove spekulacije, zajedno sa zornim ilustracijama nastavka života duše,
prijeđu u popularno
vjerovanje koje je ostalo do našeg vremena. Smatralo se da će ono biti utješno za ljude koji oplakuju
smrt i one koji se s njom suočavaju, posebno s prijevremenom smrti od
progonstva, rata ili bolesti. Čak je i razmišljanje židovskog naroda koji je
odrastao s biblijskom baštinom, osjetilo ovaj utjecaj. Na primjer, tekst u 2.
Makabejci 6,30 izvještava o smrti pobožnog Eleazara ovim riječima: "Na svom tijelu podnosim teške muke
bičevanja, jer u duši radosno sve to podnosim u
strahopoštovanju prema njemu." I 2. Makabejci 12,43-45 opisuje žrtvu okajnicu za
grijeh od 2000 srebrnih drahmi koju je trebalo prinijeti kao naknadnicu za
mrtve.
Do vremena prve crkve pojavila su se dva
sukobljena shvaćanja smrti; svako od njih odgovorilo je na
drukčiji način na problem smrti: biblijsko razumijevanje
smrti kao siguran kraj života, koji se može obnoviti samo novim djelom Božjeg
stvaranja, i grčko razumijevanje smrti kao početka novog života, uz potvrdu nastavka
postojanje duše nakon odvajanja od tijela prigodom smrti. O. Cullmann je ovu
razliku dramatično objasnio u svom slikovitom kontrastu
između načina na koji su se Isus i Sokrat osobno
suočili s umiranjem (Cullmann
19-27).
Biblija, kako je ilustrirano Isusovim
iskustvom, prikazuje smrt kao protivnika, Božjeg neprijatelja i uništavatelja
života, od čijeg će zahvata Bog osloboditi svoje svete novim
životom u uskrslome tijelu. Grčka misao, ilustrirana Sokratovim doživljajem,
slika smrt kao dobrodošlog prijatelja, koji oslobađa dušu
utamničenu u tijelu novim
životom u duhu. Isusov realističan prikaz smrti pruža umirućima u svim vremenima nadu uskrsnuća, dok Sokratov maštovit prikaz smrti
umirućem ne pruža ništa. Ove dvije slike smrti,
jasno razlučene već u vrijeme nastanka prve crkve, pozivale su
kršćane i cijeli zapadni svijet da izaberu
između
njih.
Velika je suprotnost između klasičnog (grčkog) i biblijskog (hebrejskog) razumijevanja
smrti. No ova naizgled nepomirljiva shvaćanja stopila su se u kršćansko učenje, zahvaljujući srednjovjekovnom razumijevanju života,
smrti, sudbine duše u čistilištu, uskrsnuća i posljednjeg suda. Ovo se učenje pojavljivalo polako tijekom dugog,
isprekidanog razvoja koji je trajao gotovo tisuću godina.
Prema popularnom mišljenju Platonova
definicija smrti kao oslobađanja duše od tijela
neposredno poslije smrti, postala je opće prihvaćenom istinom u prvoj crkvi. No tu tvrdnju ne
potkrijepljuju dokazi. Biblijsko razumijevanje smrti kao besvjesnog stanja (sna)
u kojem se čeka uskrsnuće, i dalje se čulo u prvim stoljećima Crkve. Ignacije Antiohijski (oko 107.) je
pisao: "Radite jedan s drugim, trudite se u društvu s drugima, trčite zajedno, patite zajedno, spavajte zajedno
[u smrti] i probudite se zajedno [o uskrsnuću], kao upravitelji i suradnici i sluge
Božje." (Polikarpu, 6. 9. 10 [ANF, sv. 1, str. 95]) Irenej Lyonski (oko
180.), koristeći načelo rekapitulacije, učio je da kao što je Isus Krist poslije svoje
smrti čekao uskrsnuće, tako će i duše Njegovih učenika u smrti ići "na nevidljivo mjesto koje im je Bog
odredio i tamo ostati do uskrsnuća, očekujući ovaj događaj; a onda
će primiti svoja tijela i ustati
cijeli, odnosno tjelesno čitavi, upravo kao što je Gospodin ustao, te
tako izići pred Boga" (Protiv
krivovjerja, 5.
31. 2 [ANF, sv. 1, str. 560]). Naravno, Irenej ovdje govori o duši da bi je
razlikovao od tijela i duha, ali nikako u Platonovu smislu, jer samo
uskrsnuće može obnoviti život. Odbijanje da
nagađa o duši bila je karakteristika i kapadocijskog
Grgura iz Nise (oko 335.–395.) koji je držao da duša mora uvijek biti s tijelom.
"Nema, dakle, ništa što bi sprečavalo prisutnost duše u atomima tijela, bilo
da je vezana u cjelinu ili se razdvaja raspadanjem… Stoga duša postoji u
stvarnim atomima koje je nekoć pokretala, i nema te sile koja bi je
otrgnula od njezine zajednice s njim." (O duši i uskrsnuću)
S druge strane Origen iz Aleksandrije (oko
200.) pripremio je put za smjelo ulaženje Platonove ideje o duši u
kršćansku teologiju (O
prvim načelima, 4. 1. 36 [ANF, sv. 4, str. 381]) tako što
je smrt sveo na relativno manji korak u trajnom procesu čišćenja duše. To su stajalište kasnije razvili
latinski oci počevši od Tertulijana (160.–240.). Sada se dušu
smatralo praktično isto tako materijalnom kao tijelo, s tim
što je njezino postojanje poslije smrti opisano u znakovitim pojedinostima: "Sve
su duše, stoga, zatvorene u hadu:… Zašto onda ne možete pretpostaviti da duša u
hadu dobija kaznu i utjehu, u međuvremenu dok
čeka što će suđenje donijeti, u
očekivanju bilo propasti ili
slave?… Nitko neće oklijevati da vjeruje kako duša u hadu
prolazi neku vrst kompenzacijske discipline, bez predodređivanja cijelog
procesa uskrsnuća, ako naknadu
uz to daje preko tijela." (Rasprava o duši, 58 [ANF, sv. 3, str.
234.235]) Augustin iz Hippoa (354.–430.) govorio je o vremenu između smrti i
uskrsnuća, kad duša ostaje u
"skrivenom skrovištu, u kojem uživa odmor ili strada u omjeru sa zaslugama koje
je stekla životom na zemlji". (Enchiridion 109)
Na ovaj način u četvrtom stoljeću pojavilo se jasno ocrtano srednjovjekovno
razumijevanje smrti, s tim što je ostalo samo da se popune pojedinosti. Nema
sumnje da je biblijska ideja uskrsnuća tijela i dalje ostala značajna kao posljednji korak u putovanju duše
prema savršenstvu. Za Tomu Akvinskog (1225.–1274.) uskrsnuće tijela ostalo je potrebno, jer duša po
svojoj naravi treba tijelo, o njemu ovisi čovjekova sreća, a i konačna kazna za grijeh ne može se izvršiti na
bestjelesnoj duši. Pa ipak, Platonovo vjerovanje u nastavak života poslije smrti
duboko se ukorijenilo. Život duše poslije smrti pravdan je potrebom za božanskom
pravdom nad ljudima, a takva se pravda sastoji od nagrade ili kazne – neizbježne
sudbine svake bestjelesne duše. (Summa Theologiae 3. Dodatak 75. 1. 2.)
Preostali element srednjovjekovne slike
smrti, koji je zahtijevao daljnje razvijanje, odnosio se na čišćenje duše pokorom. Time je
Rimokatolička crkva nametnula skrušenim grešnicima
obvezu ili pružanje "zadovoljštinu" da bi se očistili u pripremi za primanje Božje
konačne nagrade pri uskrsnuću. Nezavršena djela pružanja zadovoljštine u
ovom životu dovršit će se poslije smrti ovako: "Kazna u
čistilištu namijenjena je kao dodatak
zadovoljštini koja nije potpuno izvršena u tijelu." (Isto 71.
6)
Krajnji izraz ovog gledišta, kako ga je
ilustrirao Dante, pripisuje bestjelesnoj duši sve tjelesne sposobnosti (tako da
poslije smrti može u potpunosti koristiti prednosti procesa čišćenja), koje prati odvlačenje pozornosti od uskrsnuća na sudbonosno razdoblje između smrti i
uskrsnuća. Posljedica toga bila
je da je usrksnuće u važnosti svedeno na jednostavnu potvrdu
rezultata vremenskog čišćenja. Ovaj je pogled na smrt preovladavao
tijekom srednjeg vijeka.
Protestantska reformacija unijela je ono što
će postati prekretnicom u kršćanskom učenju o smrti. Martin Luther (1483.–1546.) se
usprotivio sustavu pokore i onim što je prati, čišćenjem duše u čistilištu. Oboje se protivilo njegovom
razumijevanju spasenja koje je otkrio tijekom proučavanja i razmišljanja o Svetom pismu.U svojoj
Riječi Bog nam nudi dva puta, zaključio je: spasenje vjerom i osudu zbog
nevjerstva. On ne spominje čistilište, kojemu stoga nema mjesta, "jer ono
zamračuje Kristove blagoslove i milost"
(Razgovori za stolom 3695). Ovaj zaključak o stanju koje slijedi nakon smrti trajno
će utjecati na protestante koji će kasnije zastupati učenje da duša nije besmrtna.
No što se tiče besmrtnosti duše, Luther nije bio
dosljedan. Ponekad je potvrdio učenje srednjovjekovnih teologa da duša postoji
odvojeno od tijela. Ali kad je opisivao stanje duše između smrti i
uskrsnuća, ponekad bi prihvatio
novozavjetnu sliku o spavanju duše, kako je iz ovoga vidljivo: "Lljudska duša
spava, zakopana sa svim osjetilima, i naš je krevet sličan grobnici. No u njoj nema ništa što bi
uznemirivalo ili opterećivalo. Stoga na mjestu umrlih nema
mučenja… Takvi će biti i naša smrt i uskrsnuće. Mi odlazimo i vraćamo se u Posljednji dan, prije nego što smo
toga svjesni." (Predavanja o Postanku, Post 49,33) Luteranska crkva nije
slijedila Lutherovo nedosljedno usmjeravanje prema uvjetnoj besmrtnosti, pa se
na kraju vratila srednjovjekovnoj predaji (usp. Althaus 410-417).
Jean Calvin (1509.–1564.) je također odbacio
nagađanja o stanju duše poslije smrti (čistilište) kao "niti u skladu sa zakonom niti
podesno" (Institutes 3. 25. 6), ali je potvrdio besmrtnost duše i pobijao
one koji su je nijekali, uključujući Miguela Servetusa (1511.-1553.) koji je uz
njegov pristanak smaknut zbog ovog i drugih krivovjerja. Ustvari Calvin je
tvrdio da je ljudska duša "nešto posebno, odvojena od tijela" (Isto, 1. 15. 2).
Zato prigodom smrti duše nadživljuju tijelo "pa u radosnom očekivanju čekaju uživanje u obećanoj slavi… Sudbina je nepokajanih … da
ostanu u okovima dok ih ne odvuku odmjerenoj kazni ". (Isto, 3. 25.
6)
Premda su reformatori napali i odbacili
srednjovjekovno učenje o čišćenju duše u čistilištu, Platonova ideja o besmrtnosti duše
nadživjela je Reformaciju i ostala trajnim inventarom velikog dijela popularnog
kršćanstva. Čini se da je, bar u ovome, Platonovo
nagađanje nadvladalo
biblijski realizam, premda ne u potpunosti.
Vremenom se, i iz različitih strana, pojavljivalo biblijsko
stajalište, naime da smrt predstavlja kraj životu, da nema duše koja bi
preživjela, da smrt možemo usporediti sa snom jer uključuje besvijesnost i da se život pokojniku
vraća samo pri uskrsnuću.
Na primjer, John Milton (1608.–1674.) je
pisao: "Smrt tijela je gubitak ili nestanak života. Uobičajena definicija, prema kojoj smrt
predstavlja odvajanje duše od tijela, nedopustiva je." (Christian Doctrine, 1. 13)
Nove filozofije racionalizma i empirizma
podržale su ovo gledište o smrti, odbacujući Platonovw spekulacije o stvarnosti koju
nije moguće ispitati. Komentirajući Postanak 2,17John Locke (1632.–1704.) je
objasnio: "Moram priznati da pod smrću ne mogu razumjeti ništa drugo do prestanak
života (odnosno gubitak svih životnih funkcija i osjećaja)." (The
Reasonableness of Christianity, 1)
Među mnoge crkvene vođe
koje su branile biblijsko stajalište ubraja se i Francis Blackburne
(1704.–1787.). "Stoga je pretpostavka da duše umrlih žive, svjesne i aktivne,
sposobne za sreću i bijedu, od
smrti prvog čovjeka do uskrsnuća posljednjega, i to navodno
demonstrirati razumom i filozofijom, jasno izvrtanje cjelokupnog
kršćanskog sustava." (A
Short Historical View of the Cotroversy Concerning an Intermediate State, 69 u CFOF, sv. 2, str.
211.212) Pa ipak, primjećuje, "znakovito je što su se protestanti,
koji su se u većini slučajeva odbili ravnati prema tradiciji,
u ovome njoj poslušno podvrgli". (Isto, xiv u CFOF, sv. 2, str.
210)
U novije vrijeme, reagirajući na tradicionalno razumijevanje smrti i
posebice na ono što je prati, povijesnu doktrinu o paklu, poznati
evangelički teolozi kao J. R. W. Stott, Clark H.
Pinnock i J. W. Wenham, zajedno s Oscarom Cullmannom, vrlo snažno zastupaju
uvjetnu besmrtnost. Ne dogmatizirajući stajalište do kojega su došli, oni pozivaju
na otvoreni dijalog među kršćanima na osnovi Svetog pisma.
Sredinom devetnaestog stoljeća ovo je stajalište manjine, što su ga na
obje strane Atlantika zastupali crkveni ljudi i znanstvenici osamnaestog
stoljeća, prihvatila mlada Crkva adventista sedmog
dana iz sljedećih razloga: (1) ono je predstavljalo
biblijsko gledište, oslobođeno filozofskih
nagađanja i eklezijastičke
tradicije, posebno tradicije o čišćenju duše u čistilištu, koje su već reformatori osudili; (2) držala ga je prva
crkva, da bi se pojavilo za vrijeme i poslije Reformacije; (3) ono
potvrđuje poznati biblijski
prikaz smrti kao snu slične
nesvjesnosti, odbacujući gledište prema kojem poslije smrti duša
nastavlja živjeti; (4) podupire biblijsko učenje da besmrtnost nije urođena u naravi
duše, niti je darovana prigodom smrti, već obećana samo prigodom uskrsnuća od mrtvih; (5) ono naglašava novozavjetno
isticanje Krista kao jedinog puta u vječni život, ne uzimajući u obzir nikakve zasluge koje je duša stekla
nakon smrti.
Ponekad se o ovome govori kao "stajalištu
uvjetovanosti" jer postavlja određene uvjete za dar
besmrtnosti, naime, od grešnika očekuje prihvaćanje Božjeg spasenja milošću po vjeri u Isusa Krista. Samo je ovaj dar,
a ne neka urođena prirodna osobina
ljudske duše, uvjet za besmrtnost.
Neposredni poticaj, koji je naveo adventiste
sedmog dana da prihvate gledište uvjetovanosti, pružio je metodistički propovjednik George Storrs (1796.–1867.)
Njegova gledišta, objavljena 1842. godine pod naslovom An Enquiry: Are the Souls of the Wicked
Immortal? privukla su pozornost prvih adventista James
Whitea (1792.–1872.), E. G. White (1827.–1915.), J. N. Andrewsa (1829.– 1883.),
D. M. Canrighta (1840.–1919.) i U. Smitha (1832.–1903.). Stajalište
uvjetovanosti duboko se i trajno učvrstilo u adventističkom učenju, pa je priznato kao doktrinalni "stup"
čvrsto utemeljen na učenju Svetog pisma.
Ellen G. White je ovom razumijevanju smrti i
ne-besmrtnosti duše posvetila izuzetnu pozornost u više svojih spisa,
potvrđujući njegovo mjesto u adventističkoj teologiji. Prvo, smatrala ga je
"sadašnjom istinom", što je podrazumijevalo središnje i trajno biblijsko
načelo, suprotno popularnom i općem zanimanju za spiritizam, kojega smatra
obmanom koju je na ovaj svijet prvi put donio đavao (Post 3,4) i
nakon toga promicalo poganstvo i lažno kršćanstvo. Ova obmana tvrdi da grešnici ne
umiru, već žive kao bestjelesne duše sposobne
komunicirati sa živima (EW 262; Velika borba, str.
456-482).
Drugo, White je naglašavala da je kao
posljedica grijeha smrt uzrokovana čovjekovim preziranjem Božjeg zakona,
uključujući prirodne zakone i zakone zdravlja. Ovo
gledište, povezano s njezinim holističkim razumijevanjem čovjekova razvoja, dovelo je do angažiranja
adventista u zdravstvenoj njezi i obrazovanju (Savjeti o životu i prehrani, 21. 40; Patrijarsi
i proroci, str.
47)
Treće, White je isticala biblijsko razumijevanje
smrti kao nesvjesnog sna, od kojega samo Bog može probuditi svete u posljednjem
uskrsnuću prigodom drugog Kristovog dolaska.
Novozavjetno obećanje: "Jer kao što u Adamu svi umiru, tako
će u Kristu svi oživjeti" (1 Kor 15,22),
usmjerava pozornost na Kristovu smrt i uskrsnuće, posebno njegovo eshatološko učenje o drugom dolasku, kad će biti skršena moć smrti i obnovljeno Božje vječno kraljevstvo (Čežnja
vjekova, str.
674.675; Velika borba, str. 467-471.554; PK 239).
Holističko (cjelovito) razumijevanje ljudske prirode,
povezano s učenjem o uvjetnoj besmrtnosti, dosljedno je
zastupano s propovjedaonica Crkve adventista sedmog dana od njezina osnivanja, s
tim što je svremena na vrijeme bilo izloženo protivljenju drugih kršćana i svjetovnih tradicija (usp. Zurcher,
Johnston). Ono je bilo intergralni dio misionarskog rada Crkve među
nezapadnjačkim kulturama sa
snažnim vjerovanjima u život poslije smrti, kao što su štovanje predaka,
štovanje duhova ili reinkarnacija. Premda je nekoć bila stajalište manjine, uvjetnu besmrtnost
su tijekom prve polovice dvadesetog stoljeća prihvatili mnogi teolozi i crkvene
vođe mnogih konfesija
(usp. CFOF, sv. 2, str. 747-1034).
Sve veće prihvaćanje uvjetne besmrtnosti nastavljeno je u
drugoj polovici dvadesetog stoljeća (usp. Anderson, Cullmann, Harris,
Thielicke). Međutim, tijekom ovog
razdoblja u raspravu je ušlo više sukobljenih ideja. U proučavanju smrti teolozima i filozofima su se sve
više pridruživali predstavnici društvenih nauka, medicine i etike. Zbog toga se
ranija usredotočenost na teološka pitanja, koja su
raspravljala o značaju života i sudbini ljudi, okrenula prema
različitim antropološkim, psihološkim, medicinskim
i etičkim pitanjima. Posebna je pozornost
posvećena procesu umiranja i načinu na koji i osoba koja umire i njezina
obitelj i prijatelji izlaze na kraj s ovim procesom, kao i ulozi koju imaju
terapeuti, stručni savjetnici i kler.
Medicinska profesija počela se zanimati za čovjekove doživljaje blizu granica života i za
načine na koje bi se one mogle proširiti ili
prijeći, djelomično zahvaljujući sposobnosti medicine da "vrati u život"
pacijente koji su, praktično gledano, trenutno prestali živjeti.
Sposobnost da se medicinskom tehnologijom manipulira životnim procesima, posebno
na granici između života i smrti,
dovela je do stvaranja nove etičke brige za kvalitetu ljudskog života i
značenje čovjekove duše. Pojavila se posebna
zabrinutost da bi medicinska znanost, primijenjena na ljudsko tijelo, mogla
naštetiti unutarnjem biću čovjeka, te kvaliteti i dostojanstvu ljudskog
života. Budući da medicinski troškovi rastu, pojavit
će se obnovljena pitanja, s jedne strane u
vezi s herojskom intervencijom namijenjenom produžavanju ljudskog života koji
polako nestaje, i s druge strane u vezi s eutanazijom ili stručnom asistiranju pri smrti osoba koje boluju
od neizlječive bolesti, a kojima je život postao
nepodnošljiv.
Imajući u vidu kontekst novih ideja, problema i
elemenata, razumijevanje života i smrti na istoku i zapadu srelo se da postane
izazov biblijskom razumijevanju na nove i, za tradicionalne kršćane, nepoznate načine (usp. Hick). Na primjer, ideja
reinkarnacije ili selenja ljudske duše nakon smrti iz jednog u drugo tijelo,
privuklo je na zapadu pozornost nekih koji jednostavno ne mogu prihvatiti ideju
da smrću ljudski život prestaje, s obzirom na svu
znanstvenu domišljatost koja nam je na raspolaganju. U svom najkrućem obliku ovo mišljenje smatra da se na svom
putu prema savršenstvu duša neke osobe poslije smrti može vratiti u život u
tijelu neke druge vrste bića. Na zapadu je češće vjerovanje da duša neke osobe sudjeluje u
nekoj većoj duševnoj ili životnoj sili, koju dijeli s
drugim bićima i zadržava nakon smrti. Ovo sudjelovanje,
neki vjeruju, se već sada u ovom životu može iskusiti
pomoću doživljaja do kojih dovode rituali,
meditacija i čak droge.
Ovi novi koncepti besmrtnosti predstavljaju
izazov za biblijsko učenje o uvjetovanosti, jednako kao stariji
koncepti preživljavanja duše, njezina čišćenja u čistilištu i uzlaženja Bogu. Međutim, veliki
broj suvremenih židovskih i kršćanskih vjernika i teologa, među njima i
adventisti sedmog dana, nastavljaju potvrđivati učenje o uvjetnoj besmrtnosti s njena dva
pratioca, holistički pristup ljudskim bićima i nada uskrsnuća u vječni život. Razlog tome je: (1) Ono objašnjava
i odgovara na zbunjujuća psihološka i medicinska iskustva sa
smrću, takozvana "iskustva života nakon života",
jer u konačnoj analizi sva ona nisu smanjila broj pokopa
– smrt ostaje konačni kraj života; (2) usklađuje ga s
holističkim gledištem o
čovjekovoj naravi i s biblijskim
razumijevanjem čovjekova života kao čudesnog Božjeg dara; (3) realistično je kad se radi o prirodi smrti, s posebnim
isticanjem jedinstva fizičkih i duhovnih strana života; (4) ispravo
uzima u obzir Božju božansku narav i čovječnost ljudskog roda i time potvrđuje Božje
utjelovljenje u Kristu, stvarnost spasenja u Isusu Kristu i nadu u
uskrsnuće, koja donosi utjehu
onima koji ostaju.
E. G. White je vrlo rano naglašavala važnost
ove doktrine (ponekad označene kao "stanje umrlih"),
smatrajući je "sadašnjom istinom" za koju vjernici
trebaju pokazati "temeljito razumijevanje". Kontekst sljedećeg ulomka, prvi put objavljenog 1858. godine,
su sotonske "obmane", "spiritizam" i tvrdnja da živi mogu komunicirati s
mrtvima.
"Vidjela sam da sveti trebaju temeljito
razumjeti sadašnju istinu koju su obvezni steći iz Svetog pisma. Oni moraju razumjeti
stanje mrtvih, jer će im se javljati đavolji duhovi,
tvrdeći da su njihova dragi
rođaci ili prijatelji,
koji će im objaviti nebiblijske
doktrine. Oni će učiniti sve što je u njihovoj moći da izazovu osjećaje i učinit će pred njima čuda da bi potkrijepili ono što tvrde. Božji
narod mora biti spreman da se ovim duhovima odupre biblijskom istinom da mrtvi
ne znaju ništa i da su oni koji se javljaju duhovi đavolski." (EW
262)
White je kasnije puna dva poglavlja svoje
knjige Velika borba posvetila ovom predmetu (str. 456-482). U njima
potvrđuje da se obmana koja
je prvi put došla preko zmije u Postanku 3,4 s obećanjem: "Ne, nećete umrijeti!", po cijelome svijetu proširila
u obliku spiritizma (Isto, str. 482). S druge strane ostaje biblijska istina:
"Biblija objavljuje da mrtvi ne znaju ništa, da su im misli propale, da nemaju
udjela ni u čem što se zbiva pod suncem, da ništa ne znaju
o radostima i tugama onih koji su im bili najmiliji na zemlji." (Isto, str.
477)
U daljnjem razvoju ovog biblijskog
učenja E. G. White je razmotrila
sljedeće točke vezane uz podrijetlo i prirodu
smrti:
Smrt potječe od Sotonine sile. "Zbog svog prijestupa
Mojsije je došao pod vlast Sotone – pod vladavinu smrti." (EW
164)
Grijeh je izvor ove sotonske vlasti koja
odvaja svoje žrtve od Boga. "Odlučio je izazvati njihov pad, da bi, kad ih
odvoji od Boga i podvrgne svojoj vlasti, mogao zaposjesti Zemlju i na njoj
uspostaviti svoje kraljevstvo nasuprot Svevišnjemu." (Velika borba, str.
456)
Dok je u općem smislu smrt prikazana kao plaća grijeha (EW 294), E. G. White opširno piše
o ovoj plaći, posebno prikazujući kako se ona prima. Na
primjer:
Loše zdravlje može izazvati preranu smrt.
"Prerano propadanje i smrt rezultat su odvajanja od Boga i nastojanja da se ide
putovima svijeta. Onaj koji popušta samome sebi, mora snositi kaznu. Na sudu
ćemo vidjeti kako Bog ozbiljno gleda na
kršenje zakona zdravlja." (Savjeti o životu i prehrani, str.
28)
Opća neposlušnost Bogu vodi u smrt. "Za Adama je
žrtvovanje prve žrtve bio najbolniji doživljaj… on je znao da je bio poslušan
Bogu, smrti čovjeka ili životinje ne bi bilo."
(Patrijarsi i proroci, str. 47)
I zanemarivanje zakona prirode prijetnja je
životu. "A kada prerana smrt postane ishod našeg kršenja prirodnih zakona, tada
nanosimo bol i patnje drugima, lišavamo svoje bližnje pomoći koju bismo im za života mogli pružiti,
lišavamo svoje obitelji utjehe i pomoći koju bismo im mogli dati, zakidamo Boga u
službi koju On zahtijeva od nas da bi se njegova slava povećala. Zar mi tada nismo prestupnici Božjeg
zakona u najgorem smislu?" (Savjeti, str. 11)
Ukratko, smrt je postala sudbinom zlih. "Dok
je baština pravednih život, dio zlima je smrt." (Velika borba, str.
466)
Međutim, smrt ne prevodi
pravedne izravno u nebo ni zle
izravno u pakao.
"Mnogi se utješe uvjerenjem da njihovi
voljeni uživaju blaženstvo Neba, i ne sluteći opasnost, slušaju 'prijevarne duhove i
đavolske nauke'."
(Velika borba, str. 474) Osim toga, "kako je krajnje
odbojno vjerovanje da se duša nepokajanog čim dah napusti tijelo izručuje paklenom ognju". (Isto, str.
468)
Umjesto toga smrt je stanje slično snu. "Svojoj vjernoj djeci Krist
predstavlja smrt kao san. Njihov život je sakriven s Kristom u Bogu i dok ne
zatrubi posljednja truba, oni koji umiru spavat će u Njemu." (Čežnja
vjekova, str.
450)
Smrtni san traje samo trenutak. "Za
kršćanina smrt je samo san, trenutak tišine i
tame." (Isto, str. 674)
U smrti nema svijesti ni znanja, planiranja
ni umovanja. "Mnogi su očekivali da od Lazara čuju čudesan izvještaj o prizorima kojima je bio
svjedok nakon smrti. Bili su iznenađeni što im ništa nije
rekao. Nije imao ništa od toga da im kaže. Nadahnuće objavljuje: 'Mrtvi ne znaju ništa… Davno je
nestalo i njihove ljubavi i mržnje i zavisti.' (Prop 9.5.6)" (Isto,
475.476)
Samo će uskrsnuće prekinuti smrt. "Oni koji silaze u grob
borave u tišini… Oni spavaju, a Božja će ih truba probuditi u slavnu besmrtnost."
(Velika borba, str. 471)
Stoga na pravednu osobu smrt ne djeluje
zastrašujuće. "Za vjernika smrt mnogo ne znači. Krist o njoj govori kao malo važnoj. 'Ako
tko drži riječ moju, sigurno neće nigda vidjeti smrti.' Za kršćanina smrt je samo san, trenutak tišine i
tame. Život je sakriven s Kristom u Bogu i 'kad se pojavi Krist, vaš život, tada
ćete se i vi s njim pojaviti zaodjenuti
slavom'. (Iv 8,51; Kol 3,4)" (DA 787; usp. Čežnja vjekova, str.
450)
E. G. White posvećuje prilično veliku pozornost učenju o besmrtnosti duše i smatra ga lažnom i
opasnom obmanom.
Ta je doktrina sotonskog podrijetla. "I to je
bio dokaz da je rodoskvrni, pijani Amnon po svojoj smrti prenesen u rajske
dvore, da bi se tamo očistio i pripremio za društvo bezgrešnih
anđela! Svakako ugodna
priča, dobro sročena da zadovolji tjelesno srce! Ovo je
čisto Sotonino učenje i ono je vrlo djelotvorno. Treba li se
čuditi što uz takve propovijedi zlo obiluje?"
(Velika borba, str. 462)
Ovu doktrinu nećemo naći nigdje u Bibliji. "Učenje o svjesnosti nakon smrti, o duhovima
umrlih koji komuniciraju sa živima, nema osnove u Svetom pismu, a ipak se ove
teorije proglašavaju istinom." (Ev 603)
Činjenica je da je ova nauka ušla u
kršćansku crkvu. "A zmijina izjava pred Evom u
Edenu – 'Ne, nećete umrijeti!' – bila je prva propovijed o
besmrtnosti duše. I ta tvrdnja, koja počiva jedino na autoritetu Sotone, odzvanja s
propovjedaonica kršćanskog svijeta i većina je pripadnika ljudskog roda jednako
spremno prihvaća kao i naši praroditelji." (Velika
borba, str. 458) "Teorija o besmrtnosti duše jedno je od onih lažnih
učenja što ih je Rim, posuđujući od poganstva, pripojio religiji
kršćanskog svijeta. Martin Luther je svrstava
među čudovišne izmišljotine koje čine rimskog gnojišta dekretala'. (E. Petavel,
The Problem of Immortality, str. 255) Komentirajući Salomonove riječi u Knjizi Propovjednika, da mrtvi ništa ne
znaju, Reformator kaže: 'Još jedno mjesto koje dokazuje da umrli ne…
osjećaju. Tamo, kaže, nema djela ni umovanja, ni
spoznaje, ni mudrosti. Salomon je zaključio da mrtva spavaju i ništa ne
osjećaju. Oni tamo leže, ne računajući ni dane ni godine, ali kad se budu
probudili, činit će im se da su spavali jedva koji trenutak.'
(Martin Luther, Exposition of Solomon's Booke Called Ecclesiastes, str.
152)" (Velika borba, str. 471)
Protuotrov smrti je uskrsnuće i njegova moć.
"Tako je nagrađena vjera ove žene.
Krist, veliki Davatelj života, vratio joj je sina. Na sličan način će vjerni biti nagrađeni kad će smrt, prigodom Njegova dolaska, izgubiti
svoj žalac i grobu biti oteta pobjeda koju je prisvajao." (PK
239)
Uskrsnuće ne bi bilo potrebno kad bi pravedni
neposredno poslije smrti uzašli na nebo. "Ako su pravednici četiri tisuće godina u času smrti odlazili izravno u Nebo, kako je
Pavao mogao reći da ako nema uskrsnuća, onda i 'oni koji u Kristu umriješe,
izginuše'? Uskrsnuće uopće ne bi bilo potrebno." (Velika
borba,
str. 469)
Zato samo Krist ima ključeve života i smrti. "On koji će i sam uskoro umrijeti na križu, stajao je s
ključevima smrti, kao pobjednik nad grobom
pokazujući svoje pravo i silu da da vječni život." (Čežnja
vjekova, str.
453)
Samo će pravedni narod koji bude živio u vrijeme
Kristova povratka doživjeti preobraženje i nikada ne okusiti smrt. "Kraj Njega
su bila dva nebeska bića, u prisnom razgovoru s Njim. Tu je bio
Mojsije koji je razgovarao s Bogom na Sinaju i Ilija kome je dana uzvišena
prednost, dana još samo jednom Adamovom sinu, da nikada ne dođe pod vlast
smrti." (Čežnja
vjekova, str. 362) "Živi
pravedni se preobražavaju 'u jedan hip, u tren oka'. Na Božji su glas
proslavljeni; sada su besmrtni i sa uskrsnulim svetima odneseni u zrak u susret
Gospodinu." (Velika borba, str. 554)
One koji neće doživjeti ni preobraženje ni uništenje
čeka samo smrt – druga
smrt.
"Kao posljedica Adamovog grijeha, smrt je
prešla na cijelokupni ljudski rod. Svi bez razlike odlaze u grob. A
zahvaljujući uvjetima što ih sadrži plan spasenja, svi
će biti izvedeni iz svojih grobova. Jer
će 'uskrsnuti pravedni i nepravedni'. (Dj
24,15) 'Jer kao što u Adamu svi umiru, tako će u Kristu svi oživjeti.' (1 Kor 15,22) Ali
između obiju skupina
postoji razlika. 'Dolazi, naime, čas kada će svi koji počivaju u grobovima čuti njegov glas te izići iz njih: koji su činili dobro, na uskrsnuće – na život; koji su činili zlo, na uskrsnuće – na propast.' (Iv 5,28.29) Oni koji 'se
nađu dostojni'
uskrsnuća života bit
će 'blaženi i sveti'. 'Nad ovima druga smrt
nema vlasti.' (Otk 20,6) Ali oni koji pokajanjem i vjerom nisu osigurali oprost
moraju primiti kaznu za prijestup – 'plaću grijeha'. Oni trpe kaznu koja je
različita po trajanju i jačini, 'po svojim djelima', koja na kraju
završava drugom smrću. Budući da je Bogu nemoguće, s obzirom na Njegovu pravdu i
milosrđe, spasiti grješnika
u njegovim grijesima, On ga lišava života kojega je prokockao svojim prekršajima
i kojega se pokazao nedostojnim. Jedan nadahnuti pisac kaže: 'Još malo i nestat
će bezbožnika: mjesto
ćeš njegovo tražiti, a njega više nema.' A
drugi izjavljuje: 'I bit će ko da ih nigda bilo nije.' (Ps 37,10; Ob
16) Pokriveni sramotom, utonut će u beznadni, vječni zaborav." (Velika
borba, str.
467)
No pravedni će nadvladati smrt s Kristom u Njegovom
uskrsnuću.
"Nigdje u Svetom pismu nema tvrdnje da
pravedni smrću odlaze na mjesto nagrade ili zli na mjesto
kazne. Patrijarsi i proroci nisu ostavili takvo obećanje. Krist i Njegovi apostoli nisu ga
nagovijestili. Biblija jasno uči da umrli ne idu neposredno u Nebo, nego
spavaju do uskrsnuća (1 Sol 4,14; Job 14,10-12). Onog trenutka
kad se prekine srebrna vrpca i zlatna se svjetiljka razbije (Prop 12,6)
čovjekove misli prestaju. Oni koji silaze u
grob borave u tišini. Nemaju udjela ni u čemu što biva pod suncem (Job 14,21). Blaženi
odmor za umrle pravedne! Za njih je vrijeme, bilo kratko ili dugo, samo jedan
trenutak. Oni spavaju, a Božja će ih truba probuditi u slavnu besmrtnost.
'Zatrubit će truba i mrtvi će uskrsnuti neraspadljivi… A kad se ovo
raspadljivo obuče neraspadljivošću i ovo smrtno tijelo besmrtnošću, tada će se ispuniti pisana riječ: "Pobjeda proguta smrt."' (1 Kor 15,52-54)
Kad budu ustali iz dubokog sna, nastavit će misao tamo gdje su je prekinuli. Posljednji
osjećaj je bio ubod žalca smrti, a posljednja
misao da padaju pod vlast groba. Kad budu uskrsnuli iz groba, njihova prva
radosna misao odjeknut će u pobjedonosnom uzviku: 'Gdje je, smrti,
tvoja pobjeda? Gdje je, smrti, tvoj žalac?' (1 Kor 15,55)" (Velika borba,
str. 471.472)
Althaus, P. The
Theology of Martin Luther. Philadelphia, Fortress, 1966.
Anderson, R. S. Theology,
Death and Dying. Oxford, Blackwell, 1986.
Bailey, L. R. stariji. Biblical
Perspectives on Death. Philadelphia, Fortress, 1979.
Beyerlin, W., urednik. Near
Eastern Religious Texts Relating to the Old Testament. Philadelphia, Westminster,
1978.
Bultmann, R. "Thanatos." Theological
Dictionary of the New Testament. Sv. 3, str. 25,
Cullmann, O. Immortality
of the Soul or Resurrection of the Dead? New York, Macmillan, 1958.
Eichrodt, W. Theology
of the Old Testament. Philadelphia, Westminster, 1967., sv. 2.
Froom, LeRoy. The
Conditionalist Faith of Our Fathers. 2 sveska. Washington, D. C. Review and Herald,
1965.1966.
Harris, M. J. Raised
Immortal: Resurrection and Immortality in the New Testament. Grand Rapids, Eerdmans,
1983.
Hick, J. Death
and Eternal Life. New
York, Harper and Row, 1976.
Jeremias, J. The
Parables of Jesus.
Popravljeno izdanje. New York, Scribner's and Sons, 1963.
Johnston, R. M. "After Death: Resurrection or
Immortality? Ministry, rujan 1983., str. 7-10.
Jungel, E. Death: The
Riddle and the Mystery. Philadelphia, Westminster, 1974.
Kaiser, O. i E. Lohse. Death
and Life.
Prijevod J. E. Steely. Nashville, Abingdon, 1981.
Kňng, H. Eternal
Life: Life After Death as a Medical, Philosophical and Theological Problem. Garden City, N. Y.,
Doubleday, 1984.
Mills, L. O., urednik. Perspectives
on Death. Nashville, Abingdon, 1969.
Nickelsburg, G. W. E: Resurrection,
Immortality, and Eternal Life in Intertestamental Judaism. Cambridge, Mass.,
Harvard Univerity Press, 1972.
Pritchard, J. B., urednik. Ancient
Near Eastern Texts. Princenton, N. J., Princeton University Press,
1955.
Provonsha, J. W. Is
Death for Real? An Examination of Reported Near-Death Experiences in the Light
of the Resurrection. Mountain View, Calif., Pacific Press,
1981.
Rahner, K. On
the Theology of Death.
New York, Herder and Herder, 1972.
Robinson, H. W. Inspiration
and Revelation in the Old Testament. Toronto, Oxford University Press,
1946.
Thielicke, H. Living
with Death. Grand
Rapids, Eerdmans, 1983.
Tromp, N. J. Primitive
Conceptions of Death and the Nether World in the Old Testament. Rome, Pontifical Biblical
Institute, 1969.
Wolff, H. W. Anthropology
of the Old Testament, Philadelphia, Fortress, 1973.
Zurcher, Jean R. The Nature and Destiny of Man. New York, Philosophical Library, 1969.
| < 7 Poglavlje | Sadržaj | 9. Poglavlje > |